MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA


Get your own Poll!










"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.







Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

design: Viky

font: ×

slika: ×

Opis bloga

Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo



Get your own Poll!



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige

Misteriji, Kriptozoologija i Parapsihologija

Atlantida:najveća misterija prošlosti

Bermudski trokut (prvi dio)

Bermudski trokut (drugi dio)

Bermudski trokut (treći dio)

Drevni astronauti

Divlja djeca

Egipatska magija

Fantomski otoci

Gospodari noći: vampiri

Loptaste munje

Ljudi u svemiru

Na Zemlji su živjeli divovi?

MISTERIJI

M’kele M’bembe i ostale nemani

Morska čudovišta (prvi dio)

Morska čudovišta (drugi dio)

Orang-Pendek

Paranormalna iskustva

Parapsihologija: potraga za šestim čulom

Parapsihologija: duhovni pratioci

Parapsihologija: levitacija

Parapsihologija: mentalne fotografije

Parapsihološki fenomeni

Paranormalni snovi

Prapovjesne nemani

Rapa Nui-Uskršnji otok

Sve o vješticama (prvi dio)

Sve o vješticama (drugi dio)

Tajanstvene pojave na Mjesecu

Tajne zvjezdanih prostranstava

Tajne Stonehengea

Teleportacija

Tunguska eksplozija (prvi dio)

Tunguska eksplozija (drugi dio)

Tunguska eksplozija (treći dio)

Ufo svjedočanstva

Ukleti jedrenjaci (prvi dio)

Unutar NLO-a (prvi dio)

Unutar NLO-a (dugi dio)

Vu-Quang-misteriozni jelen

Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)

Zagonetne pojave

Žrtve otmica (prvi dio)

Žrtve otmica (drugi dio)

Žrtve otmica (treći dio)

Yeti











subota, 04.06.2011.

ZAGONETKE ČOVJEČANSTVA: EGIPAT (treći dio)

Ajde da završimo sa ovom temom pa da krenemo na iduće teme

Dakle, krenimo sa trećim dijelom...

Radi tadašnje političke situacije, Kralj je okupio oko sebe mnoge savjetnike... Danas bismo rekli da je osnovao ministarstva za pojedina područja. Jer, treba imati na umu kako danas ništa ne postoji šzo nije postojalo od početka. Samo je ono što danas postoji promjenilo oblik ili način djelovanja... Ono što danas otkriva takozvana moderna znanost, u onim se danima ubrajalo u opće poznavanje stvari... Rezultat takvog djelovanja bio je opći napredak. Kako duhovni, tako i privedni. Araaraat je otvorio brojne rudnike u Ophiru, kasnije poznatom kao Kadeshu, odnosno Perziji. U Abesiniji su otvoreni rudnici dragog kamenja kao što su onyx, beryll, sarder, dijamant, amethyst, opal, a u južnom Egiptu su otvoreni rudnici zlata, srebra, željeza, bakra, olova, cinka... Otvoreni su i mnogi kamenolomi za gradnju piramida i krlajevskih palača. I Ra-Ta je okupljao oko sebe ljude kako bi sagradio hram u kojem će slaviti Jednoga Boga.

IZ ZAPISA EDGARA CAYCEA

POVRATAK VELIKOG SVEĆENIKA
U ovo revoucionarno doba mnoge je probleme stvarao kedan od jakih vođa Atlantiđana imenom Ax-Tell, poznat i kao Ajax. On se suprostavljao Kralju kad se radilo o državnim pitanjima, a bio je i protivnik Velikom svećeniku, iako je odgajan u duhu zakona Jednog. On je podcjenjivao državne i vjerske zakone Egipta, smatrajući ih manje vrijednima od onih na Atlantidi. Kad je sukob među Egipćanima dosegao vrhunac, vođa inteligencije, po imenu Oelom je organizirao naoružanu bandu, kako bi stvorio pritisak, nakon kojeg će ga Kralj primiti u audijenciju. Kad ga je Kralj na kraju ipak primio, Oelom je iznio svoje zahtjeve. Zatražio je hitan povratak Velikog svećenika Ra-Taa. Tvrdio je da je on jedini u stanju vratiti mir ratom isrcpljenoj zemlji. Tu su ideju, inače, podupirale mnoge grupe među sukobljenim stranama. Naime, iz Numibije su stizali glasovi o nevjerojatnim postignućima Velikog svećenika. Nakon dugih i mukotrpnih razgovora u kojima su razjanili nesuglasice, Kralj i Oelom su ustanovili da, zapravo, dijele slična razmišljanja. Na taj su način bila otvorena vrata povratku Velikog svećenika. Kakve je, međutim, Ra-ta postigao uspjehe u Numibiji, a koji su toliko djelovali na Egipćane? Kad je došao u Numibiju, Ra-Ta je našao ratnički i divlji narod. U samo devet godina, on je u tu zemlju unio mir i blagostonje. Znanosti poput astronomije i astrologije postigle su velik napredak. Ra-Ta je svojim izračunima došao do vrijednosti koje mi danas poznajemo kao stupnjeve i paralele. Došao je do razumijevanja zakona koji drži planete na određenim mjestima u Sunčevom sustavu, a spoznao je i prirodu utjecaja kojim Sunce djeluje na Zemlju.



Isto je tako otkrio djelovanje Mjeseca na plimu i oseku, te na klijanje, odnosno rast biljaka. Ra-Ta je došao do zaključka da ne postoji ni prostor, a ni vrijeme, da sve što jest je, zapravo jedna sila, a da je čovjek utjelovljenje više svijesti ma planetu Zemlji. Sličan napredak u duhovnom razvoju zabilježili su njegovi sljedbenici koji su ga pratili na izgnanstvu iz Egipta. Na taj su način stvoreni uvjeti za povratak Velikog svećenika u Egipat i za završetak pobune Oeloma. Ipak, sljedbenici Velikog svećenika su se bojali povratka u Egipat. Naime, Ra-Ta je u ono vrijeme dosegao gotovo stotinu godina života. Najava povratka Velikog svećenika izazvala je radost u cijelom Egiptu. Nakon napornog i dugotrajnog putovanja, Ra-Ta je stigao u glavni grad, gdje mu je priređen svčani doček. Veliki svećenik bio je ohrabren tim dočekom, jer ga je tumačio kao dokaz povjerenja. U karavani iz Abesinije nalazile su se deve i druge pripitomljene životinje, a bilo je i kočija te drugih vozila, koja su imala pogon na plin, što je inače, bilo uobičajeno na Atlantidi. U jednioj od tih kočija nalazio se Ra-Ta sa svojom pratnjom Isris. Zajedno sa velikim svećenikom, u Egipat se vratilo 167 ljudi. Nakon tog vremena, Velikog su svećenika zvali jednostavno Ra. Isris je postala kraljicom, nasjeldnjim pravom, ne udajom, a ime je promjenila u Isis. Zadobila je veliki ugled i utjecaj zahvaljujući svojim zalaganjem za prava žena. Nekoliko godina potom, počeli su je slaviti kao boginju. Kad su svečanosti dočeka prošle, Ra Kralj i drugi predstavnici vlasti su započeli na izradi planova za poboljšanje zakona i pravila ponašanja u hramovima. Hramovi žrtve i Ljepote su očišćeni od razornih svjetovnih utjecaja, da bi se ponovno usredotočili na slavljenje Jednog Boga. Priznata je svetost materinstva, a obitelji su podijeljenje tako da je svaka živjela odvojeno od drugih. Iznenađujući je bio zakon koji je muškarcu dozvoljavao da ima više od jedne žne. Međutim, žene je sada birao sam muškarac, a nije mu ih, kao ranije, određivala država. Kako su prestali ratni sukobi i razaranja, započelo je razdoblje obnove i napretka. I društvenog i duhovnog. Osnivanjem snažne središnje vlasti, kod naroda se javio i jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Kralj je ponovno postao vrhovna, svjetovna vlast. Vrhovni svećenik je, opet, preuzeo religiozno vodstvo.

EDGAR CAYCE

KAKO SAČUVATI OBJEDINJENA ZNANJA?
U to se vrijeme počela širiti vijest o čudu nove egipatske kulture. U Egipat su dolazili predstavnici raznih naroda kako bi upoznali njegova materijalna i duhovna postignuća i razmijenili znanja i iskustva. U Egipat su stigli predstavnici zemalja koje su kasnije postale poznate kao Kina, Mongalija, Indija, Norveška i Peru. Egipat je ponovno među tim zemljama zauzeo vodeće mjesto, dijelom i zbog toga što su neke od njih počele propadati. Ra je spoznao nužnost očuvanja duhovnih postignuća Egipta za dobrobit budućih generacija. Taj je cilj postao smisao njegovog života. Osim toga, ocijenio je izuzetno značajnim da očuva i zapise koje je Hept-Supt donijela s Atlantide, a koji sadrže mudrost do koje je došao Raai. Svi vodeći ljudi su se složili da je nužno sačuvati ta objedinjena znanja na nekom sigurnom mjestu, kako ga generacije koje dolaze ne bi zloubotrijebile. A kad dođe vrijeme ta će znanja doći u ruke ljudi koji će razumijeti njihov sadržaj i koji će znati cijeniti njihovu pravu vrijednost. To će se dogoditi kad ponovno dođe do promjene položaja Zemljine osi, kako se to dogodilo i u doba Atlantide. Tada će doći i do potopa Zemlje. Prema prorčanstvima, do tih događaja će sigurno doći. Nakon brojnih savjetovanja, odlučeno je da mjesto čuvanja duhovnih dostigunća i značajnih vijesti, kao i velikih simbola ezoterijskog sadržaja Zakona bude plodno područje Gizeha. To je područje bilo očuvano i tijekom općeg potopa, koji je prije nekoliko tisuća godina potopio veliki dio Egipta. Ovo je mjesto na još većoj visini od hrama boginje Izide, kojeg je potop mimoišao. Osim toga, vjerovalo se da se ovo područje nalazi u blizini matematičkog središta kopnenih masa Zemlje. A na ovom se mjestu mpgiu očekivati najmanje posljedice budućih potresa i poplava. Na ovom mjestu, u jednoj aloj piramidi, koja se nalazi između sfinge i Velike piramide, trebali su biti skriveni trezori s dragocjenim zapisima. U ovom su području, osim toga, trebale biti podignute i druge velike piramide. Prvobitno, sfinga je trebala biti podignuta kao sjećanje na Araaraata. Povratkom velikog svećenika Ra, njeno se značenje promjenilo. Sfinga je postala simbol odnosa čovjeka i životinje, odnosno čovjeka i tjelesnog svijeta. Postala je simbol duhovne evolucije čovjeka, a koja vodi sve savršenijoj njegovoj tjelesnoj strukturi. Temelj sfinge je postavljen u pojedinačne kanale. Na strani, koja stoji nasuprot Velikoj piramidi, upisana je poruka iz koje se vidi kako je sve započelo i kako je građeno. To je povijest uspona prvog vladara Araaraata. Desna prednja šapa sfinge građena je kao prolaz prema ulazu u komore zapisa, odnosno piramide zapisa. Taj prolaz bi trebao ostati neotkriven sve dok čovjek ne bude u stanju pobijediti samog sebe i dok ne dođe do istinske spoznaje. Bit će to početkom pete korijenske rase, odnosno, kad dođe do promjene položaja Zemljine osi, kakva se dogodila i u vrijeme Atlantide. Dvoranu zapisa zatvara vlastita njena piramida, tako da će ona ostati neotkrivena tisućama godina. Ona se nalazi između sfinge i Velike piramide. Na sjevernoj su strani skrivene 32 pisane ploče. One su pokopane zajedno s tjelesnim ostacima kralja Araaraata. Ovo je prva sagrađena piramida, a jednog će dana biti iskopana iz pustinjskog pijeska. Radovi na Velikoj piramidi su trajali 100 godina. Od 10.490 do 10.390 godine prije Krista. Teren za mjesto gradnje odabrao je sam Ra. Pri gradnji je velika pozornost obraćena izračunavanju objekta prema sfingi i prema četiri strane svijeta. Iako plan za gradnju sfinge i izvođenje radova bilo je u rukama Hermesa, jednog od potomataka Hermesa Trismegistosa. On se vratio iz numibijskog progonstva zajedno s ostalim svećenicima.

KAKO JE PODIGNUTA VELIKA PIRAMIDA?
Velika je piramida podignuta kao mjesto inicijacije i posvećenja. Ona je "kuća inicijacije" za one koji su pomazani i odabrani za osobite zadaće u službi tajni egipatske religije misterija. Ovdje su majstori polagali zakletvu, nakon koje su mogli obavljati svoju svetu dužnost. Ova je piramida, dakle, služila znatno višim ciljevima i nema obilježje grobnog mjesta kakvo joj se obično pripisuje. Pri podizanju Velike piramide korišteni su oni univerzalni zakoni i one prirodne sile koje omogućuju željezu da pliva na vodi, ili da kamen lebdi u zraku. Korištenjem tih zakona moguće je svladati, odnosno neutralizirati djelovanje sile teže. Piramida je, dakle, sagrađena uz pomoć levitacije. Pri tome su pjevane pjesme i izvodile su se recitacije, na isti način na koji su druidi mnogo kasnije podigli ogromno kamenje Engleskoj. Materijal za gradnju je dopreman iz Numibije. Korištene su razne vrste kamena, a bijeli kamen vapnenac, fino je poliran. S pločama od tog kamena su bile pokrivene strane piramide i to na način da su se njihova spojna mjesta jedva razaznavala. Neke od tih ploča su otpale tijekom vremena, druge su skinute pa ih možemo naći na raznim građevinama u Kairu. Dio ploča, kojima su bile prekrivene strane piramide, danas je još pod pijeskom. Manji njihov broj se još uvijek nalazi na svom mjestu, na sjevernoj strani podnožja piramide. Vrh piramide je načinjen od legure bakra, mesinga i zlata. Nažalost, on je kasnije ukraden. Ukrali su ga sinovi Hetha i to na zapovjed onog faraona kojeg su trpjela djeca Izraela tijekom svog egipatskog zarobljeništva. U određeno vrijeme, na vrhu piramide je upaljena simbolična svemirska vatra i to na način kakav su poznavali samo Atlantiđani. Kad je postavljen završni kamen, započela je do u detalje isplaniana ceremonija posvećenja. Događaj je objavljen narodu snažnim, metalnim tonom. Taj metalni zvuk ga je pozvao na molitvu, na iskazivanje zahvalnosti i na slavlje, kao što to danas čine crkvena zvona. Ovdje treba tražiti i značenje zvuka trube kao poziva za napad. Velika je piramida kameno svjedočanstvo povijestzi i razvoja čovjeka od vremena Araaraata i velko svećenika Ra do kraja ovog zemljinog ciklusa koji je završio 1988. godine. To je svjedočanstvo pisano jezikom matematike, geomterije i astronomije, ali i simbolike, koja se održava u izboru pojedinih vrsta korištenog kamena.



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

petak, 14.01.2011.

ZAGONETKE ČOVJEČANSTVA: EGIPAT (drugi dio)

Egipat se nalazio pod vodom gotovo 250.000 godina, izuzevši područje Sahare i gornje doline Nila. Tijekom vremena, pojavljivale su se nove površine zemlje, no potrajalo je još dugo vremensko razdoblje prije nego što je velik dio danas poznatog Egipta postao pogodan za život čovjeka. U plodnom području Gornjeg Nila, kasnije poznatog kao "Dolina kraljeva", najprije je živio savez plemena crne rase, koji je imalo organizirano uređenje. Ljudi su živjeli u šatorima i u pećinama, a vrlo su rano ovladali korištenjem zaprežnih životinja. Budući da su morali trpjeti od napada divljih životinja koji su izazivali velike žrtve - kao na drugim dijelovima planeta - nacija je bila slaba, neprekidno ugrožena unutarnjim nemirima, sukobima i napetostima. Mir je uslijedio tijekom druge vladavine, kad je vladao kralj Raai. Bio je to mudar čovjek i vjernik, sposoban za duboki uvid u zakone svemira. Bio je to prvi pokušaj da se u širokim slojevima naroda probudi znanje o božanskoj iskri u čovjeku. Taj je vladar u svojoj 28-oj godini pozvao svjetske vođe na sastanak. Na njemu se našlo 44 svećenika, vidovnjaka i astrologa, koji su raspravljali o problemima, a koji su mogli ubrzati razvoj čovjeka, unaprijediti njegove sposobnosti i koji su ljudima mogli pomoći da savladaju opasnosti od divljih životinja. Ti su se ljudi sastajali u šatorima i u pećinama, a tema sastanka je bila "Duhovne sile u čovjeku", koje će ga učiniti najvišim bićem na Zemlji. Kralj Raai bio je prvi koji je spoznao da su te sile, u zapravo slabog čovjeka, došle s višeg izvora. Prvi pokušaj takvog shvaćanja stvari počivao je na snazi Sunčevih zraka, na utjecaju Mjeseca i vode, a koji su donijeli život na Zemlji. Ovdje je bio formuliran prvi zakon samoodržanja, pripisan božanskoj snazi. Bila je to prva spoznaja čovjeka da postoji duh, da postoji sila, koji su veći od njegove inteligencije i njegove snage. Bio je to početak istraživanja duhovne prirode čovjeka, odnosno čovjeka prema čovjeku i pojedinačnog prema općem, podjele ljudskog duha na podsvjesno i nadsvjesno, podjele Sunčevog sustava na različite načine postojanja, a kroz koje čovjek mora proći, kako bi se razvio. Ova spoznaja je vladala mnogim razdobljima u čovjekovom osvajanju zemlje, kako je to simbolizirano u Suncu, Mjesecu, zvijezdama i u elementima. Zapis ovih duhovnih zakona na kamene ploče i na škriljevcu bila je prva Biblija. Bio je to početak "Knjige mrtvih", kako je zapis kasnije nazvan jer on nije zamišljen kao ritual za pogrebe, kako se to kasnije tumačilo...

IZ ZAPISA EDGARA CAYCEA



VELIKI SVEĆENIK
Tijekom godina, Ra-Ta je stekao velik ugled i popularnost u Egiptu, iako mu ambiciozni i korupciji skloni Egipćani nisu bili skloni. Naime, ovaj se visoki svećenik zalagao da faraon na visoke položaje imenuje samo one koji su se pokazali sposobnima, odgovornima i lojalnima. Ova politika naišla je na otpor kod bogatih i uglednih, koji su težili za istaknutim položajima, kako bi mogli kontrolirati i koristiti običan narod za vlastite interese. Tako je vladavina faraona, iako je imala oblik monarhije, bila više nalik parlamentarnoj demokraciji, iako je koristila drugačije metode upravljanja. Nakon što je Ra-Ta naišao na rezultate arheoloških iskapanja, a koji su svjedočili o postojanju jedne ranije kulture u Egiptu, domaći su konaćno, malo po malo, počeli prihvaćati ideju jedinstva svega sa svime i o jednom Bogu. Rezultati vlastitih metafizičkih studija su utvrdili Ra-Taa u spoznaji da bi djelovanje božanskog zakona moglo ubrzati evolucijski napredak čovječanstva. Bio je uvjeren da je moguće fizički stvoriti savršenu rasu u kraćem vremenu od onog koje je uvjetovano prirodnim procesom rađanja i ponovnog rađanja. Sva je svoja očekivanja usmjerio u stvaranje idealnog tijela. Kad je ovu svoju teoriju pretočio u praksu, Ra-Ta je dao svoj najvrijedniji doprinos razvoju čovječanstva. Time je, međutim, izazvao brojne reakcije, sporove i dvojbe u velikoj zemlji, što ga je u velikoj mjeri obeshrabrilo u njegovim nastojanjima. U međuvremenu je faraon Araaraat (to je jedno od njegovih brojnih imena) svoju pozornost usmjerio najvećim dijelom na gospodarska pitanja i na zadovoljavanje praktičnih potreba naroda. Tako je započelo plodno razdoblje bogato rastom gospodarskih aktivnosti i trgovine te napretkom na brojnim područjima. Araaraat je koristio sposobnosti različitih rasa i vješto ih usmjerio na ostvarenje dobrobiti cijelog naroda, umjesto u korist određene klase. Otkrivena su bogata nalazišta raznih sirovina. Učinio je dostupnim korištenje rudnika u perzijskom Ophiru, kasnije nazvanom Kadesh, a iako je učinio s rudnicima u Etiopiji i u drugim područjima države u predjelu Gornjeg Nila. Poticao je vađenje dragog kamenja kao što su onyx, berill, sarder, dijamant, amethist i opal, i bisera iz mora u blizini Madagaskara. U gradu Deosho, kasnije poznatom pod imenom Aleksandrija, osnovao je veliku knjižnicu u kojoj se čuvalo bogatstvo onog vremena. Na temelju takvog bogatstva, garđene su palače vladara i druge javne građevine, koje su bile raskošno opremljene. Jedna od tih građevina je i Zlatni hram, koji je bio okićen velikim, plemenitim kamenjem, a na zidovima su se nalazile obloge od poliranog sjajnog, plemenitog drva u raznim bojama.



Tragove tog znanja otkrit ćemo jednog dana. Izgrađena su velika skladišta i magazini, koji su ujedno služili i kao banke, a bili su uređeni tako da su služili razmjeni roba. Ali i razmjeni ideja i razmišljanja među pripadnicima raznih nacija i država. To su bile Poseidija, posljednja država među velikim atlantskim otocima, Og(Peru) u Južnoj Americi, područje Pirineja u Europi, ali i područja kasnije poznatih pod imenom Sicilija, Norveška, Kina, Indija i Amerika. Do razlika u jeziku došlo je samo na Atlantidi, gdje su velike poplave razdijelile kontinent na otoke. U ostalim zemljama, ljudi su i dalje govorili jednim jezikom. Tako je bilo i u Egiptu, gdje su se ipak razvila brojna narječja. Dok je faraon bio zauzet naporima za poboljšanje političkog i društvenog života svog naroda, visoki svećenik Ra-Ta je sa svojim pomoćnicima radio na dovršavanju duhovnog zakona koji je trebalo dovesti sklad s poštivanjem jednog Boga. Istovremeno su svećenici radili na donošenju civilnih zakona, koji su sadržavali propise moralnog ponašanja i kazne za one, koji bi se ogriješili o njega. Bio je osnovan novi hram, koji je služio duhovnoj i tjelesnoj obnovi naroda. Ra-Ta je često putovao u Poseidiju kako bi proučavao razmišljanja i djelovanje onih koji su ostali vjerni zakonu Jednog. U gradu Alta, susreo se Hept-Suptom (to ime znači Onaj, koji ostaje zatvoren) i razgovarao je s njime o pitanjima koja su ga zanimala, Hept-Supt, učen čovjek visokog ugleda, imao je znanje brojnih, tajnih dogmi vjere, koje su prenošene s jedne generacije Atlantiđana na drugu. Od Hept-Supta je Ra-Ta doznao jako mnogo o problemima koji su mučili bastarde - mješance, ali i o sinovima beliala. Hept Supt je inzistirao da zakoni Jednog budu poštivani u cijelom Egiptu. Kad se vratio u Egipat, Ra-Ta je odmah planirao gradnju dvaju novih hramova. Jedan je bio hram Žrtve, a drugi, hram Ljepote. Oba hrama građena su 30 godina. Hram Žrtve bila je bolnica, odnosno središte za zdravlje, a hram Ljepote je bio svojevrstan oblik visoke škole i služio je školovanju za razne zanate. Neki stanovnici Egipta, kao uostalom i stanovnici drugih zemalja, bili su mješanci na različitim stupnjevima razvoja. Velik broj od tih bio je duhovno, duševno i tjelesno manje vrijedan. Daljni problem u socijalnim odnosima činila je grupacija robova, koji su još uvijek doseljavali sa svojim gospodarima, sinovima Beliala, s Atlantide. Ra-Ta se nadao da će moći unaprijediti evoluciju ovih stvorenja bude li ih obuhvatio duhovnim vibracijama, kako bi im bilo omogućeno da se ponašaju kao misleća, ljudska bića. Na taj način ne bi bili prepušteni na milost i nemilost svojih gospodara. Tako bi, tijekom vremena, uklonio i njihovo razorno djelovanje na cjelokupno društvo.



Istovremeno s tim stvorenjima, u državi su živjeli ljudi na visokom stupnju razvoja. Plan svećenika je predviđao pomoć toj grupi stanovnika da se brže duhovno razvija u skladu sa stvaralačkim silama. Za njih je bilo predviđeno duže vremensko razdoblje duhovnih vježbi. Nakon temeljne izobrazbe i intezivnog treninga, ta su visoko razvijena bića bila odabrana na kolegij novih institucija hrama. Hram Žrtve je bila bolnica za liječenje tjelesnih i duševnih patnji. Za uklanjanje duševnih i tjelesnih deformacija nisu korištene samo krirurgija, elektroterapija, masaža, korekture, kralježnice, razni lijekovi i druge metode, nego i različite dijete, vibracije muzike, boje, ples, pjesma i recitacija. Kao najvažnija pomoć korištena je primjena duboke mditacije, kako bi oboljeli došao u kontakt s božanskom silom unutar vlastitog tijela. U tim postupcima, kao pomoć pacijentu sudjelovali su svećenici, odnosno svećenice. Cilj tih vježbi bio je oslobađanje tijela od prekomjernih tjelesnih prohtjeva i čišćenja od fizičkih nedostataka. U to je vrijeme bio poznat i proces čišćenja, u kojem je plamen vatre na oltaru igrao određenu ulogu, a taj je proces obično trajao 6,5 godina, kako bi postupak samoobnove bio u cijelosti dovršen. Kad je tijelo očišćeno od nepotrebnih opterećenja, tijelo i duh bića bili bi spremni započeti proces dizanja na sljedeću razinu razvoja. Kroz te napore duha i tijela, počelo se tijelo slaviti kao nešto sveto. Velika se vrijednost polagala na njegovu ljepotu i na njegovu savršenost. Tijelo je uživalo glas hrama živog Boga, kako je učio Ra-Ta. Obnova, međutim, nije uvijek bila potpuna. U nekim slučajevima bilo je potrebno najmanje četiri reinkarnacije na Zemlji, kako bi promjena bila uspješno dovršena. Ipak, nakon nekoliko stoljeća, bastardi su poptuno nestali s lica Zemlje. Bio je to događaj koji je uslijedio znatno brže nego što bi to bio rezultat ponovnog rađanja i miješanja rasom. Ta nesretna stvorenja, mješanci, prikazana su na brojnim ostvarenjima egipatske, asirske, grčke i perzijske umjetnosti, kao i u hijeroglifima. Ona su bila povod za legende o njihovom postojanju i mitologijama, koje su se javile tisućama godina potom.

U idućem nastavku ove teme govoriti ću o progonstvu i povratku velikog svećenika, znanju te kako su piramide podignute



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 03.01.2011.

ZAGONETKE ČOVJEČANSTVA: EGIPAT (prvi dio)

Pobjednik je tema ZAGONETKE ČOVJEČANSTVA: EGIPAT sa vaših 61% glasova

Najveći dio povijesti starog Egipta nalazi se u magli pretpostavki i "mitologije". Zahvaljujući porukama Edgara Caycea, ovaj se problem pojavljuje u novom svjetlu: Kao datum podizanja sinksa i Keopsove piramide javlja se razdoblje oko 10000 godina prije Krista! Je li "Spavajući prorok" u svojim readinzima bacio doista novo svjetlo na ovaj problem?



STARI EGIPAT U NOVOM SVJETLU
Među svim tajnama ovog planeta, Velika Keopsova piramida zauzima osobito mjesto. Ne bih je stavio na prvo mjesto jer ipak prvo mjesto zauzima kristalna lubanja, Puma Puncu i stavio bi Tungusku eksploziju, ali Egipat kao misterij dolazi odmah iza i zauzima visoko mjesto. O njoj je napisano više stranica nego o bilo kojem drugom građevinskom objektu na Zemlji podignutom rukom čovjeka. Kao jedno od sedam svjetskih čuda ona je od starina predmet brojnih nagađanja i rasprava: kako o njenoj starosti, o smislu i svrsi, tako i o načinu na koji je izgrađena. U stvari, cijeli prostor Egipta je veliko, fascinantno i izazovno područje znanstvenog istraživanja. Naime, ovdje se pojavljuju neke od najvećih i zbunjujućih zagonetki čovječanstva. Najraniji poznati datum u svjetskoj povijesti je uvođenje egipatskog kalendara godine 4221. prije Krista. Taj široko prihvaćen sustav dijeli povijest Egipta na 30 dinastija u razdoblju od 3400. do 332. godine prije Krista. O vremenu prije tog razdoblja, gotovo da nije ništa poznato, a nije moguće pouzdano utvrditi ni datume ni u navedenom rasponu, koji obuhvaća spomenuti kalendar. Tako se, općenito, vjeruje da je Velika piramida u Gizehu podignuta oko 2900. godine prije Krista. Piramida se nalazi na otprilike 16 kilometara zapadno od starog povijesnog garad Kaira, danas prijestolnice Egipta, na 29 stupnjeva, 58 minuta i 51-u sekundu sjeverne širine i na 31-om stupnju i 9 minuta istočne dužine, računajući od Greenwicha. Uglavnom je prihvaćeno mišljenje da je piramida grobnica faraona Keops, odnosno kako ga Egipćani zovu - faraona Chufua. I to bez obzira što prilikom otvaranja piramide njegovi ostaci nisu pronađeni. Ogromna piramida ima površinu veću od 50000 kvadratnih metara. Dužina njenih kosina, mjerena na rubovima, dosiže 233 metra, a njena visina iznosi 146 metara. Baza velike piramide je kvadratna. Podignuta je od 2,3 milijuna ogromnih kamenih blokova, od kojih neki teže i po 50 tona. Blokovi su posloženi na tako savršen način, da se on može usporediti s preciznošću kojom radi brusač stakla ili optičar, samo u znatno većem mjerilu. Mjesta na kojima su blokovi podignuti, zagonetka je koja već pdavna muči stručnjake.



VIZIJE PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
Prvobitno, piramida je bila obložena s debelim pločama od bijelog vapnenca. Te su ploče kasnije odstranjene baš kao i zaključni kamen piramide, odnosno njen vrh. Kao geometrijski oblik, piramida je doista prava piramida. U bazi, ona je savršen kvadrat, a njene četiri stranice imaju oblik ostostranog trokuta, koji su nagnuti pod jednakim kutom u odnosu na okomicu i to u odnosu 10:9. Stranice se susreću u vrhu piramide koji se nalazi točno u središtu njene baze. U kojoj se sijeku i dijagonale njenog kvadrata. Odstupanja orijentacije strana piramide od istoka, zapada, sjevera i juga iznosi samo 5 sekundi. To je na daleko i na široko najtočnije orijentirana građevina koju poznaje stručna znanost. Veliki sfinks, kamena figura s tijelom lava i ljudksom glavom, dugačak je 57,6 metara, a isklesan je iz jednog jedinog kamenog bloka. On predoćuje boga Horusa, kojeg Egipćani zovu Hu, a znatno je stariji od same piramide. U drugim, manjim kipovima sfinksa prepoznajemo gornje dijelove bika, odnosno sokola. Mnogi prikazi prikazuju ljudska tijela s dijelovima tijela životinja kao što su rogovi, kopita, panđže, repovi i perje. Egipat nije jedina zemlja u kojoj nalazimo tajanstvene sfinkse i piramide. U Siriji je poznat sfinks s krilima, a manje figure sfinksa nalazimo također u Perziji i u Grčkoj. Figure sfinksa, koje nalazimo među ostacima kulture Maya na Yucatanu, pokazuju zbunjujuću sličnost s egipatskim figurama istog oblika. No, ovdje su ti likovi znatno manji. Očito je da za podizanje takvih građevina i kipova nisu dovoljni samo bogatstvo i moć, nego i posebe sposobnosti. Ti objekti nisu samo dokaz i izraz visoko razvijene kulture njihovih graditelja, nego ukazuju i na zajedničko podrijetlo. U ranom je Egiptu astronomija bila značajna i izuzetno cijenjena znanost. O vjeri starih Egipćana je, s druge strane, malo poznato. Prema svemu sudeći, sadržaj vjere je držan u najvećoj tajnosti. Prevladava mišljenje da su Egipćani slavili boga Sunca. Ime Re, odnosno Ra, označavalo je upravo njega, koji je bio najviši bog među svim bogovima. Njegovo bi podrijetlo moglo biti kavkasto. Isis, prauzor svih boginja, bila je božica prirode. Počelo ju se slaviti, vjerojatno, negdje oko 1700. godine prije Krista. Izgleda da je obje egipatske države, Gornji i Donji Egipat, sjedinio upravo bog Ra, što je dokaz da u crkva i država vezani od pamtivijeka zajedničkim interesima. Unatoč bogatim svjedočanstvima i nalazima, o starom je Egiptu malo poznato. Najveći dio te povijesti nalazi se u magli pretpostavki i "mitologije". Doista je istina da nedostaje pravilno razumijevanje za mnogo od onog što je otkriveno u toj zemlji. Zahvaljujući "readinzima", odnosno porukama Edgara Caycea, ovaj se problem pojavljuje u novom svjetlu. Naime, iz njih proizlazi kako dojmljivo, tako i uvjerljivo tumačenje ovog pretpovijesnog vremena. Pri tome se kao datum podizanja sfinksa i keopsove piramide javlja razdoblje oko 10000 godine prije Krista, dakle znatno ranije od onog vremena koje navodi egiptologija. Cayce pripisuje ovim spomenicima velik značaj u duhovnom razvoju čovjeka na Zemlji. Izrazite sličnosti arheoloških nalaza u Egiptu i na Yucatanu, prema Cayceovim porukama, svjedoče o seobi stanovnika Atlantide koji su preživjeli katastrofu u te predjele. Cayce, isto tako, prihvatljivo tumači predodžbe ljudskih likova s obilježljima životinja, a prastari rukopis <> dobiva novi smisao.

Ovo je bio prvi dio velike tajne Egipta. Uskoro slijedi drugi pa treći dio koji će biti još opširniji.



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 22.12.2010.

NACISTIČKI UFO

BONUS TEMA

Nacistički UFO su napredne letjelice ili svemirski brodovi koje su nacisti navodno razvili tijekom Drugog svjetskog rata, a nacistički znanstvenici nastavili su ih razvijati i nakon rata. Ove letjelice ne pojavljuju se samo u romanima nego i u dokumentima i službenim navodima. Obično se stavljaju u vezu sa ezoterijom nacizma, ideologijom koja pretpostavlja nacističku obnovu u nadnaravnom ili paranormalno smislu.

OSVRT
Nacističke teorije u svezi UFO utemeljene su na nekim činjenicama. Nacistički vođe tvrdili su kako je teritorij Nove Njemačke mjesto novih ekspedicija. Također, poduzimali su puno istraživanja napredne tehnologije energije i pogona, uključujući i raketni pogon i rad turbina. Neki UFO susreti tijekom Drugog svjetskog rata posebno oni pod nazivom "foo fighters", čini se, odgovaraju neprijateljskim letjelicama. Najraniji osvrti o nacističkim letećim tanjurima izgledaju kao niz članaka koje je napisao talijanski stručnjak za turbine Giuseppe Belluzzo. Njemački znanstvenik Rudolph Schriever je tvrdio kako su tijekom vladavine nacizma u Njemačkoj razvijeni leteći tanjuri. Inženjer aeronautike Roy Fedden naveo je kako je jedina letjelica koja se mohla približiti sposobnostima koje se pripisuju letećim tanjurima koju su nacisti razvili krajem rata. Fedden je dodao kako su Nijemci radili na većem broju vrlo neobičnih aeronautičkih projekata.



DRUŠTVO VRIL
Godine 1967. izašla je knjiga koju je napisao Lousi Pauwels sa suradnikom Jacques Bergierom u kojoj su naveli spektakularne tvrdnje u svezi Vril Društva iz Berlina. Nekoliko kasnijih pisaca - Jan van Helsing, Norbert-Jurgen Ratthofer i Vladimir Terziski razvijali su njihovo djelo povezujući Društvo Vril sa UFO-om. Između ostalog tvrdili su da je društvo kontaktiralo sa izvanzemaljskom rasom i posvetilo se stvaranju svemirske letjelice kako bi mogli putovati do izvanzemaljskih planeta. U partnerstvu sa Društvom Thule i nacističkom strankom razvili su seriju prototipa letećih tanjura. Sa nacističkim porazom, društvo je prognano na Antartik i nestalo.

TERZISKI
Terziski, bugarski inženjer tvrdio je kako su nijemci sa silama osovine sklopili pakt i nastavili razvijati oružje. Napisao je da su Nijemci sletjeli na Mjesec 1942. godine i kad su to pedesetih godina učinili Rusi i Amerikanci, on je tvrdio kako su ostali u njemačkoj bazi. Prema Terziskim, "na Mjesecu postoji atmosfera, voda i biljke", što NASA ne želi priznati kako bi spriječila eksploataciju Mjeseca. Terziski je optužen za zloupotrabu dokaza.

ERNST ZUNDEL
Kad je njemački revizionist i povjesničar Ernst Zundel 1970. godine objavio Samisdat, ponudio je tezu da su UFO objekti nacistički leteći strojevi koji su lansirani iz podzemnih baza na Antartiku, s kojih su se izbjegli nacisti nadali osvojiti svijet. Neki ljudi koji su razgovarali s njim tvrdili su kako im je on neslužbeno priznao da je sve smislio kako bi postao slavan.

MIGUEL SERRANO
Godine 1978. Serrano, diplomat iz chilea, i simpatuzer nacista objavio je knjigu Golden Band, u kojoj je tvrdio da je Adolf Hitler bio Vishnu avatar (Vishnu je indijsko božanstvo), koji se sklonio sa bogovima Hiperboreje u podzemlju Antartičke baze. Serrano je predvidio da će Hitler predvoditi flotu UFO-a iz baze, kako bi uspostavio Četvrti Reich.

Ovo je bila zadnja tema ove godine. Iduća tema će biti 1. 1. ili 2. 1. 2011. godine. Svim čitateljima ovog bloga želim SRETAN BOŽIĆ I SRETNU NOVU 2011. GODINU.

Što nas očekuje u 2011. godini? Vjerojatno će biti slična ovoj godini, ako ne i gore što je lako moguće jer istina polako izlazi na vidjelo. Na nama preostaje da budemo jedan glas, veliko zajedništvo te mirno nastaviti s ovime čime se bavimo. Siguran sam da će sve više i više ljudi početi gledati svijet drugim očima te da ćemo izboriti svoja prava za slobodu te raskrinkati elitu JAVNO

Siguran sam da će iduće godine biti još više viđenja NLO-a, raznih snimaka, slika bilo to lažnih ili autentičnih. Na nama je da tražimo istinu te otkrivamo nove, a i stare zaboravljene misterije.

Citirat ću meni osobno jedan od najboljih glazbenika i najutjecajniji glazbenih koji se ikad pojavio. BUDDY HOLY

"Well, that'll be the day, when you say goodbye
Yes, that'll be the day, when you make me cry
You say you're gonna leave, you know it's a lie
'Cause that'll be the day when I die."

Sve najbolje svima





~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

subota, 04.12.2010.

UFO SVJEDOČANSTVA

Pobjednik je tema UFO - svjedočanstva sa vaših 46% glasova.

Vidjeti prvi puta leteći tanjur je duboko, uzbudljivo, tajanstveno i zastrašujuće iskustvo. Ono može imati dramatično djelovanje na ličnost pojedinca...

NOĆ LETEĆIH TANJURA
Sve je počelo kad je farmer, koji je živio narubu grada, izvjestio da redovno vidi nepoznate leteće objekte iznad svoje farme. U prvi tren, nitko mu nije vjerovao. Nekoliko stanovnika grada je iz znatiželje došlo da bi provjerili farmerove tvrdnje, pa su ostali iznenađeni kad se pokazalo da farmer govori istinu. Kako to biva u malim gradovima, šokantna vijest o pojavama letećih objekata ubrzo se proširila. Sve je više ljudi počelo dolaziti na farmu da bi i sami vidjeli što se to tamo događa. A tada, jedne su se noći UFO-i vratili u velikom broju. Jay i njegov prijatelj su ubrzo stigli na farmu s Jayevim tek kupljenim kamionetom <>. Nisu imali pojma što ih tamo očekuje. Prisustovali su doživljaju koji nikada neće zaboraviti. Evo što Jay svjedoči: "Počelo je oko 21 sat i 30 minuta, ili tako nekako. Na farmerovom se imanju okupilo mnoštvo ljudi kao i obično. Farma se, inače, nalazi nekih 35 kilometara jugozapadno od Ana Arbora. Kad smo došli tamo, opazio sam da se automobili nalaze parkirani s obje strane ulice. Činilo se kao da su se ljudi okupili na nekom ljetnom festivalu ili nečem sličnom. A mjesto gdje su automobili parkirani, bio je udaljeno nekih 400 metara od mjesta gje s odigravao tajanstveni događaj. Tu udaljenost smo prošli hodajući. Kad smo stigli na mjesto događaja, tamo je već bilo nekih 300 ljudi. Imali su kamere i foto-aparate, a lokalni, radijski novinar je s nekima od njih razgovarao. Nekih 15-ak minuta, nakon što smo stigli, pojavilo se nešto kao 40 različitih objekata. Ni sam ne znam kako bi ih drugačije nazvao. Sijali su raznim bojama. Te su se stvari gibale kao cjelina, a formirale su oblik kvadrata. Dominirale su crvena i žuta boja. Svjetla tih predmeta bila su velika i jaka, ali su nekako hladna, kao da sjaji mramor, a mijenjala su jakost"



Jay procjenjuje da su se objekti nalazili na udaljenosti od nekih 4,5 kilometara, a pokrivali su površinu od oko 400 do 500 metara. Lebdjeli su u savrešnoj tišini. Činilo se kao da objekti, odnosno njihova posada, znaju da ih promatra gomila ljudi. Jay je siguran da je u sredini bio jedan veliki objekt, a oko njega su se nalazili mnogi manji. Povremeno se činilo kao da se objekt, odnosno grupa objekata polagano pomiče, da bi se iznenada naglo približiti znatiželjnoj gomili. Činilo se da su svjetla postala duža i šira, a objekti su postali jasno obojeni. Jay je primjetio da su se objekti kretali jako čudno: "Kretali su se simultano, kao jedan. Kao da ih je neka sila držala na jednakoj udaljenosti". A tada se dogodilo dosita nešto neobično. Umjesto da budu uzbuđeni onim što su vidjeli, ljudi su počeli raspravljati je li po srijedi prirodna pojava, ili su to svemirske letjelice. Jay se sjeća: " Svi su gledali u tom smjeru. Bila je to čudna scena. Nikto nije bio preplašen, nitko nije uzviknuo ni žoh, ni žah. Kao da smo svi bili hipnotizirali. A tada su ljudi ušli u svoje automoblie, kao da se nije išla dogodilo. Bila je to najveća stvar s kojom sam ikada došao u dodir. Svi smo postali umorni." U stvari, taj čudan osjećaj je prisutan i u brojnim drugim bliskim susretima. Istraživači tog fenomena tvrde da je to jedna od brojnih, mogućih reakcija svjedoka bliskih susreta, da je to, jednostavno, psihološka reakcija na neobičan događaj kojem je čovjek bio prisutan. Svjedoci često reagiraju kao da se nije ništa dogodilo, a često ni ne žele razgovarati o tome, što bi mogao biti i jedan od oblika samoobrane. Jay i njegov prijatelj su se ponašali poput ostalih. Nisu razmišljali o tome što su vidjeli. Mislili su da je njihovo noćno iskustvo završeno. Kad je Jay iskrcao prijatelja, kod njegove kuće, uskoro ke ugledao drugi objkt. "Izgledao je kao helikopter, ili tako nešto, a sjajnom je zrakom obasjavao stabla ispod sebe. Znam da u ovom kraju nema helikoptera, osobito ne noću. Već se to dešavalo u središtu gdje nema nigdje nikoga i ničega... Ugledao sam nešto nalik na zraku svjetlosti koja je prizemljila, a glavna zraka se kretala među drvećem. Izgledalo je kao da traži nešto ili nekog. Pomislio sam: Baš divno! Upravo gledam UFO, a i malo prije sam ih vidio. Baš divan osjećaj! Usmjerio sam svjetla mog kamioneta prema objektu iznad drveća. Nekoliko sam puta mijenjao duga i kratka svjetla misleći privući njihovu pažnju. Činilo se da stvar reagira na moje signale. Nije ispuštala nikakve zvukove već nekakve čudne vibracije nalik na brrrr. Postepeno su se pojačavale i postajale glasnije, da bi se potom stišavale i postajale slabije."



BLISKI SUSRET
Jayeva odluka da usmjeri reflektore svog automobila prema nepoznatom letećem objektu, bila je, čini se, prijelomna točka. Na taj je način uspostavljena bliska interakcija između svjedoka i nepoznatog letećeg objekta. Jay procjenjuje da je objekt bio udaljen od njega manje od 2500 metara. Potpuno je siguran da letjelica nije bila helikopter. I to ne zato što je gotovo isključeno da bi se on mogao pojaviti u tom kraju, već zbog zvukova koje je letjelica proizvodila, a koji su postali sve čudniji. Nije mogao ni pretpostaviti kakva je to letjelica. "Činilo se kao da se približava, da bi se okrenula i osvjetljavala drveće i tlo, kao da traži zečeve ili nešto slično. U tom predjelu nema kuća. To su samo polja i šume. Nastavio sam voziti prema istoku misleći: što je doista čudno. Najbolje je da to što prije zaboravim". Tada su bila već 23 sata. Jay je bio iznenađen doživljajem dva bliska susreta, jednog iza drugog, u tako kratkom vremenu. Nije osjećao strah, a objekt mu se nikada nije jako približio. Bio je uzbuđen, ali ipak je zadržao hladnokrvnost. Mislio je da su njegovi bliski susreti konačno završili. Nije ni slutio što ga čeka, pa je nastavio voziti prema istoku: "Vozio sam sedam, osam kilometara. Prošao sam pored škole, da bi iznad nogometnog igrališta ugledao tu stvar kako lebdi. Izašao sam iz kamioneta da to pogledam izbliza, a stvar je proletjela točno iznad mene na prilično velikoj visini. Bila je doista velika. Izgledala je kao veliki, crni pravokutnik. Nisam znao što bi to moglo biti. Nakon toga, izgubio sam objekt iz vida". Jay je nastavio vožnju. Jedva je čekao da dođe kući, kako bi majci ispričao što je proživio. Odabrao je kraći put, koji je dobro poznavao. A tada je doživio nešto najstrašnije u svom životu. Njegova ranija viđenja nepoznatih letećih pbjekata su, prema svemu sudeći, bila uvod u ovo što slijedi. "Volio sam voziti tim prečacem, na kojem nema prometa, a nema ni kuća u blizini. Pogledao sam i retrovizor svog automobila i ne znam kako da objasnim tu čudnu situaciju. Vidio sam zvijezde na nebu. Noć je bila vedra, bez oblaka. Činilo mi se kao da zvijezde postaju zbog nečeg tamnije... To se nalazilo iza mene. Vozio sam brzinom od nekih 80 kilometara na sat. Primjetio sam kako zvijezde nestaju jedna po jedna. Usporio sam vožnju da bi zamijetio kako su zvijezde potpuno nestale. Mislio sam da je to neki oblik sudbine. Pogledao sam u retrovizor. Ugledao sam svjetlo na nečem što je bilo iza mene. Pomislio sam: što se događa, do vraga? Zaustavio sam kamionet i izašao sam. Ugledao sam onu istu stvar koju sam vidio iznad nogometnog, školskog igrališta. Spustila se na desetak metara iznad moje glave! Moja je prva reakcija bila: Wow, to je veličanstvaeno! Dođi bliže! Stvar se približila i tek sam tada shvatio koliko je velika. Mislim da bi ona mogla prekriti čitavo polje. Isijavala je fluorescentnu svjetlost raznih boja: crvene, zelene, žute, bijele, plave. Svjetlost se mijenjala kao da netko s njome upravlja posredstvom kompjutora. Njene su se zrake kretale u svim pravcima. Ni jednog trenutka nisu mirovale. Svjetla su skakala kako su htjela. A tada je jedna od tih stvari pala na mene. Doživljaj je prestao biti zabavan. Uhvatila me je panika. Kosa mi se podignula u zrak uslijed djelovanja statičkog elektriciteta. Osjećao sam kako mi se koža ježi. Pošao sam ispred kamioneta i našao sam se u snopu nejgovih svjetala. Osjećao sam se čudno. Ni sam ne znam da li je motor bio ugašen ili je radio. Kao da sam bio pod utjecajem nekakvog sredstva protiv boli, nečeg nalik na morfij... Stvar se zaustavila direktno iznad moje glave, možda pedesetak metara iznad. Bio je to ogroman brod, veći od bojnog broda. Težio je možda tisuću tona i jednostavno je lebdio. A tada me obasjala svjetlost. Zelenkasta, siva, zadimljena. Osjećao sam kao da nešto prolazi kroz mene. Ništa materijalno, već nešto poput rentgenskih zraka, poput zraka radara koje vas udaraju da bi se vratile odakle su došle... Bio je to tanki snop svjetlosti, nešto poput svjetla plinskog svjetla, nešto nalik na flourescentno svjetlo. U njenoj sredini, činilo se barem, kao da se nalazila druga zraka svjetlosti, oko koje je bila aura... A tada sam u svojim ustima osjetio nešto poput metala, nešto nalik na bakar. Taj me okus podsjetio na vitaminska pića. Pogledao sam na svoj sat. Vrijeme kao da je stalo, odnosno taj događaj kao da se nije odvijao u vremenu. Barem ne ovom našem. Ponovno sam načuo šum motora. Stvar se polagano dignula u zrak, da bi se ponovno okrenula, kao da je balon, prema stablima, obasjavajući ih kao da nešto traži. Potom se udaljila i ja je više nisam vidio, jer su stvar zaklanjale krošnje stabala."



OBILJEŽEN DO KRAJA ŽIVOTA
Jay je bio začuđen svojim doživljajem. Nije ga mogao protumačiti. Uvjeren je da se radilo o letjelici koja nije zemaljskog podrijetle: "Stvar je bila tamnija od crnog. Nakon svega, bio je šokiran, umoran i iscrpljen. Nisam mogao vjerovati samom sebi, ni onom što sam vidio." Jay je bio toliko zbunjen i rastresen da je majci nesuvislo ispričao što je doživio, pa mu ona nije vjerovala. Rekao joj je da je te noći vidio četiri nepoznata leteća objekta, da je bio osvjetljavan njihovim zrakama, koje, kao da su ga skenirale. Tek kad mu ni majka nije povjerovala, shvatio koliko je njegovo iskustvo neobično, nestvarno i čudno. Javljala su mu se pitanja, na koja nije imao odgovora. Nije znao što se stvarno dogodilo. Pitao se da li ga je doista pogodila zraka svjetla. Pa ako jest, zašto se svemirci zanimaju za njega? Pitanja su se množila, a odgovora nije bilo. "Nakon izvjesnog vremena uzeo sam gitaru, sjeo u svoju sobu i počeo svirati, ne bih li se smirio. Otprilike pola sata kasnije, čuo sam te iste melodije, a dolazile su sa krova kuće." Jay je slušao te zvukove nekih desetak minuta. Potom je izašao da bi vidio odakle dolaze. Odjednom, osjetio je sličnu reakciju kakvu je imao pri prvom viđenju nepoznatih letećih objekata. Koža mu se naježila, a tijelo mu je zahvatila čudna hladnoća. "Kao da sam se našao u čudnom hipnotičkom snu, kad niste svjesni što se događa. Mislite kako ne želite razmišljati o tome što vas opsjeda, već o nečem drugom, jer se u tom trenutku bojite suočiti s realnošću. Noć je, kako sam već rekao, bila vedra. Odjednom, pojavila se čudna, gusta magla, koja je prekrila čitav kraj u kojem sam živio. U tom sam trenutku postao malko izgubljen. Sjećam se da sam osjetio udarac te čudne magle. Potom se sjećam da sam se našao u svojoj sobi i da sam svirao gitaru. Ponovno sam čuo zvukove, koje sam čuo i pri prvom sviranju..." U to vrijeme, Jay je bio previše potresen da bi razmišljao što je zapravo proživo. Tek mnogo kasnije je shvatio kako je njegovo iskustvo bilo čudno. Kakav je zapravo bio njegov bliski susret? Da li je bio otet? U svakom slučaju, postoje elementi koji govore da bi i to moglo biti po srijedi. Bez obzira na sve, radi se o bliskom susretu koji je izuzetno snažan i koji je ostavio trajne posljedice. Osobito je potresen osjećaj kad čovjek vidi da je vrijeme na neki način stalo. Takvi i slični bliski susreti mnogim očevicima promijene pogled na svijet i način života. Postavljaju si pitanja gdje, kako i zašto žive, koji je smisao svega? Slično se dogodilo i Jayu. Nakon te sudbonosne noći, on je promjenio mnogo toga u svom životu. Odlučio je napustiti dom i priključiti se vojsci. Ušao je u američko zrakoplovstvo, gdje je izučio za avio-mehaničara. A tada je započela serija značajnih koincidencija. Prvo što mu se nevjerojatno dogodilo, bilo je da je stacioniran u zaljevu Breeze na Floridi, a to je mjesto poznato po izuzetno snažnoj aktivnosti nepoznatih letećih objekata, možda najizraženijoj na našoj planeti. Zatim je premješten u Nevadu u poznatu "Areu 51", gdje američko zrakoplovstvo navodno, gradi i testira svemirske letjelice temeljem tehnoloških dostignuća dobivenih sa srušenih ili zarobljenih UFO-a. Kako sam ističe, Jay tijekom službe nikada nije vidio ni jedan svemirski brod, iako se susreo sa brojnim više ili manje tajnim i čudnim konstrukcijama američkog zrakoplovstva. Kasnije, Jay je odselio u južnu Kaliforniju da bi nastavio karijeru kao glumac i muzičar. A tada su ponovno započeli njegovi blisku susreti. Od 1994. godine, ti se susreti odvijaju s određenom pravilnošću. Jay ne može objasniti što oni znače i zašto on vidi toliko UFO-a. Možda odgovor leži u noći letećih tanjura koju je proživio još u Michiganu. U svakom slučaju, UFO-i su zauzeli istaknuto mjesto u njegovom životu. Vidi ih, obično, na velikoj visini. On je uvjeren da UFO-i, odnosno posade u njima, znaju da ih on promatra. Jay ne očekuje ništa od tih bliskih susreta. U zadnje vrijeme je vidio dvije svjetleće kugle koje su se kotrljale po njegovoj spavaćoj sobi. U prvi je trenutak pomislio da mu se sve to priviđa, ali sve ako je to i bilo priviđenje, onda je i njegova djevojka imala isto takvo priviđenje. U svakom slučaju, Jay ističe da ga uz UFO-e vežu izuzetno snažni doživljaji. Nada se da će u budućnosti još imati intezivnije bliske susrete.



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

utorak, 23.11.2010.

PROJEKT SIGN I UFO POJMOVNIK OD A DO B

Evo nove BONUS TEME

Projekt SIGN je službeno otpočeo 22. siječnja 1948. U njemu su sudjelovali brojni znanstvenici, od vojnih oficira do savjetnika koji su zamoljeni za komentar i mišljenje. Jedan od prvih uposlenika bio je astronom i profesor sa Sveučilišta Northwestern u Chicagou, dr. Allen Hynek.

Projektu SIGN pristupio je iz dva motiva:
1. Nije vjerovao u leteće tanjure i pokušat će naći pametan uzrok tih pojava.
2. Bio je najbliži suradnik koji je već ranije pomagao u radu ove zrakoplovne baze.

Projekt je imao poprilično dramatičan početak, jer je nekoliko dana poginuo kapetan Thomas Mantell kada je zrakoplovom slijedio srebrni okrugli objekt. Posljednje riječi koje je izrekao zemaljskoj kontroli odnosile su se na veliki srebrnkasti metalni objekt koji mu se približava... i nastupila je tišina. Njegov zrakoplov pronađen je u dijelićima nekoliko sati kasnije. Glavno zapovjedništvo zrakoplovnih snaga, koje je, kako se pretpostavlja, imalo sve informacije vezane uz UFO, došlo je do zaključka da UFO postoji i da je stvarna pojava, ali nije ju moguće objasniti kao prirodnu ovozemaljsku pojavu. Iako je prošlo gotovo tri mjeseca od Roswella, a Twining je bio u Wright-Patterson bazi gdje su pohranjeni ostaci Roswell srušene letjelice, on je tvrdio da nema dokaza da se dogodio udes. Do tada je tajna služba završila analizu njemačkih nacističkih projekata koji su postojali tijekom Drugog svjetskog rata, i nisu otkrili ništa što bi moglo objasniti ovakvu pojavu.



ALLEN HYNEK (biti će o njemu riječi u narednim tjednima jer je puno pridonio UFO povijesti)

Hyneki je dao sve od sebe, ali nikada nije zaboravio svoj ugled; ako nije znao o čemu je riječ, rekao bi to otvoreno i jasno. Nakon Mantellove nesreće, stvari su krenule nizbrdo. Očekivala su se objašnjenja. Mantell je navodno umro pokušavajući doseći planet Veneru i zvijezde, no u tom slučaju bi ostao bez kisika u kabini i onesvijestio bi se, a avion bi se raspao na čestice prašine i rastvorio u zraku, a ne obrušio (govorimo o visinama). Sve je ukazivalo kako vlada zna nešto više o izvanzemaljcima i UFO-u, ali ne želi dati podatke u javnost. Kasnije se saznalo ono što bi doista mogla biti istina. Mantell je "ganjao" Skyhooka, tajnu letjelicu koja je putovala na velikoj visini u atmnosferi. Mornarica je, naime, testirala tu čudovišnu veliku letjelicu, no kako je sve bilo u tajnosti, nije obavjestila zrakoplovne snage. U skupni koja je radila unutar "Projekta Znak" znalo se da su neki slučajevi autentični, no stručnjaci su bili podijeljenog mišljenja. Neki su servirali ideju da se radio o sovjetskim raketama, no to je odbačeno, jer je bilo nezamislivo da ruska raketa prođe osiguranje i bude nezamijećena. Ostala je samo jedna mogućnost, a to je da tehnologija nije ovozemaljska nego izvanzemaljska. UFO, drugim riječima=izvanzemaljska letjelica.

TAJNI MEMORANDUM SADRŽAVAO JE PREPORUKU

a) pojava o kojoj se govori je stvarna i nije izmišljena
b) postoje objekti koji su otprilike kao ovozemaljske letjelice u obliku letećeg tanjura i velike mase poput velikog zrakoplova
c) postoji mogućnost da su neki incidenti uzrokovani prirodnom pojavom kao na primjer meteorima.
d) operativne značajke kao ekstremna brzina, uspinjanje, manevri, kad je objekt viđen ili zabilježen na radaru, dovodi do zaključka da se radi o objektu kojim se upravlja manualno, automatski ili daljinski.

Uobičajene su sljedeće značajke:

(1) metalni objekt koji odražava svjetlost
(2) nedostatak repa osim u nekoliko slučajeva
(3) kružni ili elipsasti oblik, plosnat na dnu i zaobljen na vrhu (kupola)
(4) neka izvješća opisuju skupine od tri do devet objekata
(5) uobičajeno je da nema zvuka osim u tri slučaja kada je zabilježeno zujanje
(6) brzina leta negdje oko 300 čvorova

Treba uzeti u obzir sljedeće opcije:

(1) Mogućnost da su ovi objekti vojnog porijekla, neka visokotehnološka letjelica nepoznata Zapovjedništvu.
(2) Nedostatak fizičkih dokaza u svezi oblika letjelice koja se srušila, a čiji bi ostaci dokazali postojanje objekata
(3) Mogućnost da neka druga država razvija visoko tehnološku letjelicu, možda na nuklearni pogon, a to nije poznato vlastima



UFO POJMOVNIK OD A DO B
Adamski, George - George, voditelj caffe bara koji se nalazio u blizini zvjezdarnice Palomar; najpoznatija osoba koja se susrela sa izvanzemaljcima početkom pedesetih godina. U svojoj knjizi "Sletjeli su leteći tanjuri", iznosi svoje iskustvo susreta sa izvanzemaljcima s Venere. Bilo je to prije nego su znanstvenici otkrili kako je planetu Veneri površinska temperatura oko 900 stupnjeva. Kasnije je tvrdio kako je odnešen na palubu letećeg tanjura kako bi proputovao cijeli naš sunčev sustav.

AFOSI - Ured Zrakoplovnih snaga za posebne istrage ( Force Office of Sšecial Investigations). Vrsta zrakoplova FBI. Navodno se mnogo puta uplitao u UFO istrage.

Allende Carlos - (AKA Carl Allen) - Mornar u službi na S. S. Andrew Furuseth koji se dopisivao s Morrisom K. Jessupom, autor knjige "UFO slučaj". U dopisima je tvrdio kako je bio prisutan u vrijeme odvijanja Philadelphia Experimenta.

Alternativa 3 - TV program i knjiga o elitnoj skupini koja je napustila Zemlju i osnovala koloniju na Mjesecu i Marsu.

Anđeoska kosa - Duga i tanka rastezljiva nit viđena kako pada s neba nakon pojave UFO-a. Vrlo je teško nabaviti uzorak za anlizu jer se brzo raspada i nestaje. Postoji teorija po kojoj je anđeoska kosa mreža određenih vrsta paukova koji putuju vjetrom, koristeći se nitima mreže kao padobranom. (Nije vic!)

Annunaki - Drevni astronauti koje je Zecheriah Sitchin spomenuo u objašnjenjima drevnih Sumeranskih zapisa.

APRO - Organizacija namijenjena istraživanju zračnih pojava: uFO skupina osnovana godine 1952., a osnivači su Coral i Jim Lorenzen. Većinu vremena proveli su u gradu Tucsonu, u Arizoni. Nakon Jimove smrti 1986. godine, umire i Coral, te se APRO gasi.

Arnold, Kenneth - dok je 24. srpnja 1947. godine letio iznad planinskog lanca Cascade u državi Washington, pilot i poslovni čovjek Kenneth Arnold ugledao je devet elipsastih letjelica i opisao ih poput letećih tanjura iznad vode. Tako je rođen izraz "leteći tanjur"

Astronautski UFO susreti - Poznato je da je od samog početka osvajanja svemira prisutna glasina kako su astronauti vidjeli UFO za vrijeme boravka u svemiru.

Aztec, Novi Meksiko - Mjesto navodnog UFO udesa iz 1948. godine

Belgijski UFO susreti - Eupen i Wavre, područje u Belgiji poznato po nizu tajanstvenih UFO susreta od 1989. do 1990. godine.

Bennewitz, Paul - Vlasnik tvrtke za prodaju i servisiranje elektronskih uređaja i fizičar u gradu Albuquerque, u Novom meksiku. Takpđer, član UFO grupe APRO i skupine koja je 1979. godine promatrala neobičnu svjetlost iznad Postrojenja za testiranje Manzano. pripovjedač priče o bazi Dulce

Bentwaters - Woodbridge - Šuma u blizini Woodbridgea, Suffolk, Engleska - Bilo je to mjesto poznatog UFO zbivanja iz 27. prosinca 1980. godine, poznat kao UFO događaj u Rendleshamskoj šumi. (Jedna od idućih BONUS TEMA)

Bermudski trokut - Područj u oceanu u obliku trokuta; između otoka Bermuda i otoka Puerto Rico i istočne obale Floride. Tamo je često viđemna UFO pojava, a postoji i popularna legenda kako brodovi i zrakoplovi u ovom području tajanstveno nestaju. Ipak, statistika nije pokazala rezultate, no analize su pokazale da se svi slučajevi nisu dogodili unutar granica trokuta nego puno šire. U prijevodu, cijelo to područje puno je neobjašnjivih slučajeva.

Boianai, Papua, Nova Gvineja - anglikanski misionar Otac William Booth Gill izvjestio je kako je susreo UFO objekt iznad mjesta Boianai na Papui, u Novoj Gvineji godine 1959.

Brazel, William Mac - Pastir koji je 1947. godine prvi otkrio krhotine na imanju Foster u Roswellu.



~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 17.11.2010.

TAJNA STONEHENGEA

Ovaj čudesni spomenik brojnim istraživačima stoljećima priča jednu fantastičnu priču koja sa svakim novim poglavljem postaje sve uzbudljivija i koja skida jedan dio gustog vala sa naše drevne prošlosti i na nju baca jedno sasvim novo svjetlo. U tom svjetlu uobičajena predstava o našim precima kao inferiornim bićima ruši se kao kula od karata. Da li su to znanja prenijeta od starijih, još zaboravljenih visoko razvijenih civilizacija ili su ih donijeli posjetitelji iz Svemira veliko je pitanje, koje još uvijek traži odgovor.



PLESALIŠTE ĐŽINOVA
Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. U srednjem vijeku građevina je nazivana "Plesalište Đžinova". Naziv Stonehenge prvi put je zabilježen u 12. stoljeću, a redovito se koristi od 17. stoljeća. Nastao je od imenice "stone" (kamen) i glagola "hanging" (objesiti, visiti u zraku), što se vjerojatno odnosilo na poprečne kamene blokove, koji poduprti stoje u zraku. Taj naziv se u Velikoj Britaniji koristi i za druge slične prepovijesne građevine tzv. kamena kružišta, dok se naziv henge primjenjuje za kružišta koja imaju samo jarak i nasip bez kamenova. Takvih kamenih krugova, prstenova ili vijenaca u Velikoj Britaniji ima blizu 10000, a izgrađeno ih je najmanje dvostruko više. Stonehenge je megalitski spomenik (načinjen od velikih kamenova). Jedna od najvećih i najstarijih građevina i najbolje očuvan. To je kružno konstruirana građevina od četvrtastih, tesanih kamenih blokova. Megaliti u vanjskom kamenom krugu načinjeni su od sarsena, vrste kamena pješčanika. Ubodeni su u zemlju na udaljenosti 1 - 1,5m i čine tzv. Sarsenski krug. Visoki su oko 2m, debeli 1m, teški po 25 tona, uzižu se blizu 5m iznad tla. Bilo ih je 30 poredanih u krug promjera 33m i opsega oko 100m. Danas ih je na svojim mjestima ostalo 17. Preko njih je bilo horizontalno postavljeno 30 kamenih blokova (greda) teških prosječno 6 tona, od kojih najveći broj nedostaje ili su pale na tlo. Grede su dugačke preko 3m, široke 1m i debele 0,80m. Činile su kontinuirani vijenac povrh uspravnih blokova. Za uspravne blokove su međusobno bile učvršćene preciznim ispustima i žljebovima, po principu rupa - klin, koji se koristi u stolariji. Taj sarsenski niz čini gotovo savršen krug sa odstupanjima ne većim od 2,5cm. To je najupadljiviji dio Stonehengea i najviše zadivljuje u pogledu plana, konstrukcije i preciznosti obrade kamena. Sarsenski krug je bio okružen opkopom, odnosno jarkom i nasipom sa njegove unutarnje strane. Promjer opkopa je oko 100m, a opseg oko 300m. Sa unutrašnje strane nasipa, sasvim blizu njega bio je smješten krug od 56 tzv. Aubreyevih rupa, iskopanih u zemlji na jednakim udaljenostima. John Aubrey (1626. - 1697.) je engleski istraživač starina iz 17. stoljeća, veliki poštovalac antike i iščezlih civilizacija. Prvi je otkrio pravilan niz udubljenja na tlu i prvi zapazio smišljeni raspored monolita, raspoređenih u koncentričnim krugovima. Prilikom iskopavanja 1921. i 1925. godine koje je objavilo Društvo za starine (Society of Anitiquarines) otkriveno je da su to rupe usječene u krečnjačko tlo, koje su tijekom vremena dijelom bile zatrpane i koje su služile za postavljanje stupova. Tada je pronađeno svih 56 rupa i dat im naziv i Aubreyevu čast. Unutar velikog kamenog prstena nalazi se manji krug, promjera oko 22m, načinjen od 60 plavih kamenova, a unutar njega još jedan niz od 19 plavih kamenova poredanih u obliku potkovice. Ovi vertikalno postavljeni blokovi od vulkanskog kamena visoki su oko 2 metra, široki jedan metar, debeli oko 0,75, u prosjeku teže 4 - 5 tona. Samo jedan od njih je težak 8 tona i postavljen je u središtu potkovičastog niza, točno na osi, kojom sunčeve zrake padaju na ljetnji solticij. Od 19 kamenova iz potkovičastog niza preostalo ih je samo 6. Između sarsenskog kruga i potkovice od plavih od plavih kamenova bilo je 5 velikih trilitona poredanih u niz, u obliku potkovice, široke 13,5m, čija otvorena strana gleda na sjeveroistok, prema glavnom ulazu u svetište. Potkovica od plavih kamenova je ležala unutar potkovice trilitona. Trilitoni (grčki "trostruku kamenovi") je 5 nezavisnih parova uspravnih megalita od sarsena, od kojih svaki na vrhu ima poprečnu ogradu, dosežu visinu od preko 6,5 m i težinu od 60 tona. Oni su bili u obliku 5 velikih kamneih vrata, simetrično poredanih po visini, tako da se najviši triliton nalazi u sredini potkovice, dok njene krakove čine po 2 niza. Sa vanjske strane sarsenskog kruga bila su iskopana 2 koncentrična kruga rupa, nazvane Y i Z rupe i bile su namijenjene postavljanju novih nizova kamenih blokova, ali očito nikada nisu bile popunjene.



JOHN AUBREY

GRADNJA STONEHENGEA
Stonehenge je građen vrlo dugo, oko 1500 godina, u više faza. U prvoj fazi (3100. - 2900. g.pr.n.e.) nastao je veliki kružni jarak s nasipom unutar njega i ulazom na sjeveroistočnoj strani i Aubreyeve rupe, a u središtu opkopa podignut je hram od drvenih stupova. U dugoj fazi (27. - 22. st. p. n. ere) ukonjena su 2 kruga plavih kamenova, a podignut je sarsenski krug i 5 trilitona i oltarski kamen (veliki pravokutni blok od sivkastog pješčanika porijeklom iz južnog Walesa). Kamenovi su poredani u dva niza (jedan unutar sarsenskog kruga, drugi unutar trilitonske potkovice) i iskopane Y i Z rupe i uklonjen dio unutrašnjeg ovala plavih kamenova i time dobijen niz u obliku potkovice. Gradnja Stobehengea je velika misterija, a 3. faza je zahtjevala 1 - 1,5 milijuna čovjek - dana fizičkog rada. Prijenos sarsenskih blokova iz Eireberia do lokacije Stonehengea zahtijevao je angažiranje 1500 ljudi tijekom 5,5 godina, a koliko je ljudi i rada bilo potrebno za transport plavih blokova, teških oko 5 tona, a dovučenih s udaljenosti od 400 km? Poseban problem je predstavljala tehnika gradnje. Čak i ako se pretpostavi da su monoliti od sarsena vučeni na drvenim valjcima ili sanjkama, da su supravljani kombinacijom užadi i poluga, a da su poprečne grede podizane sistemom kosih rampi, ostaje zagonetka kako su te poprečne grede bez pomoći instrumenata postavljene tako točne u savrešno vodoravan položaj. Nije za vjerovati da se to moglo obaviti isključivo golim okom, 2000 godina prije nastanka Euklidove geometrije. Oko 2000. g.p.n.e. tu su živjeli neolitski, necivilizirani ljudi u malim seoskim zajednicama. Oni nisu koristili metal ni pismo, a glavna im je preokupacija bila golo preživljavanje pomoću primitivne zamljoradnje. Wiliam Stakli je uočio da promatrano iz središta Stonehengea Sunce 21. lipnja na ljetnji solsticij ili dugodnevnicu izlazi iznad Hel stonea. Izlazeće sunce najprije se lagano penje iza litonske potkovice, otvorene na tu stranu i koja pada u centar Stonehengea prolazeći točno kroz luk najvećeh trilitona, također okrenutog na tu stranu, potom pojavljujući se iznad megalita Sunce stvara fascinantnu iluziju da lebdi na vrhu kamena, a njegovi zraci padaju ravno na oltarski kamen u samom centru svetilišta. 21. prosinca na dan zimskog solsticija, odnosno kratkodnevnice, Sunce je na zalasku uokvireno blokovima najvećeg trilitona, tako da za promatrača, koji gleda iz središta građevine, zalazi unutar najvećeg trilitonskog luka.. Norman Locker (1836. - 1920.) je zaključio da je Stonehenge bio kalendar i astronomski računar i da je golema kamena struktura istovremeno služila i kao astronomski opservatorij. Ipak, u prvom redu je to bio hram u kojem je astronomija bila u službi religije. Profesor astronomije na Bostonskom univerzitetu Gerald Howkins sastavio je precizne maše Stonehengea i sve raspoložive podatke je kompjutorski obradio, te na kraju zaključio da je Stonehenge služio kao računar. Građevina je, neime, savršen astronomski kalendar, pomoću kojeg se mogu točno predvidjeti pomrčine Sunca i Mjeseca i druge astronomske pojave. 56 Aubreyevih rupa, iskopanih unutar vanjskog opkopa služilo je za precizno praćenje mjesečevih mijena i za predviđanje pomrčine Mjeseca. Oksfordski profesor Aleksandar Thom je nedvosmisleno zaključio da su megaliti u kamenim prstenima postavljeni prema pravcima promatranja Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih tijela, njihovom izlasku i zalasku, kao i određenim položajima na putanjama, te da prsteni predstavljaju astronomske kalendare i svojevrsne računare za izračunavanje i predviđanje astronomskih pojava. Stonehenge ima i religijski karakter: okružen je velikim prapovijesnim grobljem sa preko 400 grobnih humki, čija se starost podudara sa starosti spomenika. On je bio sveto mjesto, na kojem se nije živjelo, te zato tu nema otpadaka, koji ostaju iza svakodnevnog življenja. Aubrey Bautl, stručnjak za kamena kružišta, tvrdi da su kameni vijenci, zavisno od veličine bile kapele, crkve i katedrale jedne prastare religije. Profesor Terence Meaden smatra da su Stonehenge i druge kamene spomenike podigli zemljoradnici koji su vjerovali u Majku Zemlju i Oca Nebo. Prodiranje sjenke Helstonea kroz luk najvećeg trilitona očito predstavlja sam čin spajanja, dok padanje sunčeve svjetlosti oltarski kamen, koje slijedi poslije toga, simbolizira izlijevanje "božanske sperme" u centar "maternice" hrama kao vrhunac sjedinjenja Oca neba i majke Zemlje i prvi čin rađanja svijeta.

TRILITON

Po njemu graditelji Stonehengea su njegovali mit u kome Majka Zemlja i Otac Nebo rađaju svijet, a taj događaj obnavlja se svake godine na dan ljetnjog solsticija. Suvremeni istraživač Martin Gray tvrdi da je funkcija Stonehengea bila prije ritualna, nego astronomska i dodaje: "Tvorci Stonehengea su imali neposredno iskustvo suptilnih energetskih ritmova prirode, a Sunce i Mjesec su doživljavali kao sveta bića čiji ciklički ritmovi imaju pozitivno magijsko djelovanje i obnoviteljski učinak na život ljudi."

MOĆI STONEHENGEA
On zaključuje da je Stonehenge bio građevina sa više namjena: skoro neuništivo svetište podignuto na posebnom mjestu Zemljine energietske moći; mjesto za astronomska promatranja radi predviđanja dana u godišnjem ciklusu kada na Zemljine energije najviše utiču i pune ih Sunce, Mjsec i zvijezde ali i hram, u kome se slavljene svetkovine obnove u tim "punim" energetskim periodima. A on je služio kao vrsta "baterije" za sakupljanje, skaldištenje i otpuštanje Zemljinih i kozmičkih energija. U srednjem vijeku Stonehenge je bio svojevrstan "zdrastveni centar", za koji se smatralo da ima izrazito ljekovito djelovanje i na koje su masovno dolazili bolesni u cilju izlječenja. Najčešći postupak je bio kupanje bolesnika u vodi, kojom je prethodno oprano kamenje... Jeffrey od Monmautha je u 12. stoljeću pisao o Stonehengeu.... "U tom kamenju ima magije i ljekovite moći mnogih bolesti..." Thom Lethbridge (1901. - 1971.) intezivno je eksperimentirao sa rašljama i klatnom i došao je do zaključka da je Stonehenge "baterija" u kojoj je čuvana magijska moć. Smatrao je da su kameni neka vrsta akumulatora, koji se puni energijom pomoću ritualnih plesova, tijekom posebnih svetkovina. John Taylor sa Londonskog Sveučilišta mjerenjem varijacija magnetskog polja u Stonehengeu je potvrdio da kameni blokovi imaju mnogo jače "punjenje" nego okolno tlo, odnosno, da je magnetsko polje oko kamena mnogo jače od magnetskog polja okoline. Bill Lewis, čuveni rašljar iz Walesa je ustanovio kako kameni blokovi Stonehengea kao i centar kruga djeluju kao pojačivači sila i da sila odmotava kamenove poput spirale. Pravac te spirale mijenja se svakog mjeseca, što znači da megalit mijenja polaritet, a poznato je po astrološkoj tradiciji da nebo svakog mjeseca mijenja polaritet. Što se Stonehengea tiče pokazalo se da se on nalazi usred jednog ogromnog "kovitlaca" zemaljskih sila, sa više desetaka manjih "vrtloga" na izuzetnom mjestu, gdje se sijeku i prave "petlje", brojne brazde ili linije zemaljskih sila tvoreći veliki zamršeni splet. Sveta mjesta predstavljaju točke najjačeg zračenja Zemljine energije, odnosno neku vrste zemljinih akupunkturnih točaka, a svetišta na tim mjestima poput akupunkturnih igala koncentriraju, otpuštaju, kanaliziraju i usmjeravaju energiju. Drevno graditelji Stonehengea i drugih megalitskih spomenika provodili su svjesnu vrstu akupunkture primijenjenu ne na tijelo čovjeka, već na tijelo Zemlje. Tvorci Stonehengea su Zemlju smatrali za živo biće, čija je površina prošarana linijama sila, koje su u interakciji s energijama Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih ijela. Starodrevni čovjek je dobro razumjevao te snage i koristio ih u svojoj religijskoj praksi i pri tome se služio svetištima kao velikim akumulatorima i odašiljačima ove energije. Megalitske građevine, po principima fengshuija, poboljšale su protok životne energije u nastanjenim podučjima, a zahvaljujući regulaciji sila, Zemlja kao živo biće bila je plodna, "zadovoljna" i svoje "dobro raspoloženje" prenosila je na sva živa bića, koja su na njoj živjela. Nekadašnja religija bila je ishod veoma tijesnog međudjelovanja čovjeka i prirode, ljudskog uma i zemaljskih i svemirskih sila. Naši mudri preci bili su u stanju povezati energije majke Zemlje sa svojom psihom, jer zemaljske sile pomažu aktiviranje magijskih moći, odnosno, paranormalnih ili PSI spsobnosti kao što su telepatija (direktan prijenos misli), prekognicija (predviđanje budućnosti) ili psihokineza (djelovanje na materiju snagom duha) i da imaju moć liječenja i iscjeljenja. Na mjestima brazda i njihovog križanja mnogo češće se manifestiraju paranormalni fenomeni kao što su prikaze, paragnostička viđenja, poltergeist i drugi, a te lokacije aktiviraju paranormalne moći i kod osoba koje inače nisu nadarene u tom pogledu, što ukazuje da čovjek na tim mjestima postaje prijem za zemaljske sile. Jacques Ravatin tvrdi da megalitske građevine predstavljaju "prijelomne objekte" koji su neka vrsta prolaza između Globala i Lokala i zapravo su giganstski prijemnici, transformatori i odašiljači energije, te da otvaraju pristup Globalu, odnosno, drugim dimenzijama, a to omogućuje neslućeno povećanje čovjekovih psihičkih moći, dostizanje stanja nadsvijesti ili kozmičke svijesti, savladavanje prostorno vremenskih ograničenja fizičkog svijeta, manipuliranje ogromnim energijama svemira, pa čak i stupanje u kontakt s bićima koja obitavaju u Globalu, odnosno "bogovima".



VRATA ZA DRUGI SVIJET
Postoji staro vjerovanje da su Stonehenge druidi koristili kao "vrata za drugi svijet". Stonehenge je kao psihofizički energetski akumulator, transformator i odašiljač snažno poticao čovjekov duhovni razvoj i bio je moćan simbol, transformator psihičkih energija. Njegov tlocrt ocrtava krug i kvadrat, simbole cjelovitosti i savršenstva i heksagram (šesterokraku zvijezdu), koja je univerzalni ezoterični simbol jednistva čovjeka i Univerzuma. Duhovni razvoj i ubrzanje čovjekove duhovne evolucije bio je osnovni cilj religije njegovih graditelja. Ona je težila "obogotvorenju" čovjeka putem njegovog potpunog usklađivanja sa silama i ritmovima Zemlje i neba, odnosno, postizanja istinskog jedinstva sa prirodom i svemirom. Nijema poruka Stonehengea je da se prema svojoj dalekoj prošlosti moramo okrenuti sa poštovanjem i divljenjem, spremni od nje ponovno učiti prastaru mudrost koju smo zaboravili tijekom stoljeća "napretka" civilizacije. Ako nastavimo sa ovakvim napretkom, postat ćemo ljudi koji više ne komuniciraju sa drugim ljudima, već sa velikim bratom globalne kompjutorske mreže: zatrovani planet vratit će nam sve otrove kojima smo ga zasuli i postat ćemo ljudi poluslijepi od zurenja u razne ekrane, ljudi koji se u svojim zagušljivim sobama tresu od straha pri pomisli da svakg trena neki umobolnik može aktivirati "nuklearni koferčić", te tako pokrenuti mehanizam planetarne katastrofe. Možda već ulicama hodaju klonirani zlotvori povijesti. Okružen čudima tehnolške ere, suvremeni čovjek je izguboi ono najvažnije, smisao života. Podigavši svoju civilizaciju na visok tehnološki nivo, podjarmivši prirodu, koja ga okružuje, obezbožio je svoj svijet i obezdušio samog sebe. Stonehenge nas nagoni da "promjenimo optiku", "spustimo dalekozor" i odreknemo se nepravdene gordosti i ispraznoga ponosa "napretkom" koji smo postigli. On gotovo magnetnom snagom privlači suvremene ljude "mirisom" iskonskog i zagonetnog, jer ta orijaška kamena struktura skuplja, pojačava, transformira i emitirs "sile Zemlje i neba", te one snažno djeluju na ljudsku svijest, a to pokazuje obećavajući put povratka zaboravljenom Jedinstvu. Možda je Stonehenge zajedno sa svojom "subraćom", megalitskim spomenicima, nijemi i efikasni inicijator okretanja čovjeka vlastitim unutarnjim potencijalima, koji ga mogu povesti put povratka u mitsko "Zlatno doba", u kome će se opet spoznati jedinstvo sa svijetom, koji ga okružuje i postati neraskidiv dio velikog Jedinstva o kome oduvijek govore ezoterici i mistici.



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

utorak, 16.11.2010.

USKORO: Tajna Stonehengea

Nakon dužeg perioda vraćam se temama. Do tada...



~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 05.07.2010.

PROJECT TWINKLE: ZELENE VATRENE KUGLE

BONUS TEMA

Evo novog projekta koji će biti jako zanimljiv sa puno dobrih informacija.

Broj susreta s izvanzemaljcima pojavom koji se opisuju kao "zelene vatrene kugle" raste kako se bližite jugozapadnom dijelu SAD-u, na područje Novog Meksika. 1948. godine tu se dogodio pravi val susreta s UFO-om, koji je zabrinuo američke vlasti. Kako i ne bi, kad se u većini izvješća spominjalo kako je najčešća lokacija pojave te vrste UFO-a blizina nekog vojnog postrojenja. Jugozapadni dio SAD-a, područje u kojoj se nalazi Los Alamos ili Državni laboratorij Sandia. I više od toga: ono što je posebno uznemirivalo bila je činjenica da se nepoznate zelene vatrene kugle obično pojave posve iznenada, i to nekoliko puta mjesečno...





Stručnjak za meteore, Lincoln La Paz vodio je većinu istraga slučajeva pojave vatrenih kugli. La Pazov zaključak glasio je kako je riječ o umjetnim objektima, vjerojatno ruskim satelitima. Zelene vatrene kugle su vidjeli mnogi ugledni ljudi, uključujući i samog La Paza i znanstvenike u Los Alamosu, i svi su se složili kako je to stvarna pojava, a ne izmišljotina. Tajna konferencija održana u gradu Los Alamosu. Glavni zaključak je bio kako se pojava treba istražiti od strane Zrakoplovnog znanstvenog laboratorija. U prosincu 1949. godine započeo je Projekt Twinkle, uspostavljanje promatračke mreže kojom bi se postigao stalni nadzor u promatranju vatrenih zelenih kugli. Postavljene su mnoge kamere, no projekt nikada nije zaživio u potpunosti. nakon niza problema, projekt je nastavljen nakon dvije godine, kada se iznenada zaključilo da je sama pojava vjerojatno prirodnog porijekla, o čemu su se znanstvenici već i ranije izjasnili. Veljača 1950. godine bilo je razdoblje pravog booma neobjašnjivih zračnih pojava u području Holloman zrakoplovne baze i grada Vaughna, Novi Meksiko, pa je upravo stoga Zapovjednom uredu Holloman predloženo da osnuje i započne s radom i programom kako bi se prikupili potrebni podaci. Ti bi podaci bili iskorišteni kako bi se demonstrirala potreba za većim istraživanjem te pojave. 21. veljače 1950. godine, postavljeno je promatračko mjesto za dvojicu stražara koji su naporužani teleskopom, dalekozorom i akmerom čekali od sumraka do zore. 5 ožujka 1950. godine održana je konferencija u zračnoj bazi Wright-Patterson kojoj su prisustovali djelatnici Holloman baze i GRDa kako bi započeli trodjelni program s temom "Svjetlosna pojava" "Light Phenomena". Zadaci su bili:

a) Postavljanje Askania instrumenata triangulacije

b) promatranje s Mitchell kamerama

Neke fotografije snimljene između 27. travnja i 24. svibnja su uspjele, no spontana viđenja pojave kroz kameru ne postoje kao ni snimke. 30. kolovoza 1950. godine, tijekom lansiranja Bellove rakete, viđenja je neobična zračna pojava iznad zrakoplovne baze Holloman Air Force Base a vidjeli su je neki službenici - na žalost, niti jedan od njih nije bio dio projekta. 31. kolovoza 1950., prilikom lansiranja rakete V-2 ponovno su se pojavile zelene kuglice, a iako je sve snimljeno na film, višedimenzionalan presjek više kamera nije dao željene rezultate. 11. rujna, potpisan je sporazum dužnosnika baze Holloman sa zapovjednikom. 93-će eskardile da ako bude pozvan uzleti u bilo kojem trenutku i slijedi objekte. To bi omogućilo više promatranja i snimanja. Naravno, nije bilo ovlasti za paljbu. Općenito, rezultati šestomjesečnog razdoblja mogli bi se opisati kao negativni. Iako su kamere radile besprijekorno, nisu dale snimke, a na cijeli projekt obraćano je malo pažnje jer je vojska bila usmjerena na situaciju u Koreji. Postrojenja za elektromagnetska mjerenja koja je osigurao inženjerski laboratorij nije se puštao u pogon zbog cijene koja se penjala na više od 50.000 dolara godišnje, a pojavljivanje zelenih kugli iznad Holloman AFB 150 milja južno od Vaughna, tijekom drugog djela kolovoza 1950. nije bio dovoljno dobar razlog pa je cijeli program umjesto za godinu dana, produžen tek za šest mjeseci. No, to nije bilo sve. Instalacija Askania kamera završena je 5. studenog 1950., a 16. listopada 1950., dogovoren je i redovan prelet zrakoplova B-45 i QF-80 iznad postrojenja Holloman kako bi se pojava snimila iz zraka - ako bi se pojavila. Tijekom tog perioda, primljena su izvješća nekoliko pojedinaca koji su vidjeli neobične zračne pojave no izvješća su bila konfuzna i nepotpuna. Jednostavno se smatralo kako nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost. Askania kamere pokazale su se potpuno besmislen potez. ništa neobično nisu vidjeli ni piloti Northrupa. 31. ožujka 1951, prilikom isteka ugovora, zemaljska je služba zrakolpovstva provela potpuni nadzor kamera no rezultat je iopet bio negativan. Od 9. kolovoza 1951. godine, o situaciji su razgovarali zapovjednik Cox iz 17 OSI zone (Kirtland AFB).

Holloman Air Force Base

Do 15. ožujka 1950. nije bilo novih izvješća Odjela za geofiziku i istraživanja, no većinu izvješća potpisali su djelatnici Los Alamosa. Čak i tijekom meteorskog pljuska. 11., i 12. kolovoza 1951. godine nije bilo alarmantih izvješća. Ipak, 14. ožujka godine 1951. devet osoba iz tvrtke Bell potpisalo je izvješće o susretu sa 14 do 20 nebeskih kugli, a 9. srpnja crvena sjajna kugla viđena je u Corona pokusnom centru, a zabilježena je i na radaru. Mr. B. Guildenberg, koji je pomoćnik Majora Doty i aktivni amater astronom komentirao je kako je proveo nekoliko sati na svom teleskopu gotovo svake noći u proteklih nekoliko godina i nikada nije vidio neobjašnjive objekte osim onda kad je vidio nepoznati objekt kako se pojavio u kutu njegova teleskopa, kao ni Clyde Tombaugh, otkrivač planeta Plutona koji je sada uključen u aktivnosti White Sandsa, a koji također nije vidio ništa nalik na UFO iako neprekidno promatra nebo; čak ni Fred Whipple koji ima sjajnu karijeru snimatelja meteora nikada nije vidio nepoznati objekt kroz svoje Schmidt kamere, kao ni College u Las Crucesu uključen u astronomska promatranja. Nema sumnje da su mnoga promatranja povezana su običnim objektima koje je napravila ljudska ruka, kao što su zrakoplovi, baloni ili rakete, no čini se da su baloni najveći krivci za zamjenu. Čak postoji mogućnost malih oblaka dima koji se povremeno pojavljuju iznad postrojenja. Mnogo susreta sa UFO-om može se pripisati prirodnim pojavama kao što su meteori, oblaci ili planeti. Dr. Fred L. Whipple s Harvarda, u memorandumu svog laboratorija s datumom 9. kolovoza 1950. u spominjanju tog problema, ukazuje kako su u Novom Meksiku vidljivi mali oblaci koji se kad ih obasja svjetlost Mjeseca mogu zamjeniti ua UFO pojavu. Dr. Whipple istražio je mogućnost podudarnosti u odnosu na promjene vremena i uvjete, te je 53 noći pratio stanje na terenu i (između 5. prosinca 1948 i 5. ožujka 1951.) ustanovio kako je 10 bilo vedrih. 24 djelomično oblačnih, 5 tmurnih, a 14 bez bilješke. Broj oblačnih noći djeluje neobično visoko za New Meksiko, to je izvješće za Las Cruces pofručje. Dr. Whipple je pokrenuo istraživanje kako bi se vidjelo ima li mijena Mjeseca kakve veze sa učestalosti zračnih pojava. Rezultati nisu pokazali da je pojava češća kad je pun Mjesec. Statistika pokazuje da od 72 promatranja, 46 bude kada je Mjesec u usponu, a 27 kad je silazan, a mnogo ih je kad je Mjesec u prvoj četvrti. Ipak, čini se da je Dr. Whipple shvatio kako je postojanje Mjesečevog svjetla povezano s pojavom. Treba napomenuti kako je Dr. Whipple sastavio preciznu studiju o meteorima i mnoge fotografirao tijekom 35 noći u Novom Meksiku, no niti jedna od fotografija ne prikazuje leteće pojave.

Pozdrav...



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

utorak, 15.06.2010.

NA ZEMLJI SU ŽIVJELI DIVOVI?

Pobjednik je tema Na Zemlji su živjeli divovi sa vaših 50% glasova.

Opet sam malo zastao. Bio na jednoj ekspediciji, još ih par imam ovo ljeto, ali tema neće nedostajati. Krenimo...

Želite li otkriti izgubljene gradove i ući u anale arheologije? Ništa lakše, rekao bi James Randi, slavni mađioničar i umjetnik u oslobađanju raznih oblika fizičkog vezanja s lancima i s užadi. On je iskoristio velik dio svog života u istraživanju ruševina starih građevina u Aziji i u Južnoj Americi. Njegov je "recept": Posjetite neko osmaljeno mjesto, daleko od civilizacije i zapitajte lokalno stanovništvo za pravac prema najbližem izgubljenom gradu. Postoje na tisuće takvih naselja na svim kontinentima, a arheologija ih je prepoznala tek nekoliko. Pretpovijesni građevinari radili su na raznim mjestima, a njihova djela mogu se naći posvuda.
ORIJAŠKA GLAVA na "Bayonu", glavnom hramu Angkor Wata.

IZGUBLJENI GRAD ZIMBABVE
Mladi geolog Karl Mauch pronašao je vrlo jednostavno izgubljeni grad Zimbabve u južnoj Rodeziji 1871. godine i to tako što je upitao jednog trgovca drvom za smjer. Po tom je gradu dobila ime cijela država, kad se Rodezija oslobodila vlasti Velike Britanije 1980. godine. Mauchova priča je ispunjena velikom avanturom. Trgovac drvom Adam Renders oslobodio je Maucha iz zarobljeništva neprijateljski raspoloženog plemena i odveo ga na mjesto gdje se nalaze ruševine. Mauch je vjerovao da je Zimbabve, zapravo, Ophir, mjesto koje spominje Biblija, a gdje je čuvano blago iz rudbika kralja Solomana. Međutim, sve što su pronašli Mauch i Renders bilo je mnoštvo građevina od granita s brojnim zavojitim prolazima i tunelima. Najveća građevina je takozvana "eliptična zgrada", opsega oko 250, a visoka oko 10 metara. Pored nje su bila dva tornja. Špilja, što se nalazi u obližnjoj stijeni, pokazala je da se odlikuje neobičnom akustikom. Kad netko govori u njoj, njegov se glas može čuti isključivo u "eliptičnoj zgradi" i nigdje drugdje. "Nema sumnje, primitivni su svećenici koristili ovaj fenomen za nezakonite i kriminalne radnje" zabilježio je L. Sprague de Camp, inače blizak znanstvenoj fantastici. Arheolozi se svađaju oko Zimbabvea više od stotinu godina. Procjenjuje se da je grad građen negdje između 700. godine prije Krista i 1500. godine. A tvrdi se da djelo Feničana, Egipćana ili nekog od domorodačkih Bantu plemena. Te su građevine grube i manje impresivne od onih nađenih u Aziji, na Pacifiku i u Južnoj Americi. Bez obzira na sve, netko - mi vjerojatno nikad nećemo doznati tko - silno se potrudio da bi transportirao na tisuće tih granitnih blokova na vrh brda duboko u džunglu Afrike, da bi sagradio utvrdu, koja je služila i kao hram, da bi podigao građevinu, koja je ispunjena labirintom i prolazima, a koji arheologe dovode do ludila u pokušaju pronalaženja njihove svrhe. Grad Timbuktu je bio manji od veličine koje mu pripisuje legenda. Pronašli su ga francuski avanturisti krajem 19. stoljeća na obalama rijeke Niger, u državi koja se danas naziva Mali, kad su krstarili pustim područjem, udaljenim nekih 3000 kilometara od Sahare. Grad je bio naseljen još 1087. godine, a nekada je bio veliki trgovački centar. Prema nekim izvorima, sada tamo živi oko 850 stanovnika. Arhitektura Timbuktua nije osobito impresivna, a grad je poznat po stotinama roda koje tamo žive.

ANGKOR U KAMPODŽI
Otkako je tako velik grad kao što je Timbuktu u moderno doba postao "izgubljen", nije nikakvo čudo da su zaboravljeni i mnogo veći gradovi, kao što je, na primjer, Angkor-Wat. Angkor je postojao samo u legendi dok nije došlo do iskapanja u Kambodži 1857. godine. U njemu se nalazi velik broj hramova i tajanstvenih pirmidalnih struktura, koje pokazuju dodirne točke sa sličnim strukturama na pacifičkim otocima. Zidovi misterioznih građevina su prekriveni reljefima i kipovima, a podrijetlo tog grada sačuvano je - ili možda je bolje reći izgubljeno u brojnim legendama. Lokalno stanovništvo govori o "stvorenjima nalik na bogove, koja su sagradila te građevine". Čvrstih podataka i činjenica je jako malo. Priča, koja je postala popularna govori da je grad bio napušten, vjerojatno oko 1300. godine. Jedno je ipak sigurno, Angkor je sagradila napredna kultura, koja je raspolagala s vrsnim arhitektima i klesarima, a nestala je iznenada iz nepoznatog razloga. Povijest pokazuje da je čovjek često gradio velike gradove, koji su cvjetali stotinama, pa i tisućama godina, a tada su opustjeli, da bi prekrila trava i pijeska. Pri tome su, vjerojatno, veliku ulogu odigrali ratovi i prirodne katastrofe. Velike su se kulture dizale i umirale, a čovjek se potom vraćao primitivnijim oblicima života. To je prirodan poredak događanja. Nakon tisuću godina od danas, na Long Islandu i na Manhattanu će, možda, živjeti ljudi, kojima neće zaklanjati pogled ogromni neboderi. Oni će, možda, pričati svojoj djeci o grešnim precima koji su gradili nebodere i tornjeve, a koji su bili dio religije koja se klanjala velikom bogu Novca.




VELIČANSTVENA PETRA U JORDANU
Na srednjem istoku, mala država Jordan, prepuna je rimskih spomenika prije pojave kršćanstva. Veliko rimsko kazalište, koje je moglo primiti 4000 gledatelja, može se naći nedaleko Amana. Tamo se nalaze veliki hramovi i trijumfalni likovi, te bezbroj kamenih stupova što leže pored mrtvih, pustih cesta popločane kamenim kockama. Podalje od Amana, usred negostoljubljive pustinje, putnik namjernik će naići na uski klanac koji vodi kroz stijene u stari grad koji kao da dolazi iz tisuću i jedne noći. Radi se o Petri, uklesan u crvenom pješćaniku. Prepun je hramova i stupova. Sagrađen je negdje oko 700. godine prije Krista, a mora da je imao na tisuće stanovnika. Njihova opskrba hranom, vodom i drugim potrebama, bila je moguća jedino kroz već spomenuti uski klanac. Taj su grad u toj skrivenoj dolini morale podizati generacije graditelja. Neki od nalaza u njemu datiraju se u pred-rimsko doba. Tamo postoje stari grobovi, a uske stepenice od kamena vode u području na vrhu stijene, na kojoj su, na "visokom mjestu" - na platformi - smještena dva obeliska visine šest metara. Zlobnici primjećuju da bi ih ruski arheolog profesor Agrest, sklon ufološkom tumačenju arheoloških spomenika, mogao proglasiti - nuklearnim raketama. Kultura koja je sagradila Petru, izgubljena je u legendi i u arheološkoj zbrci. Danas to mjesto koriste pustinjski bojnici kao svoje skrovište. Mnogi među onima, koji vjeruju u Zemlju Mu, u Atlantidu i u leteće tanjure, ignorirali su ruševine i arheološke nalaze na srednjem istoku i u Africi. Umjesto toga, svoju su pozornost usmjerili na nalazišta gradova u središnjoj i u Južnoj Americi. Prevladava uvjerenje da te građevine nisu mogla podignuti plemena starih Maya, Inka i Azteka. Postoje, naime, dokazi da ih je podigla znatno razvijenija civilizacija, koja je doselila u ta područja u ranije vrijeme od onog u kojma su one podignute.

TIAHUANACO U ANDAMA
Tiahuanaco, nevjerojatni spomenik od kamena u visinama Anda, potiče više nagađanja, čuđenja i glupih tumačenja nego bilo koji takve vrste. On je predmet brojnih knjiga i tekstova, a korišten je kao podrška i temelj brojnim stranim kultovima novijeg doba. U proteklih nekoliko godina, u tom je prostoru zabilježen velik broj pojava nepoznatih letećih objekata, a viđeni su i "mali zeleni" i u području jezera Titicaca. Tiahuanaco se nalazi na jugo-istočnom kraju jezera. Iako ruševine toga grada pokrivaju relativno mali prostor, na njemu se nalaze brojni tumuli - humci načinjeni ljudskom rukom i piramida visoka 15 metara. Isto tako, tamo se nalaze brojne platforme od kamena, kao i podzemne prostorije. Slavna "vrata Sunca" je luk koji teži blizu 10 tona. Arheolozi vjeruju da je Tiahuanaco bio dio carstva koje je prethodilo Inkama prije 2000 godina. Međutim, o tome nema pisanih podtaka, a nema ni lokalnih legendi koje bi govorilo o tome. Kad su kasnije Inke osvojile područje jezera Titicaca, našli su Tiahuanaco - napušten. I dok je većina struktura u Petri bila isklesana iz pješćanog kamena, neki od zidova u Tiahuanacu sagrađeni su od velikih blokova, koji teže i više od 60 tona, a koje je netko, na neki način, donio na to mjesto. Tamo se nalaze i brojne, gigantske statue. Jedna, koja teži 20 tona, prenesena je u muzej u La Pazu. U knjizi "Veliki idol Tiahuanaca", Hans Bellamy i P. Allan nude tumačenje simbola nađenih na kipovima u hramu u Tiahuanacou. Oni tvrde da ti simboli sadrže nevjerojatna astronomska znanja. Erich von Daeniken, autor knjige "Koćije bogova", posjetio je Ande u traganju za dokazima da su svemirski brodovi posjećivali naš planet u rano doba njegove povijesti. On opisuje viđenje kamenog bloka teškog 20 tisuća tona u blizini ruševina tvrđave Sacsahuaman: "To je cjelovit blok, velik poput četverokatne kuće. Obrađen je zanatski nepogrešivo. Na njemu postoje stepenice i kosine, a ukrašen je s viticama i udubljenjima... Taj monstrouzni blok postavljen je - na glavu. Tako stepenice vode s krova u njegovo podnožje... Tko bi si mogao predoćiti koja je ljudska ruka i kakav je ljudski napor iskopao, transportirao i obradio taj kameni blok? Koja ga je sila okrenula naopačke? Kakva je titanska sila bila ovdje na djelu? I zašto?" Tvrđava Sacsahuaman je okružena zidom visokim 18 metara. U njemu se nalaze kameni blokovi teži od 200 tona. Slovom i brojkom: svije stotine tona! Poznati istaživač Morris K. Jessup. donosi sljedeći opis: "Svi su ti blokovi tako savršeno obrađeni, tako savršeno spojeni, da se između njih ne može progurati oštrica noža. To je tako precizna obrada kamena, kakvu ne možemo naći u našem modernom inženjeringu."
Znanstveni istraživač Josep Goodvage je analizirao u časopisu Flying Saucer - UFO Reports u broju 4. tajnu tih blokova. On ističe: "Blokovi su morali biti podignuti u zrak, pažljivo su i točno morali biti položeni na mjesta, a tada su, s nekom nama nepoznatom silom, postavljeni u svoj konačni položaj... To nije posao ni za primitivne Aboriđine, ni za naprednu kulturu Inka. Činjenica jest da je Sacsahuaman tamo stajao znatno prije vremena kad su se na sceni pojavile Inke."
Isto je takva zagonetka, ako ne i veća, kako su kameni blokovi, nađeni u ruševinama u Andama, vađeni u kamenolomu, koji se nalazi udaljen nekih 200 kilometara? Na neki način, te su čudovišne kamene gromade transportirane brdima i dolinama na mjesto gdje se danas nalaze. Drveni valjci, splavi i drugi načini, koje nam nudi arheološka znanost, u ovom slučaju nisu mogli biti korišteni. Kako su dakle, graditelji tih starina odgovorili na ovaj izazov?
TVRĐAVA SACSAHUAMAN -IMPRESIVNO!

NA ZEMLJI JE ŽIVJELA RASA - DIVOVA?
Moguće objašnjenje, koje neki znanstvenici ozbiljno shvaćaju, svodi se na tvrdnju da su ti monumenti podignuti u vrijeme kad je površina planeta, barem u ovom dijelu, bila drugačija od sadašnje. Dakle, u vrijeme, kad su Ande bile na razini ostalog zemljišta . Hans Schindler Bellamy je istraživao okolinu jezera Titicaca i tvrdi da je pronašao tragove morskih sedimenata. On sugerira da se opći potop, nekada davno, dogodio u ovom području. Prema njmeu, ruševine u Andama su ostaci zdanja podignutih prije potopa i znatno su stariji nego što se općenito misli. Dva Francuza, Louis Pauwels, izdavač magazina "Planeti", i nuklearni fizičar Jasyues Bergier, na neki način podupiru pretpostavku Bellamya u knjizi "Jutro mađionićara". Oni predlažu teoriju prema kojoj je na Zemlji nekada živjela rasa divova, koja je gradila divovske građevine, a djelovala je na povijesni razvoj čitavog planeta. Njena središta nalazila su se u Andama, Novoj Gvineji, Meksiku, Etiopiji i na Tibetu. Bili su to pravi Atlantiđani, koji su se nakon katastrofe, koja je uništila Atlantidu, raštrkali po Zemlji. Dokazi govore u prilog razmišljanja da je nekada na našem planetu vladala jedna jedina, visoko razvijena kultura, ili pak da je postojao čitav niz isprepletenih kultura, a koje su posjedovale tajna znanja graditeljstva znatno veća od onih s kojima su raspolagali Minojci, Rimljani ili pak stari Britanci. Atlantiđani, odnosno te kulture, podizali su svoje monumente na usamljenim mjestima kao što su otoci u sjevernoj Škotskoj i na Pacifiku, i u Andama, demonstrirajući svoju nevjerojatnu vještinu koja nas danas tako zbunjuje. Naši se antropolzi i arheolozi spore oko razumijevanja povijesti u zadnjih 4000 godina. Oni neprekidno odbijaju mogućnost da je ljudska rasa i njena civilizacija tek zadnja od onih koje su obitavale na ovom planetu. Jedna od popularnih tema znanstvene fantastike jest i razmišljanje da je neka ranija super-rasa sagradila svemirske brodove i poslala svoje predstavnike da istraže svemir i posjete druge zvijezde. Sada se ti putnici kroz ptostor i vrijeme vraćaju svojim polazištima, da bi nesretni gledali unaokolo i pitali se: Kamo su naši nestali? Tko su sva ova žaljenja vrijedna mala stvorenja što pucaju jedna na druge?

Pozdrav...



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

subota, 22.05.2010.

PROJECT BLUEBOOK

BONUS TEMA

Evo nove Bonus teme.

IZVJEŠĆE CONDON
Znanstveno proučavanje nepoznatih letećih objekata (Condon i Gilimor 1969; obično nazvan "Condon Report") predstavlja otkrića projekta Colorado u odnosu na znanstveno proučavanje nepoznatih letećih objekata. Sve ostaje najpoznatiji javni dokument u odnosu na UFO pojavu. Slijedi kratka kronologija događaja koji su doveli do ugovora o suradnji Zrakoplvnih snaga sa Sveučilištem u Coloradu. Isječak iz "Analize Condon izvješća Colorado UFO Projekta, "P. A. Sturrock, Centar za svemirsku znanost i astrofiziku, Stanford Iniverse. Povijest UFO pojave u SAD-u je duga i složena. Povjesničar David M. Jacobs je osigurao puno tekstova u svojoj knjizi "UFO kontraverza u Americi," (1975). Knjiga nudi detaljne uvide u porijeklo Colorado UFO Projekta. Američko Zrakoplovstvo izvelo je tri velika proučavanja UFO pojave u 22. godišnjem razdoblju:
1. Projekt Sign (1948)
2. Projekt Grudge (1948 do 1952)
3. Projekt Plava knjiga (1952 do 1970)

Iako su studiji izvješća bili klasificirani tajnima, čini se da su sva izvješća (osim "Bluebook Special Report No. 13, ako je ikad postojao) sada konačno objavljena. Iznimka ovog općenitog pravila je "Procjena situacije" ispisana u Project Signu na što se osvrču Ruppelt (1956) i Hynek (1972). Posebno izvješće broj 13 u Plavoj knjizi možda je bila skica za studiju Battele. Dvije dodatne studije dogodile su se u tom vremenskom okviru.
1. Za razdoblje od 4 dana godine 1953., CIA je poduzela niz znanstvenih konzultacija kako bi vidjeli je li UFO prijetnja državnoj sigurnosti. Na sastanku su sudjelovali ravnatelj H. P. Robertson zatim Luis Alvarez, Lyold Berkner, Samuel A. Goufsmit i Thorton Page; sa Frederick C. Durant i J. Alen Hynek kao članovi društva. Donešen je zaključak kako nije bilo dokaza da pojava znači potrebu za revizijom sadašnjih znanstvenih koncepata i da dokazi nisu prijeteći za državnu sigurnost. (Jacobs, 1975).
2. Battele Memorial Institute, koji je sa Zrakoplovnim snagama imao ugovor o suradnji godine 1951. do 1954, izvršitelj je drugog istraživanja. Primarna statička analiza uvjeta i značajki UFO izvješća, omogućio je znanstvene uvide i uključio transkripte nekoliko zanimljivih susreta. Kasnije je izvješće označeno kao "Plava knjiga" Posebno izvješće No. 14, godine 1955. U njemu je more informacija i zaključak kako kompletiranje podataka vodi u rezultate no izvješće je ipak ostalo neobjašnjeno; (Jacobs, 1975).
3. veljače 1966, Zrakoplovne snage osnovale su "Ad Hoc Komisiju Projekta Plava knjiga u kojoj su bili Brian O Brien (ravnatelj), Launor Carter, Jesse Orlansky, Richard Porter, Carl Sagan, i Wilis A. Ware. Komisija je preporučila da Zrakoplovne snage pregovaraju o ugovoru sa "nekoliko odabranih sveučilišta kako bi se omogućilo odabiranje tima za proučavanje i selekciju odabranih UFO slučajeva." To je dovelo do ugovora Zrakoplovnih snaga SAD sa Sveučilištem Colorado u listopadu 1966. godine. Ravnatelj projekta bio je Profesor Edward U. Condon, značajni fizičar i čovjek snažnog neovisnog karaktera.

Rad na ovom ugovoru rezultirao je izdanjem "Znanstvene studije o UFO-u", u siječnju godine 1969. 17. prosinca 1969. godine tajnik Zrakoplovnih snaga Robert C. Seamans, Jr., objavio je zatvaranje Projekta Plava knjiga. Projekt je službeno zaključen 30. siječnja 1970. godine. U slučajevima Projekt Sign i Projekta Grudge vidjeli smo da je nakon što je General Hoyt Vandenburg odbacio zaključke projekta Sign iz 1948. stav Zrakoplovnih snaga se mijenja. Promjena imena dogodila se 16. prosinca 1948. i to iz Projekta Sign u Projekt Grudge i odrazila na stav - kao konačno izvješće Projecta Sign 27. prosinca 1949. godine, godinu dana nakon što je stvoren Project Grudge je službeno zatvoren i konačno je izvješće ubrzo objavljeno. U njemu se tvrdi kako je 23% UFO susreta neobjašnjivo u smislu prirodnih pojava te se može objasniti na neki drugi način. Projekt Grudge je službeno zatvoren, i dalje funkcionirao na reduciranoj razini. Ta reducirana razina sastojala se od istražitelja zapovjednika. Jerry Cummings. Projekt je sve izbrisao osim niza susreta u Fort Monmouth, New Jersey, što je rezurtiralo samokritikom Zrakoplovnih snaga zbog slabe istrage koja je predstavljala prijetnju državnoj sigurnosti. Posljedica je bila da je poručnik Cummings napustio Zrakoplovstvo godine 1951, a kapetan Edward Rupelt, dužnosnik Zrakoplovnih snaga je pozvan da preuzme projekt koji je preimenovan u Projekt Plava knjiga. Ruppelt je poduzeo niz ozbiljnih promjena i reorganizirao projekt. Uspostavio je nove odnose, stvorio neke kontakte i veze s drugima agencijama, te znanstvenu suradnju s astronomom, profesorom doktorom J. Alen Hynekom. Ohio Sveučilište stvorilo je standarni obrazac za UFO izvješće a Battele Memorial Institut je izveo studiju pod imenom projekt Stork. Do travnja 1952. godine, nakon porasta broja izvješća o susretu s UFOom, svi su dužnosnici SAD-a imali pristup i uvid u dokumentaciju i mogli su izvješća slati teleksom izravno u Plavu knjigu. Sada na kraju svega, čini se da je Zrakoplovstvo SAD-a imao ozbiljne namjere u vezi sa UFO-om, samo u vrijeme velikog vala 1952. godine. "Val 1952. godine" bio je golemi porast broja susreta sa UFO-om. Kulminacija je bila u srpnju, kada je veliki broj ljudi vidio UFO iznad Washingtona, D. C.a cijelu pojavu su zabilježili i radari. Ti susreti bili su toliko brojni, da su postali poznati kao Washington Državni UFO. Čak su se i dužnosnici CIAe zabrinuli te su zapovijedili Uredu znanstvenih ispitivanja da bilježe podatke skupljene u Plavoj knjizi. Prikaz podataka doveo je do preporuke kako je potrebno učiniti još ispitivanja. Glavna briga CIA-e bila je da UFO nije izravna prijetnja SAD-u nego indirektna. Tijekom tog razdoblja, hladnoratovski vjetrovi puhali su iz smjera Sovjetskog Saveza. Primjer za to bio je da je opasnost mogućnost kako će se tijekom jednog UFO susreta, dogoditi sovjetski napad ili prelet ruskog špijunskog zrakoplova koji neće biti detektiran ili će se to dogoditi kad već bude prekasno. Zato su dužnosnici CIA-e zatražili od Cal-Tech fizičara. H. P. Robertsona, da okupi znanstvenike i započne istraživanje UFO pojave.

Članovi skupine bili su Dr. Saumel A Goudsmith, nuklearni fizičar i osoblje Brookhaven National Laboratories, geofizičar prof. Lyold V. Berkner, stručnjak za radare i elektrobiku Dr. Luis Alvarez s kalifornijskog Sveučilišta i John Hopkins te astronom Thornton L. Page. Suradnik i konzultant astronom Dr. J. Alen Hynek i Frederick C. Durant, predsjednik međunarodnog astronautičkog društva bili su pridruženi članovi. Panel rasprava koja je kasnije postala poznata pod imenom Robertson Panel, trajala je četri dana, točnije od 14. siječnja do 17. siječnja 1953. godine. Naveli su se svi postojeći dokazi. Na kraju je stvoreno izvješće nazvano "Durant Report", koje je slabašno tvrdilo kako UFO nije izravna prijetnja državnoj sigurnosti SAD-a ali održava strah CIA-e da Sovjeti mogu nekako iskoristiti ovu pojavu kako bi prikrili invaziju na SAD. Postojala je opasnost od preuzimanja komunikacijskih kanala i širenje nevažnih izvješća, te stvaranja morbidne državne psihologije panike i nepovjerenje. Na raspravi je predloženo da se susreti proglase obmanom kako bi se smanjilo masovno duševljenje i interes za pojavu. Službe državne sigurnosti odmah su poduzele niz radnji kako bi oduzele UFO pojavi posebni status koji imaju i kako bi nastala aura misterije. Zaključci Robertson Panela, odmah su utjecali na smanjenje i drastičan pad vojnog i vladinog entuzijazma proučavanje UFO pojave. Kapetan Ruppelt napustio je aktivnu službu tijekom kolovoza 1953, a Projekt Plava knjiga je prebačen kapetanu prve klase Max Futchu. Dodatno je izdana zapovijed imenom JANAP-146 u prosincu godine 1953., koja se odnosi na izvještaje o UFO-u koje potpisuje vojno osoblje a koji dobivaju klasifikaciju Državne prijetnje, što omogućuje niz zloupotreba. Zrakoplovstvo je javno odbacilo postojanje UFO-a dok je tajno gradila zid oko svih istraga. Promjena osoblja u okviru Priojekta Plava knjiga tijekom godina odrazila je stalne oscilacije u interesu Zrakoplovnih snaga za UFO pojavu. U ožujku godine 1954, Major Charles Hardin postavljen je na mjesto voditelja Projekta Plava knjiga i 4602. Eskardile. Služba zrakoplovnih snaga počela je obuku na terenu u smislu istraživanja UFO pojava. Godine 1955, rezultati studije instituta Battelle Memorial konačno su objavljeni u Specijalnom izvješću broj 14 Plave knjige. Istraživanje ili studija imali su niz površnosti i izvješće je zaključeno s tvrdnjom kako svi UFO susreti moraju imati neko ovozemaljsko objašnjenje. U travnju 1956., kapetan George T. Gregory preuzeo je Projekt Plava knjiga i počeo užurbane pokušaje da objasni baš svaki susret, čak i ako je to podrazumjevalo promjenu statusa neobjašnjiov u objašnjivo.

U srpnju 1957, 4602-ti eskardila službe zrakoplovnih snaga je otpuštena, a njegovu je dužnost preuzeo 1006th AISS, 1959. godine u srpnju, istraživačke su dužnosti ponovno prebačene na novu jedinicu, ovaj put na terensku jedinicu 1127th. U listopadu 1958. godine GregoryA je zamijenio Major Robert J. Friend. Do tad, Zrakoplovne snage su smatrale Project Plava Knjiga teretom i pokušavale su pronaći način da je nekako presele izvan odjela i zatvore. 1963. godine, Frienda je zamijenio Major Hector Quintanilla. Osoblje Projekta Plava knjiga pao je na dva slova; Quintanilla i neimenovani dužnosnik. Smrtni ubod za projekt bio je u travnju 1966. godine kad je komisija za naožuranje predložila potpisivanje ugovora između Zrakoplovstva i Sveučilišta za znanstvena istraživanja UFO-a. 7. listopada, 1966, Zrakoplovstvo je objavio program kojim će UFO proučavati isključivo osoblje Colorado sveučilišta na čelu s Dr. Edwardom Condonom. To je bila Condonova komisija koja je imala jednu jedinu ulogu: osigurati razloge za završavanje službene istrage o UFO-u u SAD-u. Govor dr. Condona u Corning Glass Worksu obuhvatio je ove riječi "Smatram i sklon sam preporuci koje bi vladinim dužnosnicima konačno označile kako je vrijeme da izađu iz tog posla. Moj stav kako se tu nema što tražiti" Konačni zaključak "Condon izvješća", objavljenog 9. siječnja glasilo je: "Naš je opći zaključak kako istraživanje UFO- nije dalo nikakvih rezultata u proteklih 21 godinu te kako znanost nije saznala ništa novo. Sve je brižno zabilježeno i svi navodi ukazuju kako daljne proučavanje UFO pojave najvjerojatnije ne bi zadovoljilo očekivanje znanstvenika niti bi kome bilo od koristi." 17. prosinca 1969, zaključen je projekt Plava knjiga, a na svaku istragu vojnih snaga u svezi UFO-a pao je debeli i nepropusni veo tajne.

Idući bonus je Projekt Twinkle: Zelene vatrene kugle

Pozdrav



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 17.05.2010.

MISTERIJI

Pobjednik je tema MISTERIJI sa vaših 39% glasova.

Srebrni diskovi, plamene kugle, sjajni mač... Samo su neke od neobičnih pojava na nebu s kojima su se u drugome svjetskom ratu susretali saveznički i njemački ratni piloti vjerujući da su - tajno oružje protivnika!

PREŽIVJELI PILOTI SVJEDOČE
Zadatak 115>> ušao je u povijest američkog zrakoplovstva kao "Crni ćetvrtak". On je bio jedan od najtragičnijih događaja koji je nanio velike gubitke američkim bombarderima. Okolnosti pod kojima se odvijao "Zadatak 115" je najistraživaniji slučaj u povijesti američkog zrakoplovstva. Ova je akcija postala jedna od najtragičnijih u povijesti američkih zračnih snaga. Na zadatak je poletjelo 257 aviona, a vratila su se u bazu 192. Od tog broja, njih 142 su bila oštečena. Samo 50 bombardera nije pogođeno mecima iz njemačkog oružja. Život je u toj akciji izgubilo 590 zrakoplovaca.


POJAVIO SE OBLAK "SREBRNIH DISKOVA"
14, listopada 1943. godine preletjelo je 257 letećih tvrđava - bombardera njemačku granicu da bi bacilo svoj smrtonosan teret na grad Schweinfurt u kojem su se nalazile tvornice njemačke vojne industrije. Znatno ispod sebe, piloti su ugledali, kako su bili uvjereni, eskardilu njemačkih lovaca koja se dizala da bi ih napala. "Napalo nas je šest eskardila Messerschmidta-109. Bio je to koordinirani napad, najbolji koji sam ikad vidio. Koordinacija leta im je bila fantastična, a tehnika leta vrhunska. Na nekih 50-ak metara ispred mene, pogođen je naš bombarder. Plamen je zahvatio avion, a pilot je skočio s padobranom... Očekivao sam trenutak kad će biti pogođen i naš avion. Za strah nije bilo vremena, iako sam mislio da se neću vratiti živ u bazu. Uhvatila me neka čudna ravnosušnost...! svjedoči jedan od preživjelih sudionika "Zadatka 115" pukovnik Budd Peaslee. Usprkos gubicima, američki su se bombarderi približili Schweinfurtu, cilju svog napada. "Nalazili smo se odmah iza vodeće formacije bombardera. Zadržali smo pravilan poredak naših formacija, ali jedna od grupa spala je samo na dva bombardera. A iz baze ih je poletjelo 20 više... Njemački lovci su nas napadali iz svih pravaca. Našli smo se u vatri njihovog oružja. Vrijeme, koliko je mogao trajati njihov napad, već je davno prošlo, ali su oni dalje bili uporni. Ispod nas su bljeskale eksplozije naših bombi, koje su rušile Schweinfurt..." A tada se dogodilo nešto neobjašnjivo. Na visini većoj od 5500 metara, među bombarderima, lovcima, raketama i padobranima, pojavilo se nešto posve nepoznato. Piloti i mitraljesci pažljivo su promatrali nebo u očekivanju napada njemačkih lovaca. Svi oni bili su iskusni vojni veterani. Ne jedan, ne nekoliko već cijelu grupu bombardera okružila je formacija nečega što u zraku ne bi smjelo postojati. To nisu bili lovci, ni bombe, ni rakete, ni metci, ni krhotine pogođenih aviona, ni članovi njihovih posada, koji su iskočili iz njih koristeći padobrane. U službene arhive američkih zrakoplovnih snaga taj je događaj ušao kao "jedan od najzagonetnijih incidenata u drugome svjetskom ratu", kao zagonetka koja nikad nije rješena ni do današnjih dana. Piloti i ostali članovi, vidjeli su kroz pleksiglas pilotske kabine "oblak diskova" na pravcu leta 384. eskardile, koji im se približavao. Posade aviona su iznenađene čudnom pojavom međusobno provjeravale da li je doista stvarno ono što vide. "Diskovi" u oblaku bili su srebrne boje. Promjer im je iznosio oko 7.5, a visina 2.5 centimetara. A tada se dogodilo nešto "nemoguće". "Boeing B-17" broj 026 se velikom brzinom približio "oblaku diskova". pilot je naglim manevrom pokušao izbjeći direktan sudar, ali bez uspjeha. Kasnije je pilot u istrazi svjedočio: "Moje je desno krilo proščo kroz sam oblak, ali to nije imalo nikakvog učinka ni na motor, ni na krilo aviona": U kasnijem ispitavanju, pilot je tvrdio da je jedan od diskova udario u pilotsku kabinu, ali ni pilot, ni članovi posade nisu čuli pri tome nikakav zvuk, ili eksploziju bilo kakve vrste. Pilot je isto tako tvrdio, a to su potvrdili i ostali članovi posade, da su iza diska letjele, također u formaciji oblaka, crne krhotine raznih veličina.

Ispitivanje u svezi ovog incidenta dobila su oznaki "Top Secret". U dokumentu vezanom uz ovaj incident se dalje navodi: "I ostali avioni su primjetili da lete kroz oblak srebrnih diskova, ali nisu zabilježena nikakva vidljiva oštećenja. Diskovi i krhotine zabilježeni su u još dva navrata, ali se nije moglo utvrditi njihovo porijeklo" U dokumentu postoji i bilješka u kojoj se navodi: "Ispitivanja su pokazala da su srebrni diskovi, opisani od posada aviona iz misije 115, viđeni u jednom slućaju prije, a u drugom slučaju nakon 15. listopada 1943. godine." U arhivima njemačke avijacije nisu nađeni nikakvi tragovi sličnih bliskih susreta, a ovaj savezniučki izvještaj je i dalje ostao tajan, a u arhivu zrakoplovnih snaga ostao je i dalje pod oznakom "neobjašnjen."

"VATRENE KUGLE" PRATE SAVEZNIČKE AVIONE
Pojava neobjašnjivih srebrnih diskova pokrenula je specijalnu istragu, kako bi otkrila što se krije iza tog fenomena. Međutim, usprkos svih napora, misterij nije nikada razjašnjen. A sve je započelo još 1940. godine, kad su se na nebu dešavale doista čudne stvari. Saveznički piloti su susretali neobična, obojena svjetla kružnog oblika, diskove koji su lebdjeli u zraku, letjelice fantome. Vjerovali su da se radi o njemačkom tajnom oružju. Njemački piloti su vudjeli isto takve misteriozne letjelice, a mislili su da su one - savezničko tajno oružje. Nitko ne sumnja u realnost uočenih fenomena, međutim, koliko je poznato, njihova priroda nije ni do danas otkrivena. "Nacisti su lansirali na noćno nebo iznad Njemačke nešto što do sada nismo vidjeli", glasile su učestale poruke savezničkih pilota tijekom, 1944. i 1945. godine. Tajanstvene letjelice kao da su se zalijepile za krila savezničkih aviona u zračnom prostoru Trećeg Reicha. Piloti su koristili izraz "Foo fighter", da bi označili nepoznate leteće objekte ili pak druge čudne fenomene s kojima su se susretali tijekom letova. Njemački izvori spominju misteriozne letjelice pod imenom "Fuerball"-dakle kao "plamenu loptu". "Plamene lopte" bi se pojavljivale iznenada i kilometrima bi pratile savezničke avione. Činilo se kao da su teledirigirane. Nitko nije znao o čemu se zapravo radi. Pojavljivale bi se iznenada da bi pratile kilometrima savezničke avione. Činilo se kao da se njihovim letom upravlja sa Zemlje korištenjem radiosignala. Poručnik Schluert iz 45. američke borbene eskardile navodi u svom izvješču da je njegov avion u noći 23. studenoga 1944. pratilo "10 loptica crvenog plamena". Piloti Henry Gibblin i Walter Clearly javili su komandi da su tijekom noćnog leta 27. rujna 1944. godine u blizini Speyera, ugledali ogromno, "plamteće svjetlo", koje je preletjelo iznad njihovog aviona brzinom od 400 kilometara na sat. Glasine o misterioznim njemačkim letjelicama postajale su sve učestalije. Većina tih izvještaja slaže se najmanje u dvije značajne točke: Svi oni govore da su "leteće kugle", prema svemu sudeći, poletjele sa Zemlje, a kad bi se priblližile savezničkim avionima, došlo je do poremećaja rada njihovih elektrouređaja i do prestanka rada svjećica avionskih motora. Prema nekim, nepotvrđenim vijestima, na taj način izazvani problemi u radu elektroinstalacija prouzročili su rušenje nekoliko savezničkih aviona. Kad su uočene te pojave, Saveznici su pretpostavljali da se u slučaju "plamenih kugli" radi o elektrostatičnim nabojima. Nakon što je ta teorija bila oborena, počelo se vjerovati da su "plamene kugle", njemačko ili japansko tajnbo oružje, koje bi trebalo onemogućiti djelovanje savezničkih zračnih snaga. Javile su se teorije koje su tvrdile da su "Foo fighter" dio psihološkog rata, koji treba unijeti nesigurnost u redove saveznika. Na kraju, kad nitko nije bio u stanju razriješiti misterij "Plamenih kugli", Komanda američke 8. armije i Komanda britanskog ratnog zrakoplovstva su došli do zaključka da su "plamene kugle" rezultat - masovnih halucinacija. Zanimljivo jest da su plamene kugle nestale s neba nekoliko tjedana prije završetka drugoga svjetskog rata. Još je, međutim, zanimljivije da su se pojavile između 1946. i 1948. godine iznad zapadne Europe i Skandinavije, gdje su zabilježeni mnogobrojni bliski susreti prve vrste. Mnogi ljudi, među njima su bili i brojni piloti te osoblje na radarima, izvještavali su o pojavama nepoznatih letećih objekata u obliku cigare ili pak diska. I u SAD-u je bilo takvih bliskih susreta. Tako je, na primjer, Harold Dahl prijavio svoje viđenje objekata u obliku tanjura koji su letjeli u smjeru kanadske granice. Tri dana potom, leteći tanjuri su viđeni iznad slapova, u jednom planinskom lancu u državi Washington, koji su, također, letjeli prem granici s Kanadom. Tada se mnogo nagađalo nije li Amerikancima i Rusima temeljem nacrta što su ih našli kod Nijemaca, uspjelo sagraditi novu vrstu letjelica u obliku diska.
ORIGINALNA snimka jednog lovca okruženog svjetlosnim loptama

Evo još par slika:



FOO FIGHTERS
Vijesti o pojavama "Foo fightersa" dolazile su tijekom drugog svjetskog rata iz raznih dijelova svijeta. Izvještaji o tim pojavama s bojišta na Pacifiku se nešto razlikuju od europskih. Prema njima "Foo fighters" su "goreće sfere koje jednostavno vise u zraku", a tek ponekad slijede avione. Jednom je priliko topnik na avionu "B-29" uspio pogoditi jednu od tih "plamenih kugli", koja su potom razletjela na nekoliko velikih komada. Oni su pali na jednu zgradu, koju je potom zahvatio požar. Evo nekoliko vijesti o "Foo Fightersima" iz raznih dijelova svijeta:

- U rujnu 1941. godine poljski brod "S.S Pulaski" je prevozio engleske vojnike u vodama Indijskog oceana. Tom su prilikom dva mornara ugledala "nepoznatu, plamenu loptu, koja je sjala zelenkastim svjetlom. Bila je velika poput punog Mjeseca"

- Avionu Australskog kraljevskog zrakoplovstva, koji je letio iznad Tasmanije, sredinom 1942. godine približili se nešto u obliku mača što je blještilo sjajem nalik na broncu. "Mač" je pratio avion nekoliko minuta, da bi naglo promjenio smjer leta i nestao u oceanu.

- Ufolog Leonard H.Stringfield, koji je nekada bio američki obavještajni časnik, svjedoči o gotovo fatalnom bliskom susretu koji je doživio krajem drugoga svjetskog rata. Kad se avion "Curtiss-Wrighz C-46" u kojem je letio približio 18. kolovoza 1945. godine japanskom otoku leo Jima, ugledali su tri sjajna objekta u obliku suze kako im se približavaju. Instrumenti za navigaciju u avionu su podivljali, a avion je naglo počeo gubiti visinu. Posadi i putnicima je bilo rečeno da se pripreme za iskakanje iz aviona, a tada su objekti iznenada nestali kako su se i pojavili. U tom trenutku isntrumenti i motor aviona opet su radili normalno.



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

utorak, 11.05.2010.

PROJECT GRUDGE

BONUS TEMA

Malo ćemo o projektima, NLO projektima kao bonus teme. Krenimo.

PROJEKT
Project Gridge utemeljen je kad je Projekt Sign službeno deaktiviran, 11. veljače 1949. godine, a ime se odnosilo na tezu promjene. Konačno izvješče ovog projekta klasificirano je kao stroga tajna. U to doba je postojao određeni broj avio istražitelja koji su prihvaćali postojanje izvanzemaljske sile. Kako bi drukčije ti neobjašnjivi objekti stigli do Zemlje sa udaljenih planeta?


Bilo je to doba sanjanja i ti su ljudi doista imali viziju, te su mogli prihvatiti ideju i činjenice o nečemu što su vidjeli kao konkretni dokaz. Druga skupina skeptika nije imala viziju ni maštu. Oni su prihvaćali samo mogućnost da je UFO stvarna pojava i priznali bi je tek kad bi se UFO letjelica spustila na travnjak ispred Bijele kuće. Mala promjena od projekta Sign do projekta Grudge bila je želja da se objasni i analizira svako izvješče bez iznimke. Čak i bez dokaza o UFO-u, taj bi materijal donio neke spoznaje i činjenice. Jedna zanimljiva nota je i članak Sidneya Shaletta iz tiskovine Saturday Evening Post koja govori o ulozi vlasti u istraživanju UFO pojave. U to vrijeme Project Grudge nije bio javno poznata stvar i Shalett je umjesto njega koristio naziv "Projekt leteći tanjur". Kasnije se spominjalo kako je Shalett prvi put javno iskoristio izraz "UFO" u tom svom članku objavljenom 30. travnja godine 1949. Grudge nije završio ništa bolje od svojih prethodnika. I zaključen je za otprilike osam mjeseci. Izdali su konačno izvješče u kojem se nalazi 273 susreta sa UFO pojavom, a 23% dobilo je oznaku "Neobjašnjivo". Vrijeme je donjelo malo promjena, sve do 11. rujna 1951. godine kad je kapetan Edward J. Ruppelt, zadnji put pokušao oživjeti projekt preuzimajući vodstvo Grudgea. Mjesec dana kasnije počeo je još jedan kratki pokušaj. Obično nazvan kao Grudge 2, oformljen je novi ured: Battelle Memorial Institute, imao je za zadatak objasniti UFO izvješča. Počeli su sortirati izvješča i susrete po datumima. U ožujku 1952. godine započeo je Projekt Plava knjiga što je zapravo naziv za oformljenu stručnu UFO skupinu u SAD-u. Projekt je trajao nešto duže - sve do 1969. godine., ali o tom ćemo malo kasnije.

Pisat ću sada bonus teme nakon svake glavne teme. Zasad vodi "Fenomen vremena" kao glavna tema.

Idući bonus je "Project Bluebook (Projekt Plava knjiga).

Pozdrav



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 06.05.2010.

MANIPULACIJA JAVNOSTI SA SVEMIRCIMA

Evo me natrag nakon dužeg izbivanja. Teško je nači vremena. Radim na nečemu važnom. Biti će objavljeno ovdje.

Pobjednik je tema MANIPULACIJA JAVNOSTI SA SVEMIRCIMA sa vaših 48% glasova.

Zanimljivo je da su zadnje 2 teme povezane sa svemirom, očito je da vas TRENUTNO to najviše zanima, a evo i treće, krenimo.

OČEKIVALI SVEMIRCE S PLANETA TRIGON
Erika i Wolfang Ressler - bračni par koji se bavi ezoterijom - bili su gosti brojnih tv-razgovora u kojima su govorili o porukama svemirca Jimmya, koji je došao na Zemlju s planeta Trigon. Za te nastupe, bračni par nije tražio nikakvu naknadu. Činilo se kao da parapsihologinja Erika i njen muž Wolfang doista vjeruju u ono što govore. Taj je bračni par svratio na sebe pozornost medija još početkom 1995. godine, kad su novine objavile : "Para-istraživači su sigurni: Leteći tanjuri će uskoro sletjeti na Tieger Fleissu!". Tekst pod tim naslovom objavio je Bildzeitung 2. siječnja 1995. godine. Iz njega se vidi da je Wolfang napustio svoj rodni kraj da bi se naselio u Seifhennersdorfu u Saskoj. Kao razlog preseljenja je naveo da će u tom mjestu uskoro sletjeti leteći tanjur. "To su mi poručili u telepatskom kontaktu 1993. godine"
izjavio je Wolfang. Tijekom jasnih noći za vrijeme punog Mjeseca, Wolfang Ressler je stajao na paradini Jockelberga. Koristio je 50 metara dugačke aluminijske trake, kako bi označio ulazne putanje svemirskih brodova u Zemljinu atmosferu. "Već 30 godina osjećam polja sila svemira", rekao je Ressler za Bild, pri čemu je ustvrdio da "svemirci već 15 milijuna godina posjećuju Zemlju". Osim u Seifhennersdorfu, svemirci su trebali sletjeti i u Collmbergu kod Oschatza, odnosno na Tiegeler Fleissu. To brdo, navodno, svemirci posjećuju već 8000 godina. U Boitiner Waldu, bračni je par markirao mjesto na kojem su, navodno, sletjela tri vatrena obruča 600 godina prije Krista. Uza sve to Wolfang Ressler ima i vlastito objašnjenje nastanka velikog kratera "Nordlinger Reis", čiji promjer iznosi oko 25 kilometara, a nalazi se u Fraenkischen Albu. Prema Ressleru, prije 14 milijuna godina, izvanzemaljci su na tom mjestu dignuli u zrak cijelu flotu svemirskih letjelica. Međutim, danas je poznato da je na tom mjestu pao - meteorit. Dokazao je to još 60-tih godina 20-og stoljeća poznati geolog Eugene M. Shoemaker - suotkrivač kometa Shoemaker-Levy 9, koji je 1994. udario u površinu Jupitera.



HISTERIJU PODRŽAVAJU SAT I RTL
Zanimljivo da se u prvim novinskim tekstovima spominje isključivo ime Wolfanga Resslera. Tek se u kasnijim napisima javlja njegova žena Erika kao medij. Tako je Erika nastupila u talkshowu "S vjerom u podne" na televiziji SAT1. Imala je telepatski kontakt s "Jimmyem" koji je živio u Oregonu (SAD). U tom je razgovoru Jimmy najavio da će svemirci sletjeti u Seifhennersdorfu u noći od 12. na 13. travnja 1997. godine. Rečenog dana, odnosno noći, na tom se mjestu okupilo oko 400 znatiželjnih, koji su nestrpljivo očekivali pojavu UFO-a. SAT1 je kupio isključiva prava na snimanje i prijenos predstojećog slijetanja svemiraca i to za tadašnjih šest milijuna maraka (cca 2,5 milijuna eura). Resslerovi su unaprijed dobili ipak samo 1000 maraka. Zanimljivo je da su u tom projektu izuzetno dobro suređivale televizijske postaje SAT1 i RTL. Izgleda da ni jedna druga kuća nisu bile baš uvjerene da će najavljeni događaj i dogoditi. SAT1 je odustao od već ugovorom osiguranih ekskluzivnih prava, a RTL je učinio sve da podigne zanimanje za najavljeni događaj. Na mjesto događaja su dopremili uređaj za stvaranje magle. Cijelo vrijeme su emitirani razgovori na temu ufologije i ezoterije, mlade djevojke su n osile plakate s natpisima "Dobro došli", a okupljeno je mnoštvo vikao UFO! UFO!
Nešto nakon pola noći, 15 u zeleno obučenih ljudi s maskama na licu, došlo je na imanje Resslerovih. Bili su to članovi karnevalskog udruženja, koji su dovukli sa sobom UFO kojeg su sami napravili. Zavladalo je narodno veselje. No, kad se očekivano, stvarno slijetanje svemirske braće nije dogodilo, dobro raspoloženje je splasnulo. Petnaest, razočaranih, bijesnih i polupijanih mladih ljudi napalo je kuću bračnog para Ressler. Okupljeni i pijani skinheadsi si vikali u glas: Objesite lažljive svinje! Njema-čka Nijemcima - Svemirce izbacite! Na kući su porazbijali vrata i prozore. Uskoro je stigla i policija na mjesto događaja pa su mladi ljudi završili u zatvoru. Materijalna šteta je procijenjena na 3000 maraka.



TKO SU - TRIGONERIJANCI?
Zašto svemirci nisu sletjeli, objavio je Dresdener Morgenpost, 14. travnja 1997. godine, u razgovoru Erike Ressler i "Jimmya". Iz "jimmyeve" poruke s vidi da je matični svemirski brod, dugačak nekoliko stotina metara na stotinu članova posade, ušao u zračni prostor iznad Zemlje,a manji brod promjera 12 metara, odvojio se od matičnog broda da bi sletio na imanje Resslerovih. Međutim, svemirci su se zabrinuli zbog nemirne gomile i naoružanih policajaca koji su nadgledali čitav događaj. S obzirom da se gomila nije dala umiriti, a svemirci nisu bili sigurni da policija neće koristiti oružje tijekom najavljenog slijetanja i bliskog susreta, odustali su od čitavog pozhvata. Objašnjenje "Jimmya" je za takvo ponašanje svemiraca jednostavno ; "Na jednom se mjestu okupilo previše negativne energije. Ako bi trigonerijanci bili prisiljeni odgovoriti na zemaljsko nasilje, pretvorili bi imanje Resslerovih u veliku pepeljaru. Toliko je njihovo oružje opasno i učinkovito!" Planet Trigon, odakle nam dolazi "Jimmy", prema Eriki Ressler ima tek 12-inu mase Zemlje, a nalazi se, po udaljenosti od Zemlje, u drugoj galaksiji-. Život na Trigonu neće više biti moguć, tvrdi Erika temeljem "Jimmyevih" poruka, za deset godina, jer tom planetu prijeti klimatska katastrofa- Budući da trigonerijanci mogu putovati brzinama nekoliko puta većim od brzine svjetlosti, treba ima pet godina da bi stigli na Zemlju. Trigonerijaci traže spas na Zemlji, budući da im ona klimatski najbolje odgovara. Već sada na našem planetu živi 70 trigonerijanaca, od čega se u Njemačkoj nalazi njih dvoje. "Jimmy", farmer iz Oregona, govornik je svemirske grupe agenata s planeta Trigon", tvrdi Erika. Oženjen je zemaljskom kćeri, s kojom ima dvoje djece. S obzirom da su djeca iz tog braka previše inteligentna u odnosu na drugu, zemaljsku djecu, roditelji su starije dijete morali ispisati iz škole, kako bi izbjeglo nepotrebne sukobe. Osim trigonerijanaca, u svemiru postoje još četiri civilizacije koje imaju neprijateljske namjere prema Zemlji, upozorava Erika. Trigonerijanci međusobno komuniciraju telepatski. Svatko može komunicirati sa svakim. I to bez obzira na udaljenost. Stasom su niži od Zemljana, ali zato imaju nešto veće glave. Njihov životni vijek iznosi 150 i 180 godina, doznajemo od Erike Ressler. Ima ih oko pet milijuna, no stanovništvo se ne množi potrebnom brzinom, tako da će azil na drugom planetu, prema procjenama, potražiti njih tri milijuna.

JESU LI ERIKA I WOLFANG - "NORMALNI LJUDI"
Nakon odustajanja od slijetanja u Seifhennersdorfu, trigonerijaci pažljivo prate razvoj čovječanstva, kako bi izbjegli neželjene sukobe kad idući puta više neće imati izbora. Zbog toga su podigli (ili će tek podići, nije posve jasno) istraživački centar u brijegovima Zittauer, koji bi trebao podignuti duhovnu razinu ljudi na onu na kojoj se nalaze stanovnici Trigona. Resslerovi, koji su raširili priču o Trigonerijancima, sebe smatraju "sto posto normalnim ljudima". U vrijeme opisanih događanja, Erika je bila stara 42, a njen suprug Wolfang 44 godine. Do tog vremena taj se bračni par već 17 godina bavio sposobnostima duha, parapsihologijom, duhovnim iscjeljivanjem i hipnozom. Nakon neuspjelog slijetanja trigonerijanaca, bračni par Ressler se tješi da ni "Galilei, a ni Kopernik nisu bili shvaćni u svoje vrijeme". Kontakti bračnog para Ressler s "Jimmyem", do fijaska u Seifhennersdorfu, trajali su već pet godina. "Jimmy" je bio taj koji je otkrio duhovne sposobnosti bračnog para Ressler i to u trenutku kad se par uključio u komunikacijsku mrežu trigonerijanaca. Sposobnosti duha tog dvojca, navodno bi bile znatno iznad običnih ljudi, ionako se oni smatraju "100 posto normalnim". Nakon što su doživjeli fijasko s najavljenim slijetanjem trigonerijanaca, Erika Ressler je doživjela živčani slom. No, Wolfang tvrdi da sada trigonerijanci traže drugo mjesto za slijetanje, gdje će ljudi prema njima biti manje neprijateljski raspoloženi. Prema nekim analizama, Resslerovi su oko sebe okupili prilično brojno i šareno društvo, koje ako i nije, pomalo nalikuje na sektu. Resslerovi su i dalje puni nade u susret s trigonerijacima. Odmah nakon fijaska su izjavili: "Budite potpuno sigurni. Oni će doći za tri mjeseca!" Međutim oni nisu došli ni za tri godine, no možda dođu za trideset. Živi bili pa vidjeli.

ERIKA RESSLER

SAMOZVANI PROROK KUHN
Zanimljivo jest da Resslerovi nisu usamljeni u najavljivanju slijetanja svemiraca. Nešto slično je navijestio i samozvani prorok iz Švicarske, Paul Kuhn. Za drugu nedjelju u svibnju 1988. navijestio je slijetanje letećih tanjura u mjestu Dozwill. Pri tome će svemirci pokupiti djecu i odvesti ih na matični brod u orbitu oko Zemlje, nakon čega će sletjeti na "prekrasnom mjestu", gdje će čekati na dolazak svojih roditelja. Taj nekadašnji vrtlar i trgovac povrćem, a potom hipnotizet, telepat i mag, osnovao je društvo "Sveti Mihael". Svoja nadahnuća dobivao je od medija koji je u međuvremenu umro, a potom mu je kao medij poslužila neka djevojka iz srednje škole. Samog sebe, Kuhn je proglasio "od neba posvećenim svećenikom." Njegovo udruženje broji nekih 3000 članova. Dijelo iz Švicarske, a dijelom iz južne Njemačke. Kao svrhu svog udruženja Kuhn navodi "ujedinjenje, pomirenje i toleranciju na temeljima ekumenizma." A svoju zadaću vidi u "upozoravanju javnosti na predstojeće događaje, pri čemu nudi mogućnost pročišćenja i spasenja." Dan uoči najavljenog slijetanja UFO-a 7. svibnja, izbiili su protesti protiv organizacije "Sveti Mihael", pa je bilo i materijalnih šteta, tako da je i policija intervenirala. Istog je dana sekta objavila priopćenje u kojem se navodi da je datum 8. svibanj (dan kada bi trebao sletjeti UFO), njen "interni datum", čime je priča s datumom relativizirana. No, bilo kako bilo, 8. svibnja se ipak okupilo mnoštvo ljudi u Dozwillu da bi prisustovovalo prizemljenju svemiraca. Policija je imala pune ruke posla da bi održala red. Bili su angažirani i vatrogasci. Zavladalo je raspoloženje kao da se održava godišnji sajam. Na večer je došlo i do sukoba. Pijana mladež je počelka s neredima. nekoliko je pripadnika sekte ukićeno, a automobili njenih pripadnika su oštećeni. Jedino su djeca bila sretna. Budu li odvedena na svemriski brod, više neće morati u školu. Kad se svemirski brodovi nakon što je vikend prošao nisu pojavili, situacija se počela smirivati. Uhićeni su pušteni na slobodu, a prorok Paul Kuhn nije više smio održavati mise i propovijedi. Koliko je Kuhn vjerodostojan prorok, može se zaključiti iz njegovih proročanstava koja se nisu ispunila. Tako je na primjer, za ljeto 1988. najavio ratne sukobe između Rusije, Kine i drugih istočno-europskih zemalja. U tim sukobima je, prema Kuhnu, trebao opstati samo "elitni krug odabranih", među kojima će najviše biti djece. Gdje će, kada i kako sletjeti svemirci, ako se to ikada dogodi, prema svemu sudeći, ostaje zapisao u zvijezdama. No, uvijek će biti naivnih, koji će vjerovati u takve najave.



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

utorak, 06.04.2010.

MJESEC JE ŠUPALJ

Teme o kojima ćete čitati: Priroda vraća udarac, Tajanstvene pojave na Mjesecu, Tajanstveni stanovnici Zemlje, Bliski susreti s duhovima, Grupa Bilderberg VLADA SVIJETOM i Manipulacija javnosti sa Svemircima. Razlog zašto sam se odlučio za ove teme je spomenuto razdoblje od 2010 godine do 2013 godine. Plus dodatne teme Zavjera krupnog kapitala, MISTERIJI, UFO-svjedočanstva, Tko nadgleda kontrole svijeta i Fenomen vremena.

Njaviše ste dali glasova temi Mjesec je šupalj pa krenimo onda do Mjeseca.

SVEMIRSKI SUSJED
Mjesec, najbliži nam svemirski susjed, odavno golica maštu ljudi. Znanost tvrdi da planeti poput Zemlje ne bi trebali imati, u pravilu tako velike satelite kao što je Mjesec, a pogotovo takav satelit ne bi smio biti - šupalj! Zaključak da je Mjesec šupalj izveden je iz činjenice da je on odzvanjao poput gigantskog gonga puna četiri sata, kad je o njegovu površinu udarila jedna svemirska sonda. Ufolozi opet ne bi bili vrijedni glasa koji ih bije, kad taj podatak ne bi protumačili na sebi svojstven način. oni tvrde da su izvanzemaljske civilizacije svojedobno koristile našeg susjeda kao "rudnik", a danas ga koriste kao bazu za istraživanje Sunčevog sustava i zemlje. U prilog tomu navode popis od nekoliko stotina neobjašnjivih pojava uočenih na Mjesecu, a prema jednom katalogu što ga je svojedobno izdala NASA. Sve to potkrepljuju i bliskim susretima američkih astronauta za vrijeme odvijanja programa Apollo i prigodom njihova boravka na Mjesečevoj površini.



POČELO JE S KEPLEROM
Vjerojatno niste znali da je poznati astronom Johannes Kepler prvi pretpostavio da na Mjesecu postoji inteligentan život. U svom znanstveno-fanastičnom djelu Somnium (San) on je zamislio putovanje na Mjesec. Ujedno je pretpostavio da na Mjesecu postoje žitelji koji su se uspjeli prilagoditi surovoj klimi i nepovoljnim uvjetima života. Inače sistematska promatranja Mjeseca traju već oko 400 godina. Kroz to vrijeme, zabilježeno je je stotine Mjesečevih anomalija koje ni do dan danas nisu objašnjene. Da ih ukratko nabrojimo: pokretni svijetleći objekti, geometrijski oblici, krateri što nestaju, rovovi u boji koji nastaju brzinom od šest kilometara na sat i, ne na kraju, velii svijetleći objekt koji je uočen 26. studenoga 1956. nazvan Malteški križ, jer je imao takav oblik. Dvije godine kasnije, točnije 26. studenoga 1958. astronomi razlićitih zemalja su neovisno jedan od drugoga uočili u orbiti oko Zemlje zagonetan veliki leteći objekt. Nazvali su ga Crni princ. Ali, ni time priča nije gotova. Američki su astronomi iz zvjezdarnice u Aruzoni uočili 1963. divovske pokretne objekte duge pet kilometara, a široke 300 metara. Oni su se kretali u strogo geometrijskom redu, a između njih su se nalazili objekti veličine 150 metara. Engleski astronom Birt promatrao je na Mjesecu 1871. godine neobjašnjive svjetlosne pojave u krateru Platon uočio je kretanje pravilnih geometrijskih tijela. Američki astronom F.B. Harris je primjetio 1912. blizu Mjesečeve površine divovski crni objekt promjer kojega je procijenjen na 80 kilometara. Lebdio je toliko blizu Mjesečeve površine da je na njegovo tlo bacao jasno vidljivu sjenu. Na zapadnom rubu kratera Platon, astronom F.H. Thorton zabilježio je eksploziju velikih razmjera 1948. godine. U području Mare crisium 1953. uočen je u nekoliko navrat "MOST" dužine 30 kilometara. Primjećeni su u brojni objekti bijele boje na različitim mjestima na površini Mjeseca.

JOHANNES KEPLER

VELIKE ŠPILJE - POGODNE ZA ŽIVOT!?
Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća. Američki astronom Carl Sagan, inače autor knjige KOZMOS i istoimene televizijske serije, objavio je da na Mjesecu postoje špilje čija se zapremina procjen juje na 100 kubičnih kilometara. Možda upravo tim špiljama treba zahvaliti što smo zailježili kako Mjesec odzvanja poput gonga. Sličnu hipotezu predlagao je i ruski astronom, svojedobno direktor Glavnog Opservatorija SSSR-a u Pulkovu, prof. Aleksandar Dejč. Da sve to i ne mora biti bez osnova, govori i snimka otisaka ljudskog stopala u području na Mjesecu zvanom Mare Tranquilitatis. Ta stopa podsjeća na onu pronađenu u Tanzaniji, a starost koje se cijeni na 3,6 milijuna godina! Bilo kako bilo, znanstvenici danas ne mogu tvrditi da poznaju Mjesec. Ali, neke svjetlosne efekte moguće je protumačiti udarcem kometa u površinu Zemljinog trabanta. Udarac čak i manjeg kometa o Mjesečevu površinu može izazvati eksploziju popraćenu svjetlosnim efektom koji se može vidjeti i sa Zemlje. Vjerojatnost da dođe do takvog bliskog susreta iznosi, kako je netko proračunao, jedan prema stotinu. Ipak, čini se da je petorica engleskih svećenika 5. lipnja 1178. godine vidjela upravo jednu takvu eksploziju. U kronici Gervazija iz Canterberya možemo čitati sljedeće: "Bio je blistavi, mladi Mjesec i kao obično u toj četvrti, rogovi mu bijahu okrenuti prema istoku. Odjednom, gornji rog se raskolio na dvoje. Iz središta rascjepa suknula je plamteća buktinja, bljujući vatru, vreli ugljen i iskre"

SVETI NIKOLA POSTOJI
"Nemoguće je objasniti zagonetne pojave uočene na Mjesecu", pisao je poznati američki stručnjak za proučavanje Mjeseca, astronom Patrick Moore. "nesumnjivo je da su one realnost, usprkos različitim teorijama koje ih pokušavaju obajsniti tako što ih negiraju. NASA također nastoji što manje uznemiravati javnost, pa ja svojim astronautima naredio da koriste posebne nazive i izraze, poseban kod, kad primjete pojave ili nepoznate objekte. Taj kod je za vrijeme misija na Mjesec vrlo često korišten". Poznati znanstvenik Maurice Chatelain, jedan od učesnika u programu Apollo tvrdi u knjizi "Naši preci su stigli iz svemira" (Nos ancetres venus du cosmom) da su nepoznati leteći objekti pratili sve misije američkog programa Apollo. Chatelain tvrdi da je američki astronaut Walter Schirra prvi koristio kodirani izraz Santa Claus (Sveti Nikola) da bi obilježio pojavu NLO-a. Bilo je to za vrijeme leta s Mercuryjem 8. Za vrijeme leta Apolla 6, od 21. do 27. prosinca 1968. godine, James Lowell je rekao dok se nalazio u Mjesečevoj orbiti: "Upravo su nas obavijestili da Santa Clasu doista postoji". Misijia Apollo 11 imala je posadu u sastavu Amstrong, Aldrin i Collins. Dok su se Amstrong i Aldrin u modulu Orion spustili na površinu Mjeseca, Collins je ostao u brodu. Čim se Orion spustio, Amstrong je uzbuđeno počeo vikati u mikrofon: "Do đavola! Želio bih znati što je to! Ispred nas, s druge strane kratera stoje kozmički brodovi. Oni nas promatraju!". Zatim je mikrofon preuzeo hladnokrvniji Aldrin. On je poručio na Zemlju: "Vidim čudne objekte koji svijetle iznutra, da bi nakon kratkog vremena nastavio: "Santa Claus svijetli vrlo slabo!". Pet sati držao je Santa Claus zatočene stronaute u modulu Orion. Kad se kontrola sa Zemlje uvjerila sa Sveti Nikola nema neprijateljskih namjera, naredila je astronautima da započnu s radovima na programu. Kako su se astronauti osjećali, možemo si samo zamišljati.



SUSRET JE BIO - OČEKIVAN!
Nakon tolikih godina pojavile su se još neke činjenice koje bacaju posebno svijetlo na sve te događaje. Prema pisanju brojnih autora, malo je dosad bilko poznato da je posada Apolla 11 dobila, pored ostalog i malu kapsulu veličine ručnog sata. U njoj je bila srebrna pločica na koju su bili utisnuti sljedeći podaci: proglas za izvanzemaljske civilizacije na 74 jezika, izvod iz Deklaracije ljudskih prava, izvod iz Zakona o zračnoj i kozmičkoj navigaciji, pozivni znak NASA-e i još neki podaci. Ako su ti navodi bili točni, može se zaključiti da je bez obzira na sve sumnje u postojanje izvanzemaljskih civilizacija, ipak bio očekivan bliski susret treče vrste. Ali Nasa-i očito nije po volji da se o tome previše piše i priča. Čini se da je to i razlog zašto je inače vrlo uspješan astronaut Gordon Cooper prerano završio svoju karijeru. On se pokazao izvrsnim astronautom za vrijeme letova Mercury 9 i Gemini 5, ali u misijama Apollo nije sudjelovao. Dobro obaviješteni autori tvrde da to treba zahvaliti pismu koje je uputio političkom odboru organizacije Ujednjenih naroda u kojem stoji kako: "Astronaut potvrđuje svoje uvjerenje da Zemlju posjećuju izvanzemaljski brodovi i njihove posade". Prema Cooperovim riječima, još kad je bio vojni pilot od 1951. godine za vrijeme letova u Europi, u dva navrata imao je bliske susrete. Prema ruskom autoru V. Ažaži, američka NASA sakrila je pred javnošću još dva podatka. Američki astronauti su, tvrdi autor, prigodom niskog nadlijetanja Mjeseca uočili dva jasna neobjašnjiva traga na njegovoj površini. Zatim su, u tijeku misija Apollo 10 i Apollo 11, iznad vulkanskog kratera zvanog Aristarh viđene svjetlosne pojave koje su se nekoliko puta ponovile. One su zamijećene i sa Zemlje. Kakav je odnos astronauta prema bliskim susretima i koliko tu ima neuvjerljivosti, može se zaključiti i iz sljedećeg primjera. Jedan od brojnih bliskih susreta u tijeku američkog programa istraživanja svemira imali su i astronauti F. Bormann i D. Lowell 4. prosinca 1965. godine. Za vrijeme leta Geminija 7 vidjeli su nepoznati leteći objekt (NLO) u obliku pečurke i napravili su nekoliko snimaka. Kasnije je F. Bormann pričao kako leteći tanjuri ne postoje, ali snimke su ipak ostale.



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 22.03.2010.

TAJANSTVENE POJAVE NA MJESECU

Za sada ću se ostaviti teme o zavjerama, ali to ne znači da ću pisati o njima, hoću, ali još ne. Sada ću vam predstaviti teme o kojima ću pisati jer mislim da su jako bitne za ovo razdoblje: 2010 - 2013

Teme se zovu: Priroda vraća udarac, Tajanstvene pojave na Mjesecu, Ljudi u svemiru, Tajanstveni stanovnici Zemlje, Bliski susreti s duhovima, Grupa Bilderberg VLADA SVIJETOM i Manipulacija javnosti sa Svemircima. Razlog zašto sam se odlučio za ove teme je spomenuto razdoblje od 2010 godine do 2013 godine. Plus dodatne teme Zavjera krupnog kapitala, MISTERIJI, UFO-svjedočanstva, Tko nadgleda kontrole svijeta i Fenomen vremena. Svaka nova tema će biti sa ovim uvodom pa krenimo sa temom TAJANSTVENE POJAVE NA MJESECU

NASA PRONAŠLA VODU NA MJESECU
Udarom rakete u Mjesečov krater Cabeus Nasini znasnstvenici otkrili su u njemu značajne količine vode. Otkriće tolike količine vodenoga leda na dnu Mjesečeva kratera epohalno jje, ono će potpuno promijeniti sve planove ljudskog istraživanja svemira, izjavili su nasini stručnjaci. Ovoga trenutka posve je nevažno kako je voda onamo dospjela. Pokazalo se točnim da u dubinama kratera na južnom polu, kamo nikada ne dopire svjetlost, postoji vodeni led koji je na osunčanijim dijelovima Mjeseca odavno ishlapio prema svemiru. Jedna teorija kaže da bi to bili ostaci oceana s Prazemlje, od koje se Mjesec otkinuo pri sudaru s velikim nebeskim tijelom, a druga da su to ostaci kometa koji su ga sa svih strana bombardirali. Ovo je otkriće, koje se dogodilo u petak 13. studenoga 2009. godine, ponovno razbuktalo maštu i polemike o tome postoji li život na Mjesecu. Naime, tijekom stoljeća prikupljene su brojne informacije što navode na zaključak da na Mjesecu postoji život i dakako - okolo njega! Neki stručnjaci vjeruju da inteligentan život na Mjesecu postoji ne samo na njegovoj površini nego, prije svega u njegovoj unutrašnjosti. Također smatraju da podrijetlo nepoznatih letećih objekata (NLO) ne bi trebalo tražiti u dubokom svemiru već na Mjesecu, gdje na Mjesec i s njega slijeću i uzlijeću leteći tanjuri.



IZBOR IZ POPISA PROVJERENIH IZVJEŠĆA
NASA je u sklopu priprema za slijetanje na Mjesec koje se trebalo dogoditi oko 2020. godine, pripremila Kronološki katalog izvješća o događajima na Mjesecu ( Chronological Catalogue of Reported Events). Taj aktalog obrađuje izbor između 800 provjerenih izvješća o pojavama koje su označene kao pojave "munja" i "svjetlećih oblaka", "signala s Mjeseca" i drugih događaja koje znanost ne može obajsniti. Ja sada osobno donosim po mome sudu najzanimljiveje fenomene uočenih na Mjesecu i okolo njega oa krenimo.

Ožujak, 1587. godine: Na Mjesecu je viđena - zvijezda!

Studeni, 1671. godine: Znanstvenik Cassini je vidio bijeli, svijetleći obalk. Tada se još vjerovalo da na Mjesecu ima tekuće vode

1715 godina: Astronomi Edmund Halley i J.E. de Louville su tijekom pomrčine Sunca vidjeli na Mjesecu svjetlosnu pojavu koja je podsjećala na sagorijevanje vrpce za paljenje.

Ožujak i travanj, 1787. godine: Astronom William Herschell ugledao je četiri stacionirane svjetlosti i četiri vulkana. Danas znamo da na Zemljinom trabantu nema nikakvih vulkana.

18.svibnja 1878. godine: Astronomi Halley i de Louville ugledali su na Mjesecu munje i doveli su ih u svezu s olujama. A poznato je da na Mjesecu nema atmosfere niti olujnih električnih pražnjena. o čemu se tada radilo.

7.rujna 1820. godine: Više promatrača je izvjestilo da su na Mjesecu vidjeli neobične objekte koji su letjeli u vojnoj formaciji.

22.siječnja 1825. godine: Engleski mornarički časnici na plovidbi u Sijamskom zaljevu vidjeli su intezivnu svjetlost u Mjesečevu krateru Aristarh.

9. travnja 1867. godine: Astronom Thomas G. Elger je javio u Astronomski registar viđenje zvijezde na tamnoj strani Mjeseca u trajanju od dvije sekunde. Vdio ju je i ranije u nekoliko navrata, ali nikad toliko jasno.

7. kolovoza 1869. godine: Profesor Swift iz mattona u američkoj saveznoj državi Illinois je tijekom pomrčine na Mjesecu promatrao 20 minuta nekoliko objekata koji su preletjeli Mjesec. Slične objekte, poredane u dva reda, istodobno su vidjeli profesori Hines i Zentmayer.

13. svibnja 1870. godine: U regiji Platon viđene grupe svjetla od 4 do 28 jedinia, koje kao da su se palile i gasile. Slična tajanstvena svjetla su viđena u regiji Mare Crisium pa je britansko Kraljevstvo astronomsko društvo počelo istraživati njihovu prirodu. Istraživanje je trajalo tri godine. U zaključku istraživanja navodi se kako se čini da aktivnošću svjetla upravljaju inteligentna bića. Kraljestvo astronomsko društvo nije službeno komentiralo rezultate istraživanja. Neki njegovi sudionici, međutim, izjavili su prema svemu sudeći, na Mjesecu postoje inteligentna bića koja šalju signale stanovnicima Zemlje.

EDMUND HALLEY

24. travnja 1874. godine: Profesor Šafarik iz Praga je vidio užarena, bijela svjetla, kako lagano lete iznad Mjeseca.

Veljača 1877. godine: Jedna tanka svjetlosna raketa viđena je kako čitav sta leti iznad kratera Eudoux, od zapada prema istoku.

8. travnja 1881. godine: Astronom Williams izvješćuje kako je vidio gotovo tisuću svjetlosti i svjetlećih točaka u Mare Crisium, i to upravo na onome mjestu gdje su astronomi 50-tih godina prošlog stoljeća otkrili konstrukciju "mosta", a koja nikad ranije nije viđena. Ovaj "most" su snimile i ruske i američke sonde. procjenjuje se da je dugačak 20 kilometara.

27. rujna 1881. godine: Dr. Waren E. Day iz prescota u Arizoni i G.O. Scot iz Tonta također u Arizoni, vidjeli su svijetleći objekt kako prelijeće Mjesec.

26. ožujka 1882. godine: Viđene su svjetlosne zrake i svjetleće točke iznad Mare Crisium. U svibnju i u listopadu 1865. godine na istom mjestu je astronom Madler vidio svjetlost koja se kretala, da bi iznenada nestala.

24. travnja 1882. godine: Zamijećene su sjene kako se gibaju i soje u regiji Aristotel.

15. studenoga 1899. godine: Desde Dourite (Francuska) pratio je kretanje velike zvijezde u blizini Mjeseca. Svjetlila je crvenom i plavom svjetlosti. Danas bismo takvu "zvijezdu" nazvali NLO.

10. svibnja 1902. godine: Pukovnik Marwick (Frnacuska) promatrao je brojne obojene svjetleće objekte u letu pored Marsa.

26. studenoga 1910. godine: Francuski časopis "La Nature" donosi vijest o viđenju neke svjetlosne rakete, koja je startala s Mjesečeve površine. istoga dana britanski časopis Društva za napredne znanosti izvješćuje o bijeloj mrlji, što se pojavila na površini Mjeseca.



27. siječnja 1912. godine: Engleski časopis Popular Astronomov donosi vijest o pojavi tamno obojenog objekta na Mjesecu, čija je dužina iznosila oko 400, a širina oko 100 kilometara. Tajanstveni objekt je imao oblik divovske vrane.

29. kolovoza 1917. godine: Časopis frnacuskog astronomskog društva objavio je vijest o pojavi svjetlećeg letećeg objekta na Mjesecu.

12. travnja 1926. godine: U regiji Mare Crisium je viđen crni oblak, upravo na mjestu gdje je kasnije snimljen poznati "most".

17. lipnja 1931. godine: N.J. Glidings je prostim okom vidio "munje" na Mjesecu.

Od 1941. do 1946. godine: Ukrajinski Institut za anomalne pojave je zabilježio velike bijele mrlje na površini Mjeseca. One su se kretale brzinom od dva do sedam kilometara u seknudi. Moglo ih se pratiti od jedne minute do tri sata. Objekti su zamijećeni u regiji Mare Tranquilitatis, Mare Crisium i u Mare Kraevoe. Objekti su se skupljali n azapadnom planinskom rubu Mjeseca. Nepoznati objekti viđenisu i u blizini Mjeseca.

6. srpnja 1954. godine: Zamijećene su neobične promjene boja na Mjesečevoj površini, koje se ne mogu svesti na halucinacije.

5. siječnja 1955. godine: Daniel Logue je pola sata promatrao svijetleći objekt na površini Mjeseca, objavio je časopis "Strolling Astronomer" u broju 8. iz 1955. godine.

24. svibnja 1955. godine: Znanstvenik Firsoff izvješćuje o kiši iskri u blizini Mjesečevog južnog pola. Istodobno, ukrajinski Institut je objavio pojavu svjetlećih točaka u regiji Leibnitz. Pojavila se i čudna svjetlost, koja se kretala u skokovima, da bi se okomito podigla u svemir. Njen uzlet (vidljivi dio) trajao je jednu sekundu.



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 17.03.2010.

LJUDI U SVEMIRU

Za sada ću se ostaviti teme o zavjerama, ali to ne znači da ću pisati o njima, hoću, ali još ne. Sada ću vam predstaviti teme o kojima ću pisati jer mislim da su jako bitne za ovo razdoblje: 2010 - 2013

Teme se zovu: Priroda vraća udarac, Tajanstvene pojave na Mjesecu, Ljudi u svemiru, Tajanstveni stanovnici Zemlje, Bliski susreti s duhovima, Grupa Bilderberg VLADA SVIJETOM i Manipulacija javnosti sa Svemircima. Razlog zašto sam se odlučio za ove teme je spomenuto razdoblje od 2010 godine do 2013 godine. Svaka nova tema će biti sa ovim uvodom pa krenimo sa temom LJUDI U SVEMIRU

PRIPREME ZA OSVAJANJE DUBOKOG SVEMIRA
Pojačana izgradnja međunarodne svemirske postaje koja orbitira oko Zemlje započela je 2008. godine, kad je Europska svemirska agencija (ESA) na postaju dopremila modul Columbus, zaravo labarotorij za znastvena istraživanja. Bilo je predviđeno da taj svemirski labarotorij počne s radom 2004. godine, no eskplozija letjelice Columbia u ožujku 2003. godine odgodila je lansiranje modula Columbus. Taj labarotorij ima sedam fiksnih mjesta za znastvenike i njihove eksperimente, od medicinskih do istraživanja materijala. Proučavanje je široko, od osnovne fizike fluida do jednostaničnih organizama i beskralješnjaka.
ESA namjrava zadržati Columbus u orbiti najmanje deset godina, a NASA predviđa povući se u Međunarodne postaje do 2015. godine, kako bi sve svoje snage usredotočila na istraživanje Mjeseca, gdje namjeravaju izgraditi bazu do 2020. godine. Zatim slijedi s Mjeseca na Mars. Sve što je dosad prebačeno sa Zemlje na svemirsku postaju, zaslužni su američki raketoplani, a njih je šest. Nakon gubitka raketoplana Chalengera i Columbije, na raspolaganju su ostali Endeavour, Atlantis i najstariji Discovery. Šesti i prvi izgrađeni raketoplan Enterprise služio je za statička i aerodinamična ispitivanja sustava, i nikad nije poletio u svemir, a sada je samo muzejski izložak u muzeju aeronautike na Floridi. Preostali raketoplani, koji su u funkciji, koristit će do konca 2010. godine, kada se ovi američki svemirski brodovi povlače iz uporabe, a na scenu stupa ruski raketoplan Proton s kojim će se dovršiti jedan dio Međunarodne svemirske postaje u orbiti Zemlje, a do 2015. godine ponovno na scenu stupaju Amerikanci s Nasinim novim letjelicama Orion. Postoje 3 opskrbne letjelice, a to su: ruska, europska i japanska.


KRAJNJI CILJ
Međunarodna svemirska postaja je najskuplji znanstveno-tehnički projekt današnjice. Osim Sjedinjenih država, u njezinu su gradnju uključeni Rusija, Kanda, Japan, Brazil te 11 europskih zemalja koje povezuje Europska svemirska agencija (ESA). Postaja je zamišljena kao platforma za duga svemiska putovanja i oslonac pri osvajanju Marsa. Svemirska postaja orbitira na visini od 400 kilometara iznad Zemlje, duga je 106, a široka 95 metara. Gradnja postaje je započela u prosincu 1998. godine, a od 2000. na njoj borave stalne ljudske posade, tako da je naseljavanje svemira već uveliko počelo



LABORATORIJ U ORBITI
Postaja je zapravo veliki laboratorij u orbiti Zemlje otkako je 7. veljače 2008. godine na nju dopremljen modul Columbus koji je zapravo laboratorij za znastvena istraživanja. Nakon gotovo desetogodišnje pauze, Rusija nastavlja izgradnju svog udjela u Međunarodnoj svemirskoj stanici. Ona je u prosincu 2009. na stanicu dopremila mini istraživački modul Potraga MIM2, a letjelica je zapravo blizanac još jednog ruskog modula (PIRS Docking Compartmen) priljučenog postaji u rujnu 2001. godine. Drugi modul, ili MIM1, prolazi kroz završne provjere u Ruskoj Raketnoj kompaniji Energija, glavnom izvođaču radova za svemirske brodove s ljudskom posadom. Modul MIM1 bit će lansiran na postaju u svibnju ove godine iz američkog Cape Canaverala na Floridi. U odjeljku za teret nasinog Space Shuttlea. Iako su oba modula istraživački, primarna funkcija letjelica je osiguranje četiri doka za pristajanje ruskih dijelova stanice, koje su potrebne za prihvat Sojuza i transportnog broda Progres. Nakon prošlogodišnjeg povećanja posade MSS-a s tri na šest osoba, broj svemirskih letova Sojuza do svemirske postaje je udvostručen s dva na četiri godišnje. Najmanje dvije Sojuz letjelice s tri sjedala moraju biti usidrene na postaji u orbiti cijelo vrijeme da bi služile kao svojevrsni "čamac za spašavanje" za sve članove posade u slučaju potrebe. Uz očekivano umirovljenje američkih shuttlea unutar godinu dana pa sve do uvođenja nove Nasine svemirske letjelice Orion, najranije 2015. godine, ruski svemirski brod Sojuz bit će jedina mogućnost transportiranja ljudi na postaju i izvan nje. Također je predviđeno, da moduli MIM-2 i MIM-1 posluže i kao mjesta za instalaciju znastvenih instrumenata.


RUSIJA I EUROPA PREUZIMAJU INICIJATIVU
Početkom 2012. godine Rusija planira lansirati još jedan dugo odgađani višenamjenski modul MLM s raketom Proton, koja će služiti za prijevoz teških tereta. Modul MLM će nositi daljinski upravljanu manipulatorsku ruku, izgrađenu u Europi, poznatu kao ERA. Očekuje se da će 11 metara dugi robot razmještati do osam tona hardvera, kao i astroanute, tijekom montažnih operacija izvan ruskog segmenta Međunarodne svemirske stanice (MSS). S poboljšanjem ruske ekonomske situacije, državna savezna svemirska agencija, Roscosmos, počela je s planiranjem razvoja još dva nova modula, koji ni preuzeli zadatke otkazane platforme za znastvena istraživanja i napajanje energijom (NEP). Obje nove letjelice imat će značajke specijaliziranih istraživačkih laboratorija i vlastite solarne sustave energije. Letjelice će biti lansirane na postaju na raketama Proton 2014. i 2015. godine. Rusija zadržava mogućnost pretvaranja tih novih modula u jezgru nove postaje koja bi mogla poslužiti kao temelj za istraživanje dubokog svemira u sljedećim desetljećima. Treba podsjetiti kako Europska svemirska agencija (ESA) i Rusija imaju dugogodišnju suradnju, vezanu za slanje europskih komponenti i astronauta na Međunarodnu svemirsku stanicu (MSS). No ESA dijeli i zajedničku viziju s Rusijom o budućnosti svemirske postaje kao platforme za daleke svemirske misije.

Nastavlja se...



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 24.01.2010.

NESTALE CIVILIZACIJE: MAYE

Pobjednik je tema NESTALE CIVILIZACIJE: MAYE sa vasih 46% glasova...

Nije me bilo dosta dugo, eto, vratio sam se i nastavljamo sa radom pa krenimo...

NESTALI U VREMENU
Najnovija arheoloska istrazivanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, cini se, ostalo nerjesivim: sto je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maya? Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. stoljecu, pronaden u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tocka za otkrice jezika i pisma Maya, koji su gotovo 90 posto desifrovani zahvaljujuci americkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na cijem su celu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Mery Miler, sa univerziteta Jel, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netocnosti, i iz tri "kodeksa Maya" koje su prikupili prvi evropski istrazivaci u novom svijetu, izasla su na svjetlo dana, izmedu ostalog, imena bozanstava, nebeskih tijela i jos dosta toga na 35 jezika naroda Maya.
"Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujuci kome je sampolion desifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak posluzio kao kljuc americkim istrazivacima pri desifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma.
Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svjetlo.


BROJNI BOGOVI
Sve donedavna su mnogi mislili da su Maye sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krcenju prasumskih prostora. No, nakon temeljitog proucavanja zracnih snimaka podrucja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do spanjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te danasnjih naselja tog podrucja, neki je znanstvenik zakljucio da je Dzibilchaltun u doba najveceg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obradivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovnistvo mogu se naci i na juznom dijelu Yucatana. Na tamosnjim obroncima nadeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maye mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.
Prije se cesto govorilo o Carstvu Maya. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena drzavna tvorevina. Jezik Maya rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su razlicitim putevima. Bjesnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maya uvijek je povezivao jedan cinilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje bozanskih moci. Znameniti istrazivac Maya sir Eric Thompspn pisao je:
- Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomocna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su velicanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno orude.
Nebo Maya obuhvacalo je mnoga bozanstva u razlicitim pojavnim oblicima. Itzamna je mozda bio najveci, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kise, bio je zivotno vazan; ako bi kisa dosla prekasno, ne bi bilo zetve, a glad bi zavladala zemljom.
Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maye su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a mozda i neki kandidati iz seljackog staleza ili cak pobozni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamrsene ceremonije svecenik bi kremenim nozem otvorio zrtvin prsni kos i izvadio jos zivo srce, kako bi ga, jos dok pulsira darovao bogovima.


DUBOKI KULTURNI RASCJEP
Kad su osvojili to podrucje, spanjolci su srusili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobracali ognjem i macem. Unatoc tomu oko dva miliona Maya, prezivjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog krscanstva, nije zaboravilo stara bozanstva. U proljece 1975. godine u uobicajeno doba nije bilo kise. Kukuruz se susio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kise. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kisa je pala na sasusena, zedna polja.
U veliko doba kulture Maya seosko stanovnistvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze:
- Medu starim Mayama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svecenika i poglavica, koji su posjedovali znanje vazno za zivot. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predvidati pomrcine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su zivjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao sto su zad, zivopisna pticija pera i krzna jaguara.
Ostalo je stanovnistvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidasnje potrebe. Obradivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pucani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...
Tragovi sjaja te elite jos se mogu naci u impresivnim rusevinama njihova sredista Palenquea, u planinama meksicke savezne drzave Chiapas, u kojoj je nekoc bilo najzapadnije granicno podrucje MaYa. Hramovi i piramide Palenquea protezu se 11 kilometara duz posumljenog podrucja. Ono malo sto je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naci.

UGASENA CIVILIZACIJA
Mracan Pacalov grob izaziva stahopostovanje. Taj mocni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je slicnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slucaja piramide se uzdizu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni zivot a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba strozi je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je sestoro mladih zrtava da bi mu sluzili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedocanstvo divlje velicine.
Ipak, Palenque nije mogao spasiti citav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. stoljeca. Uskoro zatim u sredistu svijeta Maya ista je sudbina zadesila druge gradove-drzave. Propadanje je pocelo na granicama i nastavilo se prema unutrasnjosti. Klasicna kultura Maja nestala je za nekoliko narastaja. Seljaci su u napustenim hramovima postavili svoja ognjista: znamenita svetista lezala su prazna i opustosena.


SVE ZAUVIJEK NESTAJE
Gotovo svi istrazivaci Maya nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu znacajnu ulogu igrao seljacki ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
- Razlika izmedu elite i seljaka bivala je s vremenom sve veca - kaze on. Napokon su sve veci i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnosljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oruzje bila je brojcana nadmoc. Vjerovatno su vecinu gospodara udavili golim rukama.
Danas nijemo pocivaju rusevine - besmrtnost kamena, tisine i samoce. Iznad toga nepromijenjenom putanjom jos prolaze zvijezde, s kojima su svecenici-astronomi Maya bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svecenika-astronoma vise nema. Chichen Itza i Bonampak leze bez ljudi u mjesecini, urlik jaguara odjekuje napustenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maya. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
“Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”

DODATAK
PROROCANSTVA O 2012
Kraj svijeta je tako blizu sudeci prema predvidanjima Maya. Istovremeno biznis temeljen na apokalipticnim pretpostavkama vezanim za 2012. godinu raste iz dana u dan. Novac doslovno pada s neba. U ponudi su oprema za prezivljavanje, zatim edukativni dokumentarci, oko 200-ak knjiga, a o internetu i da ne pricamo - prije bi dosao kraj svijeta nego biste vi uspjeli pregledati sve rezultate pretrage vezane za 21. prosinac 2012.

Nekima je to sprdacina, drugima pak sirova realnost. No, ono sto i jedni i drugi trebaju uzeti u obzir je panika i strah koji se stvaraju htjeli mi to ili ne.

Neki ljudi zaista osjecaju strah od smaka svijeta, a pojava filma „2012." u kinima diljem svijeta svakako je doprinijela njegovom usidrenju u ljudskim umovima. Mozete se prepirati koliko god zelite jesu li Maye bile u pravu ili ne, no ovaj strah je zaista stvaran i njegove posljedice mogu biti opipljivo katastrofalne.

Dvije zene su mislile ubiti svoju djecu a zatim i sebe kako ne bi morale patiti tijekom smaka svijeta.

Uzmite na primjer NASA-inu Ask an Astrobiologist internetsku stranicu. Ona je zaprimila na tisuce pitanja vezanih za apokalipsu 2012. Neka od tih pitanja su zaista uznemirujuca.

David Morrison, jedan od starijih znanstvenika iz NASA-inog Instituta za astrobiologiju kaze: „Mnogo ljudi kojih se javilo istinski je uplašeno." Morrison dodaje kako se filmski marketing, razni pisci i autori kao i teoretičari hrane od tog straha u smislu da ga korite samo u cilju zarade. Tu se radi o čistom iskorištavanju ljudske naivnosti, neinformiranosti i neznanja.

Zatim je Morrison prenio samo dio sokantnih izjava posjetitelja stranice. Dvije žene su mislile ubiti svoju djecu a zatim i sebe kako ne bi morale patiti tijekom smaka svijeta.

Nekoliko tinejdzera takoder je uzelo u obzir opciju oduzimanja vlastitog zivota od straha koje izaziva kraj svijeta.

Kao sto sam vec rekao, Sony Pictures sa sluzbenim stranicama filma „2012." samo raspiruje paniku. To je ustvari skolski primjer zaradivanja na ljudskoj naivnosti. U ekonomskom smislu, menadzerima i promotorima dajemo 5 plus. Na stranicama mozete pronaci strucnjake, ozbiljne organizacije i novinske objave cija je svrha prenosenje „istine"o prorocanstvima. No, panika je zavladala prije nego li su producenti objavili kako je sve navedeno samo dio filmskog iskustva.

Glasnogovornik Sony Picturesa Steve Elzer brani se da su svi materijali povezani iskljucivo za promociju filma te da posjetitelji koji gledaju trailere i posjecuju stranice povezane s filmom vrlo dobro znaju da se radi o zabavi, a ne o stvarnosti. Naveo je primjer filmova Transformers i Sumrak uz argument da ljudi nisu povjeravali kako su vanzemaljski roboti zaista sletjeli na zemlji ili da vampiri postoje u stvarnosti.

Nekoliko tinejdzera uzelo je u obzir opciju oduzimanja vlastitog zivota od straha koje izaziva kraj svijeta.

Istina je da se scenarij o kraju svijeta i popratnim pojavama koje on izaziva ponavlja i vrti u krug.

Evo nekoliko primjera: Baptisticki svecenik William Miller je pocetkom 19. stoljeca bio uvjeren da ce Isus opet doci 1843., sto se nije zbilo. Zatim, Hal Lindsey, koji je 1970 sa svojim bestselerom The Late, Great Planet Earth sugerirao kako ce se kraj svijeta zbiti u 1980-ima. Je li doslo do toga? Ne, naravno. Svi smo jos tu, kao i sam Lindsey koji je malo preformulirao svoje teorije.
Zanimljivo je da takve teorije predvidaju apokalipsu na datum ili godinu koja je vrlo blizu trenutku kad teorija izide u javnost. Tako se stvara dojam neizbjeznog, necega sto nikako ne mozemo zaobici. Dodatni je problem sveopce nepovjerenje u vlasti i institucije. Teoreticari i oni koji vjeruju u zavjeru, cesto optuzuju vlade svijeta da prikrivaju pravu istinu o nadolazecim katastrofama, ali ništa ne cine da spase ostale ljude. A danas kad je Internet dostupan svima, takve pretpostavke dobivaju sve vise poklonika i sire se svijetom kao pocast. S njima i panika. Sto vi mislite?

Nesto ce se dogoditi, u to sam poprilicno siguran, nece biti smak svijeta, ali biti ce borbe izmedu nas i "njih". Kako se priblizava ta famozna 2012 godina biti ce sve vise katastrofa sto prirodnih sto namjerno izazvanih "ljudskom2 ili "vanzemaljskom" rukom...

Ljudi, PROBUDIMO SE

Sada se malo bacam na "ZAVJERE"



~ komentiraj (11) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 09.12.2009.

DEVNI ASTRONAUTI

Pobjednik je tema DREVNI ASTRONAUTI sa vaših 42% glasova

POSJETILI SU NAS SA ZVIJEZDA!
Makar to neki naučnici smatrali pretjerivanjem pa i besmislicama, brojne činjenice uvjerljivo sugeriraju da su se prije mnogih milenija na našu planetu spuštali nepoznati misionari iz svemira! "Nakon što je svom narodu još jednom domahnuo rukom, Vapundi je ušao u sjajnu metalnu pticu. Odmah zatim, uz zaglusnu buku, na njenom stražnjem dijelu suknuo je plamen i letjelica se vinula u nebo..."
Ono što ovdje liči na poetski opis starta nekog modernog aviona u kome neki visoki političar odlazi iz svoje zemlje, zapravo potiče iz predanja sjevernoameričkih Meskite-Indijanaca i staro je najmanje dvije tisuće godina.


DREVNI ASTRONAUTI
Bogovi su bili astronauti. Mnogi se vjernici i znanstvenici s ovom Dänikenovom teorijom ne bi složili, ali ona je ipak digla dovoljno prašine i privukla pozornost kako šireg čitateljstva, tako i stručnjaka. Odgovor na pitanje postoje li drevni astronauti ili su samo produkt nečije mašte još uvijek je otvoreno Drevni astronauti su, prema nagađanjima, vanzemaljci koji su u davnim vremenima, a pod tim mislimo na tisuće godina prije nove ere, posjetili Zemlju. Teoriju o njihovu postojanju prvi je iznio Peter Kolosimo u knjizi izdanoj 1957. godine 'Il pianeta sconosciuto', a nakon njega 1968. puno poznatiji Erich von Däniken u 'Chariots of the Gods' i drugim djelima. Poanta te teorije je da su ljudi ili direktni potomci ili su stvoreni od vanzemaljaca koji su sletjeli na Zemlju prije više tisućljeća te da su nam dali velik dio kulture koje poznajemo i koju smo razvili. Ta ideja je, naravno, pseudoznanstvena i od strane ozbiljnih stručnjaka neprihvaćena. Teorija da su vanzemaljci odigrali važnu ulogu u ljudskom porijeklu i razvitku civilizacije usprkos svemu ima mnogo pobornika i sljedbenika. Među najpoznatijim autorima nalaze se Henri Lhote, Charles Fort, Erich von Däniken, Zecharia Sitchin i Richard Hoagland. S druge strane, poznati autor Douglas Adams u svom 'Vodiču kroz galaksiju za autostopere' parodira ideju drevnih astronauta. Primarna ideja na kojoj se baziraju ostale odnosi se na stare građevine. Zagovornici teorije kao dokaz uzimaju pretpostavku da stari Egipćani nisu mogli podići piramide, kao što ni Machu Picchu u Peruu nije mogao nastati bez pomoći neke vrste tehnologije koja bi bila iznad saznanja ljudi onog doba. Prema tome, morala je postojati pomoć 'izvana', kontakt s naprednijom civilizacijom, ali za to još uvijek ne postoje čvrsti dokazi. Kad bismo saželi teorije navedenih autora, drevni astronauti bi, otprilike, bili bića fizički vrlo slična modernom čovjeku. Našu su vrstu stvorili miješajući svoj genetski materijal s onim nižih vrsta na Zemlji (majmunima na primjer) s namjerom da stvore vrstu koja bi im služila. Ljudima nije bilo dopušteno vidjeti ih, samo simbole i kipove, što ukazuje na njihov zastrašujući izgled, barem tako neki tvrde. Zemljom su se kretali u letjelicama koje je pokretalo kemijsko gorivo. Međutim, najveći problem su im bile zaraze, zbog čega su naposljetku ipak otišli, nakon što su ljude poučili ratarstvu, astronomiji, mehanici i dali im prve zakone. Prema Dänikenu, usmena i pismena predaja starog doba, posebno ona vjerskog karaktera, sadrži aluzije i obavijesti o posjetiteljima 'sa zvijezda' i njihovom putovanju zrakom i svemirom. Smatra da se ti opisi trebaju shvatiti doslovno, jer su do danas namjerno promijenjeni i stavljeni u mitološki kontekst. Osim fascinantnih građevina koje nisu mogle nastati ljudskom rukom, velikim dokazom smatraju se i ostaci crteža u pećinama. Crteži nerijetko prikazuju letjelice slične današnjim svemirskim brodovima, ili barem onakvima kako ih mi zamišljamo, i osobe 'neljudske' fizionomije.


CITATI IZ BIBLIJE
Tu je i citat iz Biblije, Knjiga postanka 1:26, koji kaže: 'I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar...' Upravo množina ('načinimo') je ono što pobornicima teorije o drevnim astronautima dokazuje da nije postojala jedna osoba (Bog) koja je upravljala svime, već više njih! Skeptici, ili bolje rečeno racionalisti koji priznaju samo materijalni dokaz, Dänikenu vole predbacivati i na nos nabijati njegovu prijevaru. Sedamdesetih je, naime, fotografirao posude za koje je tvrdio da su nađene u arheološkim iskopinama i da potječu iz biblijskog vremena, a na njima su ostaci crteža letećih tanjura. Međutim, istraživači s jednog znanstvenog televizijskog programa pronašli su lončara koji je Dänikenu izradio te lonce i oslikao ih, a kad su ga javno prozvali, on se obranio tvrdeći da je prijevara opravdana jer ljudi vjeruju samo fizičkom dokazu. Znanstvenici mu se također suprotstavljaju osuđujući njegove tvrdnje da su ljudi u starom vijeku bili potpuno nesposobni, bespomoćni i neobrazovani divljaci kakvima ih on prikazuje. Istina je da još uvijek nemamo saznanja o nevjerojatnim fizikalnim i tehnološkim dostignućima iz drugog tisućljeća prije nove ere. Kako su stari Egipćani podizali enormno velike obeliske nasred pustinje i pomicali i obrađivali golemo kamenje koje su onda upotrebljavali za izgradnju grobnica? Odgovor na to i slična pitanja još uvijek ne postoji, ali jednako tako ne postoji ni realan dokaz ili razlog za vjerovanje da su im u tome pomogli vanzemaljci. Velikim djelima starog vijeka možemo se samo diviti, ali objasniti ih nećemo još neko vrijeme!


TAJANSTVENE PISTE
Naravno, niko ne misli da su ljudi u ono pradavno doba imali avione. Ali, bilo kako bilo, arheolozi su u peruanskom gorju pronašli ostatke nekada ogromnih kamenih građevina i misterioznih crteže po stijenama i u špiljama, koji nisu imali nikakvog smisla sve dok ih, sasvim slučajno, iz helikoptera i aviona nisu promotrili peruanski piloti. Tada su ih odjednom potsjetili na aerodromske piste.

A ko je drugi, ako ne ljudi, bio u stanju da na saušenoj visoravni Naska napravi i izgradi tako nešto?
U vezi sa ovim pitanjem nameće se razmišljanje da su Zemlju u pradavno vrijeme uistinu posjetili pripadnici neke veoma razvijene civilizacije iz kozmosa. Našim davnašnjim precima, kako tvrdi popularni Švicarski autor, Erich von Däniken, ovi su se posjetioci, možda, predstavili kao bogovi sto se spuštaju sa dalekih zvijezda,
U svakom slučaju, postoji dosta toga na našoj planeti što učvršćuje ovu fantastičnu hipotezu. Tako je u jednoj više od 5000 godina staroj kineskoj grobnici pronađen ostatak pojasa od čistog aluminija. Ono što je začudujuće leži u činjenici da se u tom obliku metal može dobiti iz boksita samo pomoću jednog osebujnog postupka elektrolize. Niko danas ne može povjerovati da su drevni Kinezi poznavali tu vrstu elektrolize. A ako je oni, dakle, nisu poznavali, je su li ta visoka tehnička znanja poznavali njihovi nebeski gosti - takozvani bogovi?
Interesantne su također i astronomske karte zvijezda, pronađene u vidu pečinskog slikarstva. U Kohestanu, u prednjoj Aziji, postoji na kamenu jedna karta u koju ne samo da su korektno ubilježene zvijezde koje se ne mogu vidjeti prostim okom, nego su i njihove uzajamne pozicije označene onako kako su stvarno izgledale prije 10 000 godina! Može li se pretpostaviti da nepoznati umjetnik iz prahistorije nije koristio nikakvu “zemaljsku podlogu” za ovo?


ZAGONETNE KUGLE
Doduše, postoji čitav niz pokušaja da se za ovakve nelogičnosti nađu "prirodna" objašnjenja, ali brojna pitanja ipak ostaju bez odgovora. Tako neki smatraju da se "bogovi u svemirskim odijelima" , koji se vide na brojnim pečinskim slikama i skulpturama u Južnoj Africi, Africi i Dalekom istoku, mogu pripisati nedovoljnoj crtačkoj vještini umjetnika kamenog doba - što ne zvuči osobito vjerojatnim, jer su ti isti umjetnici već vrlo vjerno znali da prikazu prizore iz lova i svakodnevnog života svojih savremenika.

Nauka nema objašnjenja ni za zagonetno kamenje u Kostarici. Riječ je o brojnim, često tonama teškim kamenim kuglama, tako perfektno zaokrugljenim i obrađenim da se čak ni najmodernijim mjernim instrumentima ne može nikakvo odstuparije od čistog oblika kugle. Kako su ove kugle napravljene - a prije svega, odakle je poticao materijal?
Tu, naime, nadaleko i naširoko nema nikakvih kamenoloma, niti tragova da su drevni neimari na tom području klesali i obrađivali.
Sve u svemu, suviše mnogo argumenata govori u prilog Denikenove "hipoteze o bogovima sa zvijezda" da bi se oni mogli pripisati pukom slučajnošću ili neozbiljnom pretjeravanju. Iako Denikena još uvijek mnogi znanstvenici osporavaju, uporni Švicarac i dalje traga za nepobitnim tragovima drevnih astronauta. Njihov boravak na Zemlji – za njega je kao i za mene – nepobitna činjenica!

Nastavlja se...



~ komentiraj (15) ~ printaj ~ # ~

DREVNI ASTRONAUTI

Pobjednik je tema DREVNI ASTRONAUTI sa vaših 42% glasova

POSJETILI SU NAS SA ZVIJEZDA!
Makar to neki naučnici smatrali pretjerivanjem pa i besmislicama, brojne činjenice uvjerljivo sugeriraju da su se prije mnogih milenija na našu planetu spuštali nepoznati misionari iz svemira! "Nakon što je svom narodu još jednom domahnuo rukom, Vapundi je ušao u sjajnu metalnu pticu. Odmah zatim, uz zaglusnu buku, na njenom stražnjem dijelu suknuo je plamen i letjelica se vinula u nebo..."
Ono što ovdje liči na poetski opis starta nekog modernog aviona u kome neki visoki političar odlazi iz svoje zemlje, zapravo potiče iz predanja sjevernoameričkih Meskite-Indijanaca i staro je najmanje dvije tisuće godina.


DREVNI ASTRONAUTI
Bogovi su bili astronauti. Mnogi se vjernici i znanstvenici s ovom Dänikenovom teorijom ne bi složili, ali ona je ipak digla dovoljno prašine i privukla pozornost kako šireg čitateljstva, tako i stručnjaka. Odgovor na pitanje postoje li drevni astronauti ili su samo produkt nečije mašte još uvijek je otvoreno Drevni astronauti su, prema nagađanjima, vanzemaljci koji su u davnim vremenima, a pod tim mislimo na tisuće godina prije nove ere, posjetili Zemlju. Teoriju o njihovu postojanju prvi je iznio Peter Kolosimo u knjizi izdanoj 1957. godine 'Il pianeta sconosciuto', a nakon njega 1968. puno poznatiji Erich von Däniken u 'Chariots of the Gods' i drugim djelima. Poanta te teorije je da su ljudi ili direktni potomci ili su stvoreni od vanzemaljaca koji su sletjeli na Zemlju prije više tisućljeća te da su nam dali velik dio kulture koje poznajemo i koju smo razvili. Ta ideja je, naravno, pseudoznanstvena i od strane ozbiljnih stručnjaka neprihvaćena. Teorija da su vanzemaljci odigrali važnu ulogu u ljudskom porijeklu i razvitku civilizacije usprkos svemu ima mnogo pobornika i sljedbenika. Među najpoznatijim autorima nalaze se Henri Lhote, Charles Fort, Erich von Däniken, Zecharia Sitchin i Richard Hoagland. S druge strane, poznati autor Douglas Adams u svom 'Vodiču kroz galaksiju za autostopere' parodira ideju drevnih astronauta. Primarna ideja na kojoj se baziraju ostale odnosi se na stare građevine. Zagovornici teorije kao dokaz uzimaju pretpostavku da stari Egipćani nisu mogli podići piramide, kao što ni Machu Picchu u Peruu nije mogao nastati bez pomoći neke vrste tehnologije koja bi bila iznad saznanja ljudi onog doba. Prema tome, morala je postojati pomoć 'izvana', kontakt s naprednijom civilizacijom, ali za to još uvijek ne postoje čvrsti dokazi. Kad bismo saželi teorije navedenih autora, drevni astronauti bi, otprilike, bili bića fizički vrlo slična modernom čovjeku. Našu su vrstu stvorili miješajući svoj genetski materijal s onim nižih vrsta na Zemlji (majmunima na primjer) s namjerom da stvore vrstu koja bi im služila. Ljudima nije bilo dopušteno vidjeti ih, samo simbole i kipove, što ukazuje na njihov zastrašujući izgled, barem tako neki tvrde. Zemljom su se kretali u letjelicama koje je pokretalo kemijsko gorivo. Međutim, najveći problem su im bile zaraze, zbog čega su naposljetku ipak otišli, nakon što su ljude poučili ratarstvu, astronomiji, mehanici i dali im prve zakone. Prema Dänikenu, usmena i pismena predaja starog doba, posebno ona vjerskog karaktera, sadrži aluzije i obavijesti o posjetiteljima 'sa zvijezda' i njihovom putovanju zrakom i svemirom. Smatra da se ti opisi trebaju shvatiti doslovno, jer su do danas namjerno promijenjeni i stavljeni u mitološki kontekst. Osim fascinantnih građevina koje nisu mogle nastati ljudskom rukom, velikim dokazom smatraju se i ostaci crteža u pećinama. Crteži nerijetko prikazuju letjelice slične današnjim svemirskim brodovima, ili barem onakvima kako ih mi zamišljamo, i osobe 'neljudske' fizionomije.


CITATI IZ BIBLIJE
Tu je i citat iz Biblije, Knjiga postanka 1:26, koji kaže: 'I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar...' Upravo množina ('načinimo') je ono što pobornicima teorije o drevnim astronautima dokazuje da nije postojala jedna osoba (Bog) koja je upravljala svime, već više njih! Skeptici, ili bolje rečeno racionalisti koji priznaju samo materijalni dokaz, Dänikenu vole predbacivati i na nos nabijati njegovu prijevaru. Sedamdesetih je, naime, fotografirao posude za koje je tvrdio da su nađene u arheološkim iskopinama i da potječu iz biblijskog vremena, a na njima su ostaci crteža letećih tanjura. Međutim, istraživači s jednog znanstvenog televizijskog programa pronašli su lončara koji je Dänikenu izradio te lonce i oslikao ih, a kad su ga javno prozvali, on se obranio tvrdeći da je prijevara opravdana jer ljudi vjeruju samo fizičkom dokazu. Znanstvenici mu se također suprotstavljaju osuđujući njegove tvrdnje da su ljudi u starom vijeku bili potpuno nesposobni, bespomoćni i neobrazovani divljaci kakvima ih on prikazuje. Istina je da još uvijek nemamo saznanja o nevjerojatnim fizikalnim i tehnološkim dostignućima iz drugog tisućljeća prije nove ere. Kako su stari Egipćani podizali enormno velike obeliske nasred pustinje i pomicali i obrađivali golemo kamenje koje su onda upotrebljavali za izgradnju grobnica? Odgovor na to i slična pitanja još uvijek ne postoji, ali jednako tako ne postoji ni realan dokaz ili razlog za vjerovanje da su im u tome pomogli vanzemaljci. Velikim djelima starog vijeka možemo se samo diviti, ali objasniti ih nećemo još neko vrijeme!


TAJANSTVENE PISTE
Naravno, niko ne misli da su ljudi u ono pradavno doba imali avione. Ali, bilo kako bilo, arheolozi su u peruanskom gorju pronašli ostatke nekada ogromnih kamenih građevina i misterioznih crteže po stijenama i u špiljama, koji nisu imali nikakvog smisla sve dok ih, sasvim slučajno, iz helikoptera i aviona nisu promotrili peruanski piloti. Tada su ih odjednom potsjetili na aerodromske piste.

A ko je drugi, ako ne ljudi, bio u stanju da na saušenoj visoravni Naska napravi i izgradi tako nešto?
U vezi sa ovim pitanjem nameće se razmišljanje da su Zemlju u pradavno vrijeme uistinu posjetili pripadnici neke veoma razvijene civilizacije iz kozmosa. Našim davnašnjim precima, kako tvrdi popularni Švicarski autor, Erich von Däniken, ovi su se posjetioci, možda, predstavili kao bogovi sto se spuštaju sa dalekih zvijezda,
U svakom slučaju, postoji dosta toga na našoj planeti što učvršćuje ovu fantastičnu hipotezu. Tako je u jednoj više od 5000 godina staroj kineskoj grobnici pronađen ostatak pojasa od čistog aluminija. Ono što je začudujuće leži u činjenici da se u tom obliku metal može dobiti iz boksita samo pomoću jednog osebujnog postupka elektrolize. Niko danas ne može povjerovati da su drevni Kinezi poznavali tu vrstu elektrolize. A ako je oni, dakle, nisu poznavali, je su li ta visoka tehnička znanja poznavali njihovi nebeski gosti - takozvani bogovi?
Interesantne su također i astronomske karte zvijezda, pronađene u vidu pečinskog slikarstva. U Kohestanu, u prednjoj Aziji, postoji na kamenu jedna karta u koju ne samo da su korektno ubilježene zvijezde koje se ne mogu vidjeti prostim okom, nego su i njihove uzajamne pozicije označene onako kako su stvarno izgledale prije 10 000 godina! Može li se pretpostaviti da nepoznati umjetnik iz prahistorije nije koristio nikakvu “zemaljsku podlogu” za ovo?


ZAGONETNE KUGLE
Doduše, postoji čitav niz pokušaja da se za ovakve nelogičnosti nađu "prirodna" objašnjenja, ali brojna pitanja ipak ostaju bez odgovora. Tako neki smatraju da se "bogovi u svemirskim odijelima" , koji se vide na brojnim pečinskim slikama i skulpturama u Južnoj Africi, Africi i Dalekom istoku, mogu pripisati nedovoljnoj crtačkoj vještini umjetnika kamenog doba - što ne zvuči osobito vjerojatnim, jer su ti isti umjetnici već vrlo vjerno znali da prikazu prizore iz lova i svakodnevnog života svojih savremenika.

Nauka nema objašnjenja ni za zagonetno kamenje u Kostarici. Riječ je o brojnim, često tonama teškim kamenim kuglama, tako perfektno zaokrugljenim i obrađenim da se čak ni najmodernijim mjernim instrumentima ne može nikakvo odstuparije od čistog oblika kugle. Kako su ove kugle napravljene - a prije svega, odakle je poticao materijal?
Tu, naime, nadaleko i naširoko nema nikakvih kamenoloma, niti tragova da su drevni neimari na tom području klesali i obrađivali.
Sve u svemu, suviše mnogo argumenata govori u prilog Denikenove "hipoteze o bogovima sa zvijezda" da bi se oni mogli pripisati pukom slučajnošću ili neozbiljnom pretjeravanju. Iako Denikena još uvijek mnogi znanstvenici osporavaju, uporni Švicarac i dalje traga za nepobitnim tragovima drevnih astronauta. Njihov boravak na Zemlji – za njega je kao i za mene – nepobitna činjenica!

Nastavlja se...



~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 02.12.2009.

ATLANTIDA: NAJVEĆA MISTERIJA PROŠLOSTi

Pobjednik je tema ATLANTIDA: NAJVEĆA MISTERIJA PROŠLOSTI sa vaših 100% glasova

LEGENDA U KOJU SVI VJERUJU
Platonova priča o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih stoljeća smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu postojala. Možda jest, a možda i nije... Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) iščezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., čuo grčki filozof Solon.


GDJE SE NALAZILA?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge afričke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresječane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom.

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noći", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Otto Henrih Muk, čovjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.


ŠTO JE ZAPAMTIO KROMANJONAC?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno oruđe Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pečinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetničkim vizijama čovjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su izrađeni vještije i sa znatno više umjetničkog ukusa od neandertalskih. Drugim riječima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo ćemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života neandertalskog čovjeka! Istražujući grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedeću činjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipotetične civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su glećeri počeli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda spriječavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!


KAKVU TAJNE SKRIVAJU JEGULJE?
Muk ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajući svoj zavičaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upućuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeći odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke riječne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nađu utočište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvim blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, tisućama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla odigrati između Europe i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih, srednjoameričkih i južnoameričkih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlično razumiju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje kao i njegov narod.

ŠTO JE NAČINILO DEPRESIJE U ATLANTIKU?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima počeo tragati za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujući oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U području Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, čiji oblik i razmjere uveliko podsjećaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoameričkog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine načinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeća na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, čiji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumije se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i što je izazvalo pojavu vrtača na obali Južne Karoline?


KATASTROFA JE DOŠLA S NEBA!
Platon spominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda riječ o - asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovima zaključkom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slično gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeći prema veličini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmičkog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika počeo sijati jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih plinova, dugačak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva divovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srušila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine udubile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogroman teritorij. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

ZAŠTO SU NESTALI MAMUTI?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noć", kako je pisao Platon, "Atlantida je iščezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistočni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim plinovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznjeta još ni jedna činjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakavih slonova, niti se zna što je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne količine vode koje su izazvale svjetski potop o ćemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom nestalo!


RAĐANJE NOVE CIVILIZACIJE
Prema Mukovim proračunima, čovječanstvu je bilo potrebno tri tisuće godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je čovječanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuća nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopće, bila su zbrisana. Čovječanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

Natavlja se...



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 26.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM

Pobjedila je tema PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM sa vaših 50% glasova

U POTRAZI ZA ŠESTIM ČULOM
Ljudski um posjeduje moći razumijevanja koje su izvan dometa pet čula. Fenomeni iz oblasti ESP su nepobitna činjenica za koju nauka još nije našla racionalna objašnjenja! Četrnaestogodišnji Stanley Kripner jako je želio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili voćari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stanley je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena počeo je da razmišlja o načinima kako da dođe do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maxu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujak Max mi ne može pomoći, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodećih američkih istraživača parapsiholoških pojava kaže:
"U tom času sam začuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je počela jecati, jer joj je moj rođak rekao da se Maks iznenada razbolio
i da je upravo umro!"


TRI OBJAŠNJENJA
Tisuće ljudi su imali slična iskustva. Na neki čudan i neobjašnjiv način saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeći uobičajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživači to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomen do sada je izvedeno na stotine tisuća eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od početka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:
Telepatija: Moguće je da se dječakova svijest uključila u rođakovu
svijest i pročitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.
Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija između njihove dvije svijesti.
Predskazivanje: Treća mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – budućnosti! On je na neki neobšanjivi način skočio u budućnost i spoznao šta će mu majka saznati iz telefonskog razgovora.
Postoji i četvrta mogućnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim nećakom. Da je to bio slučaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moći da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obično naziva sposobnošću medija i izvan je područja naucnog istraživanja ESP-a.


SLUČAK GOSPOĐE LUTER
Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, uključujući i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odlučiti gdje se završava telepatija, a gdje zapoćinje vidovitost.
Rani istraživaći krajem XIX stoljeća počeli su skupljati i sređuju najupečatljivije slučajeve. Tako se pojavila knjiga svjedočanstava – uglednih sudaca, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobična iskustva.
Među tim iskustvima se našao i slučaj gospođe Luter, žene profesora F. S. Lutera, glasovitog matematičara.
Gospođu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noći sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gđe Luter prima tu knjigu. Idućeg dana profesor je opazio kako mu žena prevrće po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog časopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslov - "Emersonove kuće i prebivališta".
Takvi spontani slučajevi se događaju kad ih ljudi najmanje očekuju,
tako da se ne mogu objektivno izučavati, a čekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlučili na čekanje da vam grom udari u kuću ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivali i spontane slučajeve, objašnjavajući ih slucajnošću. Zbog toga je bilo neophodno učiniti nešto kako bi se ESP postavilo na naučnu osnovu.

DR. RAJN DIJELI KARTE
Postalo je očigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobičajena, pa su istraživaći počeli izvoditi kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajući da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr. Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na američkom Sveučilištu Dyuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni interes. Zahvaljujući inicijativi profesora MacDugala bilo im je omogućeno da 1927. godine otpočnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo građanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr. Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogađanja. Obilno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlilite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravokutnik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaća izmiješane su, a onda ih je istraživač gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerojatnosti ispitanik bi obično pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreća bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogođao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednačili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosječan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.


OTKLONJENE SUMNJE
Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je čovjek po imenu Lincmayer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmayeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogađanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmayer čitao istraživaćeve misli. On je, također, učestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da pogodi kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo riječ, Lincmayer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošću. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosječnih što je dokazivalo da Lincmayer odista posjeduje parapsihološke moći.
Tokom sljedećih deset godina, dr Rajn je istraživao moći pojedinih ljudi da sagledavaju budućnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav će biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmayer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naučnici, nastojali su da otkriju propuste i greške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike dao zadovoljavajuće odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statistička analiza. Možda natprosječni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statistički hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Američki institut za statistiku!

Nastavlja se...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 19.11.2009.

FANTOMSKI OTOCI

Pobjednik je tema FANTOMSKI OTOCI sa vaših 50% glasova

FANTOMSKI OTOCI
O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pričale najfantastičnije priče. Spominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli čarobnjaci i fantomi, bogovi mora i bića u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!
Događaj se odigrao u prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajući svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Već danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog južnog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije čudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, područje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otočićima.


NA OBALAM OTOKA
Kako se spuštala noć, odlučili su da prenoće u vodama ovog tihog pacifičkog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješčanu uvalu, a kako im se činilo da otočić nije naseljen, bacili su sidra, odlučivši da se sutra pozabave istraživanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noći James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se služio, otočić nije bio registriran. Precizno je zabilježio njegov položaj, odlučivši svoje otkriće javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noć James i Helen priuštili sebi malu svečanost. Večerali su na palubi jastoge koje su kupili na tržnici otoka Vivak, uz svijeću i bocu pjenušavog vina, diveći se tihoj južnoj noći i živopisnom otočiću po čijim su pješčanim plažama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajući zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noći otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjećanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospođa Helen. Sunce je već bilo odskočilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pučina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti živopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.


JUTRO BEZ OTOKA
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zaključiti bilo je da njihova jahta tijekom noći nije promijenila položaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, živopisnog otoka, međutim, više nije bilo.
Drugi slučaj još je neobičniji.

Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su američki farmeri odlučili da gaje tu industrijsku biljku. Međutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na južnim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, američka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacifička otoka. Međutim, kad su američki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i dužinu, bili su nemalo iznenađeni, jer nisu uspjeli pronaći zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je međunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti što se dogodilo.

OTOK SEDAM GRADOVA
Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli današnju Španjolsku i Portugal, legenda kaže da su sedam katoličkih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na čelu, koji nisu željeli živjeti pod upravom osvajača, predvodili skupinu izbjeglica, što se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Priča kaže da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovećem, živopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalištu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, međutim, od tog se trenutka pričaju kontroverze. Sljedećih stoljeća, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljeću, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, piše o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga isčezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeća ništa nije čulo. Tada se na mapama talijanskih i španjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobičnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoči i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine tražio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopće pronađe, a španjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavještava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaći!
Ostalo je nejasno da li su (i zašto) neki kartografi poistovječivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan španjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeća, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo riječima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu čak Antiliju preporučuje “kao dobro mjesto gdje će se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije našao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!


TRAGOM SVETOG BRANDANA
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Još je irski kralj Nial, u 4. stoljeću stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljeću irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krščanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O ćemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti je Brandan povjesna ličnost (484-577). Za svog dugog života postao je živa legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je krščanstvo i osnovao je više samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovječuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svečenika, Sveti se Brandan, iskrcao na živopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posječivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grožđa; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obečane svete zemlje, bogate riznice voća i povrća “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navršivši 93 godine starosti.
Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada ništa nije čulo!


OTOK MRTVIH DUŠA
Fantomski otoci, koji su u prošlosti izranjali i nestajali u moru, stoljećima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali maštu okorjelih fantasta. U lučkim krčmama, mornarskim klubovima, pa čak i u zvaničnim pomorskim predstavništvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazličitije priče. Pominjale su se vulkanske erupcije i strašne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifičkim otocima, pripovjedalo se i o neobičnim bićima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na površinu, samo u vrijeme kada su neki otok željeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas živi legenda koja kaže da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla može stići u podzemne gradove, gdje još uvijek žive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su došli iz nebesa i stoljećima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeća javljalo i nestajalo u različitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeća.
Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smješten je u vodama, južno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otočića, a od 16. stoljeća Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljeću ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, južno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabilježeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upućen od strane princa Henryka da obiđe sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronašao. Istu je sudbinu doživio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspješnog traganja, iscrpljen, razočaran i poražen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeća organizirano je još nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno isčezao!
Misteriozni se otok spominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i što nestaju čim im se približi neki brod. Predanje kaže da se našlo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, svojim očima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su očevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bića, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu žive duše nastradalih moreplovaca...
VULKAN HEKLA

CRNI ZEČEVI I ČARPBNJAK
Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjeŠtena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio ključ s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronašao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabilježena priča kako je neki Oly proveo šest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da liječi ljude od najrazličitijih teških i neizliječivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, nauČio vjeŠtini magije i medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini čovjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivši 1674. godine u Irsku, on je pričao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zečevi i jadan opasan čarobnjak, koji stanuje u velikom začaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti čarobnjakovoj magiji i pobjeći zahvaljući tome što je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornaričkim kartama zadržao se čak sve do kraja 19. stoljeća. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori više nisu uspjeli pružiti nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su priče o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljećima zaokupljale maštu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zašto?
Na ova pitanja nikada nisu nađeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u prošlosti bilo još otoka koja su nosila sličan image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Nastavlja se....



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

subota, 14.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI

Pobjednik je tema PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI sa vaših 42%

KAKO STVORITI FANTOMA
Prikazanja, vjeruju mnogi istraživači, postoje samo u ljudskoj svijesti. Ali što je sa vještinom koju prakticiraju tibetanske lame, kad pomoću misli tako snažno materijaliziraju ono što misle, da to mogu vidjeti čak i drugi ljudi?
Uslovi na cesti koja je vodila prema Lasi, zabranjenoj prestolnici Tibeta, bili su gori nego obično, u zimu 1923. na 1924. Ipak, mali broj putnika, uglavnom hodočasnika koji žele da dožive pročiščenje posjetom svetom gradu i da vide njegovog polubožanskog vladara, Dalaj Lamu, probijali su se kroz ledene vjetrove i duboki snijeg. Među njima je bila i jedna postarija žena umornog lica i živahnih znatiželjnih očiju.
Žena je ličila je na siromašnu seljanku. Njena crvena vunena suknja i prsluk, prošivena jakna od jakove dlake, i kapa sa jagnječim prekrivačima za uši, bili su iznošeni i puni rupa. Na ramenu joj je visila stara kožna torba u kojoj je bilo nešto jecmenog brašna, suha slanina, čaj, užegnuti maslac, malo soli i vode. Sa crnom slijepljenom kosom namazanom jakovom mašču i tamno smeđim licem, uistinu je izgledala je kao tipična tibetanska seljanka. Kosa joj je zapravo bila sijeda, ofarbana kineskim mastilom, a ten joj je poprimio boju od ulja pomiješanog s kakaom i izmrvljenim drvenim ugljenom. Ova umorna žena zapravo je bila Aleksandra David - Nil, Francuskinja, koja je u cvijetu svoje mladosti, prije 30 godina bila zapažena operska pjevačica. U godinama nakon toga Madam David - Nil je putovala na neobična mjesta i doživljavala još neobičnija iskustva.


NESTVARNE FORME
Ova putovanja su uključila i poznanstvo sa neobičnim istočnjačkim čarobnjakom koji je je bio upoznat sa mnogim tajnim znanjima i vještinama tibetanske magije. Poznavao je tajnu «tumo učenja», neobično okultno umijeće koje je sljedbenicima omogučavalo satima da sjede goli usred snijega.
Najneobičnije od svega bilo je to što je Madam Devid - Nil, poput nekih tibetanskih lama, uz pomoć mentalnih vježbi i mantri, i sama uspjevala stvoriti tulpu - fantomskog (duhovnog) pratioca koji je nastao isključivo iz njene mašte, a ipak je bio tako snažno vitaliziran snagom njene vizualizacije i volje da je, s vremenom, postao vidljiv i drugim ljudima.
Da bi se shvatila priroda tulpe, čovjek mora biti svjestan da je misao – kao što to tvrde na Tibetu, nešto znatno više od jedne intelektualne funkcije. Tibetanci vjeruju da misao djeluje na «proizvode svijesti» koji prožimaju svijet materije na vrlo sličan način kao što kamen bačen u jezero stvara bezbroj kružnih talasa na vodenoj površini.
Obično su ovi talasici izazvani mišlju kratkog vijeka. Oni počinju nestajati gotovo istog trenutka kada su i stvoreni i ne ostavljaju trajne «ožiljke» na proizvod svijesti koja se penetrira u fizički nivo. Ako je, međutim, misao intenzivna i proizvod duboke strasti ili straha, ili ako je dužeg trajanja, ona se može pretočiti u trajniju misaonu formu.
Tulpe i drugi oblici misli ne smatraju se "stvarnim" od strane tibetanskih lama - ali prema njihovom shvačanju nije stvaran ni svijet materije koji nas okružuje. I jedan i drugi su nestvarni. Kao što jedan budistički klasik iz prvog stoljeća nove ere kaže:
«Svi fenomeni su prvobitno u svijesti i zapravo nemaju vanjskog oblika; stoga, kako nemaju oblika pogrešno je misliti da se išta tu nalazi. Svi fenomeni samo nastaju iz pogrešnih pojmova u svijesti. Ako je svijest nezavisna od ovih lažnih ideja, tada svi fenomeni iščezavaju…»


FANTOMSKA MJESTA
Ako su opravdana uvjerenja o oblicima misli, koja imaju tibetanski mistici i čarobnjaci, tada se mnoga događanja s duhovima, slučajevi lokaliteta sa snažnom «parapsihološkim atmosferama», lako objašnjivaju. Izgleda, na primjer, prihvatljivo da su se misaone forme, nastale žestokim i strašnim mentalnim procesima koji se odvijaju u mozgu jednog zločinca, pojačane stravičnim emocijama žrtve, godinama, pa čak i stoljećima mogli zadržati na mjestu gdje se odigrao užasni događaj.
Ovo bi moglo proizvesti snažnu depresiju i anksioznost kod onih koji posječuju ta mjesta "duhova" i, ako su misaone forme dovoljno žive i snažne, "prikaze" i ponovno dogadanje zločina, mogli bi ponovo "vidjeti" psihički senzibilni ljudi.
Ponekad, tvrde oni koji izucavaju okultne pojave, duhovi koji obilaze određena mjesta su tulpe, misaone forme koje je za sopštvene svrhe namjerno stvorio čarobnjak.
Postojanje izuzetno močnih misaonih oblika koji ponovno stvaraju prošlost, objasnili bi izvještaje posjetilaca starih bojnih polja širom svijeta koji su svjedočili da su bili svjedoci fantomskih okršaja koji su se desili prije mnogo vremena. Poprišta bitke kod Nasebya koja se odigrala 1645, za vrijeme građanskog rata u Engleskoj i napada komandosa na francusku luku Dijep 1942. godine, spadaju među bojišta na kojima se i dan-danas, s vremena na vrijeme, odigravaju čudne sablasne pojave.
Tulpa nije ništa više od jedne izuzetno močne misaone forme i po svojoj se prirodi ni po čemu ne razlikuje od prikazanja duhova. Međutim, tamo gdje se ona uistinu razlikuje od normalne misaone forme, jeste po tome što je nastala, ne kao rezultat slučaja ili nekog sporednog efekta mentalnog procesa, već kao rezultat namjernog čina ljudske volje.
Riječ tulpa je tibetanska, ali postoje stručnjaci u gotovo svakom dijelu svijeta koji vjeruju da su u stanju da proizvedu ova bića tako što prvo privuku i koaguliraju jedan dio "proizvoda svijesti" Univerzuma u jedan oblik, a zatim mu prenesu jedan dio svoje vlastite vitalnosti.
U Bengalu, postojbini indijskog okultizma, ta tehnika se naziva «krija šakti» (kreativna moć), i izučavaju je i prakticuju poklonici tantrizma, religijsko-magijskog sistema koji se bavi duhovnim aspektima seksualnosti, ubrajajući i Induse i budiste među svoje odane sljedbenike. Početnici "ljevorukih" kultova tantre - što će reći, kultova u kojima se muškarci i žene upuštaju u ritualni seksualni odnos u mistične i magijske svrhe - smatraju se posebno vještim u krija šakti. Ovo stoga što se smatra da intenzivno fizičko i cerebralno uzbudenje orgazma izaziva izuzetno snažne misaone forme.
Mnoge tibetanske mistične tehnike porijeklom iz Bengala, posjeduju vrlo snažnu sličnost izmedu fizičkih i mentalnih vježbi tantričkih jogija Bengala i tajne unutarnje discipline tibetanskog budizma. Tako se čini vjerojatnim da su Tibetanci prvobitno razvili svoje teorije o tulpama, i svoje metode kreiranja ovih čudnih bića, iz kruga onih Bengalaca koji su praktikovali «krija šakti».
Oni koji izučavaju tulpa-magiju počinju svoju obuku u vještini kreiranja misaonih bića tako što usvajaju jednog od brojnih bogova ili boginja iz tibetanskog panteona kao "glavno božanstvo", neku vrstu sveca-zaštitnika. U skladu sa budističkim vjerovanjem, tibetanski početnici gledaju na bogove s poštovanjem, ali im se ne dive. Mada bogovi imaju velike moći i mada su u izvjesnom smislu "nadprirodni", oni su isto toliko robovi iluzije i isto toliko zarobljeni točkom rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao i obični ljudi.

STVARANJE "TULPE"
Tad se pobožnik povlači u osamljeništvo, u neko sklonjeno mjesto, i satima meditira o tom svom «božanstvu», poznatom kao «jidam». On kombinira kontemplaciju o duhovnim atributima koji se tradicionalno povezuju sa «jidamom», sa vježbama vizualizacije planiranim da u svijesti izgrade sliku «jidama» onakvog kakvog ga najčešće prikazuju na slikama i kipovima. Da bi se održala ova koncentracija na «jidamu» i da bi se obezbijedilo da u svakom trenutku budnog stanja postoji usmjerena odanost tom biću, pobožnik neprekidno ponavlja mistične fraze (mantre) povezane sa božanstvom kome služi.
On također formira «kjilkore» - simboličke dijagrame koji mogu biti bilo kojeg oblika - a za koje se vjeruje da su svetinja njegovom bogu. On će ih ponekad crtati mastilom u boji na papiru ili drvetu, ponekad će ih ugravirati u bakar ili srebro, a ponekad će ih iscrtati na podu prahom od raznobojnih minerala, kojim se za vrijeme godišnjih svetkovina iscrtavaju goleme mandale.
Priprema «kjilkora» se mora poduzeti sa pažnjom, jer i najmanje odstupanje od tradicionalnog uzorka povezanog sa određenim «jidamom» izuzetno je opasno i može dovesti neopreznog učenika u opasnost od opsjednutosti, ludila, smrti ili boravka od tisuća godina u jednom od "paklenih adova" tibetanske kosmologije. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa idejom, u koju vjeruju mnogi zapadni okultisti: ako čarobnjak uključen u "zazivanje duhova" netočno nacrta svoj zaštitni čarobni krug, bit će rastrgan na komade!
S vremenom, ako se istruje na propisanim vježbama, učenik "vidi" svoj «jidam», u početku maglovito i nakratko, a onda trajno i sa potpunom - i ponekada zastrašujučom jasnočom.
Ali ovo je tek prva faza tog procesa. Meditacija, vizualizacija «jidama», ponavljanje mantri i razmišljanje o mističnim dijagramima se nastavlja sve dok se «tulpa» ne materijalizira. Tad posvečenik može osjetiti dodir stopala «tulpe» kad položi glavu na njih, može vidjeti oko tog bića kako ga slijedi dok se kreće, može čak voditi i razgovor s njim!




MISLI UČINJENE VIDLJIVIM
Na kraju, «tulpa» može biti spremna da napusti blizinu «kjilkh ora» i prati posvečenog na putovanjima. Ako je «tulpa» potpuno vitalizirana ona će tada često biti vidljiva i drugima osim onome koji ju je izazvao.
Aleksandra David-Nil priča kako je "vidjela" jednog ovakvog fantoma koji začudo, još uvijek nije bio postao vidljiv onom ko ga je stvorio. U to se doba gospođa David-Nil jako interesirala za budističku umjetnost. Zbog toga je posjetila nekog tibetanskog slikara koji se specijalizirao u slikanju "gnjevnih božanstava". Dok joj je prilazio, ona se zaprepastila kad mu je iza leđa ugledala zamagljen fantomski lik jednog od onih neprijatnih duhovnih stvorenja koja su običnom narodu ulijevala strah. Prišla je fantomu i ispružila ruke prema njemu; osjetila je kao da "dodiruje neki mekani predmet čija se materija ugibala na najblaži dodir".
Slikar joj je tada ispričao da se već nekoliko sedmica bavi magičnim ritualima, zazivajući božanstvo čiji je oblik ona vidjela, i da je proveo cijelo jutro slikajući njegov portret. Zainteresirana ovim iskustvom, Madam David-Nil je odlučila da se i sama upusti u stvaranje jedne «tulpe». Da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i predstava koje je vidjela na putovanjima, odlučila je stvoriti veselog, punačkog budističkog svečenika kojeg je u vrlo jasno mogla zamisliti.
Povukla se u isposništvo i nekoliko mjeseci posvečivala vježbama koncentracije i vizualizacije. Uskoro je nakratko, tek krajičkom oka, počela viđati svog budućeg duhovnog pratioca. S vremenom, on je postajao sve jasniji i životniji, da bi, na kraju, postajao sve vidljiviji, nerjetko se ponašajući nekontrolirano. On bi se, na primjer, zaustavljao da razgleda krajolik, kao što bi to učinio neki putnik; ponekad je gđa David-Nil osjetila kako se svojim ogrtačem očeše o nju, a jednom joj je rukom čak dodirnuo i njeno rame.
S vremenom, se «tulpa» počela razvijati na neželjen način. Postao je mršaviji, zločudniji, a ponekad neprijatan i drzak. Jednog dana neki pastir, koji je gđi David-Nil donio na poklon malo putera, vidio je «tulpu» u njenom šatoru i pomislio da se radi o pravom budistickom svečeniku. Bilo je jasno da je «tulpa» izmakla kontroli, pretvorivši se u nešto što je ona u svom dnevniku nazvala «dnevno-nočnom morom». Zato je odlučila da ga se riješi. Trebalo joj je šest mjeseci naporne meditacije da bi, napokon, u tome uspjela.

VUK PRED VRATIMA
U knjizi «Parapsihološka samoodbrana», objavljenoj 1930. godine, okultiskinja Diona Forcun priča kako je jedanput sasvim slučajno "prizvala" - vukodlaka.
Ovo zastrašujuće iskustvo doživjela je dok je bila ispunjena mržnjom prema nekome koje ju povrijedio. Ležeći u krevetu, mislila je na Fenrira, vuka-čudovište iz nordijske mitologije, kad je iznenada osjetila kako se pored nje, u krevetu, metrijalizira veliki sivi vuk.
Iz čitanja o misaonim formama, znala je da mora tu životinju smjesta staviti pod svoju kontrolu. Zato ju je snažno gurnula laktom u rebra i uzviknula: "Ako se ne budeš ponašao kako treba, morat češ dole, na pod" i gurnula ga s kreveta. Životinja je nestala kroz zid.
Međutim, priča se nije time završila, jer je jedan od ukučana rekao da je vidio vučije oči u uglu svoje sobe. Diona Forcun je shvatila da mora uništiti to biće. Pozvavši ga opet, vidjela je tanku nit koja ga vezuje za nju. Počela je zamišljati kako crpi život iz te zvijeri kroz ovu nit. Vuk je uskoro iščililo u bezobličnu sivu masu - i prestao postojati.

Nastavlja se...



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 09.11.2009.

EGIPATSKA MAGIJA

Pobjednik je tema EGIPATSKA MAGIJA sa vaših 46% glasova

VRATITI SE IZ MRTVIH
Najvažniji cilj prastare egipatske magije, ali nikako i jedini, bio je obezbijediti vječni život i vratiti se iz – mrtvih! O tome govore mnoga svjedočanstva...
Dvije karakteristike staroegipatske magije, koje možemo naći u zapadnjačkim obredima, sasvim lice na osnovni ton njenog duha. Čak i u doba Ramzesa II (prije više od 5000 godina), bilo je jako razvijeno vjerovanje u mistične Riječi Moći, baš kao i što je i magija smatrana toliko starom vještinom da se kao jedini njen poznati izvor uzimalo samo božansko otkrovenje. Postoji velika mogućnost da su neke od ovih riječi, koje su čak i tada bile sastavljene od nerazumljivih slogova, došle u Egipat kao posljedica osvajačkih pohoda nekih faraona u Mezopotamiju. Druge su, po svoj prilici, poticale iz nubijske magije.


MAGIJSKE MOĆI IMENA
Bilo kako bilo, da bi se duhovi i bogovi prisilili da poštuju njegovu volju, opsjenar je morao biti naoružan Riječima Moći i poznavanjem imena bogova. Na taj način on je mogao naređivati božanstvima, ma koliko ona bila moćna. Nije bilo nijednog izuzetka u pogledu broja i moći bogova koji su se mogli „obavezati" ili prisiliti da djeluju po zapovjedi čarobnjaka. U nekim se slučajevima čarobnjak, u stvari, toliko poistovječivao s moćima božanstva koje je zazivao, da se čak predstavljao njegovim imenom!
Proučavatelji srednjovjekovne europske magije prepoznače ovo u nekim postupcima zapadnjačkih verzija “Solomonovog ključa”, u kojima izvođaći s duhovima razgovaraju ne pod svojim imenom već kao Solomon.
Može se prihvatiti da su Riječi Moći slične semitskoj teoriji o Najvećem Imenu Boga, koje čak ni posvečenici nisu smjeli izgovoriti. Smatra se da su Egipčani s drugim narodima dijelili vjerovanje da je ime - ličnosti ili boga - bilo životno vezano za snagu, karakter i duhovni element imenovanog.
Magijsku riječ ili ime ne mora poznavati onaj ko je upotrebljava, ali ona svejedno ima svoju moć. Ovo vjerovanje možda nije nastalo u Egiptu, ali je u njemu ono sigurno bilo prisutno, kao i kod kasnijih čarobnjaka u mnogim zemljama.
U Luvru se nalazi pogrebni magijski papirus koji datira iz vremena Ramzesa II, a u njemu se javljaju varvarske riječi i imena: ,,O, Valpaga! O, Kemara! O, Kamalo! O, Amagoa! Uana! Remu! ..."
Budući da se slične riječi javljaju u većini starih magijskih spisa, vjerovatno nisu svestenicima značile ništa više nego što znače nama.
Na magijskom papirusu iz Harisa nalazi se postupak kojim zazivač, upotrebljavajući neka imena, poprima ulogu boga Amsua. Ovdje je, možda, ključ. Može se pretpostaviti da poistovečivanje čarobnjaka s duhom ili bogom u riječima ili molitvama, ima za cilj da ga učini tim duhom ili bogom. On je, barem, mogao verovati da može „pozajmiti" sve atribute i moći dotičnog božanstva, makar i nakratko.


DUŠA NASTAVLJA ŽIVOT!
Baš kao što su imena posjedovala magijsku snagu u odnosu na život na zemlji, tako se njihova moć zazivala i na pogrebnim svečanostima i upotrebljavana su u zamišljenim susretima između duše i bogova s onoga svijeta. Nijedna duša nije se mogla nadati da će dobiti ono što je zaslužila i da će biti primljena u raj dok ne bi bila ispitana do kraja, kao što je opisano u “Knjizi mrtvih”.
što je s balzamiranjem i piramidama koji su se smatrali značajnim u magiji starog Egipta? Postoji obimna literatura u kojoj su autoriteti poput Flindersa Petrija i Volisa Badza, detaljno opisali obrede i svrhu balzamiranja. Ukratko, smatra se da je razlog za očuvanje posmrtnih ostataka bio kontakt, ma koliko tanak, koji je postojao između duše (ka) i tijela poslije smrti. Vjerovalo se da će tijelo jednog dana uskrsnuti u svom prvobitnom (ali pročišćenom) obliku. Međutim, više je rašireno mišljenje da je mumija čuvana kao konačiste duše.
Obredi izvodeni s mumijom, kao što je ceremonija „otvaranja usta", odražavali su ono što će se duši dogoditi na onom svijetu. Bila je to, u stvari, neka vrsta magijskog oponašanja budućeg života duše. Isto tako, postojalo je vjerovanje da neki organi nastavljaju funkcionirati, doduše, u drugačijoj ulozi nego što su imali dok su pripadali živom čovjeku!
Ispisane su mnoge knjige u pokušaju da se dokaže da piramide simbolički predstavljaju i “Knjigu mrtvih” i “Knjigu iz Tota”. Izgleda da nema sumnje da dimenzije nekih piramida i njihov unutrašnji raspored, uistinu imaju veze s mističnim i magijskim pretpostavkama religije faraona. A da li su one ključ za rjesenje zagonetke, teško je reći. To je otvoreno pitanje.
Konvencionalni promatrači skloni su da simboliku piramida gledaju kao prirodne projekcije egipatskog vjerovanja i teologije, prije nego kao posljednje počivalište faraona-bogova. Prihvatiti drugačije mišljenje, bilo bi ravno pretpostavci da su egipatski duhovnici-čarobnjaci ili njihovi kraljevi imali namjeru da skrivena znanja prenesu budućim pokoljenjima što niukom slučaju ne bi moglo biti točno.
(knjiga mrtvih)

OŽIVLJAVANJE MRTVIH
Savremeni egiptolozi tvrde da ritualne magijske vještine datiraju iz predinastijskih, pa čak i praistorijskih vremena. Legenda kaže da je sem, sin Noe, došao u Egipat 190 godina poslije Potopa, i vladao je zemljom još 161 godinu. Tokom ovog perioda, tamo je cvjetala magija, a jevrejska tradicija tvrdi da je i sam Noa bio čarobnjak.
U egipatskim i grčkim spisima zapisane su bezbrojne priče o postupcima za oživljavanje mrtvih. Iako su Egipćani vjerovali da će tijelo oživjeti na drugom svijetu, ipak ima jasnih nagovještaja da su neki od njihovih magijskih obreda bili namijenjeni oživljavanju umrlog (leša), a neki pisani dokumenti govore da se jedna osoba mogla oživljavati više puta, a ne samo jednom.
Priča se da je nekom prilikom faraon Keops (Kufu) raspravljao o magijskim čudima sa svojim sinom Herutatafom. Sin je tada obećao ocu da će dovesti čovjeka koji može izvesti čudo oživljavanja onih koji ne samo da su mrtvi već im je čak – i odsječena glava!
Taj se čarobnjak zvao Teta, imao 110 godina i bio je upučen u najveće tajne poznatog svetilišta Tot. Ni danas nije jasno o kakvim se tajnama radilo, ali se zna da je jedna ekspedicija, u kojoj je učestvovao i faraonov sin, plovila niz rijeku Nil, zatim neko vrijeme pješačila dok nije stigla do Tetinog boravišta. Čarobnjak je prihvatio poziv faraona i uputio se u Dolinu kraljeva.
“Je li istina da ti oživljavas mrtve?!”- upitao je Kufu čarobnjaka.
Starac je odgovorio potvrdno i zatražio da mu donesu živu gusku. Pred kraljem joj je odsjekao glavu i položio je na jedno koljeno, dok je njeno tijelo položio na drugo. Potom je Teta izgovorio Riječi Moći. Tog časa su se glava i tijelo mrtve guske počele micati jedno prema drugome, sve dok se nisu spojile i tada – guska oživi i zagrakta! Teta je ovu majstoriju ponovio i s drugom vrstom peradi, da bi na kraju to uradio i s volom.


PJESAK KOJI PJEVA
U planinskom lancu El Meman, pored Crvenog mora, nalazi se Dzebel Narkus - Planina zvona. Njene stijene i oštre hridi tako su raspoređene da se čuje glasni šapat, kad vjetar puše iz određenog smjera. Ovo je vjerojatno razlog što su neka arapska plemena smatrala da su stari Egipćani mogli iz zemlje probuditi glasove proročanstava.
Mnogi čarobnjaci su tvrdili da šapat predstavlja glasove duhova koji čovječanstvu govore što da rade, a što da ne rade. U svakom slučaju, utisak na posjetioca, čak i u ovom vijeku, je - nesvakidašnji!.
Slično se priča i za egipatske svečenike koji su primali proročanstva od “pijeska koji pjeva”. Ovaj pijesak još „pjeva", a vjerojatno je nekad postojao pravi sistem tumačenja tih zvukova. U ovome možemo naći odgonetku izvora nekih magijskih vjerovanja faraonskog Egipta koja su došla preko Crvenog mora.
Pustinjski narod gaji razna praznovjerja vezana za “pijesak koji pjeva”, koja mogu biti stara koliko i egipatska. Ako se zvukovi čuju prije mladog mjeseca, to su dobri znaci za pleme: ako su poslije mladog mjeseca, znaci su loši. Drugi se zvuci odnose na putovanje koje će se dogoditi, a kad je o putu riječ, moraju uslijediti daljnja pitanja u pogledu vremena i mjesta odlaska. Mnogi Egipćani rekli su Idrizu sahu, da je jedan libijski dervis predskazao rat 1937. i da je upozorio Senusija da se pripremi za vojevanje u Zapadnoj pustinji. Prorekao je da će rat dovesti do oslobađanja od italijanskog jarma. Sve ovo - i još mnogo toga - čuo je navodno od – “pijeska koji pjeva”!
Pored Kom el Hetama, bedema pješčenjaka koji obilježava mjesto nekad čuvenih palata i hramova Amunofa III, nalaze se dva sjedeća kolosa. Jedan “pjeva” pri izlasku sunca. Neki kažu da “pjesma” vise liči na kidanje žica harfe. Za čudne zvuke postoje mnoga objašnjenja. Prema legendi, Kolosa je podigao Memnon koji je posjedovao nevjerojatne moći. Na čudnovat način liječio je bolesne, oživljavao mrtve, a pri izlasku sunca vjetrovi su se starali da neke riječi ponovlja i Kolos. Zbog toga su se, kažu, Memnon i njegovi visoki svečenici, prije i poslije svojih putovanja, obavezno savjetovali sa ovim Glasom...
Ovi fenomeni, koji su poznati u mnogim zemljama Istoka, vjerojatno su uzrokovani prirodnim faktorima, ili su lukavstva predašnjih naroda, smišljena kao dodatak magijskim obredima.

GLAS SUDBINE
Oko dve milje od Le Sesela, gdje je Napoleon presejko put između Savoja i Francuske, desilo se nešto što je s vremenom preraslo u vjerovanje. Kada su se radnici sreli usred tunela, odlučeno je da se zadnjih nekoliko santimetara probije pijucima. Kada je to učinjeno, začuo se čudan zvuk, nalik na bolno jecanje. Radnici su bili zbunjeni, a poslovođa je o svemu obavijestio nadležne vlasti.
Kada su o ovome obavijestili Napoleona, problijedio je, jer mu je jedan prorok rekao da će u budućnosti slijediti samo porazi ako bude čuo takav zvuk ili ako ga bude čuo neko iz njegove blizine.
Postoji, naravno, naučno objašnjenje ovog događaja. Međutim, okultista bi tvrdio da izvor fenomena ne mora biti natprirodan da bi vrijedio kao znamenje. No, kada je izvjesni Bejkvel istraživao priču o Napoleonovom tunelu, on je sve pripisao - temperaturnoj razlici na dva kraja tunela, ali se u istinu nikada nije ustanovilo da je upravo to izazvalo misteriozno - bolno jecanje.

Nastavlja se...



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 02.11.2009.

UNUTAR NLO-a (drugi dio)

NEVJEROJATNO PUTOVANJE
ADAMSKI, GEORGE:
Za ime Georgea Adamskog veže se najpoznatiji slučaj navodnog kontakta sa alienima. Adamski je rođen 1891. godine, ali je tek u 62. godini života, odnosno 1953. godine, publicirao priču o svom kontaktu sa bićima iz drugih svjetova. U knjizi "Leteći tanjuri nam dolaze", Adamski navodi da je od 1946. godine imao više puta priliku susresti se sa Vanzemaljcima.
Prvog aliena upoznao u 12,30 sati, u četvrtak, 20. studenog 1952. godine. Desilo se to u Kaliforniji, na području Desert Centra, deset kilometara prema Arizoni. Adamski i alien su komunicirali kombinacijom znakovnog jezika i telepatije. Adams se predstavio kao “profesor George Adamski”, iako ostaje otvoreno pitanje da li je uistinu nosio titulu profesora. Većinu svojih veza Adamski je uspostavio preko Mount Palomara, največeg svjetskog teleskopa, iako danas mnogi zlonamjernici tvrde da je njegova jedina veza sa Mount Palomarom bila ta što je služio hamburgere u turističkom kafiću na području na kojem je bila smještena čuvena opservatorija. Alien je, navodno, Adamskom objasnio da dolazi sa planete Venere, koju je Adamski nazvao sestrom planete Zemlje. I još nešto: Adamski navodi da je letećim tanjurom proputovao kroz Sunčev sistem, gdje je upoznao Marsovce, Saturnizane i Jupiterijance. Fantastični doživljaji Adamskog i danas imaju mnogo pobornika, iako su istraživanja demantirala većinu njegovih navoda. No, najveći problem je taj što je znanost nezainteresirana za provjeru većine njegovih tvrdnji, jer se znanstvenicima njegova priča čini krajnje nevjerojatnom.


NEVJEROJATNI DOŽIVLJAJI
OTMICE
Najspektakularnija svjedočanstva o ovom NLO fenomenu su ona o kojima govore očevidci, bilo da se radi o ljudima koji su samo opazili leteće tanjure, bilo da se radi o žrtvama alienske otmice. Tipični scenarij za ono što se u SAD naziva “obductions” obično je vezan za izolirana i nenastanjena područja, kroz koja noću sami voze i gdje bivaju napadnuti i oteti iz svojih automobila, te prebačeni u NLO-e. U letećim tanjurima, postaju žrtve čudnih medicinskih istraživanja, kirurških zahvata, maltretiranja i raznovrsnih eksperimenata.
Prema do sad prikupljenim podacima, bar kada su u pitanju SAD, u prošlosti su se otmice dešavale na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim vremenima dana i noći. Izuzetak ne predstavljaju čak ni strogo intimne spavaće sobe! Registrirani su čak i slučajevi kada su ljudi iz svojih kuća izvodeni kroz zidove, preko visoko izdignutih prepreka, na ulici, usred bijela dana... U jednom slučaju, navodi se da je neka mlada žena oteta tijekom zabave, u momentima kada se oko nje nalazio izuzetno veliki broj prijatelja i poznanika, od kojih su većina - ili bili nesvjesni ozbiljnosti cjelokupne situacije ili su bili paralizirani za poduzimanje bilo kakve akcije.
Nakon višesatnog ispitivanja i saslušavanja, žrtve su najčešće vračane na mjesto gdje su doživjele prepad, ali bi im prije povratka alieni, na neki neobjašnjiv nacin, dali amneziju tako da su njihova sječanja u svjesnom stanju bivala potpuno potiskivana. Sječanja na ono što su preživjeli, najčešće su ostajala pohranjena u njihovoj potsvijesti.
Zašto je to tako?
Neki znanstvenici vjeruju da trauma prouzrokovana otmicom i misterioznim eksperimentima u letećim tanjurima izaziva blokadu misli i sječanja. Ove se blokade, navodno, mogu oslobađati korištenjem kombinacije regresivne hipnoze (hipnoza sa sposobnošću vračanja u neke ranije vremenske periode), tako da osobe koje su preživjele “obductions”, ožive potisnuta sječanja na dramatične događaje koje su preživjele u NLO-u.


PRVI IZVJEŠTAJ
ANTONIO VILLAS BOAS:
Prvi izvještaj o prisilnoj otmici dao je Antonio Villas Boas 1957. godine, a o prvom iskustvu s korištenjem regresivne hipnoze izvjestio je 1961. godine bračni par Betty i Barney Hill, koje su neobično iskustvo doživjeli za vrijeme noćne vožnje. Od tog perioda zabilježeni su mnogi slični izvještaji, a u nekim se navode svjedočanstva u kojima su pojedinci navodili da su se zahvaljujući regresivnoj hipnozi nerijetko prisječali dramatičnih doživljaja, koja su im se desila tridesete ili četrdesete godine prošlog stoljeća.
Budd Hopkins je upoznao veliki broj ljudi koji su se pod hipnozom “sjetili” neobičnih detalja u koje je teško povjerovati, ali još teže ih je odbaciti. On smatra da takozvane "neistinite slike", ne mogu uvijek biti pod znakom pitanja. Očevicima je neophodno pružiti priliku da se “otvore” i da se prisjete i najmanjih detalja, a istražitelji se moraju prihvatiti i uloge psihoterapeuta.
I dok neki istražitelji stavljaju pod upitnik pravovaljanost podataka dobijenih putem regresivne hipnoze, nitko u SAD danas ne sumnja u terapeutske efekte ovog načina buđenja potsvijesti. Kathie Davis je u intervju datom 1990. godine, izjavila da je čak bila spremna poduzeti samoubojstvo da nije bilo Hopkinsa i njegove pomoći. Ona je navela da joj je bilo veoma teško da se sama nosi sa bolnim iskustvima doživljenim u jednom leteem tanjuru, te da joj je bila neophodna pomoć nekog psihoterapeuta kao što je Budd Hopkins.
Neobični slučaj Kathie Davis detaljno je opisan i u Hopkinsovoj knjizi "Neobični pozivi bića sa drugih planeta zabilježeni u šumi Copley". I još nešto, gotovo svi slučajevi otimanja ljudi od strane bića iz NLO-a razlikuju se svaka na svoj način.

CIA I FENOMEN NLO
ACUFF, JOHN:
U prosincu 1969. godine John Acuff je postao direktor NICAP-a, institucije koja se bavila istraživanjem fenomena letećih tanjura. Acuff je naslijedio majora Donalda E. Keyhoea, koji je prije toga pukovnik Josepha Bryana III smjenio s dužnosti sefa specijalnog CIA-nog Odjela za psihička istraživanja žrtva rata. On je uspostavio čvršće veze sa CIA-om i fenomenu NLO dao legalitet.
Acuffa je kasnije naslijedio Alan Hall, penzionirani detektiv CIA, koji je stvorio obiman dosije slučajeva koji nikada nisu znanstveno objašnjeni, a mnogi su godinama držani u strogoj tajnosti.

LEGALIZIRAO LETEĆE TANJURE
ADDONIZIO, HUGH J:
Među mnogobrojnim pojedincima kojima trebamo zahvaliti priznavanje postojanja fenomena letećih tanjura, svakako je i uporni američki kongresmen Hugh J. Addonizio. On je, nakon što je detaljno proučio izvještaje NICAP-a, 1961. godine javno osudio skrivanje od očiju javnosti podataka vezanih za viđenja NLO na nebu Sjedinjenih Država.
Njegova kritika izazvala je lavinu negodovanja američke javnosti, među mnogima i uglednih američkih intelektualaca, pa je fenomen letećih tanjura dobio “građanstvo” i postao temom kojoj se počelo pristupati na jedan drugačiji i mnogo ozbiljniji način.


SLUČAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE:
Godine 1967. zabilježen je jedan od najzanimljivijih slučajeva iz dosjea letećih tanjura, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivši oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvještaju da je primijetio neidentificirani leteći objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u veljači 1968. godine.
Akhurts je, inaće, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvještaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne letjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zaključio da je najvjerodostojinije objašnjenje slučaja "Moigne Downs", to što je ocevidac nosio optička sociva, što i jest bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.

PROMATRAČI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS:
Ovaj servis je smješten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobračaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema službenom nalogu, kontrolori aviosaobraaja na Aerodromu, nadležni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim viđenjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.

ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI CLODA POERA:
Francuski znanstvenik Clod Poer, dugogodišnji direktor Nacionalnog centra za kozmička istraživanja u Tuluzu, pokušao je otkriti da li uistinu postoje leteći tanjuri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su očevici pred vlastima iznijeli svoja zapažanja o onome sto su vidjeli i čuli i neposredno doživjeli u susretima sa letećim tanjurima, Clod Poer je izvršio detaljnu selekciju i odbacio čak 34.000 registriranih slučajeva. Tisuću prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga što mu se učinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno čvrsti i oslobođeni uobičajene mašte i fantastike.
Pošto je sve slučajeve još jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipične karakteristike letećih tanjura. Evo što je Poer ustanovio nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteći tanjuri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem sunčevih zraka. Noću najčešće izgledaju žuto-oranz boje. Mogu biti u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo češće se uočava noću (u 70 posto slučajeva), nego danju. U deset posto slučajeva primječuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slučajeva pored letećih tanjura primječuju se i zagonetna bića koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Poer - da te enigmatične letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja često može ometati emisiju radija ili prekinuti radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe čitav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Također, kao sigurno može se uzeti da leteći tanjuri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo veću brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom mijenjati pravac kretanja, što nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Poer je još ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spuštali leteći tanjuri. Na jednom je mjestu čak naišao na svjež trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo računicu da su leteći tanjuri teški između pedeset i stotinu tona i dugački između dvjesto i tristo metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteći tanjuri prizemne, sljedećih godina ništa ne moze uspjevati, čak ni korov!

NLO SU VIĐANI I U PROŠLOSTI
ARHIVE
Tvrdnje da su leteći tanjuri proizvod masovne psihoze prouzrokovane čovjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavještajnih sila u vrijeme hladnog rata, istraživaći NLO-a suprotstavljaju izvještaje iz XIX stoljeća. Dvadesetog kolovoza 1880. član Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteći objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. srpnja 1881. godine, krstareći između Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa promatrali su neki leteći objekat, opišavši ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanična izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivšeg člana Predstavničkog doma SAD 21. travnja 1897. u kome trvrdi da je vidio čudni “zračni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je travanj 1897. vrvio pojavama čudnih zračnih brodova u SAD”
Ovu temu završavam sa poznatom rečenicom

"The Truth Is Out There"

Nastavlja se...



~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 25.10.2009.

UNUTAR NLO-a (prvi dio)

Pobjednik je tema untar NLO-a sa 50% glasova.
Ovo će biti vrlo opširna tema tako da ću pisati u dva dijela danas i za tjedan dana, a sa desne strane će te imati izbor tema koju želite za 2 tjedna. Krenimo sada na ovo putovanje koje će nas promjeniti.

ONI SU MEĐU NAMA
Ovu rečenicu svojevremeno je izrekao američki pukovnik James Bo Grotz za vrijeme svog susreta sa predsjednikom SAD Ronaldom Reganom u tajnoj bazi Fort Carson u Coloradu! Alieni su naša realnost!
Ova fantastična tvrdnja još koliko jučer mogla se pročitati samo u znanstvenofantastičnoj literaturi. Danas je ona, međutim, tvrdnja iza koje punim imenom i prezimenom stoji sve više uglednih američkih kozmičkih stručnjaka, astronauta i istraživača fenomena NLO. Među njima je najglasniji dr. Richard J. Bovlan, ugledni američkii psiholog, autor dvije zanimljive knjige - "Pozitivna iskustva sa misterioznim posjetiteljima" i "Izvanzemaljski kontakti i ljudsko ponašanje". Njegovu izjavu da će “vlade SAD i Rusije uskoro prekinuti šutnju koja traje već više od 50 godina i reći nam istinu o postojanju Vanzemaljaca i NLO-a na našem planetu”, prenijela je cjelokupna svjetska štampa.


ŠOKANTNA ISTINA
Pripremajući se za to šokantno sučeljavanje sa istinom, smatra dr. Bovlan, američki su zvaničnici 18. ožujka 1995. godine već testirali i javnost. Tog dana je Disney Corporation prikazala je dokumentarac o pojavama NLO-a. Bez ikakve najave, namjerno, htjelo se vidjeti reakcije gledatelja u državama Connecticut, Tennessee, Alabama, Florida i California, jer je TV-postaja koja je bila odabrana za prikazivanje autentičnog dokumentarnog filma imala vidljivost samo u tim državama. Zapanjujući film, nikada do tada prikazan, komentirao je Michael Eisner, izvršni producent Disney Corporation, a mnoge njegove tvrdnje izrečene te večeri više su nego šokantne:
· Čovječanstvo se nalazi u središtu najvećeg događaja u svojoj povijesti, kontakt sa inteligentnim bićima sa drugih planeta je uspostavljen!
· Inteligentna bića nas pozivaju da pristupimo galaktičkom savezu. Taj je poziv istodobno i veličanstven i zastrašujuč!
· Vanzemaijski brodovi na našu planetu dolaze u valovima i možemo reći da smo preplavljeni gostima iz svemira!
· Nama još uvijek nezamisliva tehnologija omogućuje Vanzemaljcima da putuju svemirom i nevjerojatnom brzinom uđu u našu atmosferu!
· Više od jedne vanzemaljske letjelice palo je na Zemlju i bilo otkriveno od strane američke vojske. Obavljena su tajna ispitivanja, daleko od očiju javnosti!
· U mjestu Roswell, New Mexico, jedan NLO doživio je nesreću. U njemu su pronađena tri mrtva Vanzemaljca. Ostaci letjelice i tijela došljaka podvrgnuta su znanstvenom ispitivanju u projektu koji se vodio pod imenom Majestic Twelve. Grupu je osnovao americki predsjednik Truman, a u javnosti je njeno postojanje desetljećima demantirano!
· Kada je američki predsjednik Jimmy Carter na početku preuzimanja dužnosti predsjednika oformio ured odmah je dao instrukcije da se osnuje Komisija za kontakte sa vanzemaljcima!
· U studeno 1975. godine Zapovjedništvo americkičh vojnih zračnih snaga uspostavilo je kontakt sa Vanzemaljcima, koji su ih posjetili u nekoliko NLO-a.
· Postoje naznake da će američka vlada uskoro prekinuti šutnju dugu više od pola stoljeća i da će definitivno priznati da su Vanzemaljci – naša realnost!.
Pomoću ovog testa, Vlada je htjela vidjeti reakciju javnosti na mogući susret sa Vanzemaljcima. Te večeri, telefonska služba u navedenim državama doživjela je kolaps, a služba hitne pomoći uvidjela je koliko je njihova dosadašnja efikasnost relativna stvar.

KADA JE POČELO
“Tokom godina koje su uslijedile nakon II. svjetskog rata, Vlada SAD-a bila je suočena sa serijom slučajeva koji će promijeniti tok povijesti i utjecati na budučnost cijelog čovječanstva”- smatra Richard J. Boylan u tekstu kojeg prenosim. Ti događaji bili su toliko nevjerojatni, da se tadašnji predsjednik Truman sa svojim vojnim vrhom osjetio potpuno bespomočnim, iako je upravo kao pobjednik izašao iz drugog svjetskog rata. U to vrijeme, SAD su jedine posjedovale atomsku bombu, imale su naprednu tehnologiju i najjaču ekonomiju, najviši standard i najjaču vojsku. Možemo samo zamisliti kako se vrh američke vlade i vojske osječao kada su saznali za leteći tanjur koji je pao u New Mexicu. Između siječnja 1947. i prosinca 1952. godine pronađeno je 16 NLO-a, neki od njih razbijeni u sudaru sa tlom, a neki prizemljeni (otvaranjem vatre) od strane američkog ratnog zrakoplovstva. Pronađeno je 65 tijela, a jedan preživjeli Vanzemaljac odvežen je u vojnu bazu. Trinaest letjelica palo je u SAD-u, jedna u Norveškoj, dvije u Meksiku.
U New Mexicu, kod mjesta Aztec, 13. veljače 1948. godine pronađen je NLO. Mjesec dana kasnije, 25. ožujka, pala je još jedna letjelica u blizini mjesta White Sands Proving Ground. Bila je ovalnog oblika s promjerom od 30 metara.
To što je pronađeno 17 mrtvih tijela izvanzemaljskih bića nije izazvalo toliki šok koliko činjenica da su u obje letjelice pronađeni dijelovi ljudskih tijela, i to vrlo velik broj – ljudskih glava! Svi dijelovi ljudskih tijela bili su pohranjeni u neku vrstu hranjive tekućine. To otkriće bilo je jedno od najvažnijih i najšokantnijih u našoj povijesti od prahistorije do danas.
U povodu tog otkrića u tajnosti je oformljena posebna komisija sačinjena od najuglednijih američkih znanstvenika. Projekt je nazvan SIGN.
Slucaj "Roswell" javnosti je već dobro poznat. Ali, "zahvaljujući" famoznoj CIA-e, jedna činjenica nikada nije objelodanjena - 1949. godine zarobljen je jedan ŽIVI Vanzemaljac, koji je nazvan imenom Ebe. To ime (skracenica od Extraterrestrial Biological Entity) predložio dr. Vannevar Bush. Na početku svog "sužanjstva", prilikom ispitivanja, Ebe je pokazao sklonost "iznošenju činjenica po svom nahođenju". Drugim riječima, volio je lagati. Ipak, nakon dvije godine, postupno se počeo otvarati. Njegove izjave kompilirane su u "Žutoj knjizi", a njegove snimke su sastavni dio dokumentacije “Projekta Grudge”.
U jesen 1951. godine Ebe se razbolio, ali vrhunski američki liječnici nisu uspjeli odrediti porijeklo bolesti. Jedino što su ustanovili bila je sličnost Ebeovog ustroja organizma sa biljnim. Botaničar Guillermo Mendoza napokon je odustao nakon mnogobrojnih pokušaja da pomogne sirotom Vanzemaljcu. Drugog svibnja 1952. Ebe je, nažalost, umro. Verziju tog slučaja, pomalo romantiziranu, mogli smo vidjeti u Spilbergovom filmu E.T.!
U uzaludnom pokušaju da spasi Ebea, američka Vlada je odlučila emitirati u svemir poziv za pomoć. Odgovora nije bilo ali projekt nazvan “Sigma” nastavljen je sa punim entuzijazmom.


TAJNA SVJETSKA VLADA
Nekako u isto vrijeme, predsjednik Truman dogovorio je sa vladom SSSR-a suradnju u slučaju eventualne opasnosti od strane Vanzemaljaca. Napravljeni su i razrađeni planovi obrane u slučaju napada na našu planetu. Osnovana je nezavisna komisija stručnjaka, "Grupa Bilderberg”, koja je imala zadatak koordinirati američko-sovjetsku saradnju. Grupa se prvi puta sastala 1952. godine u Hotelu Bilderberg, a glavni štab je smješten u Genevi u Švicarskoj. S vremenom je ova grupa izrasla u TAJNU SVJETSKU VLADU, koja danas kontrolira najvažnije svjetske događaje i manipulira predsjednicima i dužnosnicima svih država. Najveći uticaj je imao američki predsjednik George Bush, koji je dugogodišnji pripadnik samog vrha svjetske masonske lože
Početkom 1953. godine novi predsjednik ušao je u Bijelu kucu. Bio je to general Dwight David Eisenhower. Postao je poznat po svom načinu donošenja odluka: kada se savjetinici nisu mogli međusobno složiti, nakon što bi saslušao sve alternative, odluku je donosio on sam.
Tokom 1953. godine, pronađeno je deset oštečenih NLO-a, sa 26 mrtvih i 4 živa Vanzemaljca. Četiri NLO-a pala su u Arizoni, dva u Teksasu, jedan u New Mexicu, jedan u Louisiani, jedan u Montani i jedan u Južnoj Africi. Stotine očevidaca vidjelo je padove tih letjelica. Eisenhower je bio svjestan da tajnu vezanu za leteće tanjure ne može javno obznaniti niti otkriti Kongresu. Početkom 1953. obratio se svom prijatelju Nelsonu Rockfelleru i njih su dvojica osnovali su grupu “MJ-12”. Medutim, vrijeme je pokazalo da je odluka da traži pomoć od Rockfellera bila najveća greška predsjednika Eisenhowera, kako za Ameriku, tako i za cijeli svijet. Rockfeller je, naime, najodgovornija osoba za skrivanje istine od javnosti.
Godine 1953. astronomi su otkrili velike objekte u svemiru kako se približavaju Zemlji. Isprva, mislili su da su to asteroidi. Međutim, ubrzo su ustanovili da bi to mogla biti eskadrila kozmičkih brodova. Projekt “Sigma” to je i dokazao, budući da su uhvaćeni radio-signali sa tih vanzemaljskih letjelica.
Kada su NLO-i došli u blizinu Zemlje, zauzeli su vrlo visoku geosinkroniziranu orbitu iznad samog ekvatora. Bilo je nekoliko ogromnih letjelica čija namjera nije bila poznata. Pomoću projekta “Sigma” i novoosnovanog projekta “Plato”, koristeći se kompjutorskim "binarnim" jezikom bilo je moguće dešifrirati radio-signale Vanzemaljaca i odrediti mjesto njihovog spuštanja.
Pod stogo kontroliranim okolnostima, daleko od očiju svjetske javnosti, ostvaren je kontakt licem u lice sa bićima iz drugih svjetova, tvrdi Richard J. Boylan! Mjesto spuštanja bilo je u pustinji, a poznati film "Bliski susreti treće vrste" romantizirana je verzija stvarnog događaja. Cilj projekta “Plato” bio je samo jedan - uspostaviti diplomatske odnose sa Vanzemaljcima, a to je i postignuto. Da bi dokazali svoje dobre namjere, došljaci su na Zemlji ostavili nekoliko svojih pripadnika, a nekoliko Zemljana otišla je njihovom letjelicom.


SUSRETI SA VANZEMALJCIMA
U međuvremenu, rasa humanoidnih izvanzemaljaca spustila se u vojnu bazu na Floridi i uspostavila neposredni kontakt sa američkom vladom. Od Amerkanaca su zahtjevali samo jedno – da smjesta prekinu sa nuklearnim pokusima i unište svo nuklearno oružje. Na zahtjev američke vlade za razmjenom tehnologije Vanzemaljci su odgovorili negativno! Duhovno nismo još spremni niti za tehnologiju koju već imamo, a još razvijenija tehnologija u rukama naših znanstvenika i političara potpuno bi uništila planet Zemlju. Do definitivnog dogovora nije došlo jer su predstavnici američke vlade smatrali da bi razoružavanje u ovom trenutku predstavljalo veliku opasnost za cijeli svijet. Nisu vjerovali Vanzemaljcima! Da li su donijeli pogrešnu odluku?
Treći susret sa Vanzemaljcima odigrao se 1954. godine u poznatoj vojnoj bazi Edwards Air Force. Baza je bila zatvorena tri dana, nitko nije mogao ući niti izaći. Povijesni događaj bio je unaprijed planiran. Svjedoci su potvrdili da su vidjeli tri NLO-a kako lete iznad vojne baze, i na njih je čak otvorena vatra. Srećom, bez pogodaka. Predsjednik Eisenhower susreo se sa Vanzemaljcima 20. veljače 1954., a jevnosti je priopčeno da je otišao zubaru u Palm Springs. Tom prilikom potpisan je formalni ugovor izmedu Vanzemaljaca i SAD. Štoviše, planeta Zemlja dobila je prvog izvanzemaljskog ambasadora, koji je bio u bazi još od drugog interplanetarnog susreta. Njegov naziv i titula bili su "Njegovo Svemočno Visočanstvo Crill (Kril)". U uskim vojnim krugovima, posprdno je nazivan "taoc Kril".
Ubrzo nakon ovog susreta, predsjednik Eisenhower doživio je srčani udar! Osim predsjednika, susretu su još prisustvovali Franklin Allen (novinar), Edwin Nourse (fizičar), Gerald Light (sa Instituta za metafizička istraživanja) i katolički biskup Maclntyre iz Los Angelesa. Njihova reakcija na ovaj susret trebala je biti pokazatelj moguće reakcije javnosti cijelog čovječanstva. Odlučeno je da javnost još uvijek ne bi smijela saznati za ove kontakte, a kasnija ispitivanja pokazala su da je takva odluka bila ispravna.
Ugovor koji je postignut sadržava i točku koja obje strane obvezuje na šutnju. Vanzemaljci su se obavezali na pružanje pomoći u obliku novih tehnologija koje ne mogu nanijeti nikakvu štetu ako dođe u krive ruke. Sa svoje strane, američka vlada je dozvolila Vanzemaljcima da u znanstvene svrhe vrše ispitivanja na ljudima, ali pod uvjetom da se osoba vrati na mjesto otkuda je odvežena, da joj se ne smije nanijeti nikakve ozljede i da joj se izbriše sječanje na događaj. Također, Vanzemaljci su se obavezali da će obaviještavati Komisiju Majesty Twelve (MJ-12) o svakom svom kontaktu sa ljudima i svakom obavjenom eksperimentu. Isto tako, dogovorena je razmjena diplomata na ambasadorskom nivou.

ULOGA A. HYNEKA
Izvanzemaljci su ostali na Zemlji, a Zemljani su otišli na njihov matični planet, i dogovoreno je vrijeme povratka. Taj događaj prikazanje u filmu "Bliski susreti treće vrste". Zanimljivo, tehnićki savjetnik u filmskom projektu bio je nito drugi do pokojni dr. J. Allen Hynek, čovjek koji pedestih godina pobijao postojanje NLO-a da bi kasnije predvodio grupu istraživača i znanstvenika koji su javno priznavali da su leteći tanjčri nepobitna činjenica!
Autor ovog teksta Richard J. Boylan, za vrijeme svoje službe u američkoj mornarici, u okviru projekta “Grudge” pročitao je tajni izvještaj o kontaktima sa alienima. Autori tog izvještaja bili su pukovnik Friend i dr. J. Allen Hynek, postavljeni na to mjesto od strane ClA-e! Dr. Hynek je bio taj koji je nebrojeno puta opovrgavao prisutnost NLO-a i štampi davao objašnjenja poput "to je samo plin iz močvare koji isparava" ili “o je bio roj insekata”, “jato divljih ptica”, “meteorološki baloni”, “optički fenomeni”... Dr. Hynek je zvanično bio član glasovitog projekta "Plava knjiga" ("Blue book"), a tajno je bio odgovoran za izgradnju nekoliko podzemnih baza za Vanzemaljce i za razmjenu novih tehnologija.
Podzemne baze u kojima borave Vanzemaljci izgrađene su ispod indijanskog rezervata Four Corners, na granicama država Utah, Colorado, New Mexico i Arizona, te u području pod nazivom Dreamland. Dreamland je sagrađen u pustinji Mojave, u mjestu Yucca, gdje se danas leteći tanjuri viđaju gotovo svakodnevno!
U novooformljenom projektu "Redlight", grupa znanstvenika i vojnih eksperata dobila je zadatak da istraže način leta NLO-a. U tu svrhu sagrađena je super tajna podzemna baza u mjestu Groom Lake u Nevadi, na poljima gdje su se inaće testirala nova oružja. Tako je nastala famozna AREA 51, čije su postojanje američka vlada i CIA dugo vremena osporavali. Za ulazak u nju danas je potrebna posebna, tkz. Q dozvola. Iznad površine tla, podrucje je nazvano Dreamland, a ispod površine The Dark Side of the Moon.
Prema informacijama i dokumentaciji koju posjeduje autor ovog teksta Richard J.Boylan, danas najmanje 600 Vanzemaljaca surađuje sa američkim znanstvenicima i osobljem CIA-e. Zbog straha od implantacije, samo odabranim pojedincima dozvoljeno je kontaktirati sa Vanzemaljcima, a njihove su aktivnosti pod neprekidnom kontrolom.


MAJESTY TWELVE-ZAVJERA
Ultra tajnim memorandumom NSC5510, američki je predsjednik Eisenhower osnovao komisiju Majesty Twelve (MJ-12), koja je imala za cilj da koordinira i kontrolira sve u vezi sa kontaktima sa Vanzemaljcima. U to vrijeme nastao je i memorandum NSC5412/1, kojim bi se američkom Kongresu objasnila namjera tajnih sastanaka, ukoliko bi Kongres saznao za to. Grupe MJ-12 brojala je 19 članova, a njeno osnovno pravilo glasilo je da se nikakva akcija ne može poduzeti bez suglasnosti najmanje 12 članova.
Pripadnici te grupe bili su redom birani iz američkog Vijeća za vanjske poslove, a kasnije iz tzv. Trilateralne komisije. Gordon Dean. George Bush i Zbigniew Brzezinski bili su među njima. Većina pripadnika MJ-12 regrutirana je iz tajnih udruženja "Skull and Bones" i "Scroll and Key", koje egzistiraju u sklopu sveučilišta Harvard i Yale!
Trilateralna komisija, koja je svoje ime dobila je po znaku nazvanom "Trilateral insignia", amblemu koji su svemirski brodovi imali prilikom povijesnih susreta, radila je u tajnosti sve do 1973. godine. Za vrijeme Eisenhowera i Kennedya, komisija je lažno nazvana Komitet 5412, odnosno Special Group. Za vrijeme predsjednika Johnsona korišteno je ime Komitet 303, budući je u knjizi "Tajna vlada" kompromitirano ime Komitet 5412. Za vrijeme Nixona, Forda i Cartera upotrebljeno je ime Komitet 40, a za vrijeme Reagana, Komitet PI40. Svih tih godina mijenjao je samo ime, dok su ciljevi i aktivnosti ostale iste.
Godine 1995. postalo je jasno da su Vanzemaljci prevarili Eisenhowera i prekršili ugovor. Osakačeni ljudi i stoka pronalaženi su u velikom broju, širom SAD. Sumnjalo se da grupi MJ-12 Vanzemaljci nisu prikazali točne liste i broj ispitivanih Zemljana. Također je osumnjičena i Rusija za suradnju sa Vanzemaljcima, što se pokazalo točnim. Došljaci su tvrdili da su ljudskom rasom manipulirali, a to čine još i danas pomoću tajnih društava, te uz pomoć magije i okultizma. Međutim, treba imati na umu da bi i takve tvrdnje mogle biti pokušaj manipulacije!
Nakon nekoliko zračnih sukoba izmedu zračnih snaga SAD i NLO-a, koji su se odigrali prije nego što je stupljeno u kontakt sa Vanzemaljcima, postalo je očito da se naše oružje ne može mjeriti sa njihovim. Zbog toga je u studenom 1955. godine sačinjen Memorandum NSC-5412/2 koji je predviđao osnivanje komisije koja bi "ispitala razvoj i primjenu nuklearnog oružja". Pravi razlog je, međutim, bio razvoj oružja kojim bi se Zemljani mogli obraniti u slučaju da izvanzemaljci postanu ozbiljna prijetnja.
Henry Kissinger, član te Komisije, napisao je tada rad "Nuklerano oružje i vanjska politika", koji je objavilo Vijeće za inostrane odnose, a izdavač je bio Harper&Brothers iz New Vorka. Bilo je to 1957. godine.
Poslije saznanja da se naše oružje ne može mjeriti sa oružjem Vanzemljaca, uslijedilo je još jedno šokantno otkriće: Vanzemaljci koriste ljudska bića kako bi dobili izlučevine žlijezda, encime, hormone i krvnu plazmu. Uz to vrše i genetske eksperimente!
Budući da tehnička razina naoružavanja nije jamčila efikasnu obranu protiv visokorazvijenih Vanzemaljaca, MJ-12 su odlučili održavati diplomatske odnose sve dok Zemljani ne razviju adekvatna oružja.


PROROČANSTVA IZ FATIME
Događaj u Fatimi, početkom ovog stoljeća, bili su također pažljivo proučavani od strane američke vlade. Amerika je u Vatikan ubacila svoje krtice i uskoro je napravljena tajna studija koja je uključivala i proročanstva iz Fatime.
Ako je vjerovati, američkim tajnim izvorima, proročanstva iz Fatime nagovještavaju mogučnosti samouništenja ljudskog roda. Događaji koje opisuje Knjiga otkrivenja, zaista će se dogoditi. Proročanstvo kaže da će se roditi dijete koje će u svojim zrelim godinama, donijeti zaračenim narodima mir, a svijet ujediniti lažnom religijom. Pošto zavede cjelokupno čovječanstvo, bit će prepoznat kao Antikrist. Treći svjetski rat buknut će na Bliskom istoku invazijom Izraela na Ujedinjene Arapske Narode (sadašnje arapske zemlje prije toga će se ujediniti), a kulminirat će nuklearnim holokaustom...
Godine 1957. – tvrdi Richard J.Boylan - održan je tajni simpozij na kojem su učestvovali tada najveći znanstveni umovi. Zajednički zaključak bio je zastrašujući: 2000 godine, odnosno odmah po prijelazu u treći milenij moglo bi doći do samouništenja ljudske rase! Zbog toga je predsjednik Eisenhower zatražio od tajnog društva JASON, sastavljenog od najvećih mozgova i najutjecajnijih ljudi, da iznesu moguće alternative opstanka. Tako su nastale:
ALTERNATIVA 1:Nuklearnim bojevim glavama stvoriti ogromne rupe u stratosferi gdje bi toplina i radioaktivne čestice mogle izaći iz zemljine atmosfere. No, taj način stvorio bi dodatnu radijaciju. Velike ozonske rupe koje danas postoje mogle bi biti rezultat provedbe Alternative 1, no to je samo moguća pretpostavka.
ALTERNATIVA 2:Izgraditi podzemne gradove i tunele, gdje bi odabrani pripadnici svih kultura našli utočište u nastupajućoj općoj katastrofi. Ostatak čovječanstva bio bi prepušten samom sebi na površini zagađene planete. Danas znamo da su podzemni gradovi sa svim pripadajučim sadržajima već spremni za prihvat većeg broja ljudi.
ALTERNATIVA 3:Iskoristiti izvanzemaljsku tehnologiju, kombinirati je sa vec postojećom i odobriti određen broj ljudi koji bi osnovali kolonije u svemiru. Mjesec, kodnim imenom ADAM, već je odavno odabran. Slijede, Mars koji nosi kodno ime EVA. Autor ovog teksta R.J.Boylan posjeduje fotografije baza na Mjesecu i vrlo lako se može dokazati da su kolonije na Mjesecu realnost - fotografije je snimila NASA i "procurile" su tek nedavno kada su digitalizirane i pohranjene u kompjutor.
Osim ove tri alternative, napravljen je i jedan čudovišan plan. Uz kontrolu rađanja potrebno je uvesti sterilizaciju i uvesti smrtonosne mikrobe kako bi se smanjio broj ljudi na cijelom planetu. AIDS je samo jedan od rezultata tog plana, slijede ebola, sars... Gospodari svijeta su odlučili reducirati broj crnaca, hispanjolaca i homoseksualaca. U zajedničkom dogovoru, istovremeno kad i američka, i ruska vlada je počela ostvarivati Alternativu 1 i Alternativu 2. Zajedno rade i danas. Sve ove godine, antagonizam izmedu Rusije i Amerike bio je maska kako bi se prevarile mase i opravdali projekti, tobože potrebni radi obrane zemlje. Vlade SAD i Rusije su najbolji saveznici!
Dok je bio u Bijeloj kući, predsjednik Kennedy je postavio ultimatum grupi MJ-12 da smisli način kako da se američka i svjetska javnost upozna sa postojanjem Vanzemaljaca. Bio je spreman to obznaniti u 1964. godini. Također je bio na najboljem putu da otkrije sadržaje tajnih planova koji se vode pod imenima Alternativa 1, 2 i 3. Budući da je postao opasan za ljude iz "Tajne vlade", odlučeno je da mora biti ubijen. To je bio stvarni razlog atentata na JFK!

TAJNI PLANOVI
Posljednjih godina u provedbi je tajni plan (posebno u SAD), kojim bi se trebala pripremiti javnost za konačnu istinu o postojanju kontakata sa Vanzemaljcima. Zbog toga se u SAD javnost svakodnevno bombardira raznim filmovima, radijskim programima, reklamama i ostalim sadržajima koji izvanzemaljce predstavljaju čas kao loša, čas kao dobra bića.
U posljednjih nekoliko godina iznimno je povečan i broj viđenja NLO-a u cijelom svijetu i stoga je za očekivati da će istina o Vanzemaljcima biti objelodanjena vrlo brzo!
Ali vratimo se čudovičnim zamislima članova komisije M-12 o kontroli stanovništva na Zemlji...
Desetljećima “Tajna vlada" organizira nabavu raznih narkotika i distribuira ih uglavnom siromašnima kao i manjinama (Meksikanci, Kubanci i dr.) u Americi. Socijalnim programima nastoji se stvoriti što veći broj nezaposlenih i ovisnih ljudi. Postiće se uporaba oružja do kojeg se lako dolazi, a sve u namjeri da se stvori klima opće nesigurnosti. Najnovije vijesti potvrđuju kako su uvijek u takvim zakulisanim igrama umiješani političari na najvišim položajima. Opravdano se sumnja da je kralj jeftine droge “cracka” George Bush, senior! Direktor CIA-e John Deutch naredio je istragu kako bi se razbila sumnja u to kako je CIA-e, a to znači američka vlada, omogučila nikaragvanskim kontrašima da prodaju drogu u Los Angelesu i Sjedinjenim Državama kako bi došli do novca za borbu protiv Ijevičarskih sandinista, a usput unštili i američku crnačku sirotinju. Budući da se takvim službenim istragama ne vjeruje, osobito kad je riječ o istragama CIA-i, smatra se da je optužba preozbiljna da bi bila povjerena samo toj obavještajnoj službi. Govori se i o tvrdnjama da su pilići koje najčešće kupuju crnci, zaraženi kemikalijom za steriliziranje.
Optužbe u vezu CIA-e s prodavačima droga objavljene su u ozbiljnim novinama iz San Josea. Napisao ih je i dokazima potkrijepio bijeli novinar poslije obimnog istraživanja. Prema njegovim tekstovima kontraši su 80-tih godina goleme količine “cracka” plasirali najprije u siromašne, crnačke dijelove Los Angelesa, a potom i cijelim SAD. CIA je, iako i nije izravno u tome sudjelovala, morala to znati. Glasine se brzo šire, a osobito su naelektrizirani afroamerikanci. Neki od njihovih najpoznatijih predstavnika izjavili su, javno, kako posjeduju dokaze da je George Bush Senior bio "kralj cracka".
Vlada SAD vrlo uspješno podgrijava klimu sveopće nesigurnosti. Projekt "ORTON", koji je i danas aktuelan, ima zadatak da pomoću jeftinih droga i hipnoze izazove želju u mentalno oboljelih osoba za ubijanjem. Brojni su primjeri pucanja u školskim dvorištima i sličnim mjestima. Tim postupcima stvara se građanski lobby koji zatim traži zabranu prodaje vatrenog oružja. Plan odlično funkcionira, a srednja klasa u Americi traži od vlade da stane na kraj slobodnoj prodaji oružja. Slučajevi masovnih ubojstava događaju se širom Amerike, škola u Kanadi, shopping centara, ubojstva u gradu Stockton u Kaliforniji, ubojstvo rabina Meir Kuhana i mnoga druga - ubojice su redom bili na psihijatrijskom liječenju a svima je davana droga, to jest sredstvo za umirenje “prozac”. Ta droga, uzimana u određenim količinama, uzrokuje kod čovjeka ekstremno nasilje. Tako se proizvode masovni ubojice, a također su vršena ispitivanja ugradnjom chipa u pacijentov mozak, takozvani “implant”. I još nešto, takvi napadi redovito završavaju pacjentovom autodestrukcijom (samoubojstvom) i tragovi se brišu!
Kada se val nasilja proširi do očekivane mjere, a to će biti uskoro, počinje predviđena opća medijska kampanja, koja je već u tijeku. Stvara se opće uvjerenje kako u velikim američkim gradovima vlada anarhija, a to i nije daleko od istine. Svakodnevno, u novinama, a i na televiziji potencira se klima sveopćeg nezadovoljstva, nasilja i nesigurnosti.
Sve ovo je dio plana koji nosi tajni kodni naziv REX-84A! Američka vlada je, zajedno sa vojskom, već 1984. godine uvježbavala provedbu tog plana, i to vrlo uspješno. Tajna vlada preuzet će vlast u Americi, a samim tim i u svijetu koji je već podijeljen i dezorijentiran, posebno zadnjih desetak godina. Tajna Vlada usko surađuje sa Vanzemaljcima, što je potvrdio i Philip Klass, agent CIA-e, u svojim dokumentima pisanim od 1970. do 1973. godine.


ŠTO ZNAJU ASTRONAUTI?
Tokom istraživanja svemira i spuštanja na Mjesec, sve američke letjelice pratili su izvanzemaljski brodovi. Dvadesetog studenog 1990. godine TV Channel 2, jedna od televizijskih stanica u Los Angelesu objavila je da “crveni blještavi okrugli objekat” prati spaceshuttle “Atlantis” koji je bio na vojnom zadatku. To je bilo prvo javno priznanje da NLO uistinu postoje.
Bazu Luna na Mjesecu fotografirao je Lunar Orbiter, dok su astronauti iz Apolla snimili film. Na tom se filmu mogu jasno vidjeti velike kupole, sagrađene kao piramide; monumentalne kružne strukture, veliki silosi, mašine za eksploataciju rude u obliku slova "T" i razna vozila nepoznate namjene. Također, jasno je vidljiv i ogromni svemirski brod, a pored njega još jedan manji - sve su to službene fotografije NASA-e. Baza Luna zajednička je rusko-američka Mjesečeva baza i ona dokazuje da Alternativa 3 nije znanstvena fantastika već realnost!
Astronauti iz programa Apollo, svi odreda, bili su šokirani svim tim saznanjima. Zbog toga su se njihovi životi iz temelja promijenili. Naređeno im je da šute, pod prijetnjom najstrožih kazni i ucjena. Jedan astronaut je progovorio britanskom producentu TV emisije "Alternative 3", i jasno mu rekao što su sve vidjeli. Taj isti astronaut napisao je i knjigu ''Alternative 3" pod pseudonimom Bob Grodin. (Stvarni Bob Grodin postoji i odigrao je značajnu ulogu u prikrivanju istinskih razloga ubojstva predsjednika Kennedya.), ali je 1978. godine počinio samoubojstvo. Nije izdržao pritiske i ucjene. Prije toga morao je u knjigu uvrstiti brojne laži kako bi odjek tv-emisije "Alternative 3" do kraja ublžio i minimizirao.
Istinu je, ipak, nemoguće sakriti. Previše astronauta i pilota vidjelo je izvanzemaljske letjelice i mnogi su spremni da svjedoče.
Prisjetimo se...

MAJOR G. COOPER: “Oni nas posječuju!”
Posljednji Amerikanac koji je u svemir letio sam bio je major Gordon Cooper. Dok se nalazio u orbiti oko Zemlje, iznad grada Pertha u Australiji, 15. svibnja 1963. oko 22 sata vidio je sjajni, zelenkast objekat kako mu se velikom brzinom približava. NLO je bio zamječen i iz radarske baze Muchea nedaleko Pertha. Kada se Cooper spustio na Zemlju, novinarima je bilo zabranjeno postavljati pitanja u svezi NLO-a. (Vijest je proširila australska nacionalna TV i radio mreža koja je pratila čitav let.)
Prilikom svog govora u Ujedinjenim Narodima, major Gordon Cooper nije iimao dlake na jeziku. Izjavio je:
"Vjerujem da izvanzemaljske letjelice i njihove posade posječuju našu planetu!... Mnogi astronauti ne žele o tome govoriti."
Nešto kasnije, u intervjuu koji je dao J. L. Fernandu, Cooper je bio još jasniji:
"Godinama, držim tajnu u sebi. Mnogi piloti i astronauti, također. Sada želim reći istinu. Svaki dan radari širom SAD-a uhvate poneku letjelicu nepoznatog podrijetla. Tisuće ljudi vidjelo je NLO-e. Postoje brojna svjedočanstva i dokumentacija o tome, ali se sve skriva od javnosti! Zašto?! Da bi se izbjegla panika, naravno. Nedavno sam, ovdje na Floridi, bio svjedokom neobičnog fenomena,. Vidio sam kako se iznenada pojavio plamen na jednom polju, a iz plamena je izronio NLO. Jasno sam vidio nekakva bića kako napuštaju letjelicu i uzimaju uzorke tla. Kada su se vratili u letjelicu, ona je nestala nevjerojatnom brzinom. Nitko me ne može razuvjeriti da nisam vidio NLO i Vanzemaljce!..."


N. ARMSTRONG I E. ALDRIN: “Oni su na Mjesecu i gledaju nas!”
Prema riječima NASA-inog astronauta Neila Armstronga. Vanzemaljci imaju bazu na Mjesecu i nedvosmisleno nam poručuju da se Mjeseca klonimo. Sigurno je da su obojica – Neal Armstrong i Edvin “Buzz” Aldrin - odmah nakon povijesnog spuštanja na Mjesec, 21. srpnja 1969., vidjeli vrlo jasno kozmički brod Vanzemaljaca. Jedan od astronauta javio je da vidi svjetlo u krateru, tokom TV prijenosa.
Bivši NASA-in službenik Otto Binder uspio je ''premostiti" NASA-ine telekomunikacijske veze i snimiti sljedeći dijalog:
NASA: ...Stoje tamo? Kontrola zove “Apollo 11”...
“APOLLO 11”: Ove "bebe" su ogromne!... Enormne!... Bože, ovo ne biste vjerovali! Kažem vam da je tamo još jedna letjelica, na rubu kratera. Oni su na Mjesecu i gledaju nas!
U razgovoru sa Neil Armstrongom, koji je vođen na simpoziju NASA-e, jedan novinar je je Armstrongu postavio pitanje:
- Što se, zapravo, zbivalo na Mjesecu za vrijeme misije “Apollo 11”?Armstrong: - Bilo je nevjerojatno!... Znali smo da postoji mogučnost susreta sa Vanzemaljcima. U stvari, bili smo na to upozoreni - od strane Vanzcmaljaca.
- Kako mislite, "bili smo upozoreni" ?
Armstrong: Ne mogu ulaziti u detalje... Mogu samo reći da su njihovi brodovi veći i brži od naših, znatno su tehnološki napredniji. One što smo vidjeli bili su veliki... i prijeteći!
- Ali, NASA je nastavila sa svojim misijama i nakon događaja vezanih uz Apollo 11!?!...
Armstrong: Naravno, NASA je morala nastaviti ali o događajima (u vezi s misijom “Apollo 11”) se šutjelo. Nije se htjelo izazivati panika na Zemlji.
Armstrong je sa Mjeseca obavijestio Kontrolu na Zemlji kako ih “promatraju” dva velika leteća objekta. Međutim, NASA je cenzurirala taj dio prijenosa i javnost nije mogla ništa čuti o postojanju NLO-a. “Buzz” Aldrin snimio je kolor film na kome je zabilježeno i kretanje NLO-a, a nastavio je snimati i pošto je Armstrong izašao izvan svoje letjelice. Armstrong je priznao da je priča istinita ali nije želio ići u detalje, osim što je naglasio kako je CTA odgovorna za zataškavanje cijelog slucaja.
Osim navedenih astronauta, izvještaje o bliskim susretima sa izvanzemaljskim letjelicama dali su i astronauti Donald Slavton (1951.), Robert White (1962.), Joseph A. Walker (1962.), te Eugen Cernan (1973.) i Maurice Chatelain (1979.).
Poznata je izjava NASA-inog astronauta Scotta Carpentera:
"Nikada, prilikom boravka astronauta u svemiru, oni nisu bili sami. Svi do jednoga su bili pračeni NLO-ima!..."

SUKOB NA MJESECU
Budući da se suradnja sa Vanzemaljcima odvija već desetljećima, došli smo u posjed tehnologije koja nadmašuje sve naše snove. Momentalno, SAD posjeduju atomsku antigravitacionu letjelicu smještenu u jednoj tajnoj bazi u Nevadi. Američki su astronauti tom letjelicom došli do Mjeseca, Marsa i Venere. Javnost je sistematski obmanjivana o pravoj prirodi ovih planeta, kao i o stupnju razvoja današnje tehnologije.
Tek je posljednjih godina objavljeno da je pronađena voda na Mjesecu, međutim, ta činjenica godinama je poznata uskom krugu ljudi, kao što im je vrlo dobro poznato i postojanje velikih baza, također, na Mjesecu!
Autor ovog teksta Richard J. Boylan posjeduje službene NASA-ine fotografije, a neke od njih bile su objavljene i u knjigama "Otkrili smo na Mjesecu baze Vanzemaljaca " i "Još je netko na Mjesecu", autora Freda Stecklinga. Godine 1969. došlo je, navodno, do ozbiljnog incidenta između Rusa i Amerikanaca u zajedničkoj bazi na Mjesecu. Ubijeno je 66 ljudi, a neki američki znanstvenici bili su neko vrijeme taoci Rusa. Rusi su tada bili suspendirani iz zajedničkog programa, ali su napetosti prevazidene i ponovo je uspostavljena saradnja, koja i danas traje.
No, neki misle da je scenarij pobune u podzemnoj bazi ARCHULETA MESA čista dezinformacija, koja je imala za cilj izazvati zbunjenost. John Lear je autora ovog teksta uvjeravao kako su specijalne Delta Force jedinice došle u sukob sa Vanzemaljcima (Novi Svjetski Poredak mora imati neprijatelja iz svemira). Međutim, istina je da je jedino neprijateljstvo između Zemljana i Vanzemaljaca bilo izazivanje i pucanje na NLO od strane SAD. Zadatak je bio srušiti NLO i ispitati njihovu tehnologiju ali se u tome nije uspjelo.
Jedan je slučaj posebno zanimljiv. Godine 1978. jedan je trokutasti NLO nekoliko puta preletio iznad vojne baze. Tada je otvorena vatra na leteći tanjur, koji je svaki put uspješno izbjegao projektile američke vojske. Kao da su Amerikancima htjeli pokazati koliko su nadmočni i napraviti ih smiješnima!


KONTROLA "MUFON"-a
"MUFON" - Mutual UFO Network, je internacionalna organizacija sastavljena od ljudi koji se ozbiljno i studiozno bave fenomenom NLO-a. Udružili su svoje znanje i talente, a organizacija MUFON ima svoje podružnice na svim kontinentima. Sjedište organizacije je u SAD, a svatko tko smatra da je vidio NLO može javiti na sljedeću adresu:
MUTUAL UFO NETWORK, INC. 103 Oldtowne Road Seguin, Texas 78155- 5099 USA
U “MUFON”-u je zastupljeno 45 znanstvenih disciplina, kao što su medicina, psihologija, psihijatrija, teologija, astronomija, komunikacija, političke nauke, fotoanalize i mnoge druge, a Upravni odbor sastavljen je od fizičara, matematičara i doktora raznih znanosti.
Međutim, sve važnije NLO organizacije kontrolirane su od strane "Tajne vlade". Jedna takva organizacija, NICAP, bila je razorena iznutra, infiltriranjem agenata CIA-e.
Dobar primjer je i MUFON. Stotine članova u cijelom svijetu vode istrage, šalju fizičke dokaze u centralu gdje dokazi odmah nestaju. Nedavni primjer: u dvorištu škole u mjestu Gulf Breeze na Floridi sakupljena je tekučina koja je iscurila iz NLO-a koji je preletio to područje. Uzorci su poslani MUFON-u, gdje su odmah nestali.
Direktor Walter Andrus, izjavio je kako su uzorci slučajno izgubljeni, što je obična laž! No, to nije prvi puta da MUFON uništava fizičke dokaze. Smatra se kako je MUFON "crna rupa" u svjetskom "NLO dvorištu". Kontrola informacija je velika i ništa ne može promaknuti. Članovima se govori u što da vjeruju a u što ne i većina ih nije svjesna kako je sve kontrolirano. Direktori uživaju financijsku podršku vlade u vidu visokih prihoda, mirovinskih čekova i slično, a ruku koja ih hrani ne žele ugristi. Novac je osnovni način kontrole.
Najvažnije UFO publikacije su također kontrolirane, kao što je slučaj sa "UFO magazinom". Vicki Cooper, izdavačica "UFO magazina" sama je prije nekoliko godina izjavila prijateljima i rođacima da je financijski pomaže CIA. Još 1988. kada je Vicki intervjuirala Leea Grahama u njegovoj kući u Huntrigton Beachu, on se sjeća kako je na odlasku rekao "znaš, moj magazin mogla financirati CIA". Sin Vicki Cooper pohađa "West Point Militaru Academv". Kada se jednom prilikom nije složila sa vladinm mišljenjem o jednom slučaju NLO-a, odmah su ocjene njenog sina postale lošije.
Prema izjavi Don Eckera, Vicki Coper je radila za poznatu madam Mayflower. FBI je htio uhititi madam Mayflower a pronašli su Vicki kao krivca za falsificiranje poreznih knjiga. Uhapšena je, ali se na sudu pojavila kao krunski svjedok. Umjesto povratka u zatvor, rečeno joj je da pokrene "UFO Magazin". Dobila je novac i počela objavljivati informacije koje su joj diktirane. UFO Magazin se čita u cijelom svijetu, a čitatelji pojma nemaju o zakulisanim igrama.


ZAKLJUČAK
Američka vlada još nije spremna javnosti otkriti najčuvaniju tajnu - postojanje Vanzemaljaca na Zemlji. Sve dok to ONA ne odluči, i dalje će postojati agenti zaduženi za dezinformacije, zataškavanja, prijetnje, ucjene itd.
Ljudi ne znaju koliko su izmanipulirani i kako se njima vlada pomoću raznih tajnih društava, religija, magije, okultizma... Eisenhower je bio posljednji predsjednik koji je bio u potpunosti upoznat sa strogo čuvanim tajnama. Predsjednici koji su došli poslije njega dobivali su informacije od grupe MJ-12, i to informacije koje nisu bile potpune.
Svi predsjednici progutali su servirane priče o alienima koji su dobili utocište na našoj planeti i koji nam za uzvrat daju nove tehnologije. U meduvremenu, nevini ljudi stradaju kao žrtve Vanzemaljaca i naših znanstvenika. Na njima se vrše jezivi eksperimenti. Javnost se i dalje obmanjuje.
Od 27. do 29 ožujka 1996. godine u hotelu Sheraton u Washingtonu održan je Okrugli stol pod nazivom "Kada se kozmičke kulture sretnu". Daleko od očiju javnosti o toj temi raspravljali su vrhunski znanstvenici, akademici, predstavnici američke i ruske vlade, vojni službenici i predstavnici glavnih religija. Unatoč neobično jakom osiguranju, dijelovi nekih izlaganja tajno su snimljeni i predstavljaju nepobitan dokaz da su ONI MEĐU NAMA!
Vrijeme za njihovo javno pojavljivanje je došlo!


Nastavlja se...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 18.10.2009.

ZAGONETNE POJAVE

Pobjednik je tema zagonetne pojave sa 56% glasova.

KAD S NEBA PADNE ZMAJ...
U ruskim srednjovjekovnim ljetopisima susrećemo mnoge opise tajanstvenih pojava što su se, s vremena na vrijeme, događale na nebu. Mnoge od njih nikada nisu racionalno objašnjene! S krajnjom preciznošću stari ruski kroničari su bilježili pomrčine, pojave kometa ili polarne svjetlosti... Među tim svjedočanstvima nerjetko nalazimo na saopčenja o pojavama, koje se ne mogu racionalno objasniti. Znamenja, kako se nazivaju u ljetopisima I kronikama, različita su karaktera i zabilježeno ih je veliki broj. Samo u razmaku od 10. do 17. stoljeća kroničari su zabilježili 54 nebeske pojave, koje nisu mogle biti protumačene nekom od prirodnih događanja uobičajenih u astronomiji i meteorologiji. Budući da ovdje ne možemo navesti sve izvještaje, zadržat ćemo se samo na najkarakterističnijim, čiji prikazi sadrže relativno dosta detalja....


VATRENI KRUG
Tako se 1028. godine nad sjeverozapadnom Rusijom pojavilo na nebu prikazanje u obliku zmaja, koje su svi mogli vidjeti. Zatim, 1088. godine u Kijevskoj zemlji: “Te su godine ljudi Vsevoloda bili u lovu kad padne s neba zmaj, a ljudi povikaše od zaprepaščenja“. Godine 1214. u Novogradskoj zemlji “veljače, prvog dana u mjesecu, u nedjelju mirnu i blaženu - zagrmilo je za vrijeme jutarnje službe i svi to čuju, i tek nakon toga vidješe zmaja letećega...“
“Godine 1412. prosinca, osmog dana u mjesecu, bijaše knez Vasilij Mihajlović za blagdana Svetog začeća, u svom selu Strazkovu, kad li poletio baš u vrijeme večernje službe, od grada Kasina - zmaj velik i strašan, vatrom dišući. Letio je od istoka prema zapadu i svjetlio poput zore. Vidio ga je i knez V. Mihajlović i njegovi boljari, a i ljudi u svim selima oko grada...“
Ljetopisni izvještaj iz 1144. godine dopunjuje navedeno saopčenje zanimljivim detaljima. Te je godine, naime,“bilo prikazanje iza Dnjepra, u Kijevskoj općini. Letjelo je nebom do zemlje, kao vatreni krug i ostavljalo za sobom trag u obliku - velikog zmaja. Taj je trag ostao na nebu oko jedan sat, pa se razišao!”
Kakvi su “to "zmajevi” na nebu, čijoj pojavi predhodi, sudeći prema izvještaju iz 1144. godine, prolijetanje “vatrenog kruga“? Stiće se dojam da upravo taj “vatreni krug“ostavlja iza sebe trag sličan letećem zmaju, koji se zadržava na nebu neko vrijeme (do jednog sata) nakon njegova prolijetanja!

ŠTO JE PALO?
Godine 1552. psovska kronika još detaljnije opisuje zagonetna prikazanja. “Mjeseca ožujka“- kaže se u njoj - “pojavila se na jugozapadu zvijezda, koplju nalik. Mogla se vidjeti i danju i noću i to je trajalo cijeli mjesec. Postepeno je nestala u pravcu sjevera. Iste godine, posljednjeg dana prije posta, bilo je još jedno prikazanje: na istom mjestu gdje je bila zvijezda pojavilo se na nebu poput zmaja, ali bez glave, i stajalo je nisko iznad zemlje. Ljudi su vidjeli da je rep pružalo kao surlu, a da je izgledalo poput bačve; zatim je palo u plamenu, a dim se raširio po zemlji. Sve je to trajalo oko sat vremena.“
Ovaj je opis u općim crtama sličan onom izvještaju iz 1144. godine. Ponovo se radi o okruglom predmetu (bačva), koji iza sebe ostavlja zmijoliki vatreni rep na nebu, što je i davalo osnove da se govori o - letećem zmaju!
Uobičajene usporedbe s kometima, koje nailazimo i u literaturi, nisu osobito uvjerljive. Prije svega, zato što se za opisivanje ljetopisci koriste drugim definicijama nego kad se radi o kometima, a drugo, zbog toga što se ne slaže vrijeme pojavljivanja kometa s ljetopisnim opisima “misterioznih letećih zmajeva“
Uostalom, “letećim zmajevima“ susrečemo se i u mnogim drugim izvorima. Na primjer, njemački kroničar Adam Bremenski, koji je živio u 11. stoljeću, pisao je da žitelji Estonije - Esti - “obožavaju leteće zmajeve“! “Noću se u ovoj zemlji često pojavljuju ognjeni zmajevi“- spominje 1544. godine Sebastian Munster u svom radu Kosmografija, misleći na neobične svjetlosne pojave koje se događaju nad zemljom Maarjamaa (Estonija). Također su dobro poznati “leteći dragoni“iz drevnih kineskih kronika.


ZAGONETNE POJAVE
Godine 1110. kroničari su zabilježili: “Bijaše prikazanje nad Pečerskim samostanom, pojavio se vatreni stup od zemlje do neba, veljaće mjeseca, jedanaestog dana!...“
Godine 1204:
“Ove je godine bilo veliko prikazanje: na istoku, na nebu su bila tri sunca, a na zapadu četiri sunca, u središtu nešto kao veliki Mjesec, poput svoda. Prikazanje je stajalo od jutra do podneva!...“
Ovi izvještaji također imaju mnoge sličnosti s izvorima s drugih jezičkih područja. Spomenut ću samo neke od njih. Stari zavjet govori o tome kako su djeca Izraela izlazila iz Egipta pomoću vatrenog stupa. Korejska kronika Samguk Sagi kaže da su se u proljeće 766. godine na nebu pojavila istovremeno dva sunca, a zime 845. godine - tri sunca. Prema vijetnamskim izvorima, u srpnju 1180. istovremeno su se pojavila - dva sunca!
Godine 1281:
“Ove zime bilo je prikazanje na nebu - vatreni oblak na zapadu. Iskre su išle po svojoj zemlji. Prikazanje je stajalo malo, pa je nestalo!“
Godine 1360:
“Bilo je na nebu strašno prikazanje, prolazio je oblak krvavi, sa istoka na zapad!“
Kakvi su to oblaci koji su izazvali tako veliku pažnju i uzbuđenje savremenika?
Oćito radilo se o fenomenu koji nije lako objasniti. Osim toga i u drugim su zemljama bili opaženi slični oblaci. Tako se 246. godine, kako je zabilježeno u kronici Kim Busika, u Koreji pojavio oblak sličan komadiću svile. Jedanaestog ožujka 957. mnogi Japanci su vidjeli bijeli oblak dug 1,2 dzea (1 dze - 3,03 m) i sirok 2,3 suna (1 sun - 0,3 m). Ljudi su ga prozvali - jutarnjom zvijezdom!
U Vijetnamu je 1102. godine viđen - sretan oblak (?!), a 5. prosinca 1577. godine u sedam sati ujutro, nekoliko kilometara od njemačkog gradića Tibingena, prema opisu Pierrea Buestoa, dogodilo se ovo:
“Oko Sunca se pojavilo mnostvo tamnih oblaka. Uskoro poslije toga, iz pravca Sunca dosli su i drugi oblaci. Jedni svijetlocrveni, plamteci, a drugi zuti kao safran. Iz ovih su oblaka s tutnjavom izašla tijela nalik velikim i širokim šeširima. I zemlja je postala žuta i krvava. Činilo se kao da je bila pokrivena šeširima raznih boja, crvenim, plavim, žutim, zelenim, ali najveći broj su bili - crne boje!“


LAŽNA SUNCA
Izvještaji o letećim zmajevima najčešće se povezuju s pojavom vatrenih krugova. Takvi se izvještaji poklapaju s velikim brojem izvještaja, u kojima susrećemo neobične vatrene krugove i lopte... Tako je 1104. godine zabilježeno u Rusiji:
“Ove je godine bilo prikazanje: stajalo je Sunce u krugu, u sredini križ, a u sredini križa Sunce. Izvan kruga bila su dva polusunca, a povrh Sunca uz krug - rogovi usmjereni na sjever. Takvo je prikazanje bilo i s Mjesecom 4, 5. i 7. veljaće!“
Godine 1275. “bilo je znamenje na nebu 12. lipnja: Sunce kao da se ogradilo krugom, a u središtu kruga bijaše križ, dok su lukovi bili leđima spojeni“. Ljetopisni zbornik iz 1497. piše o sličnom događaju:
“Ove godine, 18. travnja, bilo je prikazanje na Suncu, koje se ogradilo likovima plave, zelene, žute, crvene i grimiznocrvene boje, a u sredini bijaše križ!“
Godine 1408:
“Petnaestog travnja, u nedjelju u 12 sati, bilo je prikazanje na Suncu: pojavio se krug na nebu, s jednim krajem u sredini neba, a s drugim prema zapadu. Iznutra je bio crvene i zelene boje. Još su dva polukruga bila iznutra i iznad kruga, te dva luka na isti način. Krajevi tih lukova dopirali su do samog zapada. Unutar lukova u sredini, pravo je Sunce išlo prema zapadu, između lukova. Ispod samog kruga bila su i dva roga: jedan s krajem prema jugu, drugi prema sjeveru, a u sredini rogova kao da je sunce sjalo, sjajnije od onog pravog. Sa obje strane pravog Sunca vidjela su se druga dva sunca između lukova. I sve je to bilo vidljivo u toku dva sata, a zatim su krugovi i lukovi nestali, tri su se lažna sunca stopila na mjestu, nastalo je jedno i krenulo iza pravog Sunca i iznad njega, zatim je nestalo iza obzora nakon pravog Sunca. Ovo su prikazanje vidjeli u Moskvi, dok u drugim gradovima, to niko nije vidio...“
Godine 1475:
"Devetog studenog veliki knez Grigorij Peruskov vidio je dva sunca, u dva sata po danu, kad je išao poljem: pravo je Sunce išlo svojim putem, a neobično poviše njega, onako kako ljeti ide pravo Sunce, i svijetlilo se bijelom svjetlošću, a zraka od njega nije bilo. Nije ga vidio samo on, već i svi oni koji su bili s njim.”

KRUGOVI NA NEBU
Prema Mažurinskom ljetopiscu, ovoj neobinoj pojavi prethodilo je sljedeće:
"Ove se godine pojavila na nebu velika zvijezda, koja je izlazila u šest sati navečer, od ljetnog izlaska prema ljetnom zalasku. Od nje se sprijeda protezala zraka, vrlo svijetla i debela. Kraj te zrake se kao rep ptice vukao...”
Nakon nekoliko mjeseci, koncem veljaće 1476. godine dogodilo se sljedeće:
"A ove nedjelje su po noći mnogi promatrali blještavu svjetlost i krugove na nebu!”
Godine 1484:
"Jedanaestog ožujka Sunce je izaslo vrlo sjajno, a oko njega krug, jako velik; u njemu je bilo sve crveno, zeleno, grimiznocrveno i žuto. Zrake su se od njega prostirale na sve strane, a vidjela su se dva bijela roga; treža zraka bila je iznad Sunca, a luk raznih boja, njegovi su krajevi dopirali sve do sredine neba. Sve se to moglo promatrati dva sata...”
Godine 1691, "siječnja mjeseca, 17. dana, u četiri sata ujutro pojavilo se prikazanje na nebu iznad Kremlja; mislim da je iznad citave Moskve bio veliki sjajni krug, izgledom bijeli, a na tom krugu četiri veklika znaka, nalik Suncu sa zrakama, rasporedenim u krug. U sredini velikog kruga, na samom vrhu ispod Sunca, stajao je luk. Sunce je sjalo vrlo jako, a oblaka na nebu nije bilo. Prikazanje je stajalo na nebu cetiri sata. Ljudi su sve vidjeli i čudili se božjem čudu. Zatim je nestao veliki krug i ostalo je samo Sunce. Pred večer se veliki krug ponovo pojavio, sjao je, ostao neko vrijeme, pa je nestao.”
Izvještaji o vatrenim krugovima i vatrenim loptama pominju se i drugim krajevima svijeta. Tako u čuvenom "Tulskom papirusu” (čuva se u egipatskom muzeju u Vatikanu), koji je zapravo samo fragment iz anala faraona Tutmosa III (1483-1450. g. pr.n.e.) postoji zapis jednog zreka (čuvara tajnih znanja) iz Kuće života, u kojem se, između ostaloga, kaže:
"...Trećeg mjeseca zime, godine 22, u šest sati ujutro pisari Kuće života vidjeli su vatreni krug koji se kretao nebom. Mada nije imao glave, dah njegovih usta bio je odvratan. Jedan rod (oko 45 m) bilo je dugo njegovo tijelo i jedan rod široko, i bilo je bezvučno. Srce pisara se zaprepastilo i prestravilo i pisari su pali nicice. Oni su o svemu izvjestili faraona...”
Iz papirusa se može dalje zaključiti da je vladar Egipta zapovijedio da se istrazi ta pojava. Dobivši naknadne obavijesti, prisjetio se da je u papirusima Kuće života već bila zabilježena slična činjenica. Nakon nekoliko dana na nebu Egipta opet su se pojavili vatreni krugovi. Oni su svijetlili "sjajnije od svjetlosti Sunca”. Ovaj put ih je promatrao i sam faraon zajedno sa svojom vojskom. Krugovi su se digli više u nebo i nestali u južnom smjeru. Faraon je zapovjedio da se ova cinjenica unese u anale kako bi "sječanje ostalo za sva vremena”.


NEBESKI DISKOVI
O "nebeskim diskovima” piše u svom radu i grčki filozof Aristotel. Godine 329. pr.n.e. Aleksandar Makedonski i njegova vojska vidjeli su prilikom prijelaza rijeke Dzaksartas, u Indiji, dva "srebrna štita, koji su rigali silnu vatru”!
Kako piše Plinije u 2. svesku svog "Prirodoznanstva”, u 100. godini pr.n.e. iznad broda konzula Lucija i Gaja Valerija preletio je nebom, od istoka ka zapadu, "sjajni štit izbacujući iskre”!
Godine 91. pr.n.e. "blizu Spoletiuma (Italija) spustila se s neba vatrena lopta zlatne boje, koja se stalno povečavala. Zatim je, hvatajući visinu, krenula na istok. Kugla je bila veca od Sunca”.
Dvanaestog septembra/rujna 1271. godine, na nebu iznad Japana, pojavio se sjajan, svjetleci krug, sličan punom Mjesecu. I latinski rukopis Emplfortskog samostana, u Engleskoj, detaljno opisuje kako se 1290. godine iznad glava preplasenih redovnika "pojavilo golemo, ovalno srebrnasto tijelo koje je nalikovalo disku”.
Četrnaestog travnja 1587. godine, iznad Japana se pojavilo pet tajanstvenih prstenova u obliku Sunca. Oni su bili crvene, crne i drugih boja. svibnju 1606. godine vatrene su se lopte stalno pojavljivale iznad Tokia, a godine 1646. mnogi su stanovnici Cambridgea, u Engleskoj, vidjeli vatreni točak koji se spustio iznad grada, okrečući se, a zatim je ponovo uzletio na nebesa i nestao velikom brzinom!
Zagonetne pojave na nebu i dalje su se pojavljivale. Tako je 1661. godine iznad Worcester, u Engleskoj, nekoliko puta proletjelo nekakvo okruglo leteće tijelo. Sačuvana je također stara gravura s prikazom "vatrene lopte”, koja je 4. studenog 1697. godine polagano preletjela iznad Hamburga (Njemacka).
Neobična nebeska zbivanja, koje sam naveo, svjedoće da ruski srednjovjekovni izvori u opisima prikazanja i znamenjan vrlo precizno utvrđuju neobjašnjive nebeske pojave, koje su po svojim karakteristikama analogne znamenju zabilježenom u različitom vremenu i na različitim geografskim područjima. Teško bi sve to moglo biti plod fantazije dokonih ljetopisaca. Ipak, znanost je dužna objasniti što, zapravo, predstavljaju sve te neobične (ne)prirodne pojave. Za sada je još uvijek teško reći nešto određeno. Mogu se samo nadati da ću uspjeti proanalizirati ove dosta neobične ali detaljno opisane izvještaje ruskih kroničara i da ću pokušati odgonetnuti stare misterije...

Nastavlja se...



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 12.10.2009.

BERMUDSKI TROKUT (Treći dio)

Pobjednik je tema bermudski tokut (treći dio) pa krenimo odmah u istraživanje. Ovo će mislim posebno zanimati para(ne)normalnog.

ŠTO KRIJU TAJNE ARHIVE?
Tiho i daleko od očiju javnosti, u specijalni dio KGB-a, godinama su se slijevala svjedočanstva, izvješča i dokumenti o susretima i viđenjima čudnih letećih i plovećih objekata...U novoislandskom znanstvenom časopisu “Pogled u svemir”, zabilježeno je interesantno svjedočanstvo pilota Stjuarta Bareta. On je 2. veljaće 1965. godine letio zrakoplovom DC-3, nisko iznad obale sjeveroistočno od Helensvila. Iznenada, na morskoj površini, Baret je ugledao tamne obline nekog neobično dugog plovećeg objekta. Vjerujući da se radi o nekom ogromnom kitu, kakve je u toj oblasti viđao i ranije, smanjio je brzinu i spustio se nisko iznad morske pučine. Ali, nije se radilo o golemom morskom sisavcu. Naprotiv!


ZAGONETNO PLOVILO
“Neobični objekat bio je savršeno simetričnog oblika“ - zabilježio je u svoj izvještaj novozelandski pilot. „Bio je od nekakvog svijetlucavog materijala, ali se spolja nisu mogli vidjeti nikakvi mehanizmi za pokretanje i upravljanje. Tajanstveno je plovilo je bilo dugo oko 30, a široko oko pet metara, a njegov oblik nije odgovarao nijednom poznatom tipu podmornice!...“
Zašto podmornice?!… Zar se radilo o podmornici?
- Vjerojatno! – smatra Baret. – Jer, upravo kada sam se našao iznad zagonetnog objekta, on je naglo zaronio. Istog su trena kazaljke na kontrolnoj tabli u zrakoplovu ludo zaigrale. Pokušao sam mu se približiti, ali je misteriozno plovilom netragom nestalo u morskim dubinama.
Moćnici bivšeg Sovjetskog Saveza svojevremeno su uveli centralizirano prikupljanje podataka o zagonetnim pojavama i neidetificiranim plovećim i letećim objektima, a izvještaji su obuhvatali područja od Baltika do Pacifika. Bili su to ultra tajni projekti koje je kontrolirao moćni KGB, a vođeni su pod različitim imenima: „Mreža“, zatim „Galaktika“, a potom „Horizont“.
U golemu mrežu specijalnih izvještaća bili su uključeni vojnici, pomorci, policajci, piloti, ćak i partijski aktivisti sa dalekih prostranstava.
Na čelu istraživačkog tima KGB je postavio čovjeka od velikog povjerenja, obavještajnog pukovnika Borisa Sokolova, koga „Aganjokov“ publicista Alexsandar Nikonov posljednjih godina javno optužuje da je preko 400 najznačajnijih dosijea, uključujući i najvrednija dokumenta i video snimke o pojavama letećih tanjura i neidentificiranih plovećih objekata na nebu i u vodama bivseg SSSR-a predao Zapadu, najviše Amerikancima.
- Tisuću drugih ništa manje značajnih izvještaja o problemu letećih tanjura - tvrdi javno Nikolov - Sokolov je držao u putnom kovčegu, na tavanu svoje djece... O njima se već dugo ništa ne zna. Možda su već odavno nestali iz Rusije...

PROKLETE ČINJENICE
Da bi dokazao svoju hipotezu da je rusku nuklearnu podmornicu „Kursk“ potopilo zagonetno plovilo „koje ne pripada nijednoj zemlji sa našeg planeta“, Alexsandar Nikonov je razgovarao i sa Borisom surikovim, možda i najvećim ruskim autoritetom za leteće i ploveće neidentificirane objekte. Surikov se proslavio time što je uspio raskrinkati brojne fotografije i autore video-snimaka letećih tanjura, dokazavši da se radi o prefinjenim falsifikatima, a ne o istinitim foto-dokumentima!
Surinovu je neshvatljivo, ćak i smiješno što zvanične državne strukture u Rusiji službeno poriću pojavu neidentificiranih letećih i plovećih objekata u vrijeme kada neke zemlje, poput Francuske i Ćilea „službeno priznaju postojanje tehničkih objekata izvanzemaljskog podrijetla u atmosferi oko Zemlje“!
- Istina je - kaze Boris Surikov - da su mnoge epizode o kojima govore povijest iz zapadnjačkih izvora izmišljene, ali neidentificirani ploveći i leteći objekti su - gruba istina. Oni postoje i dio su naše svakodnevnosti!
To bi moglo biti točno. Uostalom, postoje i vjerodostojni izvještaji i dokumenti. Postoje epizode koje nisu izmišljene i koje je teško demantirati. Uostalom, evo što je doživio japanski pilot Yokomo Shiu...

Tog dana Shiu je iz Baze poletio u 20,18 sati. Već nakon petnaestak minuta ispod sebe je vidio nešto nevjerojatno - poput kakva priviđenja - otvorilo se more! Fantastični prizor pratile su eksplozije, a onda se iz morske pjene vinulo nešto što je bilo nalik izduženom srebrnom disku. Yokomo je mehanički uključio radio i obavijestio Bazu:
- Nalazim se iznad Oshime… Ispod mene leti nešto nalik letećem disku... Izronio je iz mora... što da radim? Prijem...
- Prati ga! – dobio je odgovor.
Yokomo je okrenuo aparat udesno i našao se iza misteriozne letjelice. Bio joj je “u repu” i pratio ju je prema otvorenoj pučini. Istodobno je obavještavao Bazu o svemu što se dešavalo ispred njega.
- Letjelica mijenja boju. Postaje purpurnocrvena… Sada je narandzasta… Povećava brzinu… Nisam u stanju više je pratiti… Bježi mi… Nestaje… što da radim?!…

OTVORITI TAJNE DOSIJEE
Leteljica je uistinu nestala, a Baza je pozvala Yokoma da se vrati. Okrenuo je aparat, ali te noći za njega nisu prestala uzbuđenja. Kada se ponovo našao u blizini Oshime, pogledao je mjesto odakle se u nebo vinula misteriozna letjelica. I ponovo se zapanjio: na dnu mora, nešto je gorjelo!
Svuda unaokolo dokle je sezao pilotov pogled pružao se fantastičan prizor: more se presijavalo u raznim nijansama narandzaste boje! Nešto slično Yokomo Shio nikada u životu nije imao priliku da vidi.
Nevjerojatni događaji registrirani su posljednjih godina na različitim pomorskim meridijanima, a saradnik moskovskog tjednika “Aganjok” Alexsandar Nikonov s pravom smatra “da je, konačno, krajnje vrijeme da otvorimo tajne dosijee i da priznamo da postoje misterije koje nismo u stanju racionalno rješiti” i dodaje da ruska nuklearna podmornica “Kursk” nije jedina žrtva neidentificiranih podvodnih plovila, podsječajući čitaoce da je na jednako misteriozan način nestala i američka atomska podmornica "Tresche ("Lisica")…
Posljednja poruka sa nekadašnjeg ponosa američke ratne mornarice bila je krajnje uznemirujuća:
"...Nalazimo se na planiranoj dubini... Svuda unaokolo vlada besprijekoran mir. Plovimo naprijed... Uskoro ćemo biti na... Ali, kakva je ovo buka?!... Primiječujemo svjetla... Ali, zar je to moguće?!... Na ovim dubinama... Auuu, gotovi smo!... Togo..."
I to je bilo sve!
Kakva je to svjetla primijetio zapovjednik podmornice na dubinama kojima je plovila "Tresche"? Otkud toliko čuđenje u njegovom glasu i zašto do kraja nije izgovorio posljednju rečenicu?!
Odgovor na ova pitanja odnio je sa sobom - u smrt i ništavilo!
img src=http://www.mywallpapers.org/wallpapers/11/1114/thumb/320_Russian_Submarine_Kursk-003.jpg> “Kursk”

UKLETA PODMORNICA
Desilo se to 9. travnja 1963. godine u vodama Atlantika, sasvim blizu zlokobnog Bermudskog trokuta. I još nešto: američka atomska podmornica, koja je ime dobila zbog uvjerenja njenih konstruktora i graditelja da je neuništiva i da se može izvući iz najneugodnijih situacija, u trenutku nestanka bila je u pratnji dva američka vojna broda. No, to joj nije pomoglo. Jednostavno je nestala!
Ali, time se ne završava priča o lukavoj "Lisici". Nekoliko dana nakon katastrofe, utvrđeno je da se njeni ostaci, navodno, nalaze na 3000 metara dubine, a četiri godine kasnije, u ljeto 1967. godine, dogodilo se nešto što je do kraja zbunilo američke pomorske eksperte.
Za vrijeme krstarenja luksuznom jahtom iznad područja gdje je nestala "Lisica", jedna američka porodica, na površini uzburkanog mora, najednom je ugledala potonulu američku atomsku podmornicu. što više, počeli su pozivati, ali kada im nitko nije odgovorio, približili su se još bliže. Tek tada su na boku podmornice pročitali ime "Tresche"!
I ne samo to: primijetili su duž vodene linije i jednu dugu pukotinu, koja uopće nije smetala podmornici da se održava na površini i - plovi!
Dvije godine kasnije Amerikanci su pretrpili jos jedan gubitak. U vodama oko Azorskih otoka netragom je nestala nuklearna podmornica "škorpion"!
što se dogodilo?
Nakon jednomjesečnih pomorskih vojnih vježbi u sastavu šeste flote u Mediteranu, tog 21. svibnja 1969. godine, američka je podmornica uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru, komandant "škorpiona", iskusni pomorac Fresis A. Slajteri, raportirao je da plovidba teće u najboljem redu, da je posada u odličnoj formi i da svi jedva čekaju da se vrate, kako bi se sreli sa svojim obiteljima. I to je bilo sve!
"škorpion" se nikada više nije oglasio, a opsežna potraga za njim bila je uzaludna. Tek. pet mjeseci kasnije, 29. listopada 1969. godine, njeno nepomično "tijelo" otkriveno je na dnu Atlantika, ali nikada nije ustanovljeno što je bio istinski uzrok njenog zagonetnog potonuća!


IZA POLARNE KAPE
Mnogi istraživaći i iskusni pomorci s pravom smatraju da je Bermudski trokut nesumnjivo složena i višeslojna misterija. Ona u sebi krije brojne dvojbe, sumnje i pretpostavke, koje su podjednako zanimljive, zbunjujuće i zagonetne - od vjerovanja da se u morskim dubinama kriju ostaci legendarne civilizacije Atlantide do pretpostavke da su upravo na tom mjestu, na morskom dnu između Floride, Bahama i Puerto Ricoa, svoju tajnu podmorsku bazu smjestili neznani gosti iz kosmosa, koji otimajući zrakoplove, brodove, pilote i pomorce za svoje tajanstvene eksperimente kontroliraju znanstvene domete Zemljana.
Svjedočanstva o nepoznatim plovećim objektima i neidetificiranim letjelicama koje vršljaju morskim dubinama nerjetko su tema i ozbiljnih znanstvenih skupova. U knjizi "Tajanstveno more" svojevremeno je detaljno opisano više zagonetnih epizoda i svjedočanstava, koje navode autori kojima se može vjerovati, najčešće iskusni pomorci, oceanografi, piloti, ribari, pa ćak i pomorski eksperti.
No, kako je vrijeme prolazilo, u bogatoj se arhivi sve više umnožavalo slučajeva na koje suvremena znanost nije znala odgovore i koje je zbog svoje enigmatičnosti smještala u otvoreni Dosje X. U knjigu koja je u Vašim rukama.

Nastavlja se...





~ komentiraj (15) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 07.10.2009.

GOSPODARI NOĆI:VAMPIRI

U anketi pobjedila je tema gospodari noći:vampiri sa 42% dok su preostale dvije teme izjednačene.
Ovaj post će biti poprilično dugačak i neće biti u dva dijela zato tko želi čitati i ne odvajati pogled sa svoga kompjutera na pravom je mjestu. Jedno vam garantiram, a to je da će ovo biti jako zanimljiv i poučan post pa krenimo....

POVIJEST JEDNOG MITA
Izlaze noću blještavih zuba i golemih očnjaka. Njihove ispružene kukaste ruke traže svježu krv. Mi drhtimo ili se smijemo dok s pažnjom gledamo jedan od mnogobrojnih filmskih monstruma. Ipak, priča o vampirima ima uzbudljivu povijest...
Noć i krv su njihovo carstvo. Donose bolest, prokletstvo i vječnu duševnu patnju. Vrag ih inspirira, druže se s vješticama, a njihova nadnaravna moć ne ostavlja ljudima veliki izbor. No, ne bojte se, vampiri – onakvi kakve ih gledamo na filmskom ekranu - samo su mit! Legenda koju su ispričali ljudi da bi izrazili strah i najdublju zebnju.
Od kada? Nema li bar malo istine u tim užasnim legendama što lede krv? Ima li?!...
Zaplovimo unatrag, u pradavna vremena i prelistajmo mit sloj po sloj, epizodu po epizodu...


MRTVA VJEROVANJA
Godina 2003. Mit nije mrtav, još se miče. Vampiri nastavljaju opsjedati neka sela u Karpatima, izolovanom planinskom lancu u srcu Rumunjske. Nemojte se smijati, užasni sisaci krvi tu su rođeni. Tu su preživjeli sva iskušenja i još uvijek žive.

Rumunjka Andrea Andreesco, ugledna etnologinja, pronašla je, 80-ih godina, svjedoke "susreta"... sa umrlim seljakom koji je zbog svoje pakosti postao vampir! Andrein kolega Jean Cuisenier, također etnolog, otišao je korak dalje istražujuči u tom razdoblju 1991. godine. Vrlo ozbiljno tvrdi: "Upitajte nekog Rumunja vjeruje li u vampire: odgovorit će vam negativno. Ali neće biti potpuno smiren i siguran u sebe ako treba da prepješači duži put po mraku".
U tim zabitim selima, vampire nazivaju "moroi" ili "strigoi". iskreno vjerujući da se uvlaće u srce osoba na koje su bačeni crnomagijski čini. I ukoliko ugrožene osobe nisu oprezne, te ne praktikuju određene vjerske obrede koje im se preporučuju, one počinju da slabe i najzad - umiru - jer vampir proždrljivo sisaju njihovu snagu.
Obično su "napadnuti" ljudi koji su izazvali srdžbu svojih poznanika, susjeda ili prijatelja. To su ljudi koji provode nedoličan i nemoralan život, koji su se prebrzo obogatili, koji su zli i zavidni...
Vampiri, navodno, mogu postati i osobe koje umru bez ispovijesti, kao i osobe na kojima bude prokletstvo.

KAKO UBITI VAMPIRA?
Ako posumnjaju da jedan medu njima riskira da postane vampir poslije smrti, seljaci sa Karpata zabiju mu eksere u grudi ili bar stave eksere u njegov mrtavčki kovčeg da umilostive sudbinu. Također je, vjeruje se, preporučljivo odrezati malo mesa sa ruke ili sa noge mrtvaca i staviti mu u usta: tako će on jesti samog sebe i ostavit će žive na miru.
Ako je prekasno, ako izgleda da je mrtvac već postao vampir, jedino rješenje sastoji se u tome da se prevede konj preko njegovog groba. Što ako konj odbije da prede i počne se propinjati? Tada treba otvoriti grobnu jamu, gdje će se možda naći neraspadnuto tijelo umrljano krvlju i ležeći na strani. U tom slučaju, brzo mu se zabije kolac u srce, potom se srce iščupa i daje njegovim bližnjim da ga jedu kao hamajliju. Potom se leš spali: "ne-mrtav" sada je konačno mrtav. Tako se još uvijek vjeruje u Karpatima.

Nisu li vampiri samo praznovjerje izolovanih gorštaka?
Ne mora biti! Postoje i "novorođenčad legendarnih monstruma koji su postali pravi mit modernih vremena", kako to govori veliki poznavalac ove oblasti, univerzitetski profesor Jean Marigny. Provjerimo.
U Francuskoj 2003. godine vampiri se osječaju dobro, hvala na pitanju... kao filmske ličnosti. Hm, vijenci od bijelog luka i kolci postoje samo na ekranu. Ali kakva poplava! Internet site univerziteta Pariz-VIII bilježi 400 filmova na tu temu, od 1896. godine! Svih vrsta: čisti horor, humor, poruka, erotika... neiscrpan potok krvoličnih scena. Ali, ako ovu temu film iskoristi do kraja, on ipak nije izmislio mit o vampirima. Da bi se otkrili izvori, treba se vratiti u prošlost. Sve do 1897. godine.


FATALNI POLJUPCI U VRAT
Te godine, direktor britanskog teatra, Bram Stoker, pisac amater, izmišlja izuzetnu ličnost koja daje naslov njegovom romanu: "Dracula". Uspjeh je ogroman. "Bram Stoker prikupio je dobru dokumentaciju o vjerovanjima u Karpatima, objašnjava Jean Marigny. I uspijeva da je osmisli u nekoj vrsti sinteze.' Tako Dracula, suprotno literarnim vampirima koji su mu prethodili, razmatra sve vrste veoma preciznih pravila. Pije samo krv, može se pretvoriti u maglu, šišmiša ili vuka... Može biti udaljen vijencem bijelog luka ili ako ugleda krst. "Odjednom, ta sto posto literarna ličnost postaje arhetip, precizni model vampira", dodaje Jean Marigny.
Istovremeno, djelo Brama Stokera užasno je dvolično: "Pod plaštom moralizatora borbe protiv zla, to je jedan od najerotskijih romana XIX stoljeća, sa dozom sadomazohizma", smiješi se stručnjak.
Doista, Dracula, elegantni aristokrat, obiluje šarmom. Da zadovolji svoje želje, bira djevojke i sisa im krv u nekoj vrsti fatalnog poljupca u vrat. One, potpuno opčinjene, potom ga same dozivaju i žele da mu se pridruže...
Isprepliču se trnci od užasa i zadovoljstva... Nije nimalo čudno što su se literatura i film dočepali tih čarobnih ličnosti. Ali roman Brama Stokera još nije prvi izvor mita. Treba nastaviti istraživanje.
Godine 1819. pojavio se prvi roman sa hemoglobinom: "Vampir" Johna Polidorija, sekretara slavnog britanskog pisca Lorda Byrona. Ovdje se već govori o vampiru aristokrati, raskalašnom i ciničnom: vjerovatno je to jedan od "predaka" Dracule.

NEKA VRSTA FANTOMA
Jer, u literaturi, krvoločni grof je iz mnogočlane porodice. Za Jeana Goensa, stručnjaka za monstrume, "Dracula je naslijedio od Don Juana zlokobno zavođenje, a od Fausta, njegovu vječnu mladost i vezu sa vragom. Tako se u njemu nalaze neke fizičke osobine vukodlaka, kao što su očnjaci, obilata dlakavost i njegova specijalnost: noćni zločini".
"Vampir je neka vrsta duha, aveti, precizira Jean-Claude Aguerre, autor filozofske teze o ovoj temi. Ali on nije nematerijalni fantom koji mrzi svoj položaj. Vampir je "ne-mrtvac" koji dolazi sa svojim tijelom i sisa krv svojim žrtvama da bi se dočepao njihove duše i sačuvao svoju snagu. Za razliku od drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak: on ne jede svoje žrtve, ubija ih malo po malo i posjeduje ih.

Međutim, čak i kad izražava zebnju možda staru koliko i čovjek, vampir, takav kakvog ga poznaje Zapad, je skorija pojava. "ista kreacija XVIII stoljeća", tvrdi Jean-Claude Aguerre. "U toj epohi trijumfuje razum i Bog silazi s pijedestala. I baš u toj epohi Europa upoznaje snažan talas vampirskih manifestacija! Kao da se, nesvjesno, stanovništvo, zbunjeno slabljenjem religije, okrenulo mračnim silama da bi pronašlo obečanje o besmrtnosti".
Ukratko, filozofi su svrgnuli Boga, a narod se okrenuo vragu!
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Centralnu Europu. Sve je počelo u istočnoj Pruskoj, nakon epidemije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim vlastima signalizira se nešto neobično: tijela pokojnika se ne raspadaju - znak, vjeruje se, da je osoba postala vampir. Vlasti su to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa "lažnom mrtvacu" i slijedeći tradicionalni ritual "devampirizacije", zabadao se kolac u srce leša koji je potom spaljen.


SIMPTOMI LJUDSKOG BJESNILA
Jean Goens, inaće ljekar dermatolog, nije začuden. Nisu li se na ovaj način ljudi jednostavno branili od epidemije kuge?
Jer, "poput vampirizma, epidemija se prenosi s jednog čovjeka na drugog". Ne znajući za postojanje mikroba, ljudi su vjerovali da leševi kontaminiraju žive osobe. Tumačili su ih kao prokletstvo, ali su ipak pronašli dobru stvar: spaljivanje žarišta infekcije. Što više, u periodu epidemije, mrtvi su sahranjivani na brzinu. Moglo se dogoditi da je "pokojnik" samo u komi! Mogla su se naći krvava tijela koja nisu počela trunuti: pošto su došli svijesti, komatozni su pokušali da izađu iz kovčega energijom beznada"
Španjolskii neurolog, Juan Gomez Alfonso, iznio je drugu pretpostavku: u istoj epohi bila je i epidemija kuge. Bolest je registrirana u Mađarskoj 1721 - 1728 godine kod pasa, šišmiša i vukova. Ujedanjem, mogli su prenijeti bjesnilo na čovjeka. Simptomi ljudskog bjesnila - poput nočnog lutanja ili nervnih poremečaja koji kod zaraženog izazivaju želju da grize svoje bližnje - predstavljaju potresnu analogiju s vampirizmom. Usporedba je izazovna.
Oko 1725. godine fenomen pogađa Austriju, Srbiju, Poljsku, Rusiju. Francuska saznaje za događaje putem štampe i mnogobrojnih naučnih rasprava koje tretiraju neobične priče o čovjeku koji je postao vampir - riječ moldavskog porijekla, pojavila se 1726. godine u Beču i bit će prenesena u francuski jezik 1732. godine. Kralj Louis XV vrlo je zainteresovan, izaziva bijes filozofa. Austrijska carica Marija-Terezija, međutim, veoma je zabrinuta zbog nereda izazvanog procesima koji se vode o mrtvima. Godine 1755. zahtijeva od doktora Vana Swietena medicinski izvještaj.

KRVAVE ORGIJE ELIZABETh BATHORY
Zaključci ljekara su jasni: lokalne komisije neozbiljno su radile. Otvarale su kovčege nakon nekoliko sedmica, a ponekad prođe nekoliko mjeseci prije nego što se tijelo počne raspadati, naročito u hladnijim regijama." Van Swieten vrlo dobro dijagnosticira ono što se danas naziva "nočna mora", dodaje Jean Goens.
Neki svjedoci koji opisuju neko osječanje gušenja za vrijeme spavanja - što pripisuju vampiru - vjerovatno su od toga patili". Nimalo čudno da čovjek osjeća zebnju kada epidemija kruži...
Austrijska carica Marija Terezija je uvjerena u apsurdnost tih procesa, te oduzima pravo tim lokalnim komisijama na posthumno suđenje. Papa Benoit XIV podržava caricu i jasno poručuje nadbiskupima tih oblasti da očuvanje mrtvog tijela nije nikakvo čudo! "Epidemija" vampirizma tako se počela progresivno gasiti.

Ipak, samo kuga i bjesnilo nisu mogli izazvati sličan teror. Neke serijske ubojice, a bilo ih je, podjednako su mogle potaknuti maštu stanovništva u tim oblastima. Posebno, početkom XVII stoljeća, monstruozna Elizabeth Bathory.
Ova mađarska grofica zatvorila je i mučila u svom dvorcu stotine mladih djevojaka iz okolnih sela o čijem odgoju je brinula a potom im je crpila krv do smrti da bi se kupala u njihovoj krvi i tako sačuvala svoju mladost.
O dozi okrutnosti i bluda kojom je bila natopljena ova neobična ličnost govore i riječi poznatog povjesničara umjetnosti Lo Duke, koji kaže da bi se pred njom i Markise de Sad mogao sakriti. Grofica Bathory je ostavila utisak i na Georga Bataja, koji u svom posljednjem djelu „Suze erosove" piše i ovo:
“Da je znao za Elizabeth Bathory, Markise de Sad bi nesumnjivo bio krajnje ushičen. Već ga je i ono što je znao o Elizabethi Bavarskoj oduševljavalo; Elizabeth Bathory izmamila bi od njega urlik zvijeri. Govoreći ovdje o tome, moram to činiti u znaku suza. Ove potištene rečenice redaju se u mojoj svijesti, koja stoji nasuprot ludoj hladnokrvnosti Elizabeth Bathory. Nije u pitanju griža, niti - kao u Sadovom duhu - raspaljena želja. Riječ je o tome da se naša svijest suoči sa slikom stvarnog čovjeka. Kriščanstvo je pred tom slikom ustuknulo..."
Ime ove krvave grofice pronašli smo čak i u jednom dosijeu seksualnih rekorda, u kategoriji „Najčuvenija sadistkinja”. Uz ime Bathoryeve, stojao je i podatak da je na najrazličitije i rijetko okrutne načine lišila života oko 600 djevojaka!


DRAKULINA ROĐAKINJA
Porodica Bathory bila je jedna od najstarijih i najbogatijih u Transilvaniji. Jedan Elizabethin rođak bio je kardinal, neki su bili kneževi Transilvanije, a njen rodak, grof George Turzo, bio je mađarski premijer. Najpoznatiji Bathory bio je, svakako, poljski kralj Stevan. U knjizi “Vampiri” Jean-Paul Bourre navodi da je Elizabeth bila rođakinja princa Vlada Drakule, gospodara Vlaške, primiječujući i kako je upravo motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj) krasio grbove i Bathoryevih i Drakula. A bilo je u porodici Batoryevih i još nekih neobičnih poklapanja - jedan stric je bio dijabolist, a jedan brat satir!
Nakon udaje za grofa Ferenca Nadšdija, hrabrog ratnika poznatog kao Crni junak (često je bio u vojnim pohodima protiv Turaka i Habsburgovaca), Elizabeth sa mužem živi u dvorcu Cejte, na sjeveroistoku Mađarske. Izgleda da je sluga Torko bio taj koji je uvodi u svijet okultizma. U knjizi “Vampiri”, čitamo da ju je upravo ovaj intendant uputio u vračanje i, poslije vjenčavanja sa Satanom, podučavao tajnim obredima sekte “Crna ptica”, tajnog udruženja, kojem se uskoro grofica priključuje.
Uz pomoć svoje stare dadilje Ilone Jo, počela je mučiti neke sluškinje. Njeni saučesnici bili su upravnik zamka Janoš Ujvari, sluga Torko, gatara Doroteja Senteš i šumska gatara Darvula.
No, prava prekretnica u Elizabethinom životu nastupa sa smrću njenog muža. Postavši udovica, grofica istjeruje svekrvu i sluge pokojnog muža, a zatim počinje voditi domačinstvo po svojoj volji.
Epoha njenih nečuvenih surovosti time je mogla početi...

KADA PUNA KRVI
Jednog jutra, dok ju je češljala, kaže priča, jedna sluškinja nehotice povuče groficu za kosu. Sva bjesna, Elizabeth je ošamarila djevojku tako jako da ovoj poteče krv sa lica. Nekoliko crvenih kapljica kapnulo je na grofičinu ruku. Ovoj se učinilo da je koža na tom mjestu dobila svježinu i novu mladost. Fascinirana time, a i pod vodstvom magijskih učenja o krvi, Elizabeth je odmah pozvala svoje sluge Nikarija i Torkoa. Ovi su svukli jadnu djevojku, isjekli joj vene i iscijedili krv. Elizabeth se okupala u kupki krvi, uvjerena da će joj to pomoći da održi ljepotu i mladost...
Tokom narednih deset godina Elizabethini saučesnici su nastavili joj dovoditi nove žrtve, nedužne djevojke koje su pod raznim izgovorima namamljivali u krvavi zamak gde su služile za rituale cijeđenja krvi i kupanja u njoj.
Elizabeth Bathory se često koristila mnogim sopštvenim izumima i spravama koje je sama izmišljala. Na primer, bacala je užasnutu djevojku u specijalni gvozđeni kavez koji je iznutra imao oštre šiljke: kavez bi objesila o tavanicu u sredini sobe i sjela ispod njega - kako bi uživala u tuširanju toplom krvlju koja je odozgo kapala!
Drugi njen izum bio je robot - sa pravim zubima koji su iščupani služavkama - načinjen tako da djevojku koja mu je gurnuta u naručje čvrsto “zagrli”; pri tom bi iz njegovog tijela iskakali oštri šiljci. Krv izdišuće djevojke tekla je, zatim, specijalnim žljebovima na podu, grijala se nad vatrom i slivala u grofičinu kadu!


STRAVIČNI PRIZORI
Međutim, nakon desetak godina ovakve krvave prakse, istina o Elizabeth Bathory izašla je iz zidina dvorca Cejte. Jedna od potencijalnih žrtava uspjela je, naime, da pobjegne prije nego što će biti zaklana. Kralj Mafijaš II bio je obavješten o slučaju. Grof Turzo, guverner provincije i Elizabethin rođak, lično je upravljao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u noći 30. studenog 1610. godine.
U glavnoj sali zamka on s užasom je pronašao jedan unakažen leš - mrtvu djevojku bez kapi krvi, i drugu, živu, kojoj je tijelo bilo pokriveno malim rupama. U glavnoj kuli zamka vojnici su otkrili i “izvjestan broj” živih djevojaka. Nekima od tih jadnica tijelo je bilo isječeno. Sljedećih su dana u blizini dvorca iskopane kosti nekoliko desetina djevojaka.
Grofica je, nakon toga, stavljena u kućni pritvor, u samom dvorcu. Suđenje je održano sljedeće godine. U Mađarskoj postoji potpuni zapisnik koji prati čitav njegov tok. Okrivljeni su priznali svoje užasne zločine i tako potvrdili sve jezive priče koje su se, u međuvremenu, isplele oko cijelog slučaja.
Sudske kazne su bile drastične: Ujvariju i Torkou su odsječene glave a tijela spaljena, a lloni Jo i Doroteji Senteš iščupani su prsti, izvađeni jezici i oći, a zatim su pečene na tihoj vatri. Zanimljivo je da jedino Elizabeth nikada zvanično nije bila osuđena ni za kakav zločin.
Umjesto toga dovedeni su zidari u dvorac Cejte; zazidali su vrata i prozore spavaće sobe, s groficom u njoj; ostavljajući samo mali otvor kroz koji se mogla dodavati hrana. Kralj Matijas II je u početku tražio smrtnu kaznu za Elizabeth, ali je na navaljivanje njenog rođaka - premijera pristao da se izvršenje smrtne kazne odloži na neodređeno vrijeme, što je u stvari značilo doživotan zatvor u samici.
Četiri godine nakon toga, jedan stražar je htio da baci pogled na ženu čija je ljepota bila nadaleko čuvena. Ležala je licem ka podu. Elizabeth Bathory, čuvena krvava grofica, bila je mrtva!
Tijelo grofice Bathory kasnije je zazidano u jedan dio dvorca. Tako je, eto, okončan život žene koju su kasnije nazvali “najstravičnijim živim vampirom svih vremena”.

TKO JE BIO GROF DRAKULA
Priča još nije gotova. Barthory nije najstariji izvor mita. Treba se vratiti još dva vijeka unazad, u 1450. godinu, kraj Srednjeg vijeka. U ta poodmakla vremena, Rumunjska je bila podijeljena na provincije kojima su upravljali vojvode ili plemeniti guverneri. Ti suvereni provode vrijeme u bitkama protiv Turaka koji nastoje da se domognu ovog krščanskog kutka. Jedan od tih vojvoda zove se Vlad IV. On je princ Vlaške, provincije na obroncima Karpata. On je također sin Vlada III, kojeg je germanski car Sigismund promovirao za Dracula, u znak zahvalnosti za njegovu borbu protiv Turaka. Dracul na rumunskom znaci: vitez Reda Zmaja...

Vlad Dracul IV nije obično dijete. Okrutan je, nemilosrdan. No, za Rumunje, on je nacionalni heroj: sve je učinio da sačuva nezavisnost Vlaške. Ali, previše se opustio i sprijateljio s Mađarima, svojim zaštitnicima, krščanima kao što je i on, ali koji bacaju oko na Vlašku, baš kao i Turci. Ti njegovi neprijatelji šire "crnu legendu" o Vladu. Glasine ga opisuju kao monstruma oblivenog krvlju po čijem naređenju su živi ljudi nabijani na kolac. Konačno su ga Mađari uhitili i, vjerovatno, pogubili 1476. godine. Anti-turski junak postao je smetnja.
Kako je ova smrt dodatno izazvala divljenje Rumunja za svog heroja, tako su Mađari dodali još elemenata svojoj propagandi užasa. Mora da je Vlad sklopio u Karpatima savez s vragom... Postao je vampir.
Dalje, iza te povjesne ličnosti, iz folklora Karpata, Jean Cuisenier vidi "neznabožački prilog koji seže bar do grčke misli!" Objašnjava da riječ "strogoi", upotrebljena u rumunjskom jeziku kao oznaka za vampira, podsjeća na grčku riječ koja označava neku vrstu vampira-ptice, prvog pilca krvi za koga smo saznali. Da li je to kraj priče? Nije. Isti etnolog još povezuje mit vampira s nekim... povjesnim ritualima! Čudno, zar ne? Pa i nije! Krv, seks, smrt, magija, lutajuće duše, monstrumi: toliko tema još od pradavnih vremena. Vampir je, dakle, nastao još u tom dobu.


Nastavlja se....



~ komentiraj (11) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se