SVIJET MISTERIJA

nedjelja, 24.01.2010.

NESTALE CIVILIZACIJE: MAYE

Pobjednik je tema NESTALE CIVILIZACIJE: MAYE sa vasih 46% glasova...

Nije me bilo dosta dugo, eto, vratio sam se i nastavljamo sa radom pa krenimo...

NESTALI U VREMENU
Najnovija arheoloska istrazivanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, cini se, ostalo nerjesivim: sto je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maya? Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. stoljecu, pronaden u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tocka za otkrice jezika i pisma Maya, koji su gotovo 90 posto desifrovani zahvaljujuci americkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na cijem su celu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Mery Miler, sa univerziteta Jel, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netocnosti, i iz tri "kodeksa Maya" koje su prikupili prvi evropski istrazivaci u novom svijetu, izasla su na svjetlo dana, izmedu ostalog, imena bozanstava, nebeskih tijela i jos dosta toga na 35 jezika naroda Maya.
"Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujuci kome je sampolion desifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak posluzio kao kljuc americkim istrazivacima pri desifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma.
Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svjetlo.

BROJNI BOGOVI
Sve donedavna su mnogi mislili da su Maye sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krcenju prasumskih prostora. No, nakon temeljitog proucavanja zracnih snimaka podrucja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do spanjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te danasnjih naselja tog podrucja, neki je znanstvenik zakljucio da je Dzibilchaltun u doba najveceg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obradivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovnistvo mogu se naci i na juznom dijelu Yucatana. Na tamosnjim obroncima nadeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maye mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.
Prije se cesto govorilo o Carstvu Maya. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena drzavna tvorevina. Jezik Maya rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su razlicitim putevima. Bjesnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maya uvijek je povezivao jedan cinilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje bozanskih moci. Znameniti istrazivac Maya sir Eric Thompspn pisao je:
- Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomocna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su velicanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno orude.
Nebo Maya obuhvacalo je mnoga bozanstva u razlicitim pojavnim oblicima. Itzamna je mozda bio najveci, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kise, bio je zivotno vazan; ako bi kisa dosla prekasno, ne bi bilo zetve, a glad bi zavladala zemljom.
Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maye su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a mozda i neki kandidati iz seljackog staleza ili cak pobozni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamrsene ceremonije svecenik bi kremenim nozem otvorio zrtvin prsni kos i izvadio jos zivo srce, kako bi ga, jos dok pulsira darovao bogovima.

DUBOKI KULTURNI RASCJEP
Kad su osvojili to podrucje, spanjolci su srusili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotrijebili za izgradnju crkava. Indijance su preobracali ognjem i macem. Unatoc tomu oko dva miliona Maya, prezivjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog krscanstva, nije zaboravilo stara bozanstva. U proljece 1975. godine u uobicajeno doba nije bilo kise. Kukuruz se susio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kise. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kisa je pala na sasusena, zedna polja.
U veliko doba kulture Maya seosko stanovnistvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze:
- Medu starim Mayama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svecenika i poglavica, koji su posjedovali znanje vazno za zivot. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predvidati pomrcine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su zivjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao sto su zad, zivopisna pticija pera i krzna jaguara.
Ostalo je stanovnistvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidasnje potrebe. Obradivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pucani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...
Tragovi sjaja te elite jos se mogu naci u impresivnim rusevinama njihova sredista Palenquea, u planinama meksicke savezne drzave Chiapas, u kojoj je nekoc bilo najzapadnije granicno podrucje MaYa. Hramovi i piramide Palenquea protezu se 11 kilometara duz posumljenog podrucja. Ono malo sto je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naci.

UGASENA CIVILIZACIJA
Mracan Pacalov grob izaziva stahopostovanje. Taj mocni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je slicnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slucaja piramide se uzdizu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni zivot a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba strozi je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je sestoro mladih zrtava da bi mu sluzili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedocanstvo divlje velicine.
Ipak, Palenque nije mogao spasiti citav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. stoljeca. Uskoro zatim u sredistu svijeta Maya ista je sudbina zadesila druge gradove-drzave. Propadanje je pocelo na granicama i nastavilo se prema unutrasnjosti. Klasicna kultura Maja nestala je za nekoliko narastaja. Seljaci su u napustenim hramovima postavili svoja ognjista: znamenita svetista lezala su prazna i opustosena.

SVE ZAUVIJEK NESTAJE
Gotovo svi istrazivaci Maya nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu znacajnu ulogu igrao seljacki ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
- Razlika izmedu elite i seljaka bivala je s vremenom sve veca - kaze on. Napokon su sve veci i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnosljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oruzje bila je brojcana nadmoc. Vjerovatno su vecinu gospodara udavili golim rukama.
Danas nijemo pocivaju rusevine - besmrtnost kamena, tisine i samoce. Iznad toga nepromijenjenom putanjom jos prolaze zvijezde, s kojima su svecenici-astronomi Maya bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svecenika-astronoma vise nema. Chichen Itza i Bonampak leze bez ljudi u mjesecini, urlik jaguara odjekuje napustenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maya. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
“Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”

DODATAK
PROROCANSTVA O 2012
Kraj svijeta je tako blizu sudeci prema predvidanjima Maya. Istovremeno biznis temeljen na apokalipticnim pretpostavkama vezanim za 2012. godinu raste iz dana u dan. Novac doslovno pada s neba. U ponudi su oprema za prezivljavanje, zatim edukativni dokumentarci, oko 200-ak knjiga, a o internetu i da ne pricamo - prije bi dosao kraj svijeta nego biste vi uspjeli pregledati sve rezultate pretrage vezane za 21. prosinac 2012.

Nekima je to sprdacina, drugima pak sirova realnost. No, ono sto i jedni i drugi trebaju uzeti u obzir je panika i strah koji se stvaraju htjeli mi to ili ne.

Neki ljudi zaista osjecaju strah od smaka svijeta, a pojava filma „2012." u kinima diljem svijeta svakako je doprinijela njegovom usidrenju u ljudskim umovima. Mozete se prepirati koliko god zelite jesu li Maye bile u pravu ili ne, no ovaj strah je zaista stvaran i njegove posljedice mogu biti opipljivo katastrofalne.

Dvije zene su mislile ubiti svoju djecu a zatim i sebe kako ne bi morale patiti tijekom smaka svijeta.

Uzmite na primjer NASA-inu Ask an Astrobiologist internetsku stranicu. Ona je zaprimila na tisuce pitanja vezanih za apokalipsu 2012. Neka od tih pitanja su zaista uznemirujuca.

David Morrison, jedan od starijih znanstvenika iz NASA-inog Instituta za astrobiologiju kaze: „Mnogo ljudi kojih se javilo istinski je uplašeno." Morrison dodaje kako se filmski marketing, razni pisci i autori kao i teoretičari hrane od tog straha u smislu da ga korite samo u cilju zarade. Tu se radi o čistom iskorištavanju ljudske naivnosti, neinformiranosti i neznanja.

Zatim je Morrison prenio samo dio sokantnih izjava posjetitelja stranice. Dvije žene su mislile ubiti svoju djecu a zatim i sebe kako ne bi morale patiti tijekom smaka svijeta.

Nekoliko tinejdzera takoder je uzelo u obzir opciju oduzimanja vlastitog zivota od straha koje izaziva kraj svijeta.

Kao sto sam vec rekao, Sony Pictures sa sluzbenim stranicama filma „2012." samo raspiruje paniku. To je ustvari skolski primjer zaradivanja na ljudskoj naivnosti. U ekonomskom smislu, menadzerima i promotorima dajemo 5 plus. Na stranicama mozete pronaci strucnjake, ozbiljne organizacije i novinske objave cija je svrha prenosenje „istine"o prorocanstvima. No, panika je zavladala prije nego li su producenti objavili kako je sve navedeno samo dio filmskog iskustva.

Glasnogovornik Sony Picturesa Steve Elzer brani se da su svi materijali povezani iskljucivo za promociju filma te da posjetitelji koji gledaju trailere i posjecuju stranice povezane s filmom vrlo dobro znaju da se radi o zabavi, a ne o stvarnosti. Naveo je primjer filmova Transformers i Sumrak uz argument da ljudi nisu povjeravali kako su vanzemaljski roboti zaista sletjeli na zemlji ili da vampiri postoje u stvarnosti.

Nekoliko tinejdzera uzelo je u obzir opciju oduzimanja vlastitog zivota od straha koje izaziva kraj svijeta.

Istina je da se scenarij o kraju svijeta i popratnim pojavama koje on izaziva ponavlja i vrti u krug.

Evo nekoliko primjera: Baptisticki svecenik William Miller je pocetkom 19. stoljeca bio uvjeren da ce Isus opet doci 1843., sto se nije zbilo. Zatim, Hal Lindsey, koji je 1970 sa svojim bestselerom The Late, Great Planet Earth sugerirao kako ce se kraj svijeta zbiti u 1980-ima. Je li doslo do toga? Ne, naravno. Svi smo jos tu, kao i sam Lindsey koji je malo preformulirao svoje teorije.
Zanimljivo je da takve teorije predvidaju apokalipsu na datum ili godinu koja je vrlo blizu trenutku kad teorija izide u javnost. Tako se stvara dojam neizbjeznog, necega sto nikako ne mozemo zaobici. Dodatni je problem sveopce nepovjerenje u vlasti i institucije. Teoreticari i oni koji vjeruju u zavjeru, cesto optuzuju vlade svijeta da prikrivaju pravu istinu o nadolazecim katastrofama, ali ništa ne cine da spase ostale ljude. A danas kad je Internet dostupan svima, takve pretpostavke dobivaju sve vise poklonika i sire se svijetom kao pocast. S njima i panika. Sto vi mislite?

Nesto ce se dogoditi, u to sam poprilicno siguran, nece biti smak svijeta, ali biti ce borbe izmedu nas i "njih". Kako se priblizava ta famozna 2012 godina biti ce sve vise katastrofa sto prirodnih sto namjerno izazvanih "ljudskom2 ili "vanzemaljskom" rukom...

Ljudi, PROBUDIMO SE

Sada se malo bacam na "ZAVJERE"

~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 09.12.2009.

DEVNI ASTRONAUTI

Pobjednik je tema DREVNI ASTRONAUTI sa vaših 42% glasova

POSJETILI SU NAS SA ZVIJEZDA!
Makar to neki naučnici smatrali pretjerivanjem pa i besmislicama, brojne činjenice uvjerljivo sugeriraju da su se prije mnogih milenija na našu planetu spuštali nepoznati misionari iz svemira! "Nakon što je svom narodu još jednom domahnuo rukom, Vapundi je ušao u sjajnu metalnu pticu. Odmah zatim, uz zaglusnu buku, na njenom stražnjem dijelu suknuo je plamen i letjelica se vinula u nebo..."
Ono što ovdje liči na poetski opis starta nekog modernog aviona u kome neki visoki političar odlazi iz svoje zemlje, zapravo potiče iz predanja sjevernoameričkih Meskite-Indijanaca i staro je najmanje dvije tisuće godina.

DREVNI ASTRONAUTI
Bogovi su bili astronauti. Mnogi se vjernici i znanstvenici s ovom Dänikenovom teorijom ne bi složili, ali ona je ipak digla dovoljno prašine i privukla pozornost kako šireg čitateljstva, tako i stručnjaka. Odgovor na pitanje postoje li drevni astronauti ili su samo produkt nečije mašte još uvijek je otvoreno Drevni astronauti su, prema nagađanjima, vanzemaljci koji su u davnim vremenima, a pod tim mislimo na tisuće godina prije nove ere, posjetili Zemlju. Teoriju o njihovu postojanju prvi je iznio Peter Kolosimo u knjizi izdanoj 1957. godine 'Il pianeta sconosciuto', a nakon njega 1968. puno poznatiji Erich von Däniken u 'Chariots of the Gods' i drugim djelima. Poanta te teorije je da su ljudi ili direktni potomci ili su stvoreni od vanzemaljaca koji su sletjeli na Zemlju prije više tisućljeća te da su nam dali velik dio kulture koje poznajemo i koju smo razvili. Ta ideja je, naravno, pseudoznanstvena i od strane ozbiljnih stručnjaka neprihvaćena. Teorija da su vanzemaljci odigrali važnu ulogu u ljudskom porijeklu i razvitku civilizacije usprkos svemu ima mnogo pobornika i sljedbenika. Među najpoznatijim autorima nalaze se Henri Lhote, Charles Fort, Erich von Däniken, Zecharia Sitchin i Richard Hoagland. S druge strane, poznati autor Douglas Adams u svom 'Vodiču kroz galaksiju za autostopere' parodira ideju drevnih astronauta. Primarna ideja na kojoj se baziraju ostale odnosi se na stare građevine. Zagovornici teorije kao dokaz uzimaju pretpostavku da stari Egipćani nisu mogli podići piramide, kao što ni Machu Picchu u Peruu nije mogao nastati bez pomoći neke vrste tehnologije koja bi bila iznad saznanja ljudi onog doba. Prema tome, morala je postojati pomoć 'izvana', kontakt s naprednijom civilizacijom, ali za to još uvijek ne postoje čvrsti dokazi. Kad bismo saželi teorije navedenih autora, drevni astronauti bi, otprilike, bili bića fizički vrlo slična modernom čovjeku. Našu su vrstu stvorili miješajući svoj genetski materijal s onim nižih vrsta na Zemlji (majmunima na primjer) s namjerom da stvore vrstu koja bi im služila. Ljudima nije bilo dopušteno vidjeti ih, samo simbole i kipove, što ukazuje na njihov zastrašujući izgled, barem tako neki tvrde. Zemljom su se kretali u letjelicama koje je pokretalo kemijsko gorivo. Međutim, najveći problem su im bile zaraze, zbog čega su naposljetku ipak otišli, nakon što su ljude poučili ratarstvu, astronomiji, mehanici i dali im prve zakone. Prema Dänikenu, usmena i pismena predaja starog doba, posebno ona vjerskog karaktera, sadrži aluzije i obavijesti o posjetiteljima 'sa zvijezda' i njihovom putovanju zrakom i svemirom. Smatra da se ti opisi trebaju shvatiti doslovno, jer su do danas namjerno promijenjeni i stavljeni u mitološki kontekst. Osim fascinantnih građevina koje nisu mogle nastati ljudskom rukom, velikim dokazom smatraju se i ostaci crteža u pećinama. Crteži nerijetko prikazuju letjelice slične današnjim svemirskim brodovima, ili barem onakvima kako ih mi zamišljamo, i osobe 'neljudske' fizionomije.

CITATI IZ BIBLIJE
Tu je i citat iz Biblije, Knjiga postanka 1:26, koji kaže: 'I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar...' Upravo množina ('načinimo') je ono što pobornicima teorije o drevnim astronautima dokazuje da nije postojala jedna osoba (Bog) koja je upravljala svime, već više njih! Skeptici, ili bolje rečeno racionalisti koji priznaju samo materijalni dokaz, Dänikenu vole predbacivati i na nos nabijati njegovu prijevaru. Sedamdesetih je, naime, fotografirao posude za koje je tvrdio da su nađene u arheološkim iskopinama i da potječu iz biblijskog vremena, a na njima su ostaci crteža letećih tanjura. Međutim, istraživači s jednog znanstvenog televizijskog programa pronašli su lončara koji je Dänikenu izradio te lonce i oslikao ih, a kad su ga javno prozvali, on se obranio tvrdeći da je prijevara opravdana jer ljudi vjeruju samo fizičkom dokazu. Znanstvenici mu se također suprotstavljaju osuđujući njegove tvrdnje da su ljudi u starom vijeku bili potpuno nesposobni, bespomoćni i neobrazovani divljaci kakvima ih on prikazuje. Istina je da još uvijek nemamo saznanja o nevjerojatnim fizikalnim i tehnološkim dostignućima iz drugog tisućljeća prije nove ere. Kako su stari Egipćani podizali enormno velike obeliske nasred pustinje i pomicali i obrađivali golemo kamenje koje su onda upotrebljavali za izgradnju grobnica? Odgovor na to i slična pitanja još uvijek ne postoji, ali jednako tako ne postoji ni realan dokaz ili razlog za vjerovanje da su im u tome pomogli vanzemaljci. Velikim djelima starog vijeka možemo se samo diviti, ali objasniti ih nećemo još neko vrijeme!

TAJANSTVENE PISTE
Naravno, niko ne misli da su ljudi u ono pradavno doba imali avione. Ali, bilo kako bilo, arheolozi su u peruanskom gorju pronašli ostatke nekada ogromnih kamenih građevina i misterioznih crteže po stijenama i u špiljama, koji nisu imali nikakvog smisla sve dok ih, sasvim slučajno, iz helikoptera i aviona nisu promotrili peruanski piloti. Tada su ih odjednom potsjetili na aerodromske piste.

A ko je drugi, ako ne ljudi, bio u stanju da na saušenoj visoravni Naska napravi i izgradi tako nešto?
U vezi sa ovim pitanjem nameće se razmišljanje da su Zemlju u pradavno vrijeme uistinu posjetili pripadnici neke veoma razvijene civilizacije iz kozmosa. Našim davnašnjim precima, kako tvrdi popularni Švicarski autor, Erich von Däniken, ovi su se posjetioci, možda, predstavili kao bogovi sto se spuštaju sa dalekih zvijezda,
U svakom slučaju, postoji dosta toga na našoj planeti što učvršćuje ovu fantastičnu hipotezu. Tako je u jednoj više od 5000 godina staroj kineskoj grobnici pronađen ostatak pojasa od čistog aluminija. Ono što je začudujuće leži u činjenici da se u tom obliku metal može dobiti iz boksita samo pomoću jednog osebujnog postupka elektrolize. Niko danas ne može povjerovati da su drevni Kinezi poznavali tu vrstu elektrolize. A ako je oni, dakle, nisu poznavali, je su li ta visoka tehnička znanja poznavali njihovi nebeski gosti - takozvani bogovi?
Interesantne su također i astronomske karte zvijezda, pronađene u vidu pečinskog slikarstva. U Kohestanu, u prednjoj Aziji, postoji na kamenu jedna karta u koju ne samo da su korektno ubilježene zvijezde koje se ne mogu vidjeti prostim okom, nego su i njihove uzajamne pozicije označene onako kako su stvarno izgledale prije 10 000 godina! Može li se pretpostaviti da nepoznati umjetnik iz prahistorije nije koristio nikakvu “zemaljsku podlogu” za ovo?

ZAGONETNE KUGLE
Doduše, postoji čitav niz pokušaja da se za ovakve nelogičnosti nađu "prirodna" objašnjenja, ali brojna pitanja ipak ostaju bez odgovora. Tako neki smatraju da se "bogovi u svemirskim odijelima" , koji se vide na brojnim pečinskim slikama i skulpturama u Južnoj Africi, Africi i Dalekom istoku, mogu pripisati nedovoljnoj crtačkoj vještini umjetnika kamenog doba - što ne zvuči osobito vjerojatnim, jer su ti isti umjetnici već vrlo vjerno znali da prikazu prizore iz lova i svakodnevnog života svojih savremenika.

Nauka nema objašnjenja ni za zagonetno kamenje u Kostarici. Riječ je o brojnim, često tonama teškim kamenim kuglama, tako perfektno zaokrugljenim i obrađenim da se čak ni najmodernijim mjernim instrumentima ne može nikakvo odstuparije od čistog oblika kugle. Kako su ove kugle napravljene - a prije svega, odakle je poticao materijal?
Tu, naime, nadaleko i naširoko nema nikakvih kamenoloma, niti tragova da su drevni neimari na tom području klesali i obrađivali.
Sve u svemu, suviše mnogo argumenata govori u prilog Denikenove "hipoteze o bogovima sa zvijezda" da bi se oni mogli pripisati pukom slučajnošću ili neozbiljnom pretjeravanju. Iako Denikena još uvijek mnogi znanstvenici osporavaju, uporni Švicarac i dalje traga za nepobitnim tragovima drevnih astronauta. Njihov boravak na Zemlji – za njega je kao i za mene – nepobitna činjenica!

Nastavlja se...

~ komentiraj (15) ~ printaj ~ # ~

DREVNI ASTRONAUTI

~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 02.12.2009.

ATLANTIDA: NAJVEĆA MISTERIJA PROŠLOSTi

Pobjednik je tema ATLANTIDA: NAJVEĆA MISTERIJA PROŠLOSTI sa vaših 100% glasova

LEGENDA U KOJU SVI VJERUJU
Platonova priča o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tokom mnogih stoljeća smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu postojala. Možda jest, a možda i nije... Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) iščezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., čuo grčki filozof Solon.

GDJE SE NALAZILA?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge afričke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresječane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom.

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noći", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Otto Henrih Muk, čovjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

ŠTO JE ZAPAMTIO KROMANJONAC?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno oruđe Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pečinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetničkim vizijama čovjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, oruđe za rad i drugi predmeti, bili su izrađeni vještije i sa znatno više umjetničkog ukusa od neandertalskih. Drugim riječima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo ćemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni način života neandertalskog čovjeka! Istražujući grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedeću činjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipotetične civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su glećeri počeli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda spriječavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

KAKVU TAJNE SKRIVAJU JEGULJE?
Muk ih je pronašao u neobičnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajući svoj zavičaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upućuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vraćaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeći odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke riječne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nađu utočište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvim blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, tisućama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla odigrati između Europe i Amerike. On je obratio pažnju na sličnost egipatskih, srednjoameričkih i južnoameričkih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slične elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlično razumiju i da koriste slična oruđa pri obradi zemlje kao i njegov narod.

ŠTO JE NAČINILO DEPRESIJE U ATLANTIKU?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima počeo tragati za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujući oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom čija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U području Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, čiji oblik i razmjere uveliko podsjećaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoameričkog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine načinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeća na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, čiji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumije se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i što je izazvalo pojavu vrtača na obali Južne Karoline?

KATASTROFA JE DOŠLA S NEBA!
Platon spominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda riječ o - asteroidu. Matematički proračuni rezultiraju njegovima zaključkom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentričnoj orbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slično gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeći prema veličini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmičkog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika počeo sijati jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih plinova, dugačak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva divovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srušila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine udubile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokaliptičke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogroman teritorij. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravična kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

ZAŠTO SU NESTALI MAMUTI?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noć", kako je pisao Platon, "Atlantida je iščezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistočni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseći gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim plinovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznjeta još ni jedna činjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakavih slonova, niti se zna što je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne količine vode koje su izazvale svjetski potop o ćemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogućilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej započeo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom nestalo!

RAĐANJE NOVE CIVILIZACIJE
Prema Mukovim proračunima, čovječanstvu je bilo potrebno tri tisuće godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je čovječanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u četvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuća nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopće, bila su zbrisana. Čovječanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

Natavlja se...

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 26.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM

Pobjedila je tema PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM sa vaših 50% glasova

U POTRAZI ZA ŠESTIM ČULOM
Ljudski um posjeduje moći razumijevanja koje su izvan dometa pet čula. Fenomeni iz oblasti ESP su nepobitna činjenica za koju nauka još nije našla racionalna objašnjenja! Četrnaestogodišnji Stanley Kripner jako je želio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili voćari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stanley je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena počeo je da razmišlja o načinima kako da dođe do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maxu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujak Max mi ne može pomoći, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodećih američkih istraživača parapsiholoških pojava kaže:
"U tom času sam začuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je počela jecati, jer joj je moj rođak rekao da se Maks iznenada razbolio
i da je upravo umro!"

TRI OBJAŠNJENJA
Tisuće ljudi su imali slična iskustva. Na neki čudan i neobjašnjiv način saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeći uobičajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživači to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomen do sada je izvedeno na stotine tisuća eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od početka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:
Telepatija: Moguće je da se dječakova svijest uključila u rođakovu
svijest i pročitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.
Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija između njihove dvije svijesti.
Predskazivanje: Treća mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – budućnosti! On je na neki neobšanjivi način skočio u budućnost i spoznao šta će mu majka saznati iz telefonskog razgovora.
Postoji i četvrta mogućnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim nećakom. Da je to bio slučaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moći da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obično naziva sposobnošću medija i izvan je područja naucnog istraživanja ESP-a.

SLUČAK GOSPOĐE LUTER
Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, uključujući i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odlučiti gdje se završava telepatija, a gdje zapoćinje vidovitost.
Rani istraživaći krajem XIX stoljeća počeli su skupljati i sređuju najupečatljivije slučajeve. Tako se pojavila knjiga svjedočanstava – uglednih sudaca, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobična iskustva.
Među tim iskustvima se našao i slučaj gospođe Luter, žene profesora F. S. Lutera, glasovitog matematičara.
Gospođu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noći sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gđe Luter prima tu knjigu. Idućeg dana profesor je opazio kako mu žena prevrće po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog časopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslov - "Emersonove kuće i prebivališta".
Takvi spontani slučajevi se događaju kad ih ljudi najmanje očekuju,
tako da se ne mogu objektivno izučavati, a čekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlučili na čekanje da vam grom udari u kuću ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivali i spontane slučajeve, objašnjavajući ih slucajnošću. Zbog toga je bilo neophodno učiniti nešto kako bi se ESP postavilo na naučnu osnovu.

DR. RAJN DIJELI KARTE
Postalo je očigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobičajena, pa su istraživaći počeli izvoditi kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajući da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr. Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na američkom Sveučilištu Dyuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni interes. Zahvaljujući inicijativi profesora MacDugala bilo im je omogućeno da 1927. godine otpočnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo građanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr. Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogađanja. Obilno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlilite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravokutnik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaća izmiješane su, a onda ih je istraživač gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerojatnosti ispitanik bi obično pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreća bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogođao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednačili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosječan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.

OTKLONJENE SUMNJE
Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je čovjek po imenu Lincmayer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmayeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogađanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmayer čitao istraživaćeve misli. On je, također, učestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da pogodi kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo riječ, Lincmayer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošću. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosječnih što je dokazivalo da Lincmayer odista posjeduje parapsihološke moći.
Tokom sljedećih deset godina, dr Rajn je istraživao moći pojedinih ljudi da sagledavaju budućnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav će biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmayer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naučnici, nastojali su da otkriju propuste i greške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike dao zadovoljavajuće odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statistička analiza. Možda natprosječni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statistički hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Američki institut za statistiku!

Nastavlja se...

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 19.11.2009.

FANTOMSKI OTOCI

Pobjednik je tema FANTOMSKI OTOCI sa vaših 50% glasova

FANTOMSKI OTOCI
O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pričale najfantastičnije priče. Spominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli čarobnjaci i fantomi, bogovi mora i bića u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!
Događaj se odigrao u prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajući svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Već danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog južnog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije čudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, područje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otočićima.

NA OBALAM OTOKA
Kako se spuštala noć, odlučili su da prenoće u vodama ovog tihog pacifičkog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješčanu uvalu, a kako im se činilo da otočić nije naseljen, bacili su sidra, odlučivši da se sutra pozabave istraživanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noći James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se služio, otočić nije bio registriran. Precizno je zabilježio njegov položaj, odlučivši svoje otkriće javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noć James i Helen priuštili sebi malu svečanost. Večerali su na palubi jastoge koje su kupili na tržnici otoka Vivak, uz svijeću i bocu pjenušavog vina, diveći se tihoj južnoj noći i živopisnom otočiću po čijim su pješčanim plažama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajući zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noći otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjećanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospođa Helen. Sunce je već bilo odskočilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pučina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti živopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

JUTRO BEZ OTOKA
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zaključiti bilo je da njihova jahta tijekom noći nije promijenila položaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, živopisnog otoka, međutim, više nije bilo.
Drugi slučaj još je neobičniji.

Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su američki farmeri odlučili da gaje tu industrijsku biljku. Međutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na južnim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, američka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacifička otoka. Međutim, kad su američki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i dužinu, bili su nemalo iznenađeni, jer nisu uspjeli pronaći zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je međunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti što se dogodilo.

OTOK SEDAM GRADOVA
Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli današnju Španjolsku i Portugal, legenda kaže da su sedam katoličkih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na čelu, koji nisu željeli živjeti pod upravom osvajača, predvodili skupinu izbjeglica, što se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Priča kaže da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovećem, živopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalištu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, međutim, od tog se trenutka pričaju kontroverze. Sljedećih stoljeća, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljeću, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, piše o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga isčezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeća ništa nije čulo. Tada se na mapama talijanskih i španjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobičnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoči i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine tražio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopće pronađe, a španjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavještava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaći!
Ostalo je nejasno da li su (i zašto) neki kartografi poistovječivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan španjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeća, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo riječima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu čak Antiliju preporučuje “kao dobro mjesto gdje će se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije našao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!

TRAGOM SVETOG BRANDANA
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Još je irski kralj Nial, u 4. stoljeću stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljeću irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krščanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O ćemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti je Brandan povjesna ličnost (484-577). Za svog dugog života postao je živa legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je krščanstvo i osnovao je više samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovječuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svečenika, Sveti se Brandan, iskrcao na živopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posječivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grožđa; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obečane svete zemlje, bogate riznice voća i povrća “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navršivši 93 godine starosti.
Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada ništa nije čulo!

OTOK MRTVIH DUŠA
Fantomski otoci, koji su u prošlosti izranjali i nestajali u moru, stoljećima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali maštu okorjelih fantasta. U lučkim krčmama, mornarskim klubovima, pa čak i u zvaničnim pomorskim predstavništvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazličitije priče. Pominjale su se vulkanske erupcije i strašne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifičkim otocima, pripovjedalo se i o neobičnim bićima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na površinu, samo u vrijeme kada su neki otok željeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas živi legenda koja kaže da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla može stići u podzemne gradove, gdje još uvijek žive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su došli iz nebesa i stoljećima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeća javljalo i nestajalo u različitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeća.
Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smješten je u vodama, južno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otočića, a od 16. stoljeća Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljeću ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, južno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabilježeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upućen od strane princa Henryka da obiđe sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronašao. Istu je sudbinu doživio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspješnog traganja, iscrpljen, razočaran i poražen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeća organizirano je još nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno isčezao!
Misteriozni se otok spominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i što nestaju čim im se približi neki brod. Predanje kaže da se našlo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, svojim očima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su očevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bića, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu žive duše nastradalih moreplovaca...
VULKAN HEKLA

CRNI ZEČEVI I ČARPBNJAK
Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjeŠtena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio ključ s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronašao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabilježena priča kako je neki Oly proveo šest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da liječi ljude od najrazličitijih teških i neizliječivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, nauČio vjeŠtini magije i medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini čovjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivši 1674. godine u Irsku, on je pričao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zečevi i jadan opasan čarobnjak, koji stanuje u velikom začaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti čarobnjakovoj magiji i pobjeći zahvaljući tome što je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornaričkim kartama zadržao se čak sve do kraja 19. stoljeća. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori više nisu uspjeli pružiti nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su priče o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljećima zaokupljale maštu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zašto?
Na ova pitanja nikada nisu nađeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u prošlosti bilo još otoka koja su nosila sličan image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Nastavlja se....

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

subota, 14.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI

Pobjednik je tema PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI sa vaših 42%

KAKO STVORITI FANTOMA
Prikazanja, vjeruju mnogi istraživači, postoje samo u ljudskoj svijesti. Ali što je sa vještinom koju prakticiraju tibetanske lame, kad pomoću misli tako snažno materijaliziraju ono što misle, da to mogu vidjeti čak i drugi ljudi?
Uslovi na cesti koja je vodila prema Lasi, zabranjenoj prestolnici Tibeta, bili su gori nego obično, u zimu 1923. na 1924. Ipak, mali broj putnika, uglavnom hodočasnika koji žele da dožive pročiščenje posjetom svetom gradu i da vide njegovog polubožanskog vladara, Dalaj Lamu, probijali su se kroz ledene vjetrove i duboki snijeg. Među njima je bila i jedna postarija žena umornog lica i živahnih znatiželjnih očiju.
Žena je ličila je na siromašnu seljanku. Njena crvena vunena suknja i prsluk, prošivena jakna od jakove dlake, i kapa sa jagnječim prekrivačima za uši, bili su iznošeni i puni rupa. Na ramenu joj je visila stara kožna torba u kojoj je bilo nešto jecmenog brašna, suha slanina, čaj, užegnuti maslac, malo soli i vode. Sa crnom slijepljenom kosom namazanom jakovom mašču i tamno smeđim licem, uistinu je izgledala je kao tipična tibetanska seljanka. Kosa joj je zapravo bila sijeda, ofarbana kineskim mastilom, a ten joj je poprimio boju od ulja pomiješanog s kakaom i izmrvljenim drvenim ugljenom. Ova umorna žena zapravo je bila Aleksandra David - Nil, Francuskinja, koja je u cvijetu svoje mladosti, prije 30 godina bila zapažena operska pjevačica. U godinama nakon toga Madam David - Nil je putovala na neobična mjesta i doživljavala još neobičnija iskustva.

NESTVARNE FORME
Ova putovanja su uključila i poznanstvo sa neobičnim istočnjačkim čarobnjakom koji je je bio upoznat sa mnogim tajnim znanjima i vještinama tibetanske magije. Poznavao je tajnu «tumo učenja», neobično okultno umijeće koje je sljedbenicima omogučavalo satima da sjede goli usred snijega.
Najneobičnije od svega bilo je to što je Madam Devid - Nil, poput nekih tibetanskih lama, uz pomoć mentalnih vježbi i mantri, i sama uspjevala stvoriti tulpu - fantomskog (duhovnog) pratioca koji je nastao isključivo iz njene mašte, a ipak je bio tako snažno vitaliziran snagom njene vizualizacije i volje da je, s vremenom, postao vidljiv i drugim ljudima.
Da bi se shvatila priroda tulpe, čovjek mora biti svjestan da je misao – kao što to tvrde na Tibetu, nešto znatno više od jedne intelektualne funkcije. Tibetanci vjeruju da misao djeluje na «proizvode svijesti» koji prožimaju svijet materije na vrlo sličan način kao što kamen bačen u jezero stvara bezbroj kružnih talasa na vodenoj površini.
Obično su ovi talasici izazvani mišlju kratkog vijeka. Oni počinju nestajati gotovo istog trenutka kada su i stvoreni i ne ostavljaju trajne «ožiljke» na proizvod svijesti koja se penetrira u fizički nivo. Ako je, međutim, misao intenzivna i proizvod duboke strasti ili straha, ili ako je dužeg trajanja, ona se može pretočiti u trajniju misaonu formu.
Tulpe i drugi oblici misli ne smatraju se "stvarnim" od strane tibetanskih lama - ali prema njihovom shvačanju nije stvaran ni svijet materije koji nas okružuje. I jedan i drugi su nestvarni. Kao što jedan budistički klasik iz prvog stoljeća nove ere kaže:
«Svi fenomeni su prvobitno u svijesti i zapravo nemaju vanjskog oblika; stoga, kako nemaju oblika pogrešno je misliti da se išta tu nalazi. Svi fenomeni samo nastaju iz pogrešnih pojmova u svijesti. Ako je svijest nezavisna od ovih lažnih ideja, tada svi fenomeni iščezavaju…»

FANTOMSKA MJESTA
Ako su opravdana uvjerenja o oblicima misli, koja imaju tibetanski mistici i čarobnjaci, tada se mnoga događanja s duhovima, slučajevi lokaliteta sa snažnom «parapsihološkim atmosferama», lako objašnjivaju. Izgleda, na primjer, prihvatljivo da su se misaone forme, nastale žestokim i strašnim mentalnim procesima koji se odvijaju u mozgu jednog zločinca, pojačane stravičnim emocijama žrtve, godinama, pa čak i stoljećima mogli zadržati na mjestu gdje se odigrao užasni događaj.
Ovo bi moglo proizvesti snažnu depresiju i anksioznost kod onih koji posječuju ta mjesta "duhova" i, ako su misaone forme dovoljno žive i snažne, "prikaze" i ponovno dogadanje zločina, mogli bi ponovo "vidjeti" psihički senzibilni ljudi.
Ponekad, tvrde oni koji izucavaju okultne pojave, duhovi koji obilaze određena mjesta su tulpe, misaone forme koje je za sopštvene svrhe namjerno stvorio čarobnjak.
Postojanje izuzetno močnih misaonih oblika koji ponovno stvaraju prošlost, objasnili bi izvještaje posjetilaca starih bojnih polja širom svijeta koji su svjedočili da su bili svjedoci fantomskih okršaja koji su se desili prije mnogo vremena. Poprišta bitke kod Nasebya koja se odigrala 1645, za vrijeme građanskog rata u Engleskoj i napada komandosa na francusku luku Dijep 1942. godine, spadaju među bojišta na kojima se i dan-danas, s vremena na vrijeme, odigravaju čudne sablasne pojave.
Tulpa nije ništa više od jedne izuzetno močne misaone forme i po svojoj se prirodi ni po čemu ne razlikuje od prikazanja duhova. Međutim, tamo gdje se ona uistinu razlikuje od normalne misaone forme, jeste po tome što je nastala, ne kao rezultat slučaja ili nekog sporednog efekta mentalnog procesa, već kao rezultat namjernog čina ljudske volje.
Riječ tulpa je tibetanska, ali postoje stručnjaci u gotovo svakom dijelu svijeta koji vjeruju da su u stanju da proizvedu ova bića tako što prvo privuku i koaguliraju jedan dio "proizvoda svijesti" Univerzuma u jedan oblik, a zatim mu prenesu jedan dio svoje vlastite vitalnosti.
U Bengalu, postojbini indijskog okultizma, ta tehnika se naziva «krija šakti» (kreativna moć), i izučavaju je i prakticuju poklonici tantrizma, religijsko-magijskog sistema koji se bavi duhovnim aspektima seksualnosti, ubrajajući i Induse i budiste među svoje odane sljedbenike. Početnici "ljevorukih" kultova tantre - što će reći, kultova u kojima se muškarci i žene upuštaju u ritualni seksualni odnos u mistične i magijske svrhe - smatraju se posebno vještim u krija šakti. Ovo stoga što se smatra da intenzivno fizičko i cerebralno uzbudenje orgazma izaziva izuzetno snažne misaone forme.
Mnoge tibetanske mistične tehnike porijeklom iz Bengala, posjeduju vrlo snažnu sličnost izmedu fizičkih i mentalnih vježbi tantričkih jogija Bengala i tajne unutarnje discipline tibetanskog budizma. Tako se čini vjerojatnim da su Tibetanci prvobitno razvili svoje teorije o tulpama, i svoje metode kreiranja ovih čudnih bića, iz kruga onih Bengalaca koji su praktikovali «krija šakti».
Oni koji izučavaju tulpa-magiju počinju svoju obuku u vještini kreiranja misaonih bića tako što usvajaju jednog od brojnih bogova ili boginja iz tibetanskog panteona kao "glavno božanstvo", neku vrstu sveca-zaštitnika. U skladu sa budističkim vjerovanjem, tibetanski početnici gledaju na bogove s poštovanjem, ali im se ne dive. Mada bogovi imaju velike moći i mada su u izvjesnom smislu "nadprirodni", oni su isto toliko robovi iluzije i isto toliko zarobljeni točkom rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao i obični ljudi.

STVARANJE "TULPE"
Tad se pobožnik povlači u osamljeništvo, u neko sklonjeno mjesto, i satima meditira o tom svom «božanstvu», poznatom kao «jidam». On kombinira kontemplaciju o duhovnim atributima koji se tradicionalno povezuju sa «jidamom», sa vježbama vizualizacije planiranim da u svijesti izgrade sliku «jidama» onakvog kakvog ga najčešće prikazuju na slikama i kipovima. Da bi se održala ova koncentracija na «jidamu» i da bi se obezbijedilo da u svakom trenutku budnog stanja postoji usmjerena odanost tom biću, pobožnik neprekidno ponavlja mistične fraze (mantre) povezane sa božanstvom kome služi.
On također formira «kjilkore» - simboličke dijagrame koji mogu biti bilo kojeg oblika - a za koje se vjeruje da su svetinja njegovom bogu. On će ih ponekad crtati mastilom u boji na papiru ili drvetu, ponekad će ih ugravirati u bakar ili srebro, a ponekad će ih iscrtati na podu prahom od raznobojnih minerala, kojim se za vrijeme godišnjih svetkovina iscrtavaju goleme mandale.
Priprema «kjilkora» se mora poduzeti sa pažnjom, jer i najmanje odstupanje od tradicionalnog uzorka povezanog sa određenim «jidamom» izuzetno je opasno i može dovesti neopreznog učenika u opasnost od opsjednutosti, ludila, smrti ili boravka od tisuća godina u jednom od "paklenih adova" tibetanske kosmologije. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa idejom, u koju vjeruju mnogi zapadni okultisti: ako čarobnjak uključen u "zazivanje duhova" netočno nacrta svoj zaštitni čarobni krug, bit će rastrgan na komade!
S vremenom, ako se istruje na propisanim vježbama, učenik "vidi" svoj «jidam», u početku maglovito i nakratko, a onda trajno i sa potpunom - i ponekada zastrašujučom jasnočom.
Ali ovo je tek prva faza tog procesa. Meditacija, vizualizacija «jidama», ponavljanje mantri i razmišljanje o mističnim dijagramima se nastavlja sve dok se «tulpa» ne materijalizira. Tad posvečenik može osjetiti dodir stopala «tulpe» kad položi glavu na njih, može vidjeti oko tog bića kako ga slijedi dok se kreće, može čak voditi i razgovor s njim!

MISLI UČINJENE VIDLJIVIM
Na kraju, «tulpa» može biti spremna da napusti blizinu «kjilkh ora» i prati posvečenog na putovanjima. Ako je «tulpa» potpuno vitalizirana ona će tada često biti vidljiva i drugima osim onome koji ju je izazvao.
Aleksandra David-Nil priča kako je "vidjela" jednog ovakvog fantoma koji začudo, još uvijek nije bio postao vidljiv onom ko ga je stvorio. U to se doba gospođa David-Nil jako interesirala za budističku umjetnost. Zbog toga je posjetila nekog tibetanskog slikara koji se specijalizirao u slikanju "gnjevnih božanstava". Dok joj je prilazio, ona se zaprepastila kad mu je iza leđa ugledala zamagljen fantomski lik jednog od onih neprijatnih duhovnih stvorenja koja su običnom narodu ulijevala strah. Prišla je fantomu i ispružila ruke prema njemu; osjetila je kao da "dodiruje neki mekani predmet čija se materija ugibala na najblaži dodir".
Slikar joj je tada ispričao da se već nekoliko sedmica bavi magičnim ritualima, zazivajući božanstvo čiji je oblik ona vidjela, i da je proveo cijelo jutro slikajući njegov portret. Zainteresirana ovim iskustvom, Madam David-Nil je odlučila da se i sama upusti u stvaranje jedne «tulpe». Da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i predstava koje je vidjela na putovanjima, odlučila je stvoriti veselog, punačkog budističkog svečenika kojeg je u vrlo jasno mogla zamisliti.
Povukla se u isposništvo i nekoliko mjeseci posvečivala vježbama koncentracije i vizualizacije. Uskoro je nakratko, tek krajičkom oka, počela viđati svog budućeg duhovnog pratioca. S vremenom, on je postajao sve jasniji i životniji, da bi, na kraju, postajao sve vidljiviji, nerjetko se ponašajući nekontrolirano. On bi se, na primjer, zaustavljao da razgleda krajolik, kao što bi to učinio neki putnik; ponekad je gđa David-Nil osjetila kako se svojim ogrtačem očeše o nju, a jednom joj je rukom čak dodirnuo i njeno rame.
S vremenom, se «tulpa» počela razvijati na neželjen način. Postao je mršaviji, zločudniji, a ponekad neprijatan i drzak. Jednog dana neki pastir, koji je gđi David-Nil donio na poklon malo putera, vidio je «tulpu» u njenom šatoru i pomislio da se radi o pravom budistickom svečeniku. Bilo je jasno da je «tulpa» izmakla kontroli, pretvorivši se u nešto što je ona u svom dnevniku nazvala «dnevno-nočnom morom». Zato je odlučila da ga se riješi. Trebalo joj je šest mjeseci naporne meditacije da bi, napokon, u tome uspjela.

VUK PRED VRATIMA
U knjizi «Parapsihološka samoodbrana», objavljenoj 1930. godine, okultiskinja Diona Forcun priča kako je jedanput sasvim slučajno "prizvala" - vukodlaka.
Ovo zastrašujuće iskustvo doživjela je dok je bila ispunjena mržnjom prema nekome koje ju povrijedio. Ležeći u krevetu, mislila je na Fenrira, vuka-čudovište iz nordijske mitologije, kad je iznenada osjetila kako se pored nje, u krevetu, metrijalizira veliki sivi vuk.
Iz čitanja o misaonim formama, znala je da mora tu životinju smjesta staviti pod svoju kontrolu. Zato ju je snažno gurnula laktom u rebra i uzviknula: "Ako se ne budeš ponašao kako treba, morat češ dole, na pod" i gurnula ga s kreveta. Životinja je nestala kroz zid.
Međutim, priča se nije time završila, jer je jedan od ukučana rekao da je vidio vučije oči u uglu svoje sobe. Diona Forcun je shvatila da mora uništiti to biće. Pozvavši ga opet, vidjela je tanku nit koja ga vezuje za nju. Počela je zamišljati kako crpi život iz te zvijeri kroz ovu nit. Vuk je uskoro iščililo u bezobličnu sivu masu - i prestao postojati.

Nastavlja se...

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 09.11.2009.

EGIPATSKA MAGIJA

Pobjednik je tema EGIPATSKA MAGIJA sa vaših 46% glasova

VRATITI SE IZ MRTVIH
Najvažniji cilj prastare egipatske magije, ali nikako i jedini, bio je obezbijediti vječni život i vratiti se iz – mrtvih! O tome govore mnoga svjedočanstva...
Dvije karakteristike staroegipatske magije, koje možemo naći u zapadnjačkim obredima, sasvim lice na osnovni ton njenog duha. Čak i u doba Ramzesa II (prije više od 5000 godina), bilo je jako razvijeno vjerovanje u mistične Riječi Moći, baš kao i što je i magija smatrana toliko starom vještinom da se kao jedini njen poznati izvor uzimalo samo božansko otkrovenje. Postoji velika mogućnost da su neke od ovih riječi, koje su čak i tada bile sastavljene od nerazumljivih slogova, došle u Egipat kao posljedica osvajačkih pohoda nekih faraona u Mezopotamiju. Druge su, po svoj prilici, poticale iz nubijske magije.

MAGIJSKE MOĆI IMENA
Bilo kako bilo, da bi se duhovi i bogovi prisilili da poštuju njegovu volju, opsjenar je morao biti naoružan Riječima Moći i poznavanjem imena bogova. Na taj način on je mogao naređivati božanstvima, ma koliko ona bila moćna. Nije bilo nijednog izuzetka u pogledu broja i moći bogova koji su se mogli „obavezati" ili prisiliti da djeluju po zapovjedi čarobnjaka. U nekim se slučajevima čarobnjak, u stvari, toliko poistovječivao s moćima božanstva koje je zazivao, da se čak predstavljao njegovim imenom!
Proučavatelji srednjovjekovne europske magije prepoznače ovo u nekim postupcima zapadnjačkih verzija “Solomonovog ključa”, u kojima izvođaći s duhovima razgovaraju ne pod svojim imenom već kao Solomon.
Može se prihvatiti da su Riječi Moći slične semitskoj teoriji o Najvećem Imenu Boga, koje čak ni posvečenici nisu smjeli izgovoriti. Smatra se da su Egipčani s drugim narodima dijelili vjerovanje da je ime - ličnosti ili boga - bilo životno vezano za snagu, karakter i duhovni element imenovanog.
Magijsku riječ ili ime ne mora poznavati onaj ko je upotrebljava, ali ona svejedno ima svoju moć. Ovo vjerovanje možda nije nastalo u Egiptu, ali je u njemu ono sigurno bilo prisutno, kao i kod kasnijih čarobnjaka u mnogim zemljama.
U Luvru se nalazi pogrebni magijski papirus koji datira iz vremena Ramzesa II, a u njemu se javljaju varvarske riječi i imena: ,,O, Valpaga! O, Kemara! O, Kamalo! O, Amagoa! Uana! Remu! ..."
Budući da se slične riječi javljaju u većini starih magijskih spisa, vjerovatno nisu svestenicima značile ništa više nego što znače nama.
Na magijskom papirusu iz Harisa nalazi se postupak kojim zazivač, upotrebljavajući neka imena, poprima ulogu boga Amsua. Ovdje je, možda, ključ. Može se pretpostaviti da poistovečivanje čarobnjaka s duhom ili bogom u riječima ili molitvama, ima za cilj da ga učini tim duhom ili bogom. On je, barem, mogao verovati da može „pozajmiti" sve atribute i moći dotičnog božanstva, makar i nakratko.

DUŠA NASTAVLJA ŽIVOT!
Baš kao što su imena posjedovala magijsku snagu u odnosu na život na zemlji, tako se njihova moć zazivala i na pogrebnim svečanostima i upotrebljavana su u zamišljenim susretima između duše i bogova s onoga svijeta. Nijedna duša nije se mogla nadati da će dobiti ono što je zaslužila i da će biti primljena u raj dok ne bi bila ispitana do kraja, kao što je opisano u “Knjizi mrtvih”.
što je s balzamiranjem i piramidama koji su se smatrali značajnim u magiji starog Egipta? Postoji obimna literatura u kojoj su autoriteti poput Flindersa Petrija i Volisa Badza, detaljno opisali obrede i svrhu balzamiranja. Ukratko, smatra se da je razlog za očuvanje posmrtnih ostataka bio kontakt, ma koliko tanak, koji je postojao između duše (ka) i tijela poslije smrti. Vjerovalo se da će tijelo jednog dana uskrsnuti u svom prvobitnom (ali pročišćenom) obliku. Međutim, više je rašireno mišljenje da je mumija čuvana kao konačiste duše.
Obredi izvodeni s mumijom, kao što je ceremonija „otvaranja usta", odražavali su ono što će se duši dogoditi na onom svijetu. Bila je to, u stvari, neka vrsta magijskog oponašanja budućeg života duše. Isto tako, postojalo je vjerovanje da neki organi nastavljaju funkcionirati, doduše, u drugačijoj ulozi nego što su imali dok su pripadali živom čovjeku!
Ispisane su mnoge knjige u pokušaju da se dokaže da piramide simbolički predstavljaju i “Knjigu mrtvih” i “Knjigu iz Tota”. Izgleda da nema sumnje da dimenzije nekih piramida i njihov unutrašnji raspored, uistinu imaju veze s mističnim i magijskim pretpostavkama religije faraona. A da li su one ključ za rjesenje zagonetke, teško je reći. To je otvoreno pitanje.
Konvencionalni promatrači skloni su da simboliku piramida gledaju kao prirodne projekcije egipatskog vjerovanja i teologije, prije nego kao posljednje počivalište faraona-bogova. Prihvatiti drugačije mišljenje, bilo bi ravno pretpostavci da su egipatski duhovnici-čarobnjaci ili njihovi kraljevi imali namjeru da skrivena znanja prenesu budućim pokoljenjima što niukom slučaju ne bi moglo biti točno.
(knjiga mrtvih)

OŽIVLJAVANJE MRTVIH
Savremeni egiptolozi tvrde da ritualne magijske vještine datiraju iz predinastijskih, pa čak i praistorijskih vremena. Legenda kaže da je sem, sin Noe, došao u Egipat 190 godina poslije Potopa, i vladao je zemljom još 161 godinu. Tokom ovog perioda, tamo je cvjetala magija, a jevrejska tradicija tvrdi da je i sam Noa bio čarobnjak.
U egipatskim i grčkim spisima zapisane su bezbrojne priče o postupcima za oživljavanje mrtvih. Iako su Egipćani vjerovali da će tijelo oživjeti na drugom svijetu, ipak ima jasnih nagovještaja da su neki od njihovih magijskih obreda bili namijenjeni oživljavanju umrlog (leša), a neki pisani dokumenti govore da se jedna osoba mogla oživljavati više puta, a ne samo jednom.
Priča se da je nekom prilikom faraon Keops (Kufu) raspravljao o magijskim čudima sa svojim sinom Herutatafom. Sin je tada obećao ocu da će dovesti čovjeka koji može izvesti čudo oživljavanja onih koji ne samo da su mrtvi već im je čak – i odsječena glava!
Taj se čarobnjak zvao Teta, imao 110 godina i bio je upučen u najveće tajne poznatog svetilišta Tot. Ni danas nije jasno o kakvim se tajnama radilo, ali se zna da je jedna ekspedicija, u kojoj je učestvovao i faraonov sin, plovila niz rijeku Nil, zatim neko vrijeme pješačila dok nije stigla do Tetinog boravišta. Čarobnjak je prihvatio poziv faraona i uputio se u Dolinu kraljeva.
“Je li istina da ti oživljavas mrtve?!”- upitao je Kufu čarobnjaka.
Starac je odgovorio potvrdno i zatražio da mu donesu živu gusku. Pred kraljem joj je odsjekao glavu i položio je na jedno koljeno, dok je njeno tijelo položio na drugo. Potom je Teta izgovorio Riječi Moći. Tog časa su se glava i tijelo mrtve guske počele micati jedno prema drugome, sve dok se nisu spojile i tada – guska oživi i zagrakta! Teta je ovu majstoriju ponovio i s drugom vrstom peradi, da bi na kraju to uradio i s volom.

PJESAK KOJI PJEVA
U planinskom lancu El Meman, pored Crvenog mora, nalazi se Dzebel Narkus - Planina zvona. Njene stijene i oštre hridi tako su raspoređene da se čuje glasni šapat, kad vjetar puše iz određenog smjera. Ovo je vjerojatno razlog što su neka arapska plemena smatrala da su stari Egipćani mogli iz zemlje probuditi glasove proročanstava.
Mnogi čarobnjaci su tvrdili da šapat predstavlja glasove duhova koji čovječanstvu govore što da rade, a što da ne rade. U svakom slučaju, utisak na posjetioca, čak i u ovom vijeku, je - nesvakidašnji!.
Slično se priča i za egipatske svečenike koji su primali proročanstva od “pijeska koji pjeva”. Ovaj pijesak još „pjeva", a vjerojatno je nekad postojao pravi sistem tumačenja tih zvukova. U ovome možemo naći odgonetku izvora nekih magijskih vjerovanja faraonskog Egipta koja su došla preko Crvenog mora.
Pustinjski narod gaji razna praznovjerja vezana za “pijesak koji pjeva”, koja mogu biti stara koliko i egipatska. Ako se zvukovi čuju prije mladog mjeseca, to su dobri znaci za pleme: ako su poslije mladog mjeseca, znaci su loši. Drugi se zvuci odnose na putovanje koje će se dogoditi, a kad je o putu riječ, moraju uslijediti daljnja pitanja u pogledu vremena i mjesta odlaska. Mnogi Egipćani rekli su Idrizu sahu, da je jedan libijski dervis predskazao rat 1937. i da je upozorio Senusija da se pripremi za vojevanje u Zapadnoj pustinji. Prorekao je da će rat dovesti do oslobađanja od italijanskog jarma. Sve ovo - i još mnogo toga - čuo je navodno od – “pijeska koji pjeva”!
Pored Kom el Hetama, bedema pješčenjaka koji obilježava mjesto nekad čuvenih palata i hramova Amunofa III, nalaze se dva sjedeća kolosa. Jedan “pjeva” pri izlasku sunca. Neki kažu da “pjesma” vise liči na kidanje žica harfe. Za čudne zvuke postoje mnoga objašnjenja. Prema legendi, Kolosa je podigao Memnon koji je posjedovao nevjerojatne moći. Na čudnovat način liječio je bolesne, oživljavao mrtve, a pri izlasku sunca vjetrovi su se starali da neke riječi ponovlja i Kolos. Zbog toga su se, kažu, Memnon i njegovi visoki svečenici, prije i poslije svojih putovanja, obavezno savjetovali sa ovim Glasom...
Ovi fenomeni, koji su poznati u mnogim zemljama Istoka, vjerojatno su uzrokovani prirodnim faktorima, ili su lukavstva predašnjih naroda, smišljena kao dodatak magijskim obredima.

GLAS SUDBINE
Oko dve milje od Le Sesela, gdje je Napoleon presejko put između Savoja i Francuske, desilo se nešto što je s vremenom preraslo u vjerovanje. Kada su se radnici sreli usred tunela, odlučeno je da se zadnjih nekoliko santimetara probije pijucima. Kada je to učinjeno, začuo se čudan zvuk, nalik na bolno jecanje. Radnici su bili zbunjeni, a poslovođa je o svemu obavijestio nadležne vlasti.
Kada su o ovome obavijestili Napoleona, problijedio je, jer mu je jedan prorok rekao da će u budućnosti slijediti samo porazi ako bude čuo takav zvuk ili ako ga bude čuo neko iz njegove blizine.
Postoji, naravno, naučno objašnjenje ovog događaja. Međutim, okultista bi tvrdio da izvor fenomena ne mora biti natprirodan da bi vrijedio kao znamenje. No, kada je izvjesni Bejkvel istraživao priču o Napoleonovom tunelu, on je sve pripisao - temperaturnoj razlici na dva kraja tunela, ali se u istinu nikada nije ustanovilo da je upravo to izazvalo misteriozno - bolno jecanje.

Nastavlja se...

~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 02.11.2009.

UNUTAR NLO-a (drugi dio)

NEVJEROJATNO PUTOVANJE
ADAMSKI, GEORGE:
Za ime Georgea Adamskog veže se najpoznatiji slučaj navodnog kontakta sa alienima. Adamski je rođen 1891. godine, ali je tek u 62. godini života, odnosno 1953. godine, publicirao priču o svom kontaktu sa bićima iz drugih svjetova. U knjizi "Leteći tanjuri nam dolaze", Adamski navodi da je od 1946. godine imao više puta priliku susresti se sa Vanzemaljcima.
Prvog aliena upoznao u 12,30 sati, u četvrtak, 20. studenog 1952. godine. Desilo se to u Kaliforniji, na području Desert Centra, deset kilometara prema Arizoni. Adamski i alien su komunicirali kombinacijom znakovnog jezika i telepatije. Adams se predstavio kao “profesor George Adamski”, iako ostaje otvoreno pitanje da li je uistinu nosio titulu profesora. Većinu svojih veza Adamski je uspostavio preko Mount Palomara, največeg svjetskog teleskopa, iako danas mnogi zlonamjernici tvrde da je njegova jedina veza sa Mount Palomarom bila ta što je služio hamburgere u turističkom kafiću na području na kojem je bila smještena čuvena opservatorija. Alien je, navodno, Adamskom objasnio da dolazi sa planete Venere, koju je Adamski nazvao sestrom planete Zemlje. I još nešto: Adamski navodi da je letećim tanjurom proputovao kroz Sunčev sistem, gdje je upoznao Marsovce, Saturnizane i Jupiterijance. Fantastični doživljaji Adamskog i danas imaju mnogo pobornika, iako su istraživanja demantirala većinu njegovih navoda. No, najveći problem je taj što je znanost nezainteresirana za provjeru većine njegovih tvrdnji, jer se znanstvenicima njegova priča čini krajnje nevjerojatnom.

NEVJEROJATNI DOŽIVLJAJI
OTMICE
Najspektakularnija svjedočanstva o ovom NLO fenomenu su ona o kojima govore očevidci, bilo da se radi o ljudima koji su samo opazili leteće tanjure, bilo da se radi o žrtvama alienske otmice. Tipični scenarij za ono što se u SAD naziva “obductions” obično je vezan za izolirana i nenastanjena područja, kroz koja noću sami voze i gdje bivaju napadnuti i oteti iz svojih automobila, te prebačeni u NLO-e. U letećim tanjurima, postaju žrtve čudnih medicinskih istraživanja, kirurških zahvata, maltretiranja i raznovrsnih eksperimenata.
Prema do sad prikupljenim podacima, bar kada su u pitanju SAD, u prošlosti su se otmice dešavale na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim vremenima dana i noći. Izuzetak ne predstavljaju čak ni strogo intimne spavaće sobe! Registrirani su čak i slučajevi kada su ljudi iz svojih kuća izvodeni kroz zidove, preko visoko izdignutih prepreka, na ulici, usred bijela dana... U jednom slučaju, navodi se da je neka mlada žena oteta tijekom zabave, u momentima kada se oko nje nalazio izuzetno veliki broj prijatelja i poznanika, od kojih su većina - ili bili nesvjesni ozbiljnosti cjelokupne situacije ili su bili paralizirani za poduzimanje bilo kakve akcije.
Nakon višesatnog ispitivanja i saslušavanja, žrtve su najčešće vračane na mjesto gdje su doživjele prepad, ali bi im prije povratka alieni, na neki neobjašnjiv nacin, dali amneziju tako da su njihova sječanja u svjesnom stanju bivala potpuno potiskivana. Sječanja na ono što su preživjeli, najčešće su ostajala pohranjena u njihovoj potsvijesti.
Zašto je to tako?
Neki znanstvenici vjeruju da trauma prouzrokovana otmicom i misterioznim eksperimentima u letećim tanjurima izaziva blokadu misli i sječanja. Ove se blokade, navodno, mogu oslobađati korištenjem kombinacije regresivne hipnoze (hipnoza sa sposobnošću vračanja u neke ranije vremenske periode), tako da osobe koje su preživjele “obductions”, ožive potisnuta sječanja na dramatične događaje koje su preživjele u NLO-u.

PRVI IZVJEŠTAJ
ANTONIO VILLAS BOAS:
Prvi izvještaj o prisilnoj otmici dao je Antonio Villas Boas 1957. godine, a o prvom iskustvu s korištenjem regresivne hipnoze izvjestio je 1961. godine bračni par Betty i Barney Hill, koje su neobično iskustvo doživjeli za vrijeme noćne vožnje. Od tog perioda zabilježeni su mnogi slični izvještaji, a u nekim se navode svjedočanstva u kojima su pojedinci navodili da su se zahvaljujući regresivnoj hipnozi nerijetko prisječali dramatičnih doživljaja, koja su im se desila tridesete ili četrdesete godine prošlog stoljeća.
Budd Hopkins je upoznao veliki broj ljudi koji su se pod hipnozom “sjetili” neobičnih detalja u koje je teško povjerovati, ali još teže ih je odbaciti. On smatra da takozvane "neistinite slike", ne mogu uvijek biti pod znakom pitanja. Očevicima je neophodno pružiti priliku da se “otvore” i da se prisjete i najmanjih detalja, a istražitelji se moraju prihvatiti i uloge psihoterapeuta.
I dok neki istražitelji stavljaju pod upitnik pravovaljanost podataka dobijenih putem regresivne hipnoze, nitko u SAD danas ne sumnja u terapeutske efekte ovog načina buđenja potsvijesti. Kathie Davis je u intervju datom 1990. godine, izjavila da je čak bila spremna poduzeti samoubojstvo da nije bilo Hopkinsa i njegove pomoći. Ona je navela da joj je bilo veoma teško da se sama nosi sa bolnim iskustvima doživljenim u jednom leteem tanjuru, te da joj je bila neophodna pomoć nekog psihoterapeuta kao što je Budd Hopkins.
Neobični slučaj Kathie Davis detaljno je opisan i u Hopkinsovoj knjizi "Neobični pozivi bića sa drugih planeta zabilježeni u šumi Copley". I još nešto, gotovo svi slučajevi otimanja ljudi od strane bića iz NLO-a razlikuju se svaka na svoj način.

CIA I FENOMEN NLO
ACUFF, JOHN:
U prosincu 1969. godine John Acuff je postao direktor NICAP-a, institucije koja se bavila istraživanjem fenomena letećih tanjura. Acuff je naslijedio majora Donalda E. Keyhoea, koji je prije toga pukovnik Josepha Bryana III smjenio s dužnosti sefa specijalnog CIA-nog Odjela za psihička istraživanja žrtva rata. On je uspostavio čvršće veze sa CIA-om i fenomenu NLO dao legalitet.
Acuffa je kasnije naslijedio Alan Hall, penzionirani detektiv CIA, koji je stvorio obiman dosije slučajeva koji nikada nisu znanstveno objašnjeni, a mnogi su godinama držani u strogoj tajnosti.

LEGALIZIRAO LETEĆE TANJURE
ADDONIZIO, HUGH J:
Među mnogobrojnim pojedincima kojima trebamo zahvaliti priznavanje postojanja fenomena letećih tanjura, svakako je i uporni američki kongresmen Hugh J. Addonizio. On je, nakon što je detaljno proučio izvještaje NICAP-a, 1961. godine javno osudio skrivanje od očiju javnosti podataka vezanih za viđenja NLO na nebu Sjedinjenih Država.
Njegova kritika izazvala je lavinu negodovanja američke javnosti, među mnogima i uglednih američkih intelektualaca, pa je fenomen letećih tanjura dobio “građanstvo” i postao temom kojoj se počelo pristupati na jedan drugačiji i mnogo ozbiljniji način.

SLUČAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE:
Godine 1967. zabilježen je jedan od najzanimljivijih slučajeva iz dosjea letećih tanjura, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivši oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvještaju da je primijetio neidentificirani leteći objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u veljači 1968. godine.
Akhurts je, inaće, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvještaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne letjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zaključio da je najvjerodostojinije objašnjenje slučaja "Moigne Downs", to što je ocevidac nosio optička sociva, što i jest bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.

PROMATRAČI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS:
Ovaj servis je smješten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobračaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema službenom nalogu, kontrolori aviosaobraaja na Aerodromu, nadležni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim viđenjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.

ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI CLODA POERA:
Francuski znanstvenik Clod Poer, dugogodišnji direktor Nacionalnog centra za kozmička istraživanja u Tuluzu, pokušao je otkriti da li uistinu postoje leteći tanjuri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su očevici pred vlastima iznijeli svoja zapažanja o onome sto su vidjeli i čuli i neposredno doživjeli u susretima sa letećim tanjurima, Clod Poer je izvršio detaljnu selekciju i odbacio čak 34.000 registriranih slučajeva. Tisuću prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga što mu se učinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno čvrsti i oslobođeni uobičajene mašte i fantastike.
Pošto je sve slučajeve još jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipične karakteristike letećih tanjura. Evo što je Poer ustanovio nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteći tanjuri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem sunčevih zraka. Noću najčešće izgledaju žuto-oranz boje. Mogu biti u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo češće se uočava noću (u 70 posto slučajeva), nego danju. U deset posto slučajeva primječuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slučajeva pored letećih tanjura primječuju se i zagonetna bića koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Poer - da te enigmatične letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja često može ometati emisiju radija ili prekinuti radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe čitav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Također, kao sigurno može se uzeti da leteći tanjuri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo veću brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom mijenjati pravac kretanja, što nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Poer je još ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spuštali leteći tanjuri. Na jednom je mjestu čak naišao na svjež trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo računicu da su leteći tanjuri teški između pedeset i stotinu tona i dugački između dvjesto i tristo metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteći tanjuri prizemne, sljedećih godina ništa ne moze uspjevati, čak ni korov!

NLO SU VIĐANI I U PROŠLOSTI
ARHIVE
Tvrdnje da su leteći tanjuri proizvod masovne psihoze prouzrokovane čovjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavještajnih sila u vrijeme hladnog rata, istraživaći NLO-a suprotstavljaju izvještaje iz XIX stoljeća. Dvadesetog kolovoza 1880. član Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteći objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. srpnja 1881. godine, krstareći između Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa promatrali su neki leteći objekat, opišavši ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanična izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivšeg člana Predstavničkog doma SAD 21. travnja 1897. u kome trvrdi da je vidio čudni “zračni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je travanj 1897. vrvio pojavama čudnih zračnih brodova u SAD”
Ovu temu završavam sa poznatom rečenicom

"The Truth Is Out There"

Nastavlja se...

~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 25.10.2009.

UNUTAR NLO-a (prvi dio)

Pobjednik je tema untar NLO-a sa 50% glasova.
Ovo će biti vrlo opširna tema tako da ću pisati u dva dijela danas i za tjedan dana, a sa desne strane će te imati izbor tema koju želite za 2 tjedna. Krenimo sada na ovo putovanje koje će nas promjeniti.

ONI SU MEĐU NAMA
Ovu rečenicu svojevremeno je izrekao američki pukovnik James Bo Grotz za vrijeme svog susreta sa predsjednikom SAD Ronaldom Reganom u tajnoj bazi Fort Carson u Coloradu! Alieni su naša realnost!
Ova fantastična tvrdnja još koliko jučer mogla se pročitati samo u znanstvenofantastičnoj literaturi. Danas je ona, međutim, tvrdnja iza koje punim imenom i prezimenom stoji sve više uglednih američkih kozmičkih stručnjaka, astronauta i istraživača fenomena NLO. Među njima je najglasniji dr. Richard J. Bovlan, ugledni američkii psiholog, autor dvije zanimljive knjige - "Pozitivna iskustva sa misterioznim posjetiteljima" i "Izvanzemaljski kontakti i ljudsko ponašanje". Njegovu izjavu da će “vlade SAD i Rusije uskoro prekinuti šutnju koja traje već više od 50 godina i reći nam istinu o postojanju Vanzemaljaca i NLO-a na našem planetu”, prenijela je cjelokupna svjetska štampa.

ŠOKANTNA ISTINA
Pripremajući se za to šokantno sučeljavanje sa istinom, smatra dr. Bovlan, američki su zvaničnici 18. ožujka 1995. godine već testirali i javnost. Tog dana je Disney Corporation prikazala je dokumentarac o pojavama NLO-a. Bez ikakve najave, namjerno, htjelo se vidjeti reakcije gledatelja u državama Connecticut, Tennessee, Alabama, Florida i California, jer je TV-postaja koja je bila odabrana za prikazivanje autentičnog dokumentarnog filma imala vidljivost samo u tim državama. Zapanjujući film, nikada do tada prikazan, komentirao je Michael Eisner, izvršni producent Disney Corporation, a mnoge njegove tvrdnje izrečene te večeri više su nego šokantne:
· Čovječanstvo se nalazi u središtu najvećeg događaja u svojoj povijesti, kontakt sa inteligentnim bićima sa drugih planeta je uspostavljen!
· Inteligentna bića nas pozivaju da pristupimo galaktičkom savezu. Taj je poziv istodobno i veličanstven i zastrašujuč!
· Vanzemaijski brodovi na našu planetu dolaze u valovima i možemo reći da smo preplavljeni gostima iz svemira!
· Nama još uvijek nezamisliva tehnologija omogućuje Vanzemaljcima da putuju svemirom i nevjerojatnom brzinom uđu u našu atmosferu!
· Više od jedne vanzemaljske letjelice palo je na Zemlju i bilo otkriveno od strane američke vojske. Obavljena su tajna ispitivanja, daleko od očiju javnosti!
· U mjestu Roswell, New Mexico, jedan NLO doživio je nesreću. U njemu su pronađena tri mrtva Vanzemaljca. Ostaci letjelice i tijela došljaka podvrgnuta su znanstvenom ispitivanju u projektu koji se vodio pod imenom Majestic Twelve. Grupu je osnovao americki predsjednik Truman, a u javnosti je njeno postojanje desetljećima demantirano!
· Kada je američki predsjednik Jimmy Carter na početku preuzimanja dužnosti predsjednika oformio ured odmah je dao instrukcije da se osnuje Komisija za kontakte sa vanzemaljcima!
· U studeno 1975. godine Zapovjedništvo americkičh vojnih zračnih snaga uspostavilo je kontakt sa Vanzemaljcima, koji su ih posjetili u nekoliko NLO-a.
· Postoje naznake da će američka vlada uskoro prekinuti šutnju dugu više od pola stoljeća i da će definitivno priznati da su Vanzemaljci – naša realnost!.
Pomoću ovog testa, Vlada je htjela vidjeti reakciju javnosti na mogući susret sa Vanzemaljcima. Te večeri, telefonska služba u navedenim državama doživjela je kolaps, a služba hitne pomoći uvidjela je koliko je njihova dosadašnja efikasnost relativna stvar.

KADA JE POČELO
“Tokom godina koje su uslijedile nakon II. svjetskog rata, Vlada SAD-a bila je suočena sa serijom slučajeva koji će promijeniti tok povijesti i utjecati na budučnost cijelog čovječanstva”- smatra Richard J. Boylan u tekstu kojeg prenosim. Ti događaji bili su toliko nevjerojatni, da se tadašnji predsjednik Truman sa svojim vojnim vrhom osjetio potpuno bespomočnim, iako je upravo kao pobjednik izašao iz drugog svjetskog rata. U to vrijeme, SAD su jedine posjedovale atomsku bombu, imale su naprednu tehnologiju i najjaču ekonomiju, najviši standard i najjaču vojsku. Možemo samo zamisliti kako se vrh američke vlade i vojske osječao kada su saznali za leteći tanjur koji je pao u New Mexicu. Između siječnja 1947. i prosinca 1952. godine pronađeno je 16 NLO-a, neki od njih razbijeni u sudaru sa tlom, a neki prizemljeni (otvaranjem vatre) od strane američkog ratnog zrakoplovstva. Pronađeno je 65 tijela, a jedan preživjeli Vanzemaljac odvežen je u vojnu bazu. Trinaest letjelica palo je u SAD-u, jedna u Norveškoj, dvije u Meksiku.
U New Mexicu, kod mjesta Aztec, 13. veljače 1948. godine pronađen je NLO. Mjesec dana kasnije, 25. ožujka, pala je još jedna letjelica u blizini mjesta White Sands Proving Ground. Bila je ovalnog oblika s promjerom od 30 metara.
To što je pronađeno 17 mrtvih tijela izvanzemaljskih bića nije izazvalo toliki šok koliko činjenica da su u obje letjelice pronađeni dijelovi ljudskih tijela, i to vrlo velik broj – ljudskih glava! Svi dijelovi ljudskih tijela bili su pohranjeni u neku vrstu hranjive tekućine. To otkriće bilo je jedno od najvažnijih i najšokantnijih u našoj povijesti od prahistorije do danas.
U povodu tog otkrića u tajnosti je oformljena posebna komisija sačinjena od najuglednijih američkih znanstvenika. Projekt je nazvan SIGN.
Slucaj "Roswell" javnosti je već dobro poznat. Ali, "zahvaljujući" famoznoj CIA-e, jedna činjenica nikada nije objelodanjena - 1949. godine zarobljen je jedan ŽIVI Vanzemaljac, koji je nazvan imenom Ebe. To ime (skracenica od Extraterrestrial Biological Entity) predložio dr. Vannevar Bush. Na početku svog "sužanjstva", prilikom ispitivanja, Ebe je pokazao sklonost "iznošenju činjenica po svom nahođenju". Drugim riječima, volio je lagati. Ipak, nakon dvije godine, postupno se počeo otvarati. Njegove izjave kompilirane su u "Žutoj knjizi", a njegove snimke su sastavni dio dokumentacije “Projekta Grudge”.
U jesen 1951. godine Ebe se razbolio, ali vrhunski američki liječnici nisu uspjeli odrediti porijeklo bolesti. Jedino što su ustanovili bila je sličnost Ebeovog ustroja organizma sa biljnim. Botaničar Guillermo Mendoza napokon je odustao nakon mnogobrojnih pokušaja da pomogne sirotom Vanzemaljcu. Drugog svibnja 1952. Ebe je, nažalost, umro. Verziju tog slučaja, pomalo romantiziranu, mogli smo vidjeti u Spilbergovom filmu E.T.!
U uzaludnom pokušaju da spasi Ebea, američka Vlada je odlučila emitirati u svemir poziv za pomoć. Odgovora nije bilo ali projekt nazvan “Sigma” nastavljen je sa punim entuzijazmom.

TAJNA SVJETSKA VLADA
Nekako u isto vrijeme, predsjednik Truman dogovorio je sa vladom SSSR-a suradnju u slučaju eventualne opasnosti od strane Vanzemaljaca. Napravljeni su i razrađeni planovi obrane u slučaju napada na našu planetu. Osnovana je nezavisna komisija stručnjaka, "Grupa Bilderberg”, koja je imala zadatak koordinirati američko-sovjetsku saradnju. Grupa se prvi puta sastala 1952. godine u Hotelu Bilderberg, a glavni štab je smješten u Genevi u Švicarskoj. S vremenom je ova grupa izrasla u TAJNU SVJETSKU VLADU, koja danas kontrolira najvažnije svjetske događaje i manipulira predsjednicima i dužnosnicima svih država. Najveći uticaj je imao američki predsjednik George Bush, koji je dugogodišnji pripadnik samog vrha svjetske masonske lože
Početkom 1953. godine novi predsjednik ušao je u Bijelu kucu. Bio je to general Dwight David Eisenhower. Postao je poznat po svom načinu donošenja odluka: kada se savjetinici nisu mogli međusobno složiti, nakon što bi saslušao sve alternative, odluku je donosio on sam.
Tokom 1953. godine, pronađeno je deset oštečenih NLO-a, sa 26 mrtvih i 4 živa Vanzemaljca. Četiri NLO-a pala su u Arizoni, dva u Teksasu, jedan u New Mexicu, jedan u Louisiani, jedan u Montani i jedan u Južnoj Africi. Stotine očevidaca vidjelo je padove tih letjelica. Eisenhower je bio svjestan da tajnu vezanu za leteće tanjure ne može javno obznaniti niti otkriti Kongresu. Početkom 1953. obratio se svom prijatelju Nelsonu Rockfelleru i njih su dvojica osnovali su grupu “MJ-12”. Medutim, vrijeme je pokazalo da je odluka da traži pomoć od Rockfellera bila najveća greška predsjednika Eisenhowera, kako za Ameriku, tako i za cijeli svijet. Rockfeller je, naime, najodgovornija osoba za skrivanje istine od javnosti.
Godine 1953. astronomi su otkrili velike objekte u svemiru kako se približavaju Zemlji. Isprva, mislili su da su to asteroidi. Međutim, ubrzo su ustanovili da bi to mogla biti eskadrila kozmičkih brodova. Projekt “Sigma” to je i dokazao, budući da su uhvaćeni radio-signali sa tih vanzemaljskih letjelica.
Kada su NLO-i došli u blizinu Zemlje, zauzeli su vrlo visoku geosinkroniziranu orbitu iznad samog ekvatora. Bilo je nekoliko ogromnih letjelica čija namjera nije bila poznata. Pomoću projekta “Sigma” i novoosnovanog projekta “Plato”, koristeći se kompjutorskim "binarnim" jezikom bilo je moguće dešifrirati radio-signale Vanzemaljaca i odrediti mjesto njihovog spuštanja.
Pod stogo kontroliranim okolnostima, daleko od očiju svjetske javnosti, ostvaren je kontakt licem u lice sa bićima iz drugih svjetova, tvrdi Richard J. Boylan! Mjesto spuštanja bilo je u pustinji, a poznati film "Bliski susreti treće vrste" romantizirana je verzija stvarnog događaja. Cilj projekta “Plato” bio je samo jedan - uspostaviti diplomatske odnose sa Vanzemaljcima, a to je i postignuto. Da bi dokazali svoje dobre namjere, došljaci su na Zemlji ostavili nekoliko svojih pripadnika, a nekoliko Zemljana otišla je njihovom letjelicom.

SUSRETI SA VANZEMALJCIMA
U međuvremenu, rasa humanoidnih izvanzemaljaca spustila se u vojnu bazu na Floridi i uspostavila neposredni kontakt sa američkom vladom. Od Amerkanaca su zahtjevali samo jedno – da smjesta prekinu sa nuklearnim pokusima i unište svo nuklearno oružje. Na zahtjev američke vlade za razmjenom tehnologije Vanzemaljci su odgovorili negativno! Duhovno nismo još spremni niti za tehnologiju koju već imamo, a još razvijenija tehnologija u rukama naših znanstvenika i političara potpuno bi uništila planet Zemlju. Do definitivnog dogovora nije došlo jer su predstavnici američke vlade smatrali da bi razoružavanje u ovom trenutku predstavljalo veliku opasnost za cijeli svijet. Nisu vjerovali Vanzemaljcima! Da li su donijeli pogrešnu odluku?
Treći susret sa Vanzemaljcima odigrao se 1954. godine u poznatoj vojnoj bazi Edwards Air Force. Baza je bila zatvorena tri dana, nitko nije mogao ući niti izaći. Povijesni događaj bio je unaprijed planiran. Svjedoci su potvrdili da su vidjeli tri NLO-a kako lete iznad vojne baze, i na njih je čak otvorena vatra. Srećom, bez pogodaka. Predsjednik Eisenhower susreo se sa Vanzemaljcima 20. veljače 1954., a jevnosti je priopčeno da je otišao zubaru u Palm Springs. Tom prilikom potpisan je formalni ugovor izmedu Vanzemaljaca i SAD. Štoviše, planeta Zemlja dobila je prvog izvanzemaljskog ambasadora, koji je bio u bazi još od drugog interplanetarnog susreta. Njegov naziv i titula bili su "Njegovo Svemočno Visočanstvo Crill (Kril)". U uskim vojnim krugovima, posprdno je nazivan "taoc Kril".
Ubrzo nakon ovog susreta, predsjednik Eisenhower doživio je srčani udar! Osim predsjednika, susretu su još prisustvovali Franklin Allen (novinar), Edwin Nourse (fizičar), Gerald Light (sa Instituta za metafizička istraživanja) i katolički biskup Maclntyre iz Los Angelesa. Njihova reakcija na ovaj susret trebala je biti pokazatelj moguće reakcije javnosti cijelog čovječanstva. Odlučeno je da javnost još uvijek ne bi smijela saznati za ove kontakte, a kasnija ispitivanja pokazala su da je takva odluka bila ispravna.
Ugovor koji je postignut sadržava i točku koja obje strane obvezuje na šutnju. Vanzemaljci su se obavezali na pružanje pomoći u obliku novih tehnologija koje ne mogu nanijeti nikakvu štetu ako dođe u krive ruke. Sa svoje strane, američka vlada je dozvolila Vanzemaljcima da u znanstvene svrhe vrše ispitivanja na ljudima, ali pod uvjetom da se osoba vrati na mjesto otkuda je odvežena, da joj se ne smije nanijeti nikakve ozljede i da joj se izbriše sječanje na događaj. Također, Vanzemaljci su se obavezali da će obaviještavati Komisiju Majesty Twelve (MJ-12) o svakom svom kontaktu sa ljudima i svakom obavjenom eksperimentu. Isto tako, dogovorena je razmjena diplomata na ambasadorskom nivou.

ULOGA A. HYNEKA
Izvanzemaljci su ostali na Zemlji, a Zemljani su otišli na njihov matični planet, i dogovoreno je vrijeme povratka. Taj događaj prikazanje u filmu "Bliski susreti treće vrste". Zanimljivo, tehnićki savjetnik u filmskom projektu bio je nito drugi do pokojni dr. J. Allen Hynek, čovjek koji pedestih godina pobijao postojanje NLO-a da bi kasnije predvodio grupu istraživača i znanstvenika koji su javno priznavali da su leteći tanjčri nepobitna činjenica!
Autor ovog teksta Richard J. Boylan, za vrijeme svoje službe u američkoj mornarici, u okviru projekta “Grudge” pročitao je tajni izvještaj o kontaktima sa alienima. Autori tog izvještaja bili su pukovnik Friend i dr. J. Allen Hynek, postavljeni na to mjesto od strane ClA-e! Dr. Hynek je bio taj koji je nebrojeno puta opovrgavao prisutnost NLO-a i štampi davao objašnjenja poput "to je samo plin iz močvare koji isparava" ili “o je bio roj insekata”, “jato divljih ptica”, “meteorološki baloni”, “optički fenomeni”... Dr. Hynek je zvanično bio član glasovitog projekta "Plava knjiga" ("Blue book"), a tajno je bio odgovoran za izgradnju nekoliko podzemnih baza za Vanzemaljce i za razmjenu novih tehnologija.
Podzemne baze u kojima borave Vanzemaljci izgrađene su ispod indijanskog rezervata Four Corners, na granicama država Utah, Colorado, New Mexico i Arizona, te u području pod nazivom Dreamland. Dreamland je sagrađen u pustinji Mojave, u mjestu Yucca, gdje se danas leteći tanjuri viđaju gotovo svakodnevno!
U novooformljenom projektu "Redlight", grupa znanstvenika i vojnih eksperata dobila je zadatak da istraže način leta NLO-a. U tu svrhu sagrađena je super tajna podzemna baza u mjestu Groom Lake u Nevadi, na poljima gdje su se inaće testirala nova oružja. Tako je nastala famozna AREA 51, čije su postojanje američka vlada i CIA dugo vremena osporavali. Za ulazak u nju danas je potrebna posebna, tkz. Q dozvola. Iznad površine tla, podrucje je nazvano Dreamland, a ispod površine The Dark Side of the Moon.
Prema informacijama i dokumentaciji koju posjeduje autor ovog teksta Richard J.Boylan, danas najmanje 600 Vanzemaljaca surađuje sa američkim znanstvenicima i osobljem CIA-e. Zbog straha od implantacije, samo odabranim pojedincima dozvoljeno je kontaktirati sa Vanzemaljcima, a njihove su aktivnosti pod neprekidnom kontrolom.

MAJESTY TWELVE-ZAVJERA
Ultra tajnim memorandumom NSC5510, američki je predsjednik Eisenhower osnovao komisiju Majesty Twelve (MJ-12), koja je imala za cilj da koordinira i kontrolira sve u vezi sa kontaktima sa Vanzemaljcima. U to vrijeme nastao je i memorandum NSC5412/1, kojim bi se američkom Kongresu objasnila namjera tajnih sastanaka, ukoliko bi Kongres saznao za to. Grupe MJ-12 brojala je 19 članova, a njeno osnovno pravilo glasilo je da se nikakva akcija ne može poduzeti bez suglasnosti najmanje 12 članova.
Pripadnici te grupe bili su redom birani iz američkog Vijeća za vanjske poslove, a kasnije iz tzv. Trilateralne komisije. Gordon Dean. George Bush i Zbigniew Brzezinski bili su među njima. Većina pripadnika MJ-12 regrutirana je iz tajnih udruženja "Skull and Bones" i "Scroll and Key", koje egzistiraju u sklopu sveučilišta Harvard i Yale!
Trilateralna komisija, koja je svoje ime dobila je po znaku nazvanom "Trilateral insignia", amblemu koji su svemirski brodovi imali prilikom povijesnih susreta, radila je u tajnosti sve do 1973. godine. Za vrijeme Eisenhowera i Kennedya, komisija je lažno nazvana Komitet 5412, odnosno Special Group. Za vrijeme predsjednika Johnsona korišteno je ime Komitet 303, budući je u knjizi "Tajna vlada" kompromitirano ime Komitet 5412. Za vrijeme Nixona, Forda i Cartera upotrebljeno je ime Komitet 40, a za vrijeme Reagana, Komitet PI40. Svih tih godina mijenjao je samo ime, dok su ciljevi i aktivnosti ostale iste.
Godine 1995. postalo je jasno da su Vanzemaljci prevarili Eisenhowera i prekršili ugovor. Osakačeni ljudi i stoka pronalaženi su u velikom broju, širom SAD. Sumnjalo se da grupi MJ-12 Vanzemaljci nisu prikazali točne liste i broj ispitivanih Zemljana. Također je osumnjičena i Rusija za suradnju sa Vanzemaljcima, što se pokazalo točnim. Došljaci su tvrdili da su ljudskom rasom manipulirali, a to čine još i danas pomoću tajnih društava, te uz pomoć magije i okultizma. Međutim, treba imati na umu da bi i takve tvrdnje mogle biti pokušaj manipulacije!
Nakon nekoliko zračnih sukoba izmedu zračnih snaga SAD i NLO-a, koji su se odigrali prije nego što je stupljeno u kontakt sa Vanzemaljcima, postalo je očito da se naše oružje ne može mjeriti sa njihovim. Zbog toga je u studenom 1955. godine sačinjen Memorandum NSC-5412/2 koji je predviđao osnivanje komisije koja bi "ispitala razvoj i primjenu nuklearnog oružja". Pravi razlog je, međutim, bio razvoj oružja kojim bi se Zemljani mogli obraniti u slučaju da izvanzemaljci postanu ozbiljna prijetnja.
Henry Kissinger, član te Komisije, napisao je tada rad "Nuklerano oružje i vanjska politika", koji je objavilo Vijeće za inostrane odnose, a izdavač je bio Harper&Brothers iz New Vorka. Bilo je to 1957. godine.
Poslije saznanja da se naše oružje ne može mjeriti sa oružjem Vanzemljaca, uslijedilo je još jedno šokantno otkriće: Vanzemaljci koriste ljudska bića kako bi dobili izlučevine žlijezda, encime, hormone i krvnu plazmu. Uz to vrše i genetske eksperimente!
Budući da tehnička razina naoružavanja nije jamčila efikasnu obranu protiv visokorazvijenih Vanzemaljaca, MJ-12 su odlučili održavati diplomatske odnose sve dok Zemljani ne razviju adekvatna oružja.

PROROČANSTVA IZ FATIME
Događaj u Fatimi, početkom ovog stoljeća, bili su također pažljivo proučavani od strane američke vlade. Amerika je u Vatikan ubacila svoje krtice i uskoro je napravljena tajna studija koja je uključivala i proročanstva iz Fatime.
Ako je vjerovati, američkim tajnim izvorima, proročanstva iz Fatime nagovještavaju mogučnosti samouništenja ljudskog roda. Događaji koje opisuje Knjiga otkrivenja, zaista će se dogoditi. Proročanstvo kaže da će se roditi dijete koje će u svojim zrelim godinama, donijeti zaračenim narodima mir, a svijet ujediniti lažnom religijom. Pošto zavede cjelokupno čovječanstvo, bit će prepoznat kao Antikrist. Treći svjetski rat buknut će na Bliskom istoku invazijom Izraela na Ujedinjene Arapske Narode (sadašnje arapske zemlje prije toga će se ujediniti), a kulminirat će nuklearnim holokaustom...
Godine 1957. – tvrdi Richard J.Boylan - održan je tajni simpozij na kojem su učestvovali tada najveći znanstveni umovi. Zajednički zaključak bio je zastrašujući: 2000 godine, odnosno odmah po prijelazu u treći milenij moglo bi doći do samouništenja ljudske rase! Zbog toga je predsjednik Eisenhower zatražio od tajnog društva JASON, sastavljenog od najvećih mozgova i najutjecajnijih ljudi, da iznesu moguće alternative opstanka. Tako su nastale:
ALTERNATIVA 1:Nuklearnim bojevim glavama stvoriti ogromne rupe u stratosferi gdje bi toplina i radioaktivne čestice mogle izaći iz zemljine atmosfere. No, taj način stvorio bi dodatnu radijaciju. Velike ozonske rupe koje danas postoje mogle bi biti rezultat provedbe Alternative 1, no to je samo moguća pretpostavka.
ALTERNATIVA 2:Izgraditi podzemne gradove i tunele, gdje bi odabrani pripadnici svih kultura našli utočište u nastupajućoj općoj katastrofi. Ostatak čovječanstva bio bi prepušten samom sebi na površini zagađene planete. Danas znamo da su podzemni gradovi sa svim pripadajučim sadržajima već spremni za prihvat većeg broja ljudi.
ALTERNATIVA 3:Iskoristiti izvanzemaljsku tehnologiju, kombinirati je sa vec postojećom i odobriti određen broj ljudi koji bi osnovali kolonije u svemiru. Mjesec, kodnim imenom ADAM, već je odavno odabran. Slijede, Mars koji nosi kodno ime EVA. Autor ovog teksta R.J.Boylan posjeduje fotografije baza na Mjesecu i vrlo lako se može dokazati da su kolonije na Mjesecu realnost - fotografije je snimila NASA i "procurile" su tek nedavno kada su digitalizirane i pohranjene u kompjutor.
Osim ove tri alternative, napravljen je i jedan čudovišan plan. Uz kontrolu rađanja potrebno je uvesti sterilizaciju i uvesti smrtonosne mikrobe kako bi se smanjio broj ljudi na cijelom planetu. AIDS je samo jedan od rezultata tog plana, slijede ebola, sars... Gospodari svijeta su odlučili reducirati broj crnaca, hispanjolaca i homoseksualaca. U zajedničkom dogovoru, istovremeno kad i američka, i ruska vlada je počela ostvarivati Alternativu 1 i Alternativu 2. Zajedno rade i danas. Sve ove godine, antagonizam izmedu Rusije i Amerike bio je maska kako bi se prevarile mase i opravdali projekti, tobože potrebni radi obrane zemlje. Vlade SAD i Rusije su najbolji saveznici!
Dok je bio u Bijeloj kući, predsjednik Kennedy je postavio ultimatum grupi MJ-12 da smisli način kako da se američka i svjetska javnost upozna sa postojanjem Vanzemaljaca. Bio je spreman to obznaniti u 1964. godini. Također je bio na najboljem putu da otkrije sadržaje tajnih planova koji se vode pod imenima Alternativa 1, 2 i 3. Budući da je postao opasan za ljude iz "Tajne vlade", odlučeno je da mora biti ubijen. To je bio stvarni razlog atentata na JFK!

TAJNI PLANOVI
Posljednjih godina u provedbi je tajni plan (posebno u SAD), kojim bi se trebala pripremiti javnost za konačnu istinu o postojanju kontakata sa Vanzemaljcima. Zbog toga se u SAD javnost svakodnevno bombardira raznim filmovima, radijskim programima, reklamama i ostalim sadržajima koji izvanzemaljce predstavljaju čas kao loša, čas kao dobra bića.
U posljednjih nekoliko godina iznimno je povečan i broj viđenja NLO-a u cijelom svijetu i stoga je za očekivati da će istina o Vanzemaljcima biti objelodanjena vrlo brzo!
Ali vratimo se čudovičnim zamislima članova komisije M-12 o kontroli stanovništva na Zemlji...
Desetljećima “Tajna vlada" organizira nabavu raznih narkotika i distribuira ih uglavnom siromašnima kao i manjinama (Meksikanci, Kubanci i dr.) u Americi. Socijalnim programima nastoji se stvoriti što veći broj nezaposlenih i ovisnih ljudi. Postiće se uporaba oružja do kojeg se lako dolazi, a sve u namjeri da se stvori klima opće nesigurnosti. Najnovije vijesti potvrđuju kako su uvijek u takvim zakulisanim igrama umiješani političari na najvišim položajima. Opravdano se sumnja da je kralj jeftine droge “cracka” George Bush, senior! Direktor CIA-e John Deutch naredio je istragu kako bi se razbila sumnja u to kako je CIA-e, a to znači američka vlada, omogučila nikaragvanskim kontrašima da prodaju drogu u Los Angelesu i Sjedinjenim Državama kako bi došli do novca za borbu protiv Ijevičarskih sandinista, a usput unštili i američku crnačku sirotinju. Budući da se takvim službenim istragama ne vjeruje, osobito kad je riječ o istragama CIA-i, smatra se da je optužba preozbiljna da bi bila povjerena samo toj obavještajnoj službi. Govori se i o tvrdnjama da su pilići koje najčešće kupuju crnci, zaraženi kemikalijom za steriliziranje.
Optužbe u vezu CIA-e s prodavačima droga objavljene su u ozbiljnim novinama iz San Josea. Napisao ih je i dokazima potkrijepio bijeli novinar poslije obimnog istraživanja. Prema njegovim tekstovima kontraši su 80-tih godina goleme količine “cracka” plasirali najprije u siromašne, crnačke dijelove Los Angelesa, a potom i cijelim SAD. CIA je, iako i nije izravno u tome sudjelovala, morala to znati. Glasine se brzo šire, a osobito su naelektrizirani afroamerikanci. Neki od njihovih najpoznatijih predstavnika izjavili su, javno, kako posjeduju dokaze da je George Bush Senior bio "kralj cracka".
Vlada SAD vrlo uspješno podgrijava klimu sveopće nesigurnosti. Projekt "ORTON", koji je i danas aktuelan, ima zadatak da pomoću jeftinih droga i hipnoze izazove želju u mentalno oboljelih osoba za ubijanjem. Brojni su primjeri pucanja u školskim dvorištima i sličnim mjestima. Tim postupcima stvara se građanski lobby koji zatim traži zabranu prodaje vatrenog oružja. Plan odlično funkcionira, a srednja klasa u Americi traži od vlade da stane na kraj slobodnoj prodaji oružja. Slučajevi masovnih ubojstava događaju se širom Amerike, škola u Kanadi, shopping centara, ubojstva u gradu Stockton u Kaliforniji, ubojstvo rabina Meir Kuhana i mnoga druga - ubojice su redom bili na psihijatrijskom liječenju a svima je davana droga, to jest sredstvo za umirenje “prozac”. Ta droga, uzimana u određenim količinama, uzrokuje kod čovjeka ekstremno nasilje. Tako se proizvode masovni ubojice, a također su vršena ispitivanja ugradnjom chipa u pacijentov mozak, takozvani “implant”. I još nešto, takvi napadi redovito završavaju pacjentovom autodestrukcijom (samoubojstvom) i tragovi se brišu!
Kada se val nasilja proširi do očekivane mjere, a to će biti uskoro, počinje predviđena opća medijska kampanja, koja je već u tijeku. Stvara se opće uvjerenje kako u velikim američkim gradovima vlada anarhija, a to i nije daleko od istine. Svakodnevno, u novinama, a i na televiziji potencira se klima sveopćeg nezadovoljstva, nasilja i nesigurnosti.
Sve ovo je dio plana koji nosi tajni kodni naziv REX-84A! Američka vlada je, zajedno sa vojskom, već 1984. godine uvježbavala provedbu tog plana, i to vrlo uspješno. Tajna vlada preuzet će vlast u Americi, a samim tim i u svijetu koji je već podijeljen i dezorijentiran, posebno zadnjih desetak godina. Tajna Vlada usko surađuje sa Vanzemaljcima, što je potvrdio i Philip Klass, agent CIA-e, u svojim dokumentima pisanim od 1970. do 1973. godine.

ŠTO ZNAJU ASTRONAUTI?
Tokom istraživanja svemira i spuštanja na Mjesec, sve američke letjelice pratili su izvanzemaljski brodovi. Dvadesetog studenog 1990. godine TV Channel 2, jedna od televizijskih stanica u Los Angelesu objavila je da “crveni blještavi okrugli objekat” prati spaceshuttle “Atlantis” koji je bio na vojnom zadatku. To je bilo prvo javno priznanje da NLO uistinu postoje.
Bazu Luna na Mjesecu fotografirao je Lunar Orbiter, dok su astronauti iz Apolla snimili film. Na tom se filmu mogu jasno vidjeti velike kupole, sagrađene kao piramide; monumentalne kružne strukture, veliki silosi, mašine za eksploataciju rude u obliku slova "T" i razna vozila nepoznate namjene. Također, jasno je vidljiv i ogromni svemirski brod, a pored njega još jedan manji - sve su to službene fotografije NASA-e. Baza Luna zajednička je rusko-američka Mjesečeva baza i ona dokazuje da Alternativa 3 nije znanstvena fantastika već realnost!
Astronauti iz programa Apollo, svi odreda, bili su šokirani svim tim saznanjima. Zbog toga su se njihovi životi iz temelja promijenili. Naređeno im je da šute, pod prijetnjom najstrožih kazni i ucjena. Jedan astronaut je progovorio britanskom producentu TV emisije "Alternative 3", i jasno mu rekao što su sve vidjeli. Taj isti astronaut napisao je i knjigu ''Alternative 3" pod pseudonimom Bob Grodin. (Stvarni Bob Grodin postoji i odigrao je značajnu ulogu u prikrivanju istinskih razloga ubojstva predsjednika Kennedya.), ali je 1978. godine počinio samoubojstvo. Nije izdržao pritiske i ucjene. Prije toga morao je u knjigu uvrstiti brojne laži kako bi odjek tv-emisije "Alternative 3" do kraja ublžio i minimizirao.
Istinu je, ipak, nemoguće sakriti. Previše astronauta i pilota vidjelo je izvanzemaljske letjelice i mnogi su spremni da svjedoče.
Prisjetimo se...

MAJOR G. COOPER: “Oni nas posječuju!”
Posljednji Amerikanac koji je u svemir letio sam bio je major Gordon Cooper. Dok se nalazio u orbiti oko Zemlje, iznad grada Pertha u Australiji, 15. svibnja 1963. oko 22 sata vidio je sjajni, zelenkast objekat kako mu se velikom brzinom približava. NLO je bio zamječen i iz radarske baze Muchea nedaleko Pertha. Kada se Cooper spustio na Zemlju, novinarima je bilo zabranjeno postavljati pitanja u svezi NLO-a. (Vijest je proširila australska nacionalna TV i radio mreža koja je pratila čitav let.)
Prilikom svog govora u Ujedinjenim Narodima, major Gordon Cooper nije iimao dlake na jeziku. Izjavio je:
"Vjerujem da izvanzemaljske letjelice i njihove posade posječuju našu planetu!... Mnogi astronauti ne žele o tome govoriti."
Nešto kasnije, u intervjuu koji je dao J. L. Fernandu, Cooper je bio još jasniji:
"Godinama, držim tajnu u sebi. Mnogi piloti i astronauti, također. Sada želim reći istinu. Svaki dan radari širom SAD-a uhvate poneku letjelicu nepoznatog podrijetla. Tisuće ljudi vidjelo je NLO-e. Postoje brojna svjedočanstva i dokumentacija o tome, ali se sve skriva od javnosti! Zašto?! Da bi se izbjegla panika, naravno. Nedavno sam, ovdje na Floridi, bio svjedokom neobičnog fenomena,. Vidio sam kako se iznenada pojavio plamen na jednom polju, a iz plamena je izronio NLO. Jasno sam vidio nekakva bića kako napuštaju letjelicu i uzimaju uzorke tla. Kada su se vratili u letjelicu, ona je nestala nevjerojatnom brzinom. Nitko me ne može razuvjeriti da nisam vidio NLO i Vanzemaljce!..."

N. ARMSTRONG I E. ALDRIN: “Oni su na Mjesecu i gledaju nas!”
Prema riječima NASA-inog astronauta Neila Armstronga. Vanzemaljci imaju bazu na Mjesecu i nedvosmisleno nam poručuju da se Mjeseca klonimo. Sigurno je da su obojica – Neal Armstrong i Edvin “Buzz” Aldrin - odmah nakon povijesnog spuštanja na Mjesec, 21. srpnja 1969., vidjeli vrlo jasno kozmički brod Vanzemaljaca. Jedan od astronauta javio je da vidi svjetlo u krateru, tokom TV prijenosa.
Bivši NASA-in službenik Otto Binder uspio je ''premostiti" NASA-ine telekomunikacijske veze i snimiti sljedeći dijalog:
NASA: ...Stoje tamo? Kontrola zove “Apollo 11”...
“APOLLO 11”: Ove "bebe" su ogromne!... Enormne!... Bože, ovo ne biste vjerovali! Kažem vam da je tamo još jedna letjelica, na rubu kratera. Oni su na Mjesecu i gledaju nas!
U razgovoru sa Neil Armstrongom, koji je vođen na simpoziju NASA-e, jedan novinar je je Armstrongu postavio pitanje:
- Što se, zapravo, zbivalo na Mjesecu za vrijeme misije “Apollo 11”?Armstrong: - Bilo je nevjerojatno!... Znali smo da postoji mogučnost susreta sa Vanzemaljcima. U stvari, bili smo na to upozoreni - od strane Vanzcmaljaca.
- Kako mislite, "bili smo upozoreni" ?
Armstrong: Ne mogu ulaziti u detalje... Mogu samo reći da su njihovi brodovi veći i brži od naših, znatno su tehnološki napredniji. One što smo vidjeli bili su veliki... i prijeteći!
- Ali, NASA je nastavila sa svojim misijama i nakon događaja vezanih uz Apollo 11!?!...
Armstrong: Naravno, NASA je morala nastaviti ali o događajima (u vezi s misijom “Apollo 11”) se šutjelo. Nije se htjelo izazivati panika na Zemlji.
Armstrong je sa Mjeseca obavijestio Kontrolu na Zemlji kako ih “promatraju” dva velika leteća objekta. Međutim, NASA je cenzurirala taj dio prijenosa i javnost nije mogla ništa čuti o postojanju NLO-a. “Buzz” Aldrin snimio je kolor film na kome je zabilježeno i kretanje NLO-a, a nastavio je snimati i pošto je Armstrong izašao izvan svoje letjelice. Armstrong je priznao da je priča istinita ali nije želio ići u detalje, osim što je naglasio kako je CTA odgovorna za zataškavanje cijelog slucaja.
Osim navedenih astronauta, izvještaje o bliskim susretima sa izvanzemaljskim letjelicama dali su i astronauti Donald Slavton (1951.), Robert White (1962.), Joseph A. Walker (1962.), te Eugen Cernan (1973.) i Maurice Chatelain (1979.).
Poznata je izjava NASA-inog astronauta Scotta Carpentera:
"Nikada, prilikom boravka astronauta u svemiru, oni nisu bili sami. Svi do jednoga su bili pračeni NLO-ima!..."

SUKOB NA MJESECU
Budući da se suradnja sa Vanzemaljcima odvija već desetljećima, došli smo u posjed tehnologije koja nadmašuje sve naše snove. Momentalno, SAD posjeduju atomsku antigravitacionu letjelicu smještenu u jednoj tajnoj bazi u Nevadi. Američki su astronauti tom letjelicom došli do Mjeseca, Marsa i Venere. Javnost je sistematski obmanjivana o pravoj prirodi ovih planeta, kao i o stupnju razvoja današnje tehnologije.
Tek je posljednjih godina objavljeno da je pronađena voda na Mjesecu, međutim, ta činjenica godinama je poznata uskom krugu ljudi, kao što im je vrlo dobro poznato i postojanje velikih baza, također, na Mjesecu!
Autor ovog teksta Richard J. Boylan posjeduje službene NASA-ine fotografije, a neke od njih bile su objavljene i u knjigama "Otkrili smo na Mjesecu baze Vanzemaljaca " i "Još je netko na Mjesecu", autora Freda Stecklinga. Godine 1969. došlo je, navodno, do ozbiljnog incidenta između Rusa i Amerikanaca u zajedničkoj bazi na Mjesecu. Ubijeno je 66 ljudi, a neki američki znanstvenici bili su neko vrijeme taoci Rusa. Rusi su tada bili suspendirani iz zajedničkog programa, ali su napetosti prevazidene i ponovo je uspostavljena saradnja, koja i danas traje.
No, neki misle da je scenarij pobune u podzemnoj bazi ARCHULETA MESA čista dezinformacija, koja je imala za cilj izazvati zbunjenost. John Lear je autora ovog teksta uvjeravao kako su specijalne Delta Force jedinice došle u sukob sa Vanzemaljcima (Novi Svjetski Poredak mora imati neprijatelja iz svemira). Međutim, istina je da je jedino neprijateljstvo između Zemljana i Vanzemaljaca bilo izazivanje i pucanje na NLO od strane SAD. Zadatak je bio srušiti NLO i ispitati njihovu tehnologiju ali se u tome nije uspjelo.
Jedan je slučaj posebno zanimljiv. Godine 1978. jedan je trokutasti NLO nekoliko puta preletio iznad vojne baze. Tada je otvorena vatra na leteći tanjur, koji je svaki put uspješno izbjegao projektile američke vojske. Kao da su Amerikancima htjeli pokazati koliko su nadmočni i napraviti ih smiješnima!

KONTROLA "MUFON"-a
"MUFON" - Mutual UFO Network, je internacionalna organizacija sastavljena od ljudi koji se ozbiljno i studiozno bave fenomenom NLO-a. Udružili su svoje znanje i talente, a organizacija MUFON ima svoje podružnice na svim kontinentima. Sjedište organizacije je u SAD, a svatko tko smatra da je vidio NLO može javiti na sljedeću adresu:
MUTUAL UFO NETWORK, INC. 103 Oldtowne Road Seguin, Texas 78155- 5099 USA
U “MUFON”-u je zastupljeno 45 znanstvenih disciplina, kao što su medicina, psihologija, psihijatrija, teologija, astronomija, komunikacija, političke nauke, fotoanalize i mnoge druge, a Upravni odbor sastavljen je od fizičara, matematičara i doktora raznih znanosti.
Međutim, sve važnije NLO organizacije kontrolirane su od strane "Tajne vlade". Jedna takva organizacija, NICAP, bila je razorena iznutra, infiltriranjem agenata CIA-e.
Dobar primjer je i MUFON. Stotine članova u cijelom svijetu vode istrage, šalju fizičke dokaze u centralu gdje dokazi odmah nestaju. Nedavni primjer: u dvorištu škole u mjestu Gulf Breeze na Floridi sakupljena je tekučina koja je iscurila iz NLO-a koji je preletio to područje. Uzorci su poslani MUFON-u, gdje su odmah nestali.
Direktor Walter Andrus, izjavio je kako su uzorci slučajno izgubljeni, što je obična laž! No, to nije prvi puta da MUFON uništava fizičke dokaze. Smatra se kako je MUFON "crna rupa" u svjetskom "NLO dvorištu". Kontrola informacija je velika i ništa ne može promaknuti. Članovima se govori u što da vjeruju a u što ne i većina ih nije svjesna kako je sve kontrolirano. Direktori uživaju financijsku podršku vlade u vidu visokih prihoda, mirovinskih čekova i slično, a ruku koja ih hrani ne žele ugristi. Novac je osnovni način kontrole.
Najvažnije UFO publikacije su također kontrolirane, kao što je slučaj sa "UFO magazinom". Vicki Cooper, izdavačica "UFO magazina" sama je prije nekoliko godina izjavila prijateljima i rođacima da je financijski pomaže CIA. Još 1988. kada je Vicki intervjuirala Leea Grahama u njegovoj kući u Huntrigton Beachu, on se sjeća kako je na odlasku rekao "znaš, moj magazin mogla financirati CIA". Sin Vicki Cooper pohađa "West Point Militaru Academv". Kada se jednom prilikom nije složila sa vladinm mišljenjem o jednom slučaju NLO-a, odmah su ocjene njenog sina postale lošije.
Prema izjavi Don Eckera, Vicki Coper je radila za poznatu madam Mayflower. FBI je htio uhititi madam Mayflower a pronašli su Vicki kao krivca za falsificiranje poreznih knjiga. Uhapšena je, ali se na sudu pojavila kao krunski svjedok. Umjesto povratka u zatvor, rečeno joj je da pokrene "UFO Magazin". Dobila je novac i počela objavljivati informacije koje su joj diktirane. UFO Magazin se čita u cijelom svijetu, a čitatelji pojma nemaju o zakulisanim igrama.

ZAKLJUČAK
Američka vlada još nije spremna javnosti otkriti najčuvaniju tajnu - postojanje Vanzemaljaca na Zemlji. Sve dok to ONA ne odluči, i dalje će postojati agenti zaduženi za dezinformacije, zataškavanja, prijetnje, ucjene itd.
Ljudi ne znaju koliko su izmanipulirani i kako se njima vlada pomoću raznih tajnih društava, religija, magije, okultizma... Eisenhower je bio posljednji predsjednik koji je bio u potpunosti upoznat sa strogo čuvanim tajnama. Predsjednici koji su došli poslije njega dobivali su informacije od grupe MJ-12, i to informacije koje nisu bile potpune.
Svi predsjednici progutali su servirane priče o alienima koji su dobili utocište na našoj planeti i koji nam za uzvrat daju nove tehnologije. U meduvremenu, nevini ljudi stradaju kao žrtve Vanzemaljaca i naših znanstvenika. Na njima se vrše jezivi eksperimenti. Javnost se i dalje obmanjuje.
Od 27. do 29 ožujka 1996. godine u hotelu Sheraton u Washingtonu održan je Okrugli stol pod nazivom "Kada se kozmičke kulture sretnu". Daleko od očiju javnosti o toj temi raspravljali su vrhunski znanstvenici, akademici, predstavnici američke i ruske vlade, vojni službenici i predstavnici glavnih religija. Unatoč neobično jakom osiguranju, dijelovi nekih izlaganja tajno su snimljeni i predstavljaju nepobitan dokaz da su ONI MEĐU NAMA!
Vrijeme za njihovo javno pojavljivanje je došlo!

Nastavlja se...

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 18.10.2009.

ZAGONETNE POJAVE

Pobjednik je tema zagonetne pojave sa 56% glasova.

KAD S NEBA PADNE ZMAJ...
U ruskim srednjovjekovnim ljetopisima susrećemo mnoge opise tajanstvenih pojava što su se, s vremena na vrijeme, događale na nebu. Mnoge od njih nikada nisu racionalno objašnjene! S krajnjom preciznošću stari ruski kroničari su bilježili pomrčine, pojave kometa ili polarne svjetlosti... Među tim svjedočanstvima nerjetko nalazimo na saopčenja o pojavama, koje se ne mogu racionalno objasniti. Znamenja, kako se nazivaju u ljetopisima I kronikama, različita su karaktera i zabilježeno ih je veliki broj. Samo u razmaku od 10. do 17. stoljeća kroničari su zabilježili 54 nebeske pojave, koje nisu mogle biti protumačene nekom od prirodnih događanja uobičajenih u astronomiji i meteorologiji. Budući da ovdje ne možemo navesti sve izvještaje, zadržat ćemo se samo na najkarakterističnijim, čiji prikazi sadrže relativno dosta detalja....

VATRENI KRUG
Tako se 1028. godine nad sjeverozapadnom Rusijom pojavilo na nebu prikazanje u obliku zmaja, koje su svi mogli vidjeti. Zatim, 1088. godine u Kijevskoj zemlji: “Te su godine ljudi Vsevoloda bili u lovu kad padne s neba zmaj, a ljudi povikaše od zaprepaščenja“. Godine 1214. u Novogradskoj zemlji “veljače, prvog dana u mjesecu, u nedjelju mirnu i blaženu - zagrmilo je za vrijeme jutarnje službe i svi to čuju, i tek nakon toga vidješe zmaja letećega...“
“Godine 1412. prosinca, osmog dana u mjesecu, bijaše knez Vasilij Mihajlović za blagdana Svetog začeća, u svom selu Strazkovu, kad li poletio baš u vrijeme večernje službe, od grada Kasina - zmaj velik i strašan, vatrom dišući. Letio je od istoka prema zapadu i svjetlio poput zore. Vidio ga je i knez V. Mihajlović i njegovi boljari, a i ljudi u svim selima oko grada...“
Ljetopisni izvještaj iz 1144. godine dopunjuje navedeno saopčenje zanimljivim detaljima. Te je godine, naime,“bilo prikazanje iza Dnjepra, u Kijevskoj općini. Letjelo je nebom do zemlje, kao vatreni krug i ostavljalo za sobom trag u obliku - velikog zmaja. Taj je trag ostao na nebu oko jedan sat, pa se razišao!”
Kakvi su “to "zmajevi” na nebu, čijoj pojavi predhodi, sudeći prema izvještaju iz 1144. godine, prolijetanje “vatrenog kruga“? Stiće se dojam da upravo taj “vatreni krug“ostavlja iza sebe trag sličan letećem zmaju, koji se zadržava na nebu neko vrijeme (do jednog sata) nakon njegova prolijetanja!

ŠTO JE PALO?
Godine 1552. psovska kronika još detaljnije opisuje zagonetna prikazanja. “Mjeseca ožujka“- kaže se u njoj - “pojavila se na jugozapadu zvijezda, koplju nalik. Mogla se vidjeti i danju i noću i to je trajalo cijeli mjesec. Postepeno je nestala u pravcu sjevera. Iste godine, posljednjeg dana prije posta, bilo je još jedno prikazanje: na istom mjestu gdje je bila zvijezda pojavilo se na nebu poput zmaja, ali bez glave, i stajalo je nisko iznad zemlje. Ljudi su vidjeli da je rep pružalo kao surlu, a da je izgledalo poput bačve; zatim je palo u plamenu, a dim se raširio po zemlji. Sve je to trajalo oko sat vremena.“
Ovaj je opis u općim crtama sličan onom izvještaju iz 1144. godine. Ponovo se radi o okruglom predmetu (bačva), koji iza sebe ostavlja zmijoliki vatreni rep na nebu, što je i davalo osnove da se govori o - letećem zmaju!
Uobičajene usporedbe s kometima, koje nailazimo i u literaturi, nisu osobito uvjerljive. Prije svega, zato što se za opisivanje ljetopisci koriste drugim definicijama nego kad se radi o kometima, a drugo, zbog toga što se ne slaže vrijeme pojavljivanja kometa s ljetopisnim opisima “misterioznih letećih zmajeva“
Uostalom, “letećim zmajevima“ susrečemo se i u mnogim drugim izvorima. Na primjer, njemački kroničar Adam Bremenski, koji je živio u 11. stoljeću, pisao je da žitelji Estonije - Esti - “obožavaju leteće zmajeve“! “Noću se u ovoj zemlji često pojavljuju ognjeni zmajevi“- spominje 1544. godine Sebastian Munster u svom radu Kosmografija, misleći na neobične svjetlosne pojave koje se događaju nad zemljom Maarjamaa (Estonija). Također su dobro poznati “leteći dragoni“iz drevnih kineskih kronika.

ZAGONETNE POJAVE
Godine 1110. kroničari su zabilježili: “Bijaše prikazanje nad Pečerskim samostanom, pojavio se vatreni stup od zemlje do neba, veljaće mjeseca, jedanaestog dana!...“
Godine 1204:
“Ove je godine bilo veliko prikazanje: na istoku, na nebu su bila tri sunca, a na zapadu četiri sunca, u središtu nešto kao veliki Mjesec, poput svoda. Prikazanje je stajalo od jutra do podneva!...“
Ovi izvještaji također imaju mnoge sličnosti s izvorima s drugih jezičkih područja. Spomenut ću samo neke od njih. Stari zavjet govori o tome kako su djeca Izraela izlazila iz Egipta pomoću vatrenog stupa. Korejska kronika Samguk Sagi kaže da su se u proljeće 766. godine na nebu pojavila istovremeno dva sunca, a zime 845. godine - tri sunca. Prema vijetnamskim izvorima, u srpnju 1180. istovremeno su se pojavila - dva sunca!
Godine 1281:
“Ove zime bilo je prikazanje na nebu - vatreni oblak na zapadu. Iskre su išle po svojoj zemlji. Prikazanje je stajalo malo, pa je nestalo!“
Godine 1360:
“Bilo je na nebu strašno prikazanje, prolazio je oblak krvavi, sa istoka na zapad!“
Kakvi su to oblaci koji su izazvali tako veliku pažnju i uzbuđenje savremenika?
Oćito radilo se o fenomenu koji nije lako objasniti. Osim toga i u drugim su zemljama bili opaženi slični oblaci. Tako se 246. godine, kako je zabilježeno u kronici Kim Busika, u Koreji pojavio oblak sličan komadiću svile. Jedanaestog ožujka 957. mnogi Japanci su vidjeli bijeli oblak dug 1,2 dzea (1 dze - 3,03 m) i sirok 2,3 suna (1 sun - 0,3 m). Ljudi su ga prozvali - jutarnjom zvijezdom!
U Vijetnamu je 1102. godine viđen - sretan oblak (?!), a 5. prosinca 1577. godine u sedam sati ujutro, nekoliko kilometara od njemačkog gradića Tibingena, prema opisu Pierrea Buestoa, dogodilo se ovo:
“Oko Sunca se pojavilo mnostvo tamnih oblaka. Uskoro poslije toga, iz pravca Sunca dosli su i drugi oblaci. Jedni svijetlocrveni, plamteci, a drugi zuti kao safran. Iz ovih su oblaka s tutnjavom izašla tijela nalik velikim i širokim šeširima. I zemlja je postala žuta i krvava. Činilo se kao da je bila pokrivena šeširima raznih boja, crvenim, plavim, žutim, zelenim, ali najveći broj su bili - crne boje!“

LAŽNA SUNCA
Izvještaji o letećim zmajevima najčešće se povezuju s pojavom vatrenih krugova. Takvi se izvještaji poklapaju s velikim brojem izvještaja, u kojima susrećemo neobične vatrene krugove i lopte... Tako je 1104. godine zabilježeno u Rusiji:
“Ove je godine bilo prikazanje: stajalo je Sunce u krugu, u sredini križ, a u sredini križa Sunce. Izvan kruga bila su dva polusunca, a povrh Sunca uz krug - rogovi usmjereni na sjever. Takvo je prikazanje bilo i s Mjesecom 4, 5. i 7. veljaće!“
Godine 1275. “bilo je znamenje na nebu 12. lipnja: Sunce kao da se ogradilo krugom, a u središtu kruga bijaše križ, dok su lukovi bili leđima spojeni“. Ljetopisni zbornik iz 1497. piše o sličnom događaju:
“Ove godine, 18. travnja, bilo je prikazanje na Suncu, koje se ogradilo likovima plave, zelene, žute, crvene i grimiznocrvene boje, a u sredini bijaše križ!“
Godine 1408:
“Petnaestog travnja, u nedjelju u 12 sati, bilo je prikazanje na Suncu: pojavio se krug na nebu, s jednim krajem u sredini neba, a s drugim prema zapadu. Iznutra je bio crvene i zelene boje. Još su dva polukruga bila iznutra i iznad kruga, te dva luka na isti način. Krajevi tih lukova dopirali su do samog zapada. Unutar lukova u sredini, pravo je Sunce išlo prema zapadu, između lukova. Ispod samog kruga bila su i dva roga: jedan s krajem prema jugu, drugi prema sjeveru, a u sredini rogova kao da je sunce sjalo, sjajnije od onog pravog. Sa obje strane pravog Sunca vidjela su se druga dva sunca između lukova. I sve je to bilo vidljivo u toku dva sata, a zatim su krugovi i lukovi nestali, tri su se lažna sunca stopila na mjestu, nastalo je jedno i krenulo iza pravog Sunca i iznad njega, zatim je nestalo iza obzora nakon pravog Sunca. Ovo su prikazanje vidjeli u Moskvi, dok u drugim gradovima, to niko nije vidio...“
Godine 1475:
"Devetog studenog veliki knez Grigorij Peruskov vidio je dva sunca, u dva sata po danu, kad je išao poljem: pravo je Sunce išlo svojim putem, a neobično poviše njega, onako kako ljeti ide pravo Sunce, i svijetlilo se bijelom svjetlošću, a zraka od njega nije bilo. Nije ga vidio samo on, već i svi oni koji su bili s njim.”

KRUGOVI NA NEBU
Prema Mažurinskom ljetopiscu, ovoj neobinoj pojavi prethodilo je sljedeće:
"Ove se godine pojavila na nebu velika zvijezda, koja je izlazila u šest sati navečer, od ljetnog izlaska prema ljetnom zalasku. Od nje se sprijeda protezala zraka, vrlo svijetla i debela. Kraj te zrake se kao rep ptice vukao...”
Nakon nekoliko mjeseci, koncem veljaće 1476. godine dogodilo se sljedeće:
"A ove nedjelje su po noći mnogi promatrali blještavu svjetlost i krugove na nebu!”
Godine 1484:
"Jedanaestog ožujka Sunce je izaslo vrlo sjajno, a oko njega krug, jako velik; u njemu je bilo sve crveno, zeleno, grimiznocrveno i žuto. Zrake su se od njega prostirale na sve strane, a vidjela su se dva bijela roga; treža zraka bila je iznad Sunca, a luk raznih boja, njegovi su krajevi dopirali sve do sredine neba. Sve se to moglo promatrati dva sata...”
Godine 1691, "siječnja mjeseca, 17. dana, u četiri sata ujutro pojavilo se prikazanje na nebu iznad Kremlja; mislim da je iznad citave Moskve bio veliki sjajni krug, izgledom bijeli, a na tom krugu četiri veklika znaka, nalik Suncu sa zrakama, rasporedenim u krug. U sredini velikog kruga, na samom vrhu ispod Sunca, stajao je luk. Sunce je sjalo vrlo jako, a oblaka na nebu nije bilo. Prikazanje je stajalo na nebu cetiri sata. Ljudi su sve vidjeli i čudili se božjem čudu. Zatim je nestao veliki krug i ostalo je samo Sunce. Pred večer se veliki krug ponovo pojavio, sjao je, ostao neko vrijeme, pa je nestao.”
Izvještaji o vatrenim krugovima i vatrenim loptama pominju se i drugim krajevima svijeta. Tako u čuvenom "Tulskom papirusu” (čuva se u egipatskom muzeju u Vatikanu), koji je zapravo samo fragment iz anala faraona Tutmosa III (1483-1450. g. pr.n.e.) postoji zapis jednog zreka (čuvara tajnih znanja) iz Kuće života, u kojem se, između ostaloga, kaže:
"...Trećeg mjeseca zime, godine 22, u šest sati ujutro pisari Kuće života vidjeli su vatreni krug koji se kretao nebom. Mada nije imao glave, dah njegovih usta bio je odvratan. Jedan rod (oko 45 m) bilo je dugo njegovo tijelo i jedan rod široko, i bilo je bezvučno. Srce pisara se zaprepastilo i prestravilo i pisari su pali nicice. Oni su o svemu izvjestili faraona...”
Iz papirusa se može dalje zaključiti da je vladar Egipta zapovijedio da se istrazi ta pojava. Dobivši naknadne obavijesti, prisjetio se da je u papirusima Kuće života već bila zabilježena slična činjenica. Nakon nekoliko dana na nebu Egipta opet su se pojavili vatreni krugovi. Oni su svijetlili "sjajnije od svjetlosti Sunca”. Ovaj put ih je promatrao i sam faraon zajedno sa svojom vojskom. Krugovi su se digli više u nebo i nestali u južnom smjeru. Faraon je zapovjedio da se ova cinjenica unese u anale kako bi "sječanje ostalo za sva vremena”.

NEBESKI DISKOVI
O "nebeskim diskovima” piše u svom radu i grčki filozof Aristotel. Godine 329. pr.n.e. Aleksandar Makedonski i njegova vojska vidjeli su prilikom prijelaza rijeke Dzaksartas, u Indiji, dva "srebrna štita, koji su rigali silnu vatru”!
Kako piše Plinije u 2. svesku svog "Prirodoznanstva”, u 100. godini pr.n.e. iznad broda konzula Lucija i Gaja Valerija preletio je nebom, od istoka ka zapadu, "sjajni štit izbacujući iskre”!
Godine 91. pr.n.e. "blizu Spoletiuma (Italija) spustila se s neba vatrena lopta zlatne boje, koja se stalno povečavala. Zatim je, hvatajući visinu, krenula na istok. Kugla je bila veca od Sunca”.
Dvanaestog septembra/rujna 1271. godine, na nebu iznad Japana, pojavio se sjajan, svjetleci krug, sličan punom Mjesecu. I latinski rukopis Emplfortskog samostana, u Engleskoj, detaljno opisuje kako se 1290. godine iznad glava preplasenih redovnika "pojavilo golemo, ovalno srebrnasto tijelo koje je nalikovalo disku”.
Četrnaestog travnja 1587. godine, iznad Japana se pojavilo pet tajanstvenih prstenova u obliku Sunca. Oni su bili crvene, crne i drugih boja. svibnju 1606. godine vatrene su se lopte stalno pojavljivale iznad Tokia, a godine 1646. mnogi su stanovnici Cambridgea, u Engleskoj, vidjeli vatreni točak koji se spustio iznad grada, okrečući se, a zatim je ponovo uzletio na nebesa i nestao velikom brzinom!
Zagonetne pojave na nebu i dalje su se pojavljivale. Tako je 1661. godine iznad Worcester, u Engleskoj, nekoliko puta proletjelo nekakvo okruglo leteće tijelo. Sačuvana je također stara gravura s prikazom "vatrene lopte”, koja je 4. studenog 1697. godine polagano preletjela iznad Hamburga (Njemacka).
Neobična nebeska zbivanja, koje sam naveo, svjedoće da ruski srednjovjekovni izvori u opisima prikazanja i znamenjan vrlo precizno utvrđuju neobjašnjive nebeske pojave, koje su po svojim karakteristikama analogne znamenju zabilježenom u različitom vremenu i na različitim geografskim područjima. Teško bi sve to moglo biti plod fantazije dokonih ljetopisaca. Ipak, znanost je dužna objasniti što, zapravo, predstavljaju sve te neobične (ne)prirodne pojave. Za sada je još uvijek teško reći nešto određeno. Mogu se samo nadati da ću uspjeti proanalizirati ove dosta neobične ali detaljno opisane izvještaje ruskih kroničara i da ću pokušati odgonetnuti stare misterije...

Nastavlja se...

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 12.10.2009.

BERMUDSKI TROKUT (Treći dio)

Pobjednik je tema bermudski tokut (treći dio) pa krenimo odmah u istraživanje. Ovo će mislim posebno zanimati para(ne)normalnog.

ŠTO KRIJU TAJNE ARHIVE?
Tiho i daleko od očiju javnosti, u specijalni dio KGB-a, godinama su se slijevala svjedočanstva, izvješča i dokumenti o susretima i viđenjima čudnih letećih i plovećih objekata...U novoislandskom znanstvenom časopisu “Pogled u svemir”, zabilježeno je interesantno svjedočanstvo pilota Stjuarta Bareta. On je 2. veljaće 1965. godine letio zrakoplovom DC-3, nisko iznad obale sjeveroistočno od Helensvila. Iznenada, na morskoj površini, Baret je ugledao tamne obline nekog neobično dugog plovećeg objekta. Vjerujući da se radi o nekom ogromnom kitu, kakve je u toj oblasti viđao i ranije, smanjio je brzinu i spustio se nisko iznad morske pučine. Ali, nije se radilo o golemom morskom sisavcu. Naprotiv!

ZAGONETNO PLOVILO
“Neobični objekat bio je savršeno simetričnog oblika“ - zabilježio je u svoj izvještaj novozelandski pilot. „Bio je od nekakvog svijetlucavog materijala, ali se spolja nisu mogli vidjeti nikakvi mehanizmi za pokretanje i upravljanje. Tajanstveno je plovilo je bilo dugo oko 30, a široko oko pet metara, a njegov oblik nije odgovarao nijednom poznatom tipu podmornice!...“
Zašto podmornice?!… Zar se radilo o podmornici?
- Vjerojatno! – smatra Baret. – Jer, upravo kada sam se našao iznad zagonetnog objekta, on je naglo zaronio. Istog su trena kazaljke na kontrolnoj tabli u zrakoplovu ludo zaigrale. Pokušao sam mu se približiti, ali je misteriozno plovilom netragom nestalo u morskim dubinama.
Moćnici bivšeg Sovjetskog Saveza svojevremeno su uveli centralizirano prikupljanje podataka o zagonetnim pojavama i neidetificiranim plovećim i letećim objektima, a izvještaji su obuhvatali područja od Baltika do Pacifika. Bili su to ultra tajni projekti koje je kontrolirao moćni KGB, a vođeni su pod različitim imenima: „Mreža“, zatim „Galaktika“, a potom „Horizont“.
U golemu mrežu specijalnih izvještaća bili su uključeni vojnici, pomorci, policajci, piloti, ćak i partijski aktivisti sa dalekih prostranstava.
Na čelu istraživačkog tima KGB je postavio čovjeka od velikog povjerenja, obavještajnog pukovnika Borisa Sokolova, koga „Aganjokov“ publicista Alexsandar Nikonov posljednjih godina javno optužuje da je preko 400 najznačajnijih dosijea, uključujući i najvrednija dokumenta i video snimke o pojavama letećih tanjura i neidentificiranih plovećih objekata na nebu i u vodama bivseg SSSR-a predao Zapadu, najviše Amerikancima.
- Tisuću drugih ništa manje značajnih izvještaja o problemu letećih tanjura - tvrdi javno Nikolov - Sokolov je držao u putnom kovčegu, na tavanu svoje djece... O njima se već dugo ništa ne zna. Možda su već odavno nestali iz Rusije...

PROKLETE ČINJENICE
Da bi dokazao svoju hipotezu da je rusku nuklearnu podmornicu „Kursk“ potopilo zagonetno plovilo „koje ne pripada nijednoj zemlji sa našeg planeta“, Alexsandar Nikonov je razgovarao i sa Borisom surikovim, možda i najvećim ruskim autoritetom za leteće i ploveće neidentificirane objekte. Surikov se proslavio time što je uspio raskrinkati brojne fotografije i autore video-snimaka letećih tanjura, dokazavši da se radi o prefinjenim falsifikatima, a ne o istinitim foto-dokumentima!
Surinovu je neshvatljivo, ćak i smiješno što zvanične državne strukture u Rusiji službeno poriću pojavu neidentificiranih letećih i plovećih objekata u vrijeme kada neke zemlje, poput Francuske i Ćilea „službeno priznaju postojanje tehničkih objekata izvanzemaljskog podrijetla u atmosferi oko Zemlje“!
- Istina je - kaze Boris Surikov - da su mnoge epizode o kojima govore povijest iz zapadnjačkih izvora izmišljene, ali neidentificirani ploveći i leteći objekti su - gruba istina. Oni postoje i dio su naše svakodnevnosti!
To bi moglo biti točno. Uostalom, postoje i vjerodostojni izvještaji i dokumenti. Postoje epizode koje nisu izmišljene i koje je teško demantirati. Uostalom, evo što je doživio japanski pilot Yokomo Shiu...

Tog dana Shiu je iz Baze poletio u 20,18 sati. Već nakon petnaestak minuta ispod sebe je vidio nešto nevjerojatno - poput kakva priviđenja - otvorilo se more! Fantastični prizor pratile su eksplozije, a onda se iz morske pjene vinulo nešto što je bilo nalik izduženom srebrnom disku. Yokomo je mehanički uključio radio i obavijestio Bazu:
- Nalazim se iznad Oshime… Ispod mene leti nešto nalik letećem disku... Izronio je iz mora... što da radim? Prijem...
- Prati ga! – dobio je odgovor.
Yokomo je okrenuo aparat udesno i našao se iza misteriozne letjelice. Bio joj je “u repu” i pratio ju je prema otvorenoj pučini. Istodobno je obavještavao Bazu o svemu što se dešavalo ispred njega.
- Letjelica mijenja boju. Postaje purpurnocrvena… Sada je narandzasta… Povećava brzinu… Nisam u stanju više je pratiti… Bježi mi… Nestaje… što da radim?!…

OTVORITI TAJNE DOSIJEE
Leteljica je uistinu nestala, a Baza je pozvala Yokoma da se vrati. Okrenuo je aparat, ali te noći za njega nisu prestala uzbuđenja. Kada se ponovo našao u blizini Oshime, pogledao je mjesto odakle se u nebo vinula misteriozna letjelica. I ponovo se zapanjio: na dnu mora, nešto je gorjelo!
Svuda unaokolo dokle je sezao pilotov pogled pružao se fantastičan prizor: more se presijavalo u raznim nijansama narandzaste boje! Nešto slično Yokomo Shio nikada u životu nije imao priliku da vidi.
Nevjerojatni događaji registrirani su posljednjih godina na različitim pomorskim meridijanima, a saradnik moskovskog tjednika “Aganjok” Alexsandar Nikonov s pravom smatra “da je, konačno, krajnje vrijeme da otvorimo tajne dosijee i da priznamo da postoje misterije koje nismo u stanju racionalno rješiti” i dodaje da ruska nuklearna podmornica “Kursk” nije jedina žrtva neidentificiranih podvodnih plovila, podsječajući čitaoce da je na jednako misteriozan način nestala i američka atomska podmornica "Tresche ("Lisica")…
Posljednja poruka sa nekadašnjeg ponosa američke ratne mornarice bila je krajnje uznemirujuća:
"...Nalazimo se na planiranoj dubini... Svuda unaokolo vlada besprijekoran mir. Plovimo naprijed... Uskoro ćemo biti na... Ali, kakva je ovo buka?!... Primiječujemo svjetla... Ali, zar je to moguće?!... Na ovim dubinama... Auuu, gotovi smo!... Togo..."
I to je bilo sve!
Kakva je to svjetla primijetio zapovjednik podmornice na dubinama kojima je plovila "Tresche"? Otkud toliko čuđenje u njegovom glasu i zašto do kraja nije izgovorio posljednju rečenicu?!
Odgovor na ova pitanja odnio je sa sobom - u smrt i ništavilo!
img src=http://www.mywallpapers.org/wallpapers/11/1114/thumb/320_Russian_Submarine_Kursk-003.jpg> “Kursk”

UKLETA PODMORNICA
Desilo se to 9. travnja 1963. godine u vodama Atlantika, sasvim blizu zlokobnog Bermudskog trokuta. I još nešto: američka atomska podmornica, koja je ime dobila zbog uvjerenja njenih konstruktora i graditelja da je neuništiva i da se može izvući iz najneugodnijih situacija, u trenutku nestanka bila je u pratnji dva američka vojna broda. No, to joj nije pomoglo. Jednostavno je nestala!
Ali, time se ne završava priča o lukavoj "Lisici". Nekoliko dana nakon katastrofe, utvrđeno je da se njeni ostaci, navodno, nalaze na 3000 metara dubine, a četiri godine kasnije, u ljeto 1967. godine, dogodilo se nešto što je do kraja zbunilo američke pomorske eksperte.
Za vrijeme krstarenja luksuznom jahtom iznad područja gdje je nestala "Lisica", jedna američka porodica, na površini uzburkanog mora, najednom je ugledala potonulu američku atomsku podmornicu. što više, počeli su pozivati, ali kada im nitko nije odgovorio, približili su se još bliže. Tek tada su na boku podmornice pročitali ime "Tresche"!
I ne samo to: primijetili su duž vodene linije i jednu dugu pukotinu, koja uopće nije smetala podmornici da se održava na površini i - plovi!
Dvije godine kasnije Amerikanci su pretrpili jos jedan gubitak. U vodama oko Azorskih otoka netragom je nestala nuklearna podmornica "škorpion"!
što se dogodilo?
Nakon jednomjesečnih pomorskih vojnih vježbi u sastavu šeste flote u Mediteranu, tog 21. svibnja 1969. godine, američka je podmornica uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru, komandant "škorpiona", iskusni pomorac Fresis A. Slajteri, raportirao je da plovidba teće u najboljem redu, da je posada u odličnoj formi i da svi jedva čekaju da se vrate, kako bi se sreli sa svojim obiteljima. I to je bilo sve!
"škorpion" se nikada više nije oglasio, a opsežna potraga za njim bila je uzaludna. Tek. pet mjeseci kasnije, 29. listopada 1969. godine, njeno nepomično "tijelo" otkriveno je na dnu Atlantika, ali nikada nije ustanovljeno što je bio istinski uzrok njenog zagonetnog potonuća!

IZA POLARNE KAPE
Mnogi istraživaći i iskusni pomorci s pravom smatraju da je Bermudski trokut nesumnjivo složena i višeslojna misterija. Ona u sebi krije brojne dvojbe, sumnje i pretpostavke, koje su podjednako zanimljive, zbunjujuće i zagonetne - od vjerovanja da se u morskim dubinama kriju ostaci legendarne civilizacije Atlantide do pretpostavke da su upravo na tom mjestu, na morskom dnu između Floride, Bahama i Puerto Ricoa, svoju tajnu podmorsku bazu smjestili neznani gosti iz kosmosa, koji otimajući zrakoplove, brodove, pilote i pomorce za svoje tajanstvene eksperimente kontroliraju znanstvene domete Zemljana.
Svjedočanstva o nepoznatim plovećim objektima i neidetificiranim letjelicama koje vršljaju morskim dubinama nerjetko su tema i ozbiljnih znanstvenih skupova. U knjizi "Tajanstveno more" svojevremeno je detaljno opisano više zagonetnih epizoda i svjedočanstava, koje navode autori kojima se može vjerovati, najčešće iskusni pomorci, oceanografi, piloti, ribari, pa ćak i pomorski eksperti.
No, kako je vrijeme prolazilo, u bogatoj se arhivi sve više umnožavalo slučajeva na koje suvremena znanost nije znala odgovore i koje je zbog svoje enigmatičnosti smještala u otvoreni Dosje X. U knjigu koja je u Vašim rukama.

Nastavlja se...

~ komentiraj (15) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 07.10.2009.

GOSPODARI NOĆI:VAMPIRI

U anketi pobjedila je tema gospodari noći:vampiri sa 42% dok su preostale dvije teme izjednačene.
Ovaj post će biti poprilično dugačak i neće biti u dva dijela zato tko želi čitati i ne odvajati pogled sa svoga kompjutera na pravom je mjestu. Jedno vam garantiram, a to je da će ovo biti jako zanimljiv i poučan post pa krenimo....

POVIJEST JEDNOG MITA
Izlaze noću blještavih zuba i golemih očnjaka. Njihove ispružene kukaste ruke traže svježu krv. Mi drhtimo ili se smijemo dok s pažnjom gledamo jedan od mnogobrojnih filmskih monstruma. Ipak, priča o vampirima ima uzbudljivu povijest...
Noć i krv su njihovo carstvo. Donose bolest, prokletstvo i vječnu duševnu patnju. Vrag ih inspirira, druže se s vješticama, a njihova nadnaravna moć ne ostavlja ljudima veliki izbor. No, ne bojte se, vampiri – onakvi kakve ih gledamo na filmskom ekranu - samo su mit! Legenda koju su ispričali ljudi da bi izrazili strah i najdublju zebnju.
Od kada? Nema li bar malo istine u tim užasnim legendama što lede krv? Ima li?!...
Zaplovimo unatrag, u pradavna vremena i prelistajmo mit sloj po sloj, epizodu po epizodu...

MRTVA VJEROVANJA
Godina 2003. Mit nije mrtav, još se miče. Vampiri nastavljaju opsjedati neka sela u Karpatima, izolovanom planinskom lancu u srcu Rumunjske. Nemojte se smijati, užasni sisaci krvi tu su rođeni. Tu su preživjeli sva iskušenja i još uvijek žive.

Rumunjka Andrea Andreesco, ugledna etnologinja, pronašla je, 80-ih godina, svjedoke "susreta"... sa umrlim seljakom koji je zbog svoje pakosti postao vampir! Andrein kolega Jean Cuisenier, također etnolog, otišao je korak dalje istražujuči u tom razdoblju 1991. godine. Vrlo ozbiljno tvrdi: "Upitajte nekog Rumunja vjeruje li u vampire: odgovorit će vam negativno. Ali neće biti potpuno smiren i siguran u sebe ako treba da prepješači duži put po mraku".
U tim zabitim selima, vampire nazivaju "moroi" ili "strigoi". iskreno vjerujući da se uvlaće u srce osoba na koje su bačeni crnomagijski čini. I ukoliko ugrožene osobe nisu oprezne, te ne praktikuju određene vjerske obrede koje im se preporučuju, one počinju da slabe i najzad - umiru - jer vampir proždrljivo sisaju njihovu snagu.
Obično su "napadnuti" ljudi koji su izazvali srdžbu svojih poznanika, susjeda ili prijatelja. To su ljudi koji provode nedoličan i nemoralan život, koji su se prebrzo obogatili, koji su zli i zavidni...
Vampiri, navodno, mogu postati i osobe koje umru bez ispovijesti, kao i osobe na kojima bude prokletstvo.

KAKO UBITI VAMPIRA?
Ako posumnjaju da jedan medu njima riskira da postane vampir poslije smrti, seljaci sa Karpata zabiju mu eksere u grudi ili bar stave eksere u njegov mrtavčki kovčeg da umilostive sudbinu. Također je, vjeruje se, preporučljivo odrezati malo mesa sa ruke ili sa noge mrtvaca i staviti mu u usta: tako će on jesti samog sebe i ostavit će žive na miru.
Ako je prekasno, ako izgleda da je mrtvac već postao vampir, jedino rješenje sastoji se u tome da se prevede konj preko njegovog groba. Što ako konj odbije da prede i počne se propinjati? Tada treba otvoriti grobnu jamu, gdje će se možda naći neraspadnuto tijelo umrljano krvlju i ležeći na strani. U tom slučaju, brzo mu se zabije kolac u srce, potom se srce iščupa i daje njegovim bližnjim da ga jedu kao hamajliju. Potom se leš spali: "ne-mrtav" sada je konačno mrtav. Tako se još uvijek vjeruje u Karpatima.

Nisu li vampiri samo praznovjerje izolovanih gorštaka?
Ne mora biti! Postoje i "novorođenčad legendarnih monstruma koji su postali pravi mit modernih vremena", kako to govori veliki poznavalac ove oblasti, univerzitetski profesor Jean Marigny. Provjerimo.
U Francuskoj 2003. godine vampiri se osječaju dobro, hvala na pitanju... kao filmske ličnosti. Hm, vijenci od bijelog luka i kolci postoje samo na ekranu. Ali kakva poplava! Internet site univerziteta Pariz-VIII bilježi 400 filmova na tu temu, od 1896. godine! Svih vrsta: čisti horor, humor, poruka, erotika... neiscrpan potok krvoličnih scena. Ali, ako ovu temu film iskoristi do kraja, on ipak nije izmislio mit o vampirima. Da bi se otkrili izvori, treba se vratiti u prošlost. Sve do 1897. godine.

FATALNI POLJUPCI U VRAT
Te godine, direktor britanskog teatra, Bram Stoker, pisac amater, izmišlja izuzetnu ličnost koja daje naslov njegovom romanu: "Dracula". Uspjeh je ogroman. "Bram Stoker prikupio je dobru dokumentaciju o vjerovanjima u Karpatima, objašnjava Jean Marigny. I uspijeva da je osmisli u nekoj vrsti sinteze.' Tako Dracula, suprotno literarnim vampirima koji su mu prethodili, razmatra sve vrste veoma preciznih pravila. Pije samo krv, može se pretvoriti u maglu, šišmiša ili vuka... Može biti udaljen vijencem bijelog luka ili ako ugleda krst. "Odjednom, ta sto posto literarna ličnost postaje arhetip, precizni model vampira", dodaje Jean Marigny.
Istovremeno, djelo Brama Stokera užasno je dvolično: "Pod plaštom moralizatora borbe protiv zla, to je jedan od najerotskijih romana XIX stoljeća, sa dozom sadomazohizma", smiješi se stručnjak.
Doista, Dracula, elegantni aristokrat, obiluje šarmom. Da zadovolji svoje želje, bira djevojke i sisa im krv u nekoj vrsti fatalnog poljupca u vrat. One, potpuno opčinjene, potom ga same dozivaju i žele da mu se pridruže...
Isprepliču se trnci od užasa i zadovoljstva... Nije nimalo čudno što su se literatura i film dočepali tih čarobnih ličnosti. Ali roman Brama Stokera još nije prvi izvor mita. Treba nastaviti istraživanje.
Godine 1819. pojavio se prvi roman sa hemoglobinom: "Vampir" Johna Polidorija, sekretara slavnog britanskog pisca Lorda Byrona. Ovdje se već govori o vampiru aristokrati, raskalašnom i ciničnom: vjerovatno je to jedan od "predaka" Dracule.

NEKA VRSTA FANTOMA
Jer, u literaturi, krvoločni grof je iz mnogočlane porodice. Za Jeana Goensa, stručnjaka za monstrume, "Dracula je naslijedio od Don Juana zlokobno zavođenje, a od Fausta, njegovu vječnu mladost i vezu sa vragom. Tako se u njemu nalaze neke fizičke osobine vukodlaka, kao što su očnjaci, obilata dlakavost i njegova specijalnost: noćni zločini".
"Vampir je neka vrsta duha, aveti, precizira Jean-Claude Aguerre, autor filozofske teze o ovoj temi. Ali on nije nematerijalni fantom koji mrzi svoj položaj. Vampir je "ne-mrtvac" koji dolazi sa svojim tijelom i sisa krv svojim žrtvama da bi se dočepao njihove duše i sačuvao svoju snagu. Za razliku od drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak: on ne jede svoje žrtve, ubija ih malo po malo i posjeduje ih.

Međutim, čak i kad izražava zebnju možda staru koliko i čovjek, vampir, takav kakvog ga poznaje Zapad, je skorija pojava. "ista kreacija XVIII stoljeća", tvrdi Jean-Claude Aguerre. "U toj epohi trijumfuje razum i Bog silazi s pijedestala. I baš u toj epohi Europa upoznaje snažan talas vampirskih manifestacija! Kao da se, nesvjesno, stanovništvo, zbunjeno slabljenjem religije, okrenulo mračnim silama da bi pronašlo obečanje o besmrtnosti".
Ukratko, filozofi su svrgnuli Boga, a narod se okrenuo vragu!
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Centralnu Europu. Sve je počelo u istočnoj Pruskoj, nakon epidemije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim vlastima signalizira se nešto neobično: tijela pokojnika se ne raspadaju - znak, vjeruje se, da je osoba postala vampir. Vlasti su to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa "lažnom mrtvacu" i slijedeći tradicionalni ritual "devampirizacije", zabadao se kolac u srce leša koji je potom spaljen.

SIMPTOMI LJUDSKOG BJESNILA
Jean Goens, inaće ljekar dermatolog, nije začuden. Nisu li se na ovaj način ljudi jednostavno branili od epidemije kuge?
Jer, "poput vampirizma, epidemija se prenosi s jednog čovjeka na drugog". Ne znajući za postojanje mikroba, ljudi su vjerovali da leševi kontaminiraju žive osobe. Tumačili su ih kao prokletstvo, ali su ipak pronašli dobru stvar: spaljivanje žarišta infekcije. Što više, u periodu epidemije, mrtvi su sahranjivani na brzinu. Moglo se dogoditi da je "pokojnik" samo u komi! Mogla su se naći krvava tijela koja nisu počela trunuti: pošto su došli svijesti, komatozni su pokušali da izađu iz kovčega energijom beznada"
Španjolskii neurolog, Juan Gomez Alfonso, iznio je drugu pretpostavku: u istoj epohi bila je i epidemija kuge. Bolest je registrirana u Mađarskoj 1721 - 1728 godine kod pasa, šišmiša i vukova. Ujedanjem, mogli su prenijeti bjesnilo na čovjeka. Simptomi ljudskog bjesnila - poput nočnog lutanja ili nervnih poremečaja koji kod zaraženog izazivaju želju da grize svoje bližnje - predstavljaju potresnu analogiju s vampirizmom. Usporedba je izazovna.
Oko 1725. godine fenomen pogađa Austriju, Srbiju, Poljsku, Rusiju. Francuska saznaje za događaje putem štampe i mnogobrojnih naučnih rasprava koje tretiraju neobične priče o čovjeku koji je postao vampir - riječ moldavskog porijekla, pojavila se 1726. godine u Beču i bit će prenesena u francuski jezik 1732. godine. Kralj Louis XV vrlo je zainteresovan, izaziva bijes filozofa. Austrijska carica Marija-Terezija, međutim, veoma je zabrinuta zbog nereda izazvanog procesima koji se vode o mrtvima. Godine 1755. zahtijeva od doktora Vana Swietena medicinski izvještaj.

KRVAVE ORGIJE ELIZABETh BATHORY
Zaključci ljekara su jasni: lokalne komisije neozbiljno su radile. Otvarale su kovčege nakon nekoliko sedmica, a ponekad prođe nekoliko mjeseci prije nego što se tijelo počne raspadati, naročito u hladnijim regijama." Van Swieten vrlo dobro dijagnosticira ono što se danas naziva "nočna mora", dodaje Jean Goens.
Neki svjedoci koji opisuju neko osječanje gušenja za vrijeme spavanja - što pripisuju vampiru - vjerovatno su od toga patili". Nimalo čudno da čovjek osjeća zebnju kada epidemija kruži...
Austrijska carica Marija Terezija je uvjerena u apsurdnost tih procesa, te oduzima pravo tim lokalnim komisijama na posthumno suđenje. Papa Benoit XIV podržava caricu i jasno poručuje nadbiskupima tih oblasti da očuvanje mrtvog tijela nije nikakvo čudo! "Epidemija" vampirizma tako se počela progresivno gasiti.

Ipak, samo kuga i bjesnilo nisu mogli izazvati sličan teror. Neke serijske ubojice, a bilo ih je, podjednako su mogle potaknuti maštu stanovništva u tim oblastima. Posebno, početkom XVII stoljeća, monstruozna Elizabeth Bathory.
Ova mađarska grofica zatvorila je i mučila u svom dvorcu stotine mladih djevojaka iz okolnih sela o čijem odgoju je brinula a potom im je crpila krv do smrti da bi se kupala u njihovoj krvi i tako sačuvala svoju mladost.
O dozi okrutnosti i bluda kojom je bila natopljena ova neobična ličnost govore i riječi poznatog povjesničara umjetnosti Lo Duke, koji kaže da bi se pred njom i Markise de Sad mogao sakriti. Grofica Bathory je ostavila utisak i na Georga Bataja, koji u svom posljednjem djelu „Suze erosove" piše i ovo:
“Da je znao za Elizabeth Bathory, Markise de Sad bi nesumnjivo bio krajnje ushičen. Već ga je i ono što je znao o Elizabethi Bavarskoj oduševljavalo; Elizabeth Bathory izmamila bi od njega urlik zvijeri. Govoreći ovdje o tome, moram to činiti u znaku suza. Ove potištene rečenice redaju se u mojoj svijesti, koja stoji nasuprot ludoj hladnokrvnosti Elizabeth Bathory. Nije u pitanju griža, niti - kao u Sadovom duhu - raspaljena želja. Riječ je o tome da se naša svijest suoči sa slikom stvarnog čovjeka. Kriščanstvo je pred tom slikom ustuknulo..."
Ime ove krvave grofice pronašli smo čak i u jednom dosijeu seksualnih rekorda, u kategoriji „Najčuvenija sadistkinja”. Uz ime Bathoryeve, stojao je i podatak da je na najrazličitije i rijetko okrutne načine lišila života oko 600 djevojaka!

DRAKULINA ROĐAKINJA
Porodica Bathory bila je jedna od najstarijih i najbogatijih u Transilvaniji. Jedan Elizabethin rođak bio je kardinal, neki su bili kneževi Transilvanije, a njen rodak, grof George Turzo, bio je mađarski premijer. Najpoznatiji Bathory bio je, svakako, poljski kralj Stevan. U knjizi “Vampiri” Jean-Paul Bourre navodi da je Elizabeth bila rođakinja princa Vlada Drakule, gospodara Vlaške, primiječujući i kako je upravo motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj) krasio grbove i Bathoryevih i Drakula. A bilo je u porodici Batoryevih i još nekih neobičnih poklapanja - jedan stric je bio dijabolist, a jedan brat satir!
Nakon udaje za grofa Ferenca Nadšdija, hrabrog ratnika poznatog kao Crni junak (često je bio u vojnim pohodima protiv Turaka i Habsburgovaca), Elizabeth sa mužem živi u dvorcu Cejte, na sjeveroistoku Mađarske. Izgleda da je sluga Torko bio taj koji je uvodi u svijet okultizma. U knjizi “Vampiri”, čitamo da ju je upravo ovaj intendant uputio u vračanje i, poslije vjenčavanja sa Satanom, podučavao tajnim obredima sekte “Crna ptica”, tajnog udruženja, kojem se uskoro grofica priključuje.
Uz pomoć svoje stare dadilje Ilone Jo, počela je mučiti neke sluškinje. Njeni saučesnici bili su upravnik zamka Janoš Ujvari, sluga Torko, gatara Doroteja Senteš i šumska gatara Darvula.
No, prava prekretnica u Elizabethinom životu nastupa sa smrću njenog muža. Postavši udovica, grofica istjeruje svekrvu i sluge pokojnog muža, a zatim počinje voditi domačinstvo po svojoj volji.
Epoha njenih nečuvenih surovosti time je mogla početi...

KADA PUNA KRVI
Jednog jutra, dok ju je češljala, kaže priča, jedna sluškinja nehotice povuče groficu za kosu. Sva bjesna, Elizabeth je ošamarila djevojku tako jako da ovoj poteče krv sa lica. Nekoliko crvenih kapljica kapnulo je na grofičinu ruku. Ovoj se učinilo da je koža na tom mjestu dobila svježinu i novu mladost. Fascinirana time, a i pod vodstvom magijskih učenja o krvi, Elizabeth je odmah pozvala svoje sluge Nikarija i Torkoa. Ovi su svukli jadnu djevojku, isjekli joj vene i iscijedili krv. Elizabeth se okupala u kupki krvi, uvjerena da će joj to pomoći da održi ljepotu i mladost...
Tokom narednih deset godina Elizabethini saučesnici su nastavili joj dovoditi nove žrtve, nedužne djevojke koje su pod raznim izgovorima namamljivali u krvavi zamak gde su služile za rituale cijeđenja krvi i kupanja u njoj.
Elizabeth Bathory se često koristila mnogim sopštvenim izumima i spravama koje je sama izmišljala. Na primer, bacala je užasnutu djevojku u specijalni gvozđeni kavez koji je iznutra imao oštre šiljke: kavez bi objesila o tavanicu u sredini sobe i sjela ispod njega - kako bi uživala u tuširanju toplom krvlju koja je odozgo kapala!
Drugi njen izum bio je robot - sa pravim zubima koji su iščupani služavkama - načinjen tako da djevojku koja mu je gurnuta u naručje čvrsto “zagrli”; pri tom bi iz njegovog tijela iskakali oštri šiljci. Krv izdišuće djevojke tekla je, zatim, specijalnim žljebovima na podu, grijala se nad vatrom i slivala u grofičinu kadu!

STRAVIČNI PRIZORI
Međutim, nakon desetak godina ovakve krvave prakse, istina o Elizabeth Bathory izašla je iz zidina dvorca Cejte. Jedna od potencijalnih žrtava uspjela je, naime, da pobjegne prije nego što će biti zaklana. Kralj Mafijaš II bio je obavješten o slučaju. Grof Turzo, guverner provincije i Elizabethin rođak, lično je upravljao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u noći 30. studenog 1610. godine.
U glavnoj sali zamka on s užasom je pronašao jedan unakažen leš - mrtvu djevojku bez kapi krvi, i drugu, živu, kojoj je tijelo bilo pokriveno malim rupama. U glavnoj kuli zamka vojnici su otkrili i “izvjestan broj” živih djevojaka. Nekima od tih jadnica tijelo je bilo isječeno. Sljedećih su dana u blizini dvorca iskopane kosti nekoliko desetina djevojaka.
Grofica je, nakon toga, stavljena u kućni pritvor, u samom dvorcu. Suđenje je održano sljedeće godine. U Mađarskoj postoji potpuni zapisnik koji prati čitav njegov tok. Okrivljeni su priznali svoje užasne zločine i tako potvrdili sve jezive priče koje su se, u međuvremenu, isplele oko cijelog slučaja.
Sudske kazne su bile drastične: Ujvariju i Torkou su odsječene glave a tijela spaljena, a lloni Jo i Doroteji Senteš iščupani su prsti, izvađeni jezici i oći, a zatim su pečene na tihoj vatri. Zanimljivo je da jedino Elizabeth nikada zvanično nije bila osuđena ni za kakav zločin.
Umjesto toga dovedeni su zidari u dvorac Cejte; zazidali su vrata i prozore spavaće sobe, s groficom u njoj; ostavljajući samo mali otvor kroz koji se mogla dodavati hrana. Kralj Matijas II je u početku tražio smrtnu kaznu za Elizabeth, ali je na navaljivanje njenog rođaka - premijera pristao da se izvršenje smrtne kazne odloži na neodređeno vrijeme, što je u stvari značilo doživotan zatvor u samici.
Četiri godine nakon toga, jedan stražar je htio da baci pogled na ženu čija je ljepota bila nadaleko čuvena. Ležala je licem ka podu. Elizabeth Bathory, čuvena krvava grofica, bila je mrtva!
Tijelo grofice Bathory kasnije je zazidano u jedan dio dvorca. Tako je, eto, okončan život žene koju su kasnije nazvali “najstravičnijim živim vampirom svih vremena”.

TKO JE BIO GROF DRAKULA
Priča još nije gotova. Barthory nije najstariji izvor mita. Treba se vratiti još dva vijeka unazad, u 1450. godinu, kraj Srednjeg vijeka. U ta poodmakla vremena, Rumunjska je bila podijeljena na provincije kojima su upravljali vojvode ili plemeniti guverneri. Ti suvereni provode vrijeme u bitkama protiv Turaka koji nastoje da se domognu ovog krščanskog kutka. Jedan od tih vojvoda zove se Vlad IV. On je princ Vlaške, provincije na obroncima Karpata. On je također sin Vlada III, kojeg je germanski car Sigismund promovirao za Dracula, u znak zahvalnosti za njegovu borbu protiv Turaka. Dracul na rumunskom znaci: vitez Reda Zmaja...

Vlad Dracul IV nije obično dijete. Okrutan je, nemilosrdan. No, za Rumunje, on je nacionalni heroj: sve je učinio da sačuva nezavisnost Vlaške. Ali, previše se opustio i sprijateljio s Mađarima, svojim zaštitnicima, krščanima kao što je i on, ali koji bacaju oko na Vlašku, baš kao i Turci. Ti njegovi neprijatelji šire "crnu legendu" o Vladu. Glasine ga opisuju kao monstruma oblivenog krvlju po čijem naređenju su živi ljudi nabijani na kolac. Konačno su ga Mađari uhitili i, vjerovatno, pogubili 1476. godine. Anti-turski junak postao je smetnja.
Kako je ova smrt dodatno izazvala divljenje Rumunja za svog heroja, tako su Mađari dodali još elemenata svojoj propagandi užasa. Mora da je Vlad sklopio u Karpatima savez s vragom... Postao je vampir.
Dalje, iza te povjesne ličnosti, iz folklora Karpata, Jean Cuisenier vidi "neznabožački prilog koji seže bar do grčke misli!" Objašnjava da riječ "strogoi", upotrebljena u rumunjskom jeziku kao oznaka za vampira, podsjeća na grčku riječ koja označava neku vrstu vampira-ptice, prvog pilca krvi za koga smo saznali. Da li je to kraj priče? Nije. Isti etnolog još povezuje mit vampira s nekim... povjesnim ritualima! Čudno, zar ne? Pa i nije! Krv, seks, smrt, magija, lutajuće duše, monstrumi: toliko tema još od pradavnih vremena. Vampir je, dakle, nastao još u tom dobu.

Nastavlja se....

~ komentiraj (11) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 30.09.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: LEVITACIJA

Pozdrav iz Rumunjske. Točnije Transilvanijske alpe i mogu reći da je ovo jedno od najljepših mjesta na kojima sam bio.... zbilja je prekasno. Ako se pitate zašto na blogu ne pišem o mojim putovanjima, e pa razlog bi bila knjiga koju pišem i koju ću objaviti dok još obiđem par zemalja i ta knjiga će obuhvačati mojih prvih 10 godina putovanja i to će biti prvi dio jer sam siguran da ću još putovati koliko me noge nose.

Sada krenimo na temu dok imam još vremena. Po anketi su izjednačene dvije teme, a to su Parapsihologija: levitacija i priča o divljoj ženi. Pošto je levitacija bila duže u prednosti tijekom ovih tjedan dana, pisati ću o njoj pa krenimo....

ZABORAVLJENA VJEŠTINA
Tvrdi se da su mnogi drevni narodi poznavali vještinu levitacije. Ali, očito, to nije zaboravljena vještina: neki su ljudi i danas u stanju levitirati. Ima li u tome istine? U seriji fotografija objavljenih 6. lipnja 1936. godine u «Illustrated London Newsu» prikazane su sve faze levitacije poznatog indijskog jogina Subaje Pulavara - što dokazuje da ovaj fenomen nije hipnotička iluzija već stvarnost. Jedan Europljanin svjedok tog nesvakidašnjeg paranormalnog događaja opisuje ovu scenu: «Bilo je oko 12,30 sati poslije podne i sunce se nalazilo direktno iznad nas tako da sjenke nisu igrale nikakvu ulogu u toj predstavi... Stojeći mirno, Subaja Pulavar nas je pozdravio a mi smo ga zamolili da snimimo sve što se bude događalo sljedećih minuta.
Jogin je imao dugu kosu, opuštene brkove i strašno prodoran pogled. Dao nam je pristanak i mi smo počeli snimati. Prvo su vodom poškropili prostor oko šatora u kojem se trebalo odigrati predstava levitacije. Unutra se nije moglo u cipelama. Subaja Pulavar je pod šator ušao sam. Nekoliko minuta kasnije pomagači su zatvorili šator, kako bi se unutar zacrtanog kruga jogin mogao koncetrirati. Ali to nije potrajalo dugo. Kada su ponovo otvorili šator, pred nama je Subaja lebdio u zraku.
Planket i drugi svjedok približili su se da to malo bolje pogledaju: fakir je lebdio oko 80 cm od zemlje. Mada se pridržavao za jedan štap omotan platnom, ovo je imalo izgleda svrhu samo da ga drži u ravnoteži. Planket i njegov prijatelj pretražili su prostor oko i ispod Subaje i ustanovili da je sve čisto i da nije u pitanju nikakav trik. Jogin je bio u transu i svi su se gledaoci mogli uvjeriti da Subaja neosporno levitira.
I fotografije koje su tokom četverominutnog levitiranja snimljene iz raznih uglova, dokazuju da se nije radilo ni o kakvom mađioničarskom triku. Nakon fascinantne predstave joginovo tijelo se počelo lagano njihati, a onda se vrlo polako počelo spuštati. Trebalo mu je otprilike pet minuta da stigne do zemlje... Kad se Subaja prizemnio, njegovi su ga pomočnici prenijeli do nas kako bismo pokušali da mu savijemo udove, ali to nismo uspjeli. Jogina su trljali i pljuskali hladnom vodom punih pet minuta prije nego što se povratio iz transa.

LEVITACIJA-REDOVNI PREDMET
Studentima transcendentalne meditacije (TM ) pod nadzorom Mahariši Maheš Jogija u njegovom centru u Švicarskoj predaje se levitacija kao redovni predmet. Nakon dugotrajnih svakodnevnih treninga, mnogima polazi za rukom da osjete kako se lagano klate, dižu i lebde. Svi vjeruju da će – ukoliko se budu pravilno držali mentalnih vježbi - u tome uspjeti i da tu nema nikakve tajne.
Izgleda da je prilično lako izazvati polubestežinsko stanje. To potvrđuje i naredno svjedočanstvo, koje govori kako je četvero ljudi, da bi zabavilo društvo, s lakoćom podiglo jednog dosta krupnog i zacijelo teškog muškarca.
Taj punački covjek sjedio je opušteno na stolici i bilo je jasno da ga četvero ljudi, uključujući i njegovu malu kćerku, ne mogu podići samo na kažiprstima stavljanjem ispod njegovih pazuha i ispod njegovih koljena. Oni su tada sklonili prste i stavili ruke jedne iznad drugih njemu iznad glave vodeći računa o tome da ostave prostor izmedu ruku tako da se ničije dvije ruke nisu dodirivale. Tih četvero ljudi su se snažno koncetrirali oko petnaest minuta; a onda je neko dao znak i oni su brzo vratili prste ispod pazuha i ispod koljena - i debeli muškarac je počeo lebditi.
Kako je to moguće?
Duboka koncentracije četvoro ljudi na određen cilj, mogao bi, kako neki vjeruju, osloboditi skrivenu moć ljudske volje. Ili, sugerirati da malo poznata prirodna sila, ista ona koja u rukama iskusnog radiestežište vodi rašlje za otkrivanje podzemnih vodenih tokova, utiće na to da se anulira sila teže.

POPUT SNJEŽNE PAHULJE

Čini se da vjerski žar može imati neke veze sa ovom pojavom; postoji velik broj pouzdanih izvještaja o levitaciji derviša ili krščanskih i budističkih svečenika. Godine 1902. Alester Krouli sreo je Alena Beneta, budističkog svečenika u nekom samostanu u Burmi, koji je mogao "lebdjeti tamo-amo poput lista".
Aleksandra David - Nil, Francuskina koja je početkom 20. stoljeća boravila na Tibetu, opisuje neobične sposobnosti jednog tibetanskog lame: "Taj čovjek nije trčao. Činilo se da se odiže od zemlje i nastavlja u skokovima. Izgledalo je kao da je obdaren elastičnošću neke lopte i odbijao se svaki put kad bi mu noge dotakle tlo. Koraci su mu imali točnost klatna…"
Kažu da je taj lama «oćiju čvrsto upravljenih ka nekom dalekom cilju», što je odavalo da se nalazi u nekom paranormalnom transu, svakodnevno pretrčavao na stotine milja koristeći se ovom čudnom tehnikom kretanja, koja je bila neka kombinacija – levitiranja i trčanja.
I slavni ruski baletan Nizinski, imao je izuzetnu sposobnost da djeluje kao da je gotovo bez težine. On bi skočio visoko i padao bi lako i polagano, poput sniježne pahuljice.
U ovoj frazi naših saznanja o parapsihološkim fenomenima i njihovim mogućim praktičnim primjena, levitacija izgleda sasvim beskorisnom. Rastojanje koje se prede rijetko je veće od nekoliko stopa ili, u najboljem slučaju, kolika je visina jedne sobe. Ali neki ljudi vjeruju da su drevni ljudi mogli lako levitirati i da su tu vještinu koristili u mnoge korisne svrhe.

LETJETI ILI NE?
Kao i druge psihičke sposobnosti čini se da je levitacija jedna od onih vještina, koja je jednom bila gotovo zaboravljena, i koju sada ponovno uće studenti transcendentalne meditacije. Možda će jednog dana ljudi ponovo biti u stanju da lete kao što su to, navodno, nekada činili dobri, stari Druidi.
"Letovi" drevnih ljudi o kojima govorimo nekim istraživačima sugeriraju da su oni doživljavali vantjelesna ili astralna putovanja, a ne tjelesnu transportaciju. Mnoge priče o levitaciji ili letenju, čitaju se poput lucidnih snova, a snovi o letenju su uobičajeno iskustvo. Neki spavaći se bili uvjereni da znaju letjeti; na sreću, prizori i zvuci stvarnog svijeta obično ih dozovu pameti prije nego što počnu eksperimentirati.
Uz nekoliko izuzetaka, izgleda da čovjek može levitirati samo nakon dugih perioda mentalnih vježbi. Možda postoji zakon levitacije sa nekom tajnom formulom - neki "sezame, otvori se" - koju upućeni koristi prije nego se otisnu na fantastična putovanja. Ova teorija bi objasnila neobične slučajeve spontanog ili nasumičnog levitiranja koje je očaralo američkog istraživača Carlsa Forta. Jedan takav slučaj vezan je za 12-godišnjeg Henrija Jonesa, koga su tokom 1657. godine nekoliko puta promatrali kako se diže u zrak.
Jednom je mogao staviti dlanove na plafon, a drugom prilikom se podigao i odlebdio 27 metara preko baštinskog zida. To je trajalo samo godinu dana - ali to je bilo dovoljno da se proširi glas da je Henri Jones "začaran".
Levitacija je zaista rijedak fenomen, ali kad se razmatra u sklopu drugih svjedočanstava o isto tako rijetkim i bizarnim ljudskim mogučnostima - samozapaljivost, telekineza, teleportacija, primjeri nadljudske snage… - doima se izazovom kojeg je potrebno znanstveno istražiti i odgonetnuti. Majke koje podižu automobile da bi oslobodile djecu ispod točaka, ljudi koji hodaju po žeravici, mjesečari koji šetaju po krovovima i izvode "nemoguće" podvige, telekinetičko pokretanje predmeta, prekognitivni snovi, vidovnjaštvo…, postavljaju duboka pitanja o prirodi čovjekovih fizičkih i psihičkih potencijala.
Možda je nama i dato da prkosimo zemljinoj teži kad god to zaželimo. Sve dok ne shvatimo prirodu tog fenomena on mora ostati jedna od tajanstvenih prirodnih moći koje bi covjek mogao razviti i pametno iskoristiti.

Nova anketa će biti stavljena sa nove dvije teme plus priča o divljoj ženi pošto je bila "druga"

~ komentiraj (9) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 23.09.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: MENTALNE FOTOGRAFIJE

PRIČA O TEDU SERIOSU
Mogu li se misli fotografirati? Hotelski nosač iz Cihcaga, Ted Serios, uvjeren je da mogu, pa je do sada napravio stotine slika kao dokaz. Nazvao ih je - mislografijama!
Ted Serios je sjedio u hotelskoj sobi i okrenuo polaroid kameru prema svom licu. Fleš se upalio, a dr. Jule Azenbat mu je smjesta uzeo kameru i izvukao fotografiju iz nje. Umjesto da pokaže Seriosovo lice – gle čuda - pojavila se slika jedne zgrade.
Za Seriosa, hotelskog nosača, za kojeg tvrde da je alkoholičar i strastveni pušač (nikada ne gasi cigaretu), bila je to samo još jedna od njegovih čudnih parapsiholoških fotografija koje naziva "mislografijama". Ali, za dr Azenbata, izvanrednog profesora psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Coloradu, bila je to upečatljiva predstava paranormalne moći, koju je trebalo znanstveno istražiti.

FANTASTIČNE PREDSTAVE
Kad je u aprilu 1964. godine odletio u Chicago na prvu sesiju eksperimenata sa Tedom Seriosom, Asenbat je bio gotovo siguran da će prisustvovati "nekoj vrsti mađioničarskog trika", kakvih je u prošlosti bilo napretek. Ipak, pojava polaroid kamere uveliko je olakšala kontrolu "mislografskih" slika i doprinijela da rezultati eksperimenata budu vidljivi u roku od nekoliko sekundi.
Istraživači, koji su radili sa Seriosom, donosili su svoje vlastite filmove i kamere; ponekad su čak i sami snimali fotografije sa kamerom upravljanom na tog parapsihologa - pa ipak, rezultati su najčešće bili vrlo neobični. Nisu na svim fotografijama bile slike; neke su bile neprirodno bijele dok su druge bile neobjašnjivo crne, mada su osvjetljenje i drugi faktori u sobi bili uvijek istovjetni. Povremeno su se pojavljivali i neki zamagljeni motivi, ponekad dio Seriosova lica, a ponekad prepoznatljivi predmeti iz sobe u kojoj su vršeni ekspeimenti.
Može li Serios uistinu utisnuti svoje misli na fotografije?
To je toliko nevjerojatno da od samog pocetka liči na lukavu prevaru. Da bi proizveo svoje začudujuće slike, Serios je u početku samo gledao u kameru. On bi ponekad koristio mali plastični cilinder čiji je jedan kraj pokriven običnim celofanom a u drugim prilikama on bi jednostavano zarolao komadić papira.
- Svrha ovoga, objašnjavao je Serios, jeste da ne bi prstima zamračio objektiv.
Njegovi kritičari, međutim, shvačaju to kao nešto što ima drugačiju svrhu i za njih to isto tako sumnjivo kao i - mađioničarev šešir.

POD SAVRŠENOM KONTROLOM
Dva izvještača, Carls Reynolds i David Azendrat, konstruirali su malu spravicu koja se mogla na taj način sakriti a koja je proizvela rezultate slične Seriosovim. Njihova priča objavljena u časopisu «Popularna fotografija» (listopad 1967.) dala je skepticima "dokaze" za kojima su tragali.
Asenbat i drugi istraživači zadovoljili su se time da spravica ne sadrži nikakvu skrivenu opremu. Oni su svi svjesni hipoteze o mikrofilmu, pa "spravica" Seriosu obično daju u trenutcima kada osjeti da može proizvesti paranormalnu fotografiju. Zatim mu se ona smjesta oduzima i pregleda snimljeni materijal. «Spravica» se u njegovim rukama ne zadržava duže od 15 sekundi i za to vrijeme je pod oštrom kontrolom.
Serios obično nosi košulju kratkih rukava ili se skida do pojasa, što mu onemogučava da bilo šta sakrije blizu svojih ruku. Osim toga, kažu istraživači, oni tako pažljivo kontroliraju eksperimente da je prevara naprosto nemoguća!
U brojnim prilikama slike su se pojavljivale i kad je neko drugi držao i "spravicu" i kameru, i kad se oboje moglo slobodno ispitati. Dva eminentna američka parapsihološka istraživača dr. G. Prat i dr Ian Stivenson, koji su izvodili brojne testove sa Seriosom, otvoreno tvrde:
«Mi smo poromatrali Teda u preko 800 pokušaja i nikad nismo primjetili da nešto petlja ili se sumnjivo ponaša prilikom snimanja mislografija!…"
Osim toga, dodaje dr. Asenbat, Serios nikada nije uhvačen ni sa kakvim skrivenim slajdovima ili mikrofilmovima. S druge strane, i sama priroda fotografija isključuje teoriju o prevari!

PUN POGODAK
Serios je pozvao istraživaće da sa sobom ponesu slike zatvorene u koverte, koje bi on pokušao paranormalno reproducirati na polaroid filmu. Prvom prilikom kad je Asenbat u jednoj hotelskoj sobi u Chicagu vidio Seriosa kako snima paranormalne fotografije, psihijatar je sa sobom ponio dvije slike zgrada moskovskog Kremlja, svaka stavljena između dva kartona i spremljena u zasebnoj debeloj žutoj koverti.
Jedna od slika koje je Serios proizveo na ovoj sesiji predstavljala je visoku, usku zgradu koju je jedan od prisutnih identificirao kao Vatrogasni toranj u Chicagu - karakteristično mjesto koje je moglo biti poznato i Tedu Seriosu . Kada se činilo da je ovo potpuno udaljeno od prave slike, Asenbat je bio vrlo impresioniran, djelimično radi toga što su neke slike i simboli na slici bili relevantni sa pravcem razmišljanja u njegovoj svjesti u tom trenutku.
Medjutim, nakon dvije godine, Asenbat je naišao na jedan drugi prizor zgrada Kremlja, ovog puta Ivanov zvonik, koji se samo djelimično vidi na jednoj od onih «mislografija». Tek tada je shvatio da on ima "lako uočljivu" sličnost sa Vatrogasnim tornjem. Serios je napokon ostvario pun pogodak.Međutim, dešavale su se i neobične stvari. U travnju 1965. Serios je proizveo 11 neznatno različitih «mislografija» nečega što je izgledalo da je staklena fasada neke radnje. Na jednoj od njih je pisalo "Stari zlatni dućan" i jasno se vidjelo napisano krupnim slovima. Dvije godine nakon toga to mjesto je prepoznato kao radnja - Wells Fargo Express Office. Asenbat kaže da se promjena imena nije mogla desiti kasnije od 1958. godine, a moguće i ranije. No, i pored nastojanja nije se uspjelo doći do bilo kakve fotografije te radnje iz njenih ranijih dana.
Mada Seriosove «mislografije» savršeno odgovaraju (osim imena) današnjem izgledu radnje, postoji neobična zamjena na jednoj slici slova "w" za "o", tako da stoji "The Wld Gold Store", "W" je točno tamo gdje bi bilo da je napisano "Wells Fargo".

Nešto slično se desilo sa slikom koja je prikazivala dva sprata jedne zgrade i neka slova pomalo zamućena, ali koja su se ipak mogla razaznati. Zgrada je prepoznata kao hangar Vazduhoplovnog odjeljenja kanadske konjičke policije, ali su na mislografiji uočene čudne greške u pisanju. Na Seriosovoj slici piše "Air Division Cainadain Moun ", umjesto «Air Division Canadian Mounted Police». Da je Serios na neki način koristio skrivene slajdove da napravi svoje slike onda bi riječi bile pravilno ispisane. Jedna druga, vrlo jasna «mislografija» pokazuje Viljemsove štale, preko puta zgrade opere u Sentral Sitiju. I na njoj je došlo do neobičnih grešaka. Cigle su izmijenjnog oblika, a prozori su – zazidani!
Zbog «mislografija» na kojima je izgledalo da je Serios fotografirao prošlost ili iskrivljenu stvarnost, dr Asenbat i neki drugi istraživači organizirali su eksperimentalnu sesiju 27. travnja 1967. u Prirodnjačkom muzeju u Denveru u kome su bili okruženi neolitskim i paleolitskim eksponatima. Nadali su se da ce Seriosova moć možda na filmu uhvatiti nešto što je staro nekoliko tisuća godina.

ČUDNA ZAMJENA
Serios je bio uvjeren u uspjeh i počeo se koncetrirati na prizor ćovjeka koji pali vatru. I doista, «mislografije» su zabilježile nekoliko neolitskih prizora, od kojih je najimpresivnija ona koja prikazuje Neandertalca u čućećem položaju. Međutim, leća Seriosove kamere nije zaronila u prošlost da bi zabilježila ovu sliku. To je odmah uočila profesorica H. Mary Vermington i rekla, da je to jako slično dobro poznatom modelu Neandertalca iz Fildovog prirodnjačkog muzeja u Chicagu cije se slike prodaju kao razglednice širom Amerike.
Što se desilo? Da li je Serios krivotvorio fotografije?
Detaljnom istragom, u koju su bili uključeni brojni eksperti, ustanovljeno je da je to bilo nemoguće, ali nije objašnjeno zašto je na Seriosovim fotografijama zabilježen prizor iz Fildovog prirodnjačkog muzeja, a ne iz Prirodnjačkog muzeja u Denveru.
Uskoro nakon ove sesije Seriosove parapsihološke sposobnosti su nestale i kroz godinu dana, mada je i dalje nastavio se podvrgavati eksperimentima, jedino što je mogao proizvesti bile su crne ili bijele slike bez raspoznatljivih figura.
Serios je gubio svoju moć i ranije - najduže na period od dvije godine - i činilo se kao da se radi o nekakvom upozorenju. Rekao je : "To je kao da se spusti zavjesa, i to ti je sve, burazeru."
Ali, možda je bilo upozorenja. Posljednja fotografija koju je pod nadzorom stručnjaka napravio u lipnju 1967. godine pokazala je sliku - zavjese koja se spušta!

To je bila priča o Tedu Seriosu-čovjek koji je spustio sve skeptike na zemlju.

Danas stavljam anketu u kojoj će biti 3 teme pa glasajte. Tema koja pobjedi će biti iduća predstavljena.

Natavlja se....

~ komentiraj (7) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 17.09.2009.

SVE O VJEŠTICAMA (drugi dio)

Pa krenimo sa drugim dijelom....

19. Da li su se u prošlosti dešavala i suđenja u kojima su protagonisti bili muškarci?
Da, ali su ta suđenja bila rijetka. Najpoznatije se suđenje odvijalo 1663. godine u Loudanu, u Velikoj Britaniji, kada je otac Urbain Grandies optužen da je preko dva davolska duha “spopao” casne sestre u svom samostanu. Grandier je do kraja govorio da je nevin, ali je, na kraju, živ spaljen!
20. Kada je prestao lov na vještice?
Polovinom 18.stoljeća, sa trijumfom razuma. To se, naravno, nije dogodilo preko noći, vec postepeno.
21. Je li poznato čime su se vještice sve hranile?
U početku o tome se nije govorilo. Ali kasnije je postalo jasno da su jihovi recepti su bili siromašni – mlijeko, trave, kestenje, povrće.
22. Koje su bile njihove omiljene životinje?
žaba krastača, veoma prisutna u ikonografiji čarobnjaštva, ispod čije se koze mogao kriti demon. Uz to, po legendi, Sotona im je, poslije pakta sa vješticama, dodijelio životinjske sluge: mačke, pse i patke.
23. Koji su bili glavni “instrumenti” vještica?
U starim se kronikama najčešće pominju tajanstveni napitci, pomade, talismani, amuleti. Služile su se posebnim crnomagijskim recepturama i formulama. Po tijelu su razmazivale čudne masti, navodno, da bi mogle “letjeti”. U stvari, radi se o tinkturama i mastima spravljenim od ekstrakata biljaka sa halucigenim efektom, koji im je davao utisak da uistinu lete.
24. Postoje li i danas udruženja vještica?
Postoje, svakako. Čak bi se moglo reći da vještičarenje postaje, iz dana u dan, sve popularnije u svijetu.

25. Gdje se nalaze glavni centri kulta vještica?
U Škotskoj, Irskoj, Engleskoj. Posebno u Sjedinjenim Državama, naročito u San Francisku.
26. Kako se prepoznaju moderne vještice?
Najčešće su to osobe koje se bave astrologijom ili kartomantijom. Time, naravno, prikrivaju svoje tajanstvene obrede. Nerjetko su to domaćice, službenice, umjetnice..., žene sasvim normalnog izgleda. Obično su to zgodne gospe, izmedu 30 i 45 godina, često frustrirane svakodnevnom rutinom, monotonijom života, dosadnim muževima i jednoličnom bračnom zajednicom. To su žene pune duha, sa živom imaginacijom, odlučne i ubjedljive, koje nalaze relaksaciju i utočište u praktikovanju magičnih rituala.
27. Koji su to magični rituali?
Često se glavna seansa svodi na kolo ili ritualni ples sličan plesu u vudo-magiji, ponekad je to padanje u nekuu vrstu transa, stanje mentalnog pražnjenja što simbolizira seksualno oslobađanje. žene se okupljaju na raznim mjestima, najčešće u stanovima, klubskim prostorijama ili na otvorenom - u poljima. Tu se, po pravilu, nađe i poneki vještac ili “čarobnjak”, koji organizira prave orgije. Nerjetko, seksualne...
28. Vještice, pored obreda, često spravljaju magične čini, koje pripadaju crnoj magiji…
To je točno. Čim osjete žrtvu, odmah počnu koristiti svoje urokljive oći i izgovarati crnomagijske formule. Ukoliko to ne daje očekivane rezultate, onda se prihvate čvorova i crnomagijskih zapisa. Naravno, ponekad su na repertoaru i lutkice koje se probodaju iglama, vudu-magija, fotografije...
29. Koliko su učinkovito njihovo djelovanje?
Ne postoje generalni podaci, ali se dobro zna da su neke današnje vještice veoma utjecajne i da u velikoj mjeri mogu uticati na tok događaja ili ljudsku sudbinu. Zbog toga njihove usluge nerjetko koriste ljudi iz političkog ili javnog zivota, a mnoge se čak reklamiraju i putem Interneta.

30. Mnogi smatraju da je fenomen vračanja i vještičarenja u opadanju?
Ne, naprotiv, on je u stalnom usponu. Čak u mnogim zemljama dobija i pravo građanstvo, ulazi u zakone i ustave. U Sjedinjenim Američkim Državama, vještice su se izborile na javno djelovanje čak i u profesionalnim vojnim jedinicama. Vještičarenje spada u ono što se danas podrazumjeva pod nazivom - ljudska prava!
31. Kako su organizirane moderne vještice?
Neke pripadaju konzervativnim pokretima, pa oponašaju modele iz prošlosti. Neke se, opet, organiziraju u sekte ili tajna udruženja i skupine od po trinaest članova. Trinaest je idealan broj za vještice. Svaka sekta ima svog neospornog vođu koji moze biti muškarac ili žena i čija je riječ neprikosnovena.
32. Kako se postaje vještica?
Postoji veliki broj načina, ali se svi temelje na određenim ritualima. Jedan od najčešćih je uranjanje u vodu, sto je pračeno raznim citatima i crnomagijskim molitvama. Od žene se, po pravilu, traži da se odrekne svoje religije, dobija novo ime, koje je poznato samo grupi…
33. Može li vještica napustiti grupu?
Zavisi od grupe ili sekte, kojoj pripada. Obično to nije lako ostvariti. Stvara se jaka i perverzna veza. Onaj koji odluči otići, izvrgnut je proganjanju, kažnjavanjima, ucjenama i prijetnjama... Često mu je život u opasnosti, a ponekad i životi njegove obitelji. Sa sektama nema šale...
34. Jesu li naši preci vjerovali u vještice?
Jesu. To vjerovanje još uvijek aktualno u zemljama Balkana. U BiH se smatralo da se vještice obično pojavljuju u obličju zločestih starih (ružnih) žena, koje se žrtvama osvečuju za pretrpljene uvrede i nanešene nepravde. Da bi u zlu bile što efikasnije, vještice trajno sklapaju savez sa Đavolom i uz njegovu svesrnu pomoc ljudima nanose zlo.
35. Da li “naše vještice” imaju svoja okupljališta?
Naravno. Naši narodi vjeruju da se redovito noću sastaju ispod orahovih krošnji, gdje se - kako tvrde mnoge prastare priče - istodobno okupljaju i zli dzini (duhovi). Tu vještice organiziraju razuzdane orgije, igraju svoja kola i smišljaju zle planove.
36. O kakvim se zlim planovima radi?
Naši stari su vjerovali da je moć vještica gotovo neograničena. Mogu s lakoćom oduzimati mlijeko kravama, mogu djevojkama i ženama opčiniti dušu i tijelo, mogu začarati cijele porodice i, dakako, nanositi svakojaka zla - od teških bolesti do bijede i siromaštva!

Sa ovim postom završavam temu "SVE O VJEŠTICAMA", nadam se da ste uživali.....

Iduća tema je "PARAPSIHOLOGIJA: MENTALNE FOTOGRAFIJE"

Nastavlja se....

~ komentiraj (17) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 14.09.2009.

SVE O VJEŠTICAMA (prvi dio)

Prije nego krenem pisati novi post moram se zahvaliti kolegi Viky-u što mi je napravio dizajn, e to je baš trebalo ovom blogu.....

DJAVOLJE LJUBAVNICE
Ne postoje generalni podaci, ali se zna da su neke ugledne vještice danas veoma utjecajne u društveno-političkim strukturama nekih država. Njihove usluge sve češće koriste i ljudi iz političkog ili javnog života!
Složio sam 36 najbitnijih pitanja i odgovora o vješticama pa krenimo....

1. Otkud riječ vještica?
Potiće od latinske rijeci strix, nočna ptica iz porodice sova koja je povezivana sa misterioznim i uznemirujučim svijetom, a odnosi se na žene koje su praktikovale neobične ceremonijale i mračne obrede, te imale intimne odnose s Đavolom.
2. Kada je prvi put u povijesti registrirana pojava vještica?
Neobične priče o vješticama spominju se još u vrijeme drevnog Egipta kada se nerjetko pribjegavalo raznim vrstama magijskih ceremonija ili vračanja kako bi se, na primjer, potpomogao dolazak na faraonski prijestol ili dosegla visoka dvorska titula. Magijski obredi i vračanje stari su koliko i svijet, a u različitim zemljama i epohama poprimali su različite forme i ceremonijale. Od kraja 15. do sredine 18. stoljeća magijske su vještine u Europi postale neka vrsta poceg ludila, sto je - kako je poznato - dovelo i do strašnog “lova na vještice”.
3. Obično kada se govori o vješticama, misli se na žene…
Da, vještica je prije svega žena. Muškarac je mag, čarobnjak i alkemičar. Nastoji da promijeni prirodu materije. Vještica je, međutim, posvečena da pronikne i dokući drugu vrstu tajni. Zahvaljujući zagonetnim recepturama i poznavanju tajanstvenih svojstava određenih biljaka, ona obično priprema neobične napitke, tinkture i masti. žene su u kulturi muškaraca prečesto simbolizirale đavolice. Jer su muškarci upravo njih okrivljavali za strahove i seksofobiju.
4. Kakve su bile srednjovjekovne vještice? Kako su izgledale i koliko su bile stare?
Srednjovjekvne vještice nisu bile stare žene, kako bi se moglo pretpostaviti. Obično su bile između 13 i 40 godina. Nisu bile ni rugobnog izgleda. Naprotiv, često su to bile ženske osobe prijatnog izgleda. Slika kvrgave babetine, šiljatog nosa, poput vještice iz “Snjeguljice i sedam patuljaka” pripada ikonografiji koja nije odgovarala stvarnosti.
5. U kojim su krajevima živjele vještice?
Srećemo ih širom Njemačke, u Francuskoj, Italiji (posebno na sjeveru zemlje), u španjolskoj, Engleskoj, Nizozemskoj... Zatim u SAD. Poznate su vještice iz Salema. O njima je snimljen i zanimljiv film.

6. Kojim društvenim kategorijama su pripadale?
Bile su seljanke. Često i žene iz gradskih predgrađa. žene sa margina života. Najčešće su bile udovice ili neudate. Radilo se o osobama prosječne inteligencije, ženama koje su poznavale iscjeljiteljske vrijednosti bilja i razumjevale osnove medicinske znanosti.
7. Vještice su bile iscjeljiteljke. Nisu, dakle, sve bile zle.
Danas se o vješticama govori samo u kontekstu sotonizma, spravljanja ljubavnih napitaka ili bacanja crnomagijskih čina, kao što su sihiri. Inaće, one simboliziraju mrak i zlo, jer su ljubavnice Sotone i njegovih sljedbenika.
8. Koji su vještičiji rituali?
Najvažniji su takozvano “Vržino kolo” ili Sabati. Radi se o nočnim skupovima vještica sa Đavolom, gdje se priređuju neopisive bakanalije, izgovaraju magične formule, piju čudni napitci, žrtvuju životinje…
9. Vještice, dakle, djeluju u grupi?
Moglo bi se tako reći. U grupi imaju uvišestručenu snagu. A vještina tajnih sotonističkih znanja i crnomagijskih obreda prenosila su se s majke na kčeri. Međutim, bilo je slučajeva da su i neke usamljene žene neopravdano, iz ovog ili onog razloga, smatrane vješticama.
10. Koji su mogli biti motivi?
Na primjer, ako bi neka žena u svoje naručje uzela neko dijete i ono se uskoro razboljelo, proglašavana je vješticom. Ako bi dotakla neku osobu, pa toj osobi nakon toga bilo zlo, razboljela se ili umrla... U srednjem stoljeću nije trebalo mnogo da bi se neka žena proglasila vješticom. Nestanak nekog djeteta, izbijanje gladi, pojava epidemije neke zarazne bolesti, suša, slaba žetva... Za sve su bile krive vještice!...
Salem witch museum

11. “Vražino kolo”, orgije, igre s Đavolom, žene koje lete na metli... Kako su objašnjavane sve te priče?
Bile su to nevjerojatne priče, najčešće, iznuđene mučenjem žena, koja je bila antikomformista, koja se bavila sakupljanjem ljekovitog bilja, koja je djelovala drugačije, tajanstveno... Kada bi jednom bila optužena za vještičarenje, niko joj nije mogao pomoći. Stavljana bi na teške muke – vezivana za rep konja, razapinjana, probadana i sl. Na kraju bi priznala sve, čak i djela koja nikada ni u snu nije počinila, svjedočila o činjenicama koje se nikad nisu desile, potpisivala i sve što bi joj umanjilo mučenje i donosilo brzu smrt.
12. U povijesti su se, ponekad, neke žene i same proglašavale vjesticama. Činile su to bez prisile i bez mučenja. Zašto?
Postoji jedna zanimljiva teorija koju je prije nekoliko godina promovirala dr. Linda R. Caporeal sa Univerziteta Kalifornija (SAD), koja je vodila studije o poznatom suđenju vješticama iz Salema. Mnoge žene, koje su se nazivale vješticama, bile su u stvari dobrovoljno drogirane. U neobično duševno stanje dolazile bi jedući neku vrstu hljeba od raži u koji je bila umiješana zloglasna “rogata raž”, jedna vrsta parazitske gljive koja napada žitarice, a koja sadrži otrovnu supstancu. Ta je supstanca u stanju izazvati halucinacije poput LSD. U stvari, mnogi evropski znanstvenici odavno tvrde da su vražina kola ništa drugo do narko seanse sa nekim “vješcem”, dobro maskiranim da predstavlja đavola i da se uvali među mlade i zgodne žene. Bilo je žena sa psihičkim problemima koje su, uistinu, zamišljale i doživljavale vizije orgija sa demonima.
13. Kada je u Evropi počeo lov na vještice?
Sa čuvenom bulom pape Innocenza VIII, koja je obznanjena 1484. godine. Papa je tražio da vještice budu proganjane kao najgori heretici i osuđivane na lomaće, vješanja, davljenja, utapanja. Prije ove bule, smatralo se da su vještice bolesne duhom i vjerovalo se da noću jašu metle i životinje. Sve ono sto je u srednjem stoljeću tolerirano, postalo je predmetom proganjanja u vremenu u kojem je zivio Leonardo da Vinci, u epohi poznatoj pod imenom Renesansa.
14. Zašto? Kako je moglo doći do tog neviđenog ludila u kome je na najstrašniji način pogubljeno stotine tisuća žena?
U to je vrijeme vladao veliki strah od đavola, “drukčijih”, a posebno heretika rasutih po cijeloj Evropi. Vještica, sa kultom demonstva, predstavljala je prijetnju crkvi i religiji. Zbog toga je i tretirana poput terorista, koji prijete da preokrenu uspostavljeni poredak.
15. Jesu li samo katolici progonili žene i optuživali ih da su vještice?
Ne, čak su i protestantski sudovi bili izuzetno strogi. Malo je poznato da sudovi inkvizicije nisu bili najgori uprkos lošoj reputaciji. U španjolskoj, gdje je inkvizicija bila u jeku, vještice nisu bile progonjene. Ili jesu, ali u manjem omjeru. španjolska inkvizicija je istinskim neprijateljima smatrala jevreje i muslimane i nije imala mnogo vremena za čarolije. Velike zone lova na vještice bile su Njemačka, Francuska i sjeverna Italija.

16. Koje su bile norme za suđenje vješticama?
Priručnik koji su najčešće koristili inkvizitori bio je zloglasni “Malleus maleficarum”, “Čekić vještica”, djelo dvojice dominikanskih fratara, Sprengera i Kramera. U tom se priručniku utvrđivao postupak sa vješticama i, dakako, predviđalo mučenje i nasilje.
17. Kako se mogla odbraniti žena koju bi optužili kao vješticu?
Gotovo nikako! Morale su proći neizdrživa mučenja i iskušenja. Kao, na primjer, “žig đavola”. Vještica je, po inkvizitorima, morala imati jednu neosjetljivu točku na tijelu. Tako bi joj u razne dijelove tijela zabadali igle da bi tu neosjetljivu točku pronašli. Na kraju bi, jadnica, da bi okončala stravično mučenje, rekla da više ne osjeća bol. Ili - božanski sud, “ordalia”. žena je morala u ruci držati usijano željezo. Ako bi se opržila bila je vještica…
18. Koliko je žena ubijeno pod optužbom da su vještice?
Točna brojka nikada nije definitivno utvrđena, ali se prema nekim procjenama smatra da je u lovu na vještice smrtno stradalo više od jednog milijuna žena.

Idući nastavak za par dana

Nastavlja se....

~ komentiraj (7) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 10.09.2009.

TELEPORTACIJA

LET KROZ PARALELNE SVJETOVE
Mogu li se čvrsti objekti dematerijalizirati i ponovo pojaviti na nekom drugom mjestu? Neki slučajevi to potvrđuju, ali je pitanje kako ih objasniti.Ujutro 6. travnja 1878. Johan Celnar, profesor fizike i astronomije na univerzitetu u Lajpcigu, sjedio je sa Henrijem Slejdom, američkim medijem, u sobi za eksperimente iz parapsihologije. Niko drugi nije bio prisutan. Iznad stola za kojim su sjedili, Celner je držao obje Slejdove ruke. Minutu kasnije okrugli drveni stolić koji je stajao u blizini počeo je da se ljulja tamo-amo, a gornja daska se podigla iznad ruba stola za kojim su sjedili, zatim je okrugli stolić polako kliznuo ka ovom stolu, malo se nagnuo unazad i skliznuo ispod njega.
Sljedečih minuta se ništa nije dešavalo i Slejd se upravo spremao stabilizirati svoje "duhovne kontrolore" o tome što trebaju očekivati, kad je Celner bacio pogled ispod večeg stola i sa zaprepaštenjem otkrio da je okrugli stolić netragom nestao. Zatim su njih dvojica pretražili sobu, ali stolić nisu našli! Kao da je u zemlju propao.

ZAČUĐUJUĆA POJAVA
Celner i Slejd su zatim ponovo zauzeli svoja mjesta, stavivši ruke iznad stola. Slejd nije mogao napraviti nikakav neprijmiječen pokret. Nakon pet minuta Slejd je vidio svjetlosti u zraku, kao što se to obično dešavalo prije nego što su mu se događali paranoramlni fenomeni. Ni Celner niti itko od njegovih kolega nisu nikada vidjeli ova svjetla kad su bili prisutni seansama sa Slejdom. «Dok sam okretao glavu, slijedeći Slejdov pogled prema plafonu iza mojih leda», sjeća se Celner, «iznenada sam primijetio na visini od 1,5 metra onaj okrugli stolić kako se sa nogama okrenutim naviše spušta na stol za kojem smo sjedili…»
Ovo nevjerovatno svjedočanstvo opisuje teleportaciju - iščezavanje materije i njeno ponovno pojavljivanje na istom ili drugom mjestu. Ovaj je fenomen, navodno, usko povezan sa ostalim sličnim fenomenima - prolaskom jedne materije kroz drugu i vezivanjem čvorova bez ljudske pomoći, o čemu izvještavaju mnoga svjedočanstva iz prošlosti.
I druge seanse sa Slejdom, kojima je prisustvovao Celner, rezultirale su "nemogućim" kretanjima predmeta: u nekim slučajevima sami od sebe su se vezivali čvorovi na vrpci, koži ili čak svinjskom crijevu dok ih je Celner držao ili ih jednostavno samo promatrao. Jedna seansa čija je namjera bila da se povežu dva drvena prstena nije uspjela - ali se seansa završila tako što su ta dva prstena balansirala «na memoguć način" na središnjoj nozi okruglog stolića čiju smo teleportaciju već opisali.
Kad se taj događaj zbio, stolić je bio izvan Slejdovog domašaja. Da bi se ti prstenovi navukli na nogu stola, bilo je potrebno rastaviti stol na dijelove pa ga ponovo sastaviti!

ČUDESNE MOĆI SAI BABE
Celnerovo djelo o parapsihološkim fenomenima sastoji se od nekoliko debelih svezaka, ali je samo neznatan dio ovog materijala dostupan javnosti. U njemu se nalazi i izvještaj objavljen 1932. godine u časopisu «Journal» američkog Udruženja za parapsihološka istraživanja. Izvještaj je napisao V. Batn, tadašnji predsjednik Društva, koji je prisustvovao eksperimentima medija Marderi Kandon.
U tim eksperimentima duh Marderinog umrlog brata, Voltera, navodno je stavljao i vadio male predmete iz raznih vrsta kutija, najčešće kartonskih, zatvorenih samoljepljivom trakom, te čvrsto zaključanih drvenih i metalnih kutija. Ovo je rađeno više puta, a za to vrijeme Marderi Kandon je bila vezana za stolicu. Kad su ti predmeti teleportirani iz kutije u kutiju bilo je lako provjeriti tu činjenicu.
Godinama kasnije, Uri Geller je tvrdio da je uspjevao teleportirati ne samo manje predmete nego čak i ljude i životinje, ali to nikada nije i znanstveno potvrđeno. Ipak, mnogi uglednici bi se zakleli da se jedne prilike Geller iznenada pojavio na ustakljenoj verandi svog prijatelja Andrije Puharića u Osining, u državi New York, nakon što je trenutak prije šetao Manhatanom, koji je od Osininga udaljen jedan sat vožnje automobilom.
Indijski guru Sai Baba je posebna priča. Njegova specijalnost je materijaliziranje malih predmeta; najuobičajeniji poklon je sveti prah vibhuti, praškasta siva supstanca, koja se koristi za liječenje. Zapadnim parpsiholozima koji su ga posjetili nikada nije dozvoljeno da mu nametnu neku kontrolu. Medutim, Karlis Osis i Erlendur Haraldson uspjeli su, navodno, da prekontroliraju jednu od Babinih haljina i nisu našli na njoj džepove ili neka druga skrovita mjesta. A nije bilo ni znakova vibhutija niz rukave, što bi se moglo očekivati ako ga je Baba istresao iz rukava u ruku.

INTELIGENTNI PROJEKTILI
Primjeri očiglednih teleportacija, prenošenja materije kroz materiju, poznati su i kao "slučajevi kučnih duhova" u kojime se u zatvorenim sobama dešavaju nevjerovatne pojave, najčešće kamenje ili drugi predmeti pristižu iz - niotkuda. Ponekad nisu vidljivi sve dok ne udare u neki predmet. Možda se najpoznatiji slučaj ove vrste dogodio 1903. Neki geolog, V. F. Grotendik, izvodio je geodetska mjerenja na Sumatri. Jedne noći dok je spavao u kolibi pokrivenoj debelim slojem lišča, odjednom ga je probudilla «kiša» kamenja koje je padalo po njemu i svuda oko njega.
To se ponovilo i sljedeće noći dok je ležao budan. Očito, kamenje je dolazilo s krova ali on nije mogao naći rupe u lišču kroz koje je kamenje prolazilo. Uz sve to, kada je treću noć pokušavao da uhvati poneki kamen, on bi istog časa promijenio pravac! To se ponovilo nekoliko puta.
"Inteligentni projektili" ove vrste nisu neobični u "slučajevima kučnih duhova". Ali, u velikom broju slučajeva dešavalo se da određeni predmeti misteriozno iščeznu, mada postoji samo jedan kratki znanstveno obrađeni izvještaj koji potvrđuje istinski nestanak nekih predmeta.

NEPOZNATE DIMENZIJE
Dogodilo se to nekoj gospođi Kogelnik u Londonu 1922. godine čije je kučanstvo mjesecima uznemiravano raznim nestašlucima "kučnog duha". Ali jednoga dana zbilo se nešto krajnje nevjerojatno. Njen muž priča:
"Kad je moja žena vidjela kako joj sjekira nestaje pred očima izašla je iz sobe. Sve se ovo dogodilo izmedu 10 sati i podneva."
Može se navesti znatan broj prilično uvjerljivih slučajeva teleportiranja - nestanka i ponovnog pojavljivanja – različitih predmeta. Postoji sve više dokaza da nam se to dešava u svakodnevnom životu. Telepatija se javlja mnogo češće, ali ni teleportacije zasigurno nisu tako rijetke kako bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled.
Što sve ovo znači?
Odgovor leži, kažu neki parapsiholozi, u činjenici da prostor ima i četvrtu dimenziju, ili čak i više nama nepoznatih dimenzija. Drugim riječima kad se predmeti pojavljuju ili nestaju, oni se tada kreću četvrtom ili jednom od tih dimenzija.
Ovo je savršeno razumna hipoteza, ali naravno postoje i dodatna objašnjenja. Jedna hipoteza kaže da predmeti postaju nevidljivi samo privremeno. Ali, ona ne bi mogla objasniti izlazak predmeta iz zatvorenih kutija. S druge strane, halucinacije - jedno drugo često ponudeno objašnjenje - ne mogu objašnjavati slučajeve u kojima se odvija trajna strukturalna promjena - kao što su čvorovi na Celenrovim vrpcama. Tamo gdje je materija prošla kroz drugu materiju u običnom trodimenzionalnom prostoru, ona je možda rastavljena, prenesena atom po atom i opet ponovno sastavljena. Ili su možda dotični atomi učinjeni "pasivnima" i nekohezivnim, tako da nisu djelovali jedni na druge dok su prolazili jedan kroz drugi?!…

PARALELNI SVJETOVI
Neki znanstvenici teleportaciju objašnjavaju "kvantnim provođenjem", u kojem jedna atomska čestica na "nemoguć" način prodire kroz barijeru energije: čestica se vidi kao da se probija kroz neku barijeru koja je suviše visoka da bi se preskočila. Možda bi se moglo i prihvatiti da je transpot materije kroz materiju fenomen "kvantnog provođenja" ali se tada postavljaju mnoga druga pitanja na koja znanost još uvijek nema racionalne odgovore.
Ako četvrta dimenzija uistinu postoji ona otvara zapanjujuću mogučnost postojanja beskonačnog broja drugih dimenzija – koje čine neograničen broj univerzuma paralelnih sa našim. A to već prelazi u – znanstvenu fantastiku!

Nastavlja se

~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 03.09.2009.

PARANORMALNI SNOVI

Danas ću pisati o meni vrlo dragoj temi....o paranormalnim snovima.

PORUKE IZ DRUGOG SVIJETA
Mnogi veliki umjetnici i mislioci kažu da im inspiracija dolazi iznenada potpuno uoblićena. Što je izvor ovih unutarnjih poriva i koliko doprinose stvaranju genija?Snovi mogu otkriti ne samo budučnost, već izgleda i očite istine o današnjem svijetu. Mnoge današnje inovacije su se pojavile u snovima. Jedna od najpoznatijih imala je revolucionarni učinak na razvoj hemije. Godine 1863. mladi i daroviti njemački naučnik August Kekule, pisao je drugi tom rasprave o hemiji u kome se bavio problemom hemijske strukture aromatskih jedinjenja. To su supstance jakog mirisa koje su sadržavale vodonik i ugljik a dobivane su iz ugljenog katrana.

RJEŠENJE U POLUSNU
Najmanji djelić svakog jedinjenja zove se molekul: to je skup atoma, koji se može predstaviti vezan hemijskim "kukama", koje se zovu valentne veze. Sve te "kuke" su međusobno povezane i nijedna ne ostaje slobodna. Svaki tip atoma ima utvrđen broj valentnih veza. Ugljik ih, na primjer, ima četiri.
Kekule je već pokazao kako ugljikovi atomi mogu formirati lance koji čine "kičmu" složenih molekula. On je raščistio neke nedoumice, pokazavši da se atomi mogu vezivati duplim ili čak dvostrukim vezama.
Struktura jedne molekule se često mogla objasniti povezivanjem valentnih veza atoma od kojih je sastavljen. Ali, nikakva količina dovitljivosti ne bi mogla formirati lanac od šest atoma ugljika sa šest atoma vodika od kojih svaki ima samo jednu valentnu vezu, a zna se da je to sastav benzola, najjednostavnijeg od aromatskih spojeva.
To rješenje Kekuleu je došlo kada je bio u polusnu. Ugledao je molekul benzola kao neku zmiju koja se savila u krug i progutala vlastiti rep. Kekule se probudio i shvatio da se problem strukture benzola može riješiti ako šest atoma ugljika obrazuju prsten, sa pridodatim atomima vodika. Jedno ogromno područje, hemija prstenastih sastojaka se otvorilo pred njim i postalo osnovom uspješne njemačke industrije boja.

EKSPERIMENT U SNU
Još jedan naučni prodor vodi porijeklo iz sna njemačkog fiziologa Otta Levija 1921. On je izučavao prijenos signala duž nerava životinja. Gotovo 20 godina ranije, Levi je razmišljao da su hemijski procesi usko povezani sa mehanizmom transmisije nervnih signala, ali je s tom idejom učinjen mali napredak. Inspiracija je Leviju došla u snu:
«Noć uoči Uskrsa (1921.) probudio sam se, upalio svjetlo i našvrljao nekoliko zabilježaka. Onda sam ponovo zaspao. U 6 sati sljedečeg jutra palo mi je na pamet da sam tokom noći zapisao nešto jako važno, ali nisam bio u stanju da dešifriram to što sam napisao. Sljedeće noći u tri sata, ta ideja mi se vratila. Bio je to plan eksperimenta da se odredi da li je hipoteza o hemijskoj transmisiji nervnih nadražaja koju sam izrekao prije 17 godina bila točna. Smjesta sam ustao, otišao u laboratoriju i izveo jednostavan eksperiment na srcu žabe. Ti rezultati postali su osnov teorije o hemijskoj transmisiji nervnih impulsa…»
Levijevi eksperimenti bacili su novo svjetlo na način na koji se električni signali prenose nervima i izazivaju reakcije u mišičima - što će reći kako mozak kontrolira tijelo. Iz svog eksperimenta Levi je zaključio da kod žaba nervi ne stimulišu srce direktno; oslobadaju se specificne hemijske supstance na krajevima nerava koje modificiraju rad srca. Za svoje djelo o hemijskoj transmisiji nervnih impulsa, Levi je podijelio Nobelovu nagradu sa sr. Henri Deilom 1936. godine.
Johan Volfgang fon Gete, veliki njemački pjesnik, naučnik i filozof, izvještava nas da je u snu riješio mnoge naučne probleme i napisao pjesme. Francuski kompozitor Sari Nodje je komponovao kompoziciju «Lidija» u snu. Semuel Tejlor Koleridz odsanjao je čitavu poemu «Kubla Kan» i jednostavno je prepisao sljedećeg jutra. Međutim, kad ga je u «prepisivanju» prekinuo neki posjetilac, kraj poeme mu je iscilio iz sječanja.

IZUM U SNU
I industrijski su se izumi često javljali u snu, poput tehnike za pravljenje olovnih kugli, tako što se rastaljeno olovo kapalo u vodu sa visokih kula. Olovne kapi tokom pada postanu savršeno okrugle. Ova ideja pala je na um Jamesu Votu, konstruktoru parne mašine, u snu!
Švicarski paleontolog iz 19. stoljeća Luj Agasi dugo je vremena pokušavao rekonstruirati strukturu fosila neke ribe iz vrlo slabo vidljivih izmiješanih tragova u kamenu. Na kraju je zaključio da je to nemoguće.
U snu je, međutim, vidio je kompletnu ribu savršeno restauriranu. No, kada se probudio, san se izgubio prije nego što ga je zabilježio.
Sljedeće noći Agasi je sanjao isti san, ali mu je opet iscilio iz sječanja kada se probudio. U nadi da će sanjati kompletnu ribu naučnik je stavio pero i papir pored kreveta. Bio je nagrađen još jednim ponavljanjem sna i bio je u stanju nacrtati sliku fosila, dok je još uvijek bio u polusnu. Sljedećeg dana crtež nije impresionirao Agasija. Smatrao je da je po svemu nevjerovatan. Vratio se fosilu i počeo obrađivati kamen, koristeći svoju skicu iz sna. Na svoje iznenađenje otkrivao je nedostajuće dijelove fosila, za koje se ispostavilo da su upravo onakvi, kakvi su opisani u snu od prethodne noći.

DREVNE TAJNE
Izvještaj Društva za parapsihološka istraživanja iz 1900. godine opisuje kako je prof. Hilpreht dešifrirao riječi ugravirane na dva mala komada ahata iz drevnog Babilona. Prof. Hilpreht je jedne noći zaspao nakon što je satima uzaludno pokušavao da shvati značenje tih natpisa. Sanjao je da ga je neki mršavi svečenik predkršcanskog Nipura (sveti grad blizu Babilona) poveo u riznicu. Ušli su u sobu bez prozora u kojoj je bila velika drvena škrinja. Komadići ahata i lapis-lazulija su bili razbacani po podu. Taj svečenik je ispričao profesoru:
Kralj Kruigauzu (oko 1300. p.n.e.) je nekom priliko hramu u Belu poslao jedan ispisani zavjetni valjak od ahata. No, tada smo mi iznenada dobili naređenje da za kip boga Niniba napravimo par naušnica od ahata. Mi smo bili jako oslabljeni jer pri ruci nismo imali ahata. Da bismo izvršili naređenje, ništa nam drugo nije preostalo nego da dragocijeni zavjetni valjak isjećemo u tri prstena od kojih je svaki sadržavao dio natpisa. Prva dva su poslužila kao naušnice za kip. To su ova dva fragmenta koja su vam zadala toliko muke...
Profesorova žena je posvjedočila kako je pomenute noći vidjela svog muža kako iskače iz kreveta, juri u radnu sobu da pregleda dva komada ahata i uzvikuje: "Tako je, tako je!"

PAKT S ĐAVOLOM!
jusepe Tartini vodeći italijanski violinista iz 18. stoljeća, navodno je u snu napravio Ugovor sa đavolom. Njegov noćni duhovni posjetilac odsvirao je jedan komad na violini sjajnije nego što je Tartini ikada čuo. Kada je ujutro pokušao da se prisjeti tog komada, komponovao je sonatu koju je nazvao 'Đavolji triler', za koju su najugledniji muzičari tog vremena potvrdili da uistinu ima - đavolju težinu!
Po Tartinijevom mišljenju to je bila samo sjenka muzike koju je čuo u snu. Međutim, njegov Ugovor sa đavolom doveo ga je do svjetske slave i uspjeha.
Ova je priča možda nastala zbog događaja iz Tartinijeve rane karijere, kada je uhapšen zato što je oženio lijepu štičenicu arhiepiskopa od Padove. Njegova vještina na violini mu je doprinjela da mu arhiepiskop sve oprosti.

~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 24.08.2009.

PARAPSIHOLOŠKI FENOMENI

"Parapsihologija nije ni spiritizam ni praznovjerje. Ona je pokušaj istrazivanja funkcija licnosti s one strane praga svijesti"

G.N.M.Tyrrell

DRUGA STRANA STVARNOSTI
Nema broja onima kojima se desilo da prožive "neobično” iskustvo, iskustvo koje ostavlja čovjeka iznenadjenog ili ustrašenog.
Kada bi pomislili na nekog prijatelja koji bi im u isto vrijeme telefonirao, pogodili ime nepoznate osobe, sanjali san koji upozorava na opasnost, osjetili glasove kada su sami, vidjeli "nekog” u sobi u trenutku buđenja. Slučajnosti? Halucinacije? Ili dokaz da postoje nadnaravne pojave?Mnogi smatraju da se parapsihologija ne može izdvojiti kao zasebna oblast (para)nauke. Ona bi se, prema nekim svojim karakteristikama, prije mogla smjestiti u tajne vještine i tajna učenja, kao što su spiritizam (prizivanje duhova) ili magija. Jer, kako je poznato, čovjek je još od prahistorije vjerovao u postojanje duhova i mogučnost da ih prizove, kao što je vjerovao da se budučnost može predvidjeti, a sudbina promijeniti.

ZANIMLJIVA PROŠLOST
Možda je prvi parapsiholog bio lidijski kralj Krez koji je 550. pr.n.e. iskušao sedam prorocišta trazeći od njih da predvide šta će učiniti na dati dan. Kažu da je samo proročište u Delfima (Grčka) položilo "ispit”.
Ipak, pravo zanimanje za paranormalne pojave nastaje sa pojavom spiritizma polovinom 19. stoljeca: 31.travnja 1848. u Hydesvillu (New York) porodicu Fox probudili su čudni udarci koji kao da su izlazili iz zidova sobe u kojoj su spavale njihove djevojčice Kate i Margaret. Roditelji su došli do zaključka da u kući boravi duh. Dvije sestre, koje je pod svoje uzeo jedan sposoban medij, krenule su na turneju po Sjedinjenim Državama prizivajući duhove po narudžbi, gomilajući bogate darove. Bavile su se tim sve do 1888. kada je Margaret priznala da je prizivanje duhova bila dobro smišljena prevara.

ZAGONETKA KOJA NIJE JOŠ RJEŠENAŠto uzrokuje samospaljivanje
Ali spiritizam je već uveliko zapalio maštu ljudi. Uveliko se povečao broj seansi a s njima i fenomena: materijalizacija duhova, levitacija, telekineza, glasovi u tami...
Krajem 19. stoljeća i znanost se počela zanimati za parapsihologiju, i to sa kontradiktornim rezultatima: s jedne strane u Londonu nastaje Društvo za psihičko istraživanje (Society for Psychical Research) koje će demaskirati mnoge obmane, a s druge strane sir William Crookes, cijenjeni engleski fizičar, koji ubjedljivo tvrdi da su sposobnosti nekih medija istinite.

NEUMOLJIVA STATISTIKA
Tridesetih godina pažnja se usmjerava na laboratorijske eksperimente sa ljudima obdarenim telepatijom, vidovitošču i predviđanjem. Riječ je, dakle, o sposobnostima za koju je Joseph Rhine odredio termin ekstraculne percepcije ili Esp. Ali, priznaju znanstvenici, njegova je veća zasluga što je statistiku uveo kao metod za objektivno ocjenjivanje rezultata testa.
Danas su se proučavanja paranormalnih fenomena proširila na slijepe i gluhe koji svoje nedostatke mogu nadoknaditi telepatijom. Za to je zaslužan parapsiholog Charles Honorton koji je 1974. predložio tehniku "gancfeld" (ganzfeld), što je njemačka riječ za "jednoobrazno polje”. Prvi eksperimenti su dali sjajne rezultate, ali nakon pažljivijeg proučavanja otkrivene su, navodno, metodološke greške. Godine 1990. Honortonova grupa je, pak, ponovila uspjehe, i pored strogih kontrola. Statistika je predvidala 25 posto točnih odgovora, procenat je, međutim, iznosio 35. Vjerovatnost da je riječ o slučajnosti bila je jedan prema dvadeset tisuća.

PRISUSTVO FENOMENA
Godine 1997. Robert Morris, profesor parapsihologije na univerzitetu Edimburg, iskušao je osobe koje su se smatrale kreativnim. Točni odgovori umjetnika bili su 47 posto, a kod muzičara čak - 56 posto. Anthony Lawrence, parapsiholog sa univerziteta Coventry se nada da će se za deset ili dvadeset godina naci efikasni instrumenti za poboljšanje telepatskih sposobnosti svakog čovjeka.
Na polju psihokineze (sposobnost premještanja ili uticaja na predmete pomoću misli) koristi se "generator slučajnih događaja”, elektronski aparat koji emitira signale (svjetlost, brojevi ili zvuci) prema slučajnom slijedu. Osoba treba nastojati utjecati na mašinu tako da rezultatima više ne dominira slučaj. Jedna analiza rezultata 800 eksperimenata iz 1989. godine uvjerljivo je potvrdila prisustvo stvarnog fenomena.
U stvari, eksperimenti su dostigli nivo tolike točnosti da su isključene metodološke greške ili obmane. Ali ni formalna besprijekornost nije zadovoljila skeptike. Pokušali su otkriti manjkavosti koje, kada se jednom koriguju, drastično smanjuju procenat uspjeha.
Jedan od najspektakularnijih psihokinetičkih efekata je, na primjer, prozimanje materije. Godine 1988. Švicarac Silvio Meyer je rekao da je "snagom misli” spojio dva kvadrata, jedan od papira a drugi od aluminija. Federalna laboratirija za probu materijala u St. Galenu, koja je dobila zadatak da to provjeri, nije otkrila nikakav znak lomljenja, lijepljenja ili nečeg sličnog, ali je, navodno, nekoliko godina kasnije, Amerikanac Martin Gardner ukazao je na jednostavan sistem za realizaciju istog eksperimenta, ali izvan parapsihologije, odnosno poštujući prirodne zakone.

ZBUNJENA NAUKA
Mnogim "nevjernim Tomama" u znanosti krajnje su sumnjivi i pranoterapeuti, odnosno bioenergičari, dakle, oni koji tvrde da svaku bolest mogu liječiti rukama, odnosno bioenergijom vlastitog organizma u što su se, konačno, uistinu uvjerili i mnogi pacijenti. Iako su mnogi dobronamjerni, za većinu znanstvenika nema nikakvog dokaza da iz njihovih dlanova izlazi nekakva blagotvorna energija koja ozdravljuje bolesne. A kako ne znaju naći racionalno objašnjenje za uspješna ozdravljenja, njihovi se komentari obično završavaju na primjedbama da je, moguće, riječ o placebo efektu, odnosno o snaznoj (blagotvornoj) - sugestiji!
Da bi odbacile teze o "iscjeljiteljskom dodiru” skeptici su napravili eksperiment sa devetogodišnjom djevojčicom Emily Rosa iz Lovelanda (Colorado). Pranoterapeut je trebao uvući ruke u dvije rupe izbušene u ekranu i, bez mogucnosti da vidi, reci da li se ruka Emily nalazila bliže desnoj ili lijevoj. Nijedan od 21 terapeuta nije uspio prevazici procenat uspjeha kao da je od oka pogađao. Rad Emily je tako zaslužio da bude objavljen u jednoj uglednoj medicinskoj reviji.
Najteže je provjeriti takozvana "putovanja izvan tijela” (astralna putovanja), iskustva u kojima subjekt, znajući da ne sanja, "vidi” ambijent iz položaja koji je drukčiji od položaja njegovog tijela. Ovoj kategoriji pripadaju i "iskustva pred smrt”: osobe probuđene iz kome koje su ispričale da su bile odvojene od tijela ili da su tamo negdje, "na drugom svijetu", susrele mrtve rođake.
Jedan od največih eksperata iz ove oblasti, parapsihologinja Susan Blackmore, smatra da je za ovaj fenomen odgovoran perceptivni ili čulni poremečaj mozga. Ona smatra da se na jednoj dvomislenosti zasniva i rašireno mišljenje da čovjek ne koristi više od desetak posto svoga mozga, što bi značilo da je preostali dio rezerviran za paranormalne sposobnosti.
- Iako je dosta stvari nepoznato i teško razumjeti, principi funkcioniranja i mogučnosti ljudskog mozga su jasni i ne postoje misteriozni "rezervni" dijelovi! - tvrdi Susan Blackmore.

TAJNA ISTRAŽIVANJA
Jedna od slabijih točaka parapsihologije jest nepredvidljivost i dvosmislenost fenomena. Početkom sedamdesetih, CIA je pokrenula tajni program za ocjenu i angažiranje senzitiva (medija) u špijunazi. Godine 1995. angažirani su parapsiholog Jessica Utts i psiholog Ray Hyman da ocijene rezultate. Ako je vjerovati zvaničnim izvještajima, zaključeno je da su informacije bile nejasne i dvosmislene. Dakle, gotovo bez imalo praktične korisnosti. No, mnogi misle da pravi rezultati nikada nisu ugledali svjetlost dana i da se još i dan-danas čuvaju u strogo kontroliranim sefovima.
Utisak je, smatraju skeptici medu znanstvenicima, da se čak i u slučajevima kada je potvrđeno postojanje parapsiholoških fenomena, radilo o tako slabim i nesigurnim manifestacijama da nikako ne mogu utjecati na naš zivot. Barem dok se ne nađe način za proširenje i pojačavanje efekata. Godine je 1990. japanski elektronski kolos Sony započeo s projektom za provjeru da li psihički fenomeni mogu imati neku upotrebnu vrijednost. Program je, navodno, poslije dvije godine obustavljen, jer se nije odmaklo ni korak od početka! No, pouzdano se zna, da znanstvenici, među njima i oni najugledniji, već godinama eksperimentiraju istražujući parapsihološke fenomene, a rezultati njihovih saznanja drže se, kažu, u strogoj tajnosti...

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

utorak, 18.08.2009.

PARANORMALNA ISKUSTVA

Bok ljudi, dugo me nije bilo, više od mj. dana, jučer se vratio u svoj rodni Zagreb i eto...prošao od Norveške sve do SAD-a, upoznao mnoge ljude. Išao sam isključivo da istražim ne misterije ovaj put(makar ih je i bilo, ali slučajno) već urote i sve vezano uz 2012.god., no o tome ćemo drugom prilikom jer još nije vrijeme kada ću objaviti jedan tekst vama, ali i šire pa vratimo se na naše misterije i kriptozoologiju...krenimo.

ŽIVOT MEĐU FANTOMIMA
Kad je bila dijete Ruth je seksualno zlostavljao njen otac. Ali je užas zapravo počeo kada ju je, godinama kasnije, počela proganjati njegova prikaza!
"Sazdani smo od takve grade od koje se snovi grade", napisao je Shakespeare. Možda zbog toga kao što je rekao T. S. Eliot "ljudski soj ne može podnijeti previše stvarnosti."
Ali što je stvarnost a što su snovi?

DRUGA REALNOST
Jednom prirodnjaku stvari su realne kad se mogu prenijieti čulima ili instrumentima, kada im se može uzeti mjera, a ponašanje promatrati, kad se o njima mogu izvoditi zaključci i postavljati naučna pravila i zakoni. U carstvu misli, normalan čovjek bez poteškoća razlikuje fantaziju i maštu od stvarnih predstava i doživljaja.
I parapsihološka istraživanja su pokazala da uistinu postoje "realnosti" izvan onih koje općenito opažamo sa naših pet čula, kao što su tonovi čija je visina i suviše visoka da bi ih čulo ljudsko uho. A možda postoji i "realnost", potvrđena iskustvima mistika, dok su u ekstazi.
Ipak, ostaje činjenica da je "normalnost" za većinu nas zajedničko polazište senzornih percepcija koje mi svi dijelimo; sve u svemu mačka sjedi na jastucetu, a ne obratno!
Ali, što je bila realnost za čuvenu Sibil Izabel Dorset koja je, između svojih 16 ličnosti, vidjala sebe u ogledalu na razne načine - kao otmjenu plavušu, smeđokosu, visoku, vitku crvenokosu, smeđokosog muškarca, plavookog muškarca, sramežljivu platinastu plavušu, malu vitku brinetu - sa potpuno različitim karakterima koji idu uz svakog od njih. Ona je čak i kupovala prikladnu odjeću za svaku ličnost u sebi, a izbor svih tih ličnosti u njoj, zbunjivao je sve ostale kad bi se pojavili u njenom tijelu.
Što je sa pacijentkinjom psihijatra dr Mortona Šacmana, 25-godišnjom Ruth, Amerikankom, udatom za Pola, koja živi u Londonu sa troje djece? Njeni doživljaji ispričani u Šacmanovoj knjizi «Ruthina priča» i 1982. godine dramatizovani na televiziji BBC, zaprepastili su svijet?!…

UŽASNI DOŽIVLJAJ
Ruth opisuje neobične simptome: seks sa Polom izgleda joj prljavim, boji se otvaranja vrata, izbjegava društvo, hvata je panika u gomili, mrzi da ide u kupovinu, nema apetita, ima negativna osječanja prema svojoj djeci, strahuje da će joj mozak eksplodirati...
Rutina životna drama više je nego užasna. Bila je treća u porodici sa četvero djece, a najmlađe je rođeno 10 godina nakon nje. Dok je majka poradala posljednje dijete, otac ju je pokušao silovati - i gotovo u tome uspio. Da je taj napad bio stvaran a ne izmišljen, govore činjenice da je njen otac bio pijanica i redovno se drogirao; bio je nasilan - jedanput je čak i pucao u Rut , ali ju je promašio; krivotvorio je čekove i bio je čest posjetilac ludnica i zatvora.
Ruth je o užasnom doživljaju ispričala majci, ali umjesto u njoj da nađe zaštitu, ona ju je smjestila u dječiji dom. Rut nikada više nije živjela sa roditeljima i osječala je "odvratnu" mržnju prema ocu.
Ono što Ruth nije odmah ispričala dr Šacmanu bilo je da je gotovo svakodnevno viđala fantomsku prikazu svog oca. Počela ju je progoniti godinu dana nakon rođenja najmlađeg djeteta. Ponekad bi njegovo lice viđala na mužu, Polu ili na svojoj bebi, a mnogo češće je osječala njegovo prisustvo. Bila je uvjerena da je on proganja i da je nagovara da izvrši samoubojstvo. Jedanput je s njom «sjedio» za stolom i izgledao je potpuno stvarnim. Drugom prilikom, «sjedio» je na stolici, između dva gosta. Čula ga je kako govori i promatrala ga kako prati njihov razgovor, mada ga drugi, nisu ni čuli ni vidjeli. Ruth je postala pacijent dr Šacmana 1979. godine, ali je i dalje viđala prikazu svog oca, osječala njegovo prisustvo, čula njegov smijeh, osječala čak i miris njegovog znoja.

ŽIVOT SA PRIKAZOM
Ruthino ponašanje nije bilo psihotično. Pošto je pročitao da jedno malajsko pleme, Senoi, smatra «život» snova tako značajnim da svoju djecu uče da se suočavaju, ovladavaju i koriste svim onim što je prouzročilo užas u njihovim nočnim morama, dr Šacman je predložio Ruth da slijedi njihov primjer i da se suoči sa prikazom svog oca.
Pobjeda nije bila ni brza, ni laka. Ruth je i dalje viđala prikazu svog oca, čula njegov glas i osječala da joj čita misli… Psihijatar joj je savjetovao da otjera prikazu što je ona, na kraju, i učinila.
Šestog dana terapije, Ruth je vidjela kako se njen muž Pol izgledom pretvara u njenog oca i kada joj je lako dodirnuo ruku, osjetila je pritsak do boli. Te noći je odbila da spava sa Polom, jer je osječala da joj je on otac. Sljedećeg dana očevo lice vidjela je na dr Šacmanu. A onda se sve smirilo.
Dr Šacman je smatrao da bilo izuzetno korisno kad bi Ruth snagom svoje volje mogla po želji prizivati fantomsku prikazu. Ako bi je mogla stvarati, onda bi je mogla i otjerati po vlastitoj volji. Kad joj je to predložio, Ruth je pristala i uskoro je - uspjela u tome.
Nekako baš u to vrijeme, dr Šacman je morao otputovati u New York na 2 tjedna. U tom periodu Ruthin se otac pojavio bar osam puta. Čula je šuškanje njegove odjece, otvaranje kutije sa cigaretama, a jedanput se probudila i vidjela ga kako joj sjedi na krevetu. No, svaki put je uspjela ga otjerati. Prikaza je zatim nestala i nije se pojavljivala punih 19 dana.

ZANIMLJIVA ISKUSTVA
Po povratku, Šacman je predložio Ruth da pokuša stvoriti fantomsku prikazu, koja prema njoj neće biti neprijateljski raspoložena nego – naprotiv – koja će joj postati prijateljem! Nakon izvjesnog napora, Ruth je uspjela stvoriti duhovnu verziju svoje najbolje prijateljice Beki. Ruthine prikaze su se ponašale normalno (mada su povremeno prolazile kroz zatvorena vrata i zidove), kao živa ljudska stvorenja. Mada ih je mogla otjerati, ona ih nije uvijek mogla natjerati da rade ono što nisu željele.
Jednog je dana Ruth "duplirala" dr Šacmana u njegovom prisustvu, stvarajući «dopellgangera», koji je sjedio na stolici lijevu do njega. Kad je Šacman sjeo u njegovu stolicu, duhovni dvojnik je prešao na drugu, a kad je prolazio ispred prikaze, on ju je zaklonio od Ruthinog pogleda. Ruth je vidjela obojicu kako se istovremeno odražavaju u ogledalu, a kad je dr Šacman ispružio ruku prema njoj, to je učinio i njegov fantom!
Ruth je uskoro postala saradnik dr. Šacmana. U zamračenoj prostoriji, ona je stvarala prikaze, zatim je detaljno bilježila njihove osobine; mogla je obilaziti oko njih, promatrati ih iz različitih uglova, doticati ih (bile su hladnije od živih bića)… Prikaze su čak mogle i da pišu poruke koje je jedino Ruth mogla vidjeti i čitati; nisu se mogle fotografirati, niti im je glasove bilježio magnetofon.
Ruth je uskoro otkrila da može proizvesti prikazu svoga oca i nametnuti joj svoju volju, a jednom je uspjela čak i da se stopi s njom. "Što sam se više opuštala", pričala je poslije, "manje sam ga vidjela a sve više sam postajala on!…»
Jedan iznenađujuči događaj se desio kad je Ruht posjetila SAD i provela neko vrijeme sa ocem. Dva puta je spavala sa prikazom Pola i poslije je zabilježila kako su oba iskustva bila seksualno vrlo zadovoljavajuća.
Međutim, drugi eksperimenti nisu uspjeli. Na primjer, Ruth je pokušala da opiše nove Polove gaće, zamišljajući njegovu prikazu obučenu u njih - ali u tome nije uspjela. Postepeno su granice Ruthinih neobičnih sposobnosti postajale očite, ali prikaze nikada nisu uspjevale prenostiti informacije o predmetima izvan Ruhinog životnog iskustva.
Međutim, jednaput je Pol vidio Ruthinu prikazu kako sjedi na drvu. Čuo ju je kako govori i vidio kako joj se usne kreću, a onda je otkrio da prava Ruth sjedi na drugom mjestu.

IZLETI U DJETINJSTVO
Konaćni preokret u Ruthinoj terapiji je bio kada je uspjela stvoriti dvojnika. Uz pomoć njega, Ruth se detaljno sječala zaboravljenih događaja iz svog djetinjstva od kojih je mnoge potvrdila i njena majka. Ponekad je uspjevala da se poistovjeti sa prikazom, što joj je omogučavalo da padne u "trans sječanja", koji je u nekim vidovima bio poput transa spiritista, a u nekim opet poput hipnotičke regresije.
U tim trenucima Ruth je govorila i ponašala se kao dijete. Kad joj je dat jedan broj psiho-testova, dok je bila u stanju regresije u raznim uzrastima života, ona ih je uradila na nivou djevojčica tog životnog uzrasta. Testovi su pokazali da Ruth uistinu ponovno preživljava svoj život iz vremena kada je bila dijete i adolescent. Drugi testovi su dokazali da su Ruthine prikaze djelovale na njen vid i sluh kao što bi djelovala stvorenja od krvi i mesa!
Za Rut su ove prikaze sada zabava. Kad je sama u automobilu može posaditi jednu od njih pored sebe da joj pravi društvo, ili na nekoj dosadnoj sjedeljci voditi nečujne razgovore sa duhovima osoba koje poželi. Ali, daleko od njene košmarne stvarnosti, implikacije njene životne priče su uistinu dalekosežne za parapsihološka istraživanja i za znanost.

Nastavlja se...

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 15.07.2009.

ŽIVOT POSLIJE SMRTI

MOŽE LI SE VRATITI IZ MRTVIH?
Velika mračna praznina, a onda, odjednom, blješteča misteriozna svjetlost, i, osječanje neopisivog blagostanja... Da li bi to mogao biti raj ili efekti halucinacije? Što je pokazala jedna znanstvena anketa?
Bert C. bio je jedan od onih za koje bi se moglo reći da su bili mladi i perspektivni kadrovi. Uspješan, poželjan u društvu i cijenjen vlasnik ateljea za građevinarstvo, volio je "vlast, slavu i novac". Njegova deviza bila je: rad i samo rad!
Tako je živio sve do jedne večeri kada je doživio srčanu krizu i kada su se njegov život i pogled na smisao života potpuno promijenili. Dok je bio na operacijskom stolu, njegovo srce je zatajilo. Prestalo je kucati!

NEVJEROJATNO ISKUSTVO
"Osječam da bol raste, a potom ništa. Svjetlo i zvuk se gase. Razmišljam: ubili su me! Oko mene, opažam paniku, opću užurbanost i veliko uzbuđenje. Ipak, moja zebnja nestaje. Uranjam u totalno blagostanje... I osječam nešto čudno. Kao da izlazim iz svoga tijela. Iznenada upadam u tamnu sferu. I dok se ona cijepa, pojavljuje se svjetlost, gore lijevo. Dolje, opažam ljekare, materijalni svijet, u pokretu. Cijelo moje biće se širi u toj svjetlosti, ja sam u raju. Osječam koliko mora biti divno ići dalje...

Odjednom osječam dvije snažne veze: to je moj sin. Ne mogu ga napustiti. Idem dalje?!... Ne, ne idem! Izgledalo mi je da to dvoumljenje traje cijelu vječnost... Za to vrijeme, dolje, pokušavaju da me vrate u život. Srce počinje kucati. Vračam se u moje tijelo. Osječam hladnoću operacijskog stola... Bol! Strašna bol!..."
Dvadeset godina kasnije, Bert nije zaboravio to što je doživio na pragu smrti. Tokom tog "putovanja" kojeg opisuje kao pravu "katalizmu", činilo mu se da je imao pristup nekom drugom "nivou spoznaje, da je shvatio smisao života. Napustio je sina, živi od danas do sutra, ne trči za materijalnim uspjesima. Trudi se da bude korektan prema drugim osobama".
Pomirio se s Bogom i više se ne boji smrti!
Na kraju tunela, činilo mu se, da vidi cjelokupni strip svog života. Da li je Bert zaista doživio putovanje ka onome svijetu?!...

ASTRALNA PUTOVANJA
Ovo pitanje je sasvim umjesno, s obzirom da njegov slučaj nije usamljen. Prema jednoj nizozemskoj studiji, u situacijama bliskim smrti više od 20 posto osoba doživjljava neku vrstu iskustva kojoj su specijalisti dale ime NDE (Near Death Experience - blisko iskustvo sa smrču).
Najinteresantnije je to što, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, kulturu ili religiju pripovijedača, sve priče prezentiraju iste dodirne točke. Posebno što neki svjedoci, primjerice djeca, nikada nisu čuli razgovore o tome prije nego što su doživjeli vlastito iskustvo.

Uopćte "povratnici, govore o osječanju izuzetnog blagostanja; o tome da su napustili svoje tijelo, te da su ga posmatrali sa visine. Nekima se čini da su usisani u veliku tamnu prazninu, ponekad opisanu kao dugi tunel; govore o pojavi blješteće svijetlosti, misteriozne i neodoljivo privlačne; o susretu sa poznatim osobama ili sveštenim licima; o okolini nezamislive ljepote, o reviji ubrzanog života; o shvatanju da "njegov čas još nije došao; i nazad o neugodnom povratku u svoje tijelo.
Obično, preživjeli žive samo neke od pomenutih etapa, a vrlo često sve etape istovremeno. U pet posto slučajeva, putovanje na "onaj svijet" vezuje se sa pravim "silaskom u pakao"!Bilo kako bilo, dobro ili loše iskustvo, svjedoci insistiraju na činjenici da je nemoguće riječima opisati sve što su doživjeli ali da je sve bilo savršeno realno.
Ove neobične astralne avanture ostavljaju, konačno, prilično pozitivne rezultate! Mnogobrojni "povratnici" postaju humaniji, tolerantniji, manje gramzivi, prepuštaju se porodicama i odgoju svoje djece. Večina izjavljuje da se više ne boji smrti, svi su uvjereni da su obustavili neprijateljstva.
Ipak, po definiciji, smrt je mjesto odakle se niko ne vraca. Kako je moguće da su se neki vratili? Što je NDE?

ŠTO SE DOGAĐA
Za tradicionalnu znanost "blisko iskustvo sa smrČu" (NDE) nije ništa posebno. VeČina neurobiologa smatra da se jednostavno radi o halucinacijama što ih je proizveo ugroženi mozak. Točno je da pred neminovnošču smrti, stresom, umorom ili strahom, mozak često gubi kontakt s vanjskim svijetom (loša veza sa čulnim organima) i uznemiri se (neuroni se nasumice aktiviraju bez povezivanja sa čulnim centrima). Pretpostavka je, smatraju znanstvenicima, realna i prihvatljiva.
Medutim, smatraju drugi istraživači, bilo bi nedopustivo prebrzo regulirati račune sa NDE. Jer, ako su ti fenomeni zaista halunacije koje proizvodi mozak, kako objasniti da uzimaju tako izuzetne oblike?
Izaći iz svog tijela, putovati kroz tunel, vidjeti defile svog života... Sve nam se to čini neobičnim i složeniji, zar ne?
Dr. Susan Blackmore, britanska psihologinja, smatra da nije potrebno biti na pragu smrti da bi se doživjelo jedno takvo neobično iskustvo. Uzimanje halucigenih sredstava, droge, napadi migrene ili epilepsije, seanse opuštanja ili meditacije..., mogu dovesti do sličnih doživljaja. Prema studiji provedenoj u Bristolu, 20 posto stanovništva moglo je imati osječanje da izlazi iz svog tijela... I to u trenutcima kada su se jednostavno odmarali!
Što to pokreće i izaziva utisak da čovjek osjeća da se nalazi u unutrašnjosti svog tijela?
Činjenica da opaža dah vjetra na svom licu, bol od uboda, bol od opekotine, težinu nečije ruke na svom ramenu... Upravo to ga čini živim i postojanim. Lišen tih osječanja, čovjek bi bio samo duh. To se upravo događa tokom "izlaska iz tijela". Glede više ili manje realnih scena što ih "povratnici" opisuju, one su konstrukcije mozga na bazi mrvica percepcije, sječanja i mašte.

SVE JE OBJAŠNJIVO
Kako se sluh gasi posljednji od čula, preživjeli je mogao napabirciti neke dijelove razgovora. I, u specifičnoj tjeskobi trenutka, on vjerovatno panično nastoji shvatiti što se događa. Čak i u jako lošem stanju, sječat će se udesa, bolnice, kirurga; boli u trenutku srčane krize i eventualno informacija (o operaciji, primjerice) koje je dobio posredstvom televizije ili čitanjem.

Fotka priče dobijena je putem čula i sječanja pa mašta nema problema da popuni rupe i proizvede viziju blisku onome što se uistinu dogodilo. Najzad, ako vam činjenica da su opisane scene viđene kao iz aviona izgleda neobična, pokušajte se sjetiti što ste radili jutros za doručkom...
Vidjeli ste samo svoju ruku kako zamače kruh u mlijeko ili možda čak i kuhinju, stol i sebe lično, kao da se promatrate?
A što je sa tunelom?!... Putovanjem kroz dugi mračni tunel?!...
Vjerovatno se radi o najučestalijoj vrsti halucinacija i najjednostavnijim proizvodima mozga, smatraju znanstvenici. Jedna od tri osoba već je vidjela tu epizodu.
Defile svog života?!... Što reći o njemu? Kako ga objasniti?
Klasika (taj fenomen se redovno proizvodi tokom napada epilepsije) koja baš i nije tako misteriozna. Tokom slučajnih povečanja aktivnosti, nije neobično da mozak "pali" neke zaboravljene dijelove sječanja. I to je to!
Što se drugih svjetova tiče, neosporno, oni su najvjerovatnije plod naše mašte. U trenutku umiranja čovjek vidi ono što očekuje da vidi. Osobe na samrti, sveštena lica, očekuju putovanje u svijet kojem se nadaju ili kojeg se boje...
Večina duhovnih tradicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Tako, čak i ako se okvir i ličnosti mijenjaju, zavisno od nacionalnosti li religije pojedinca, svjedočanstva su slična.
Da li je NDE proizvod naše mašte?
Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svojih navodnih astralnih izleta. To je d odatna činjenica koju treba pripisati na račun njihovog zamagljenog mozga, nesposobnog da sagleda granicu izmedu imaginarnog i realnog.
Pa, kako saznati ima li života poslije smrti?...
Misterija ostaje. U osnovi, oni koji su umrli neće se vratiti da nam to ispričaju!

Vidjeti sebe kako leti kroz mračan tunel prema svjetlosnom izvoru, plod je poremečaja vizuelnog korteksa. Ova moždana struktura prima informacije koje šalje mrežnica i prenosi ih na točke zadužene za formiranje slika. Tokom "bliskog iskustva sa smrču" (NDE), korteks više nije u vezi sa mrežnicom. Potpuno izgubljen, emitira signale nasumice, lišene smisla.
Pošto je više od polovine kortikalnih celija posvečeno formiranju slika u majušnoj zoni u centru našeg vidnog polja, dva puta su veće šanse da se svjetleća točka upali u tom centralnom dijelu nego na periferiji. Rezultat: prva slika mogla bi biti svjetleća centralna točka na crnom dnu.
Kako je aktivnost korteksa sve snažnija, svjetleće točke upalit će se na periferiji. Centralna točka će se progresivno povečavati sve dok ne ispuni vidno polje. Da li bi to mogla biti slika predstavljena kao tunel?

ODGOVOR: nikada nečemo saznati dok smo živi tako da možda saznamo sutra, možda za 10god., a možda puno, puno kasnije

Nastavlja se...

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 09.07.2009.

RAPA NUI-USKRŠNJI OTOK

OKAMENJENI ASTRONAUTI
Nijedan otok na svijetu nije toliko usamljen kao sto je Uskršnji otok. Smješten je u beskrajnom Pacifiku, nasuprot lileanske obale, ali je od nje udaljen više od 4000 kilometara. Prvi otolki susjedi nalaze se na sjeveru, u Polineziji, i udaljeni su gotovo nezamislivih 3800 kilometara. Zbog toga se na Uskršnji otok rijetko dolazi brodom, a avioni na jedinoj avionskoj liniji iz Santijaga (Cile) polijeću samo dva puta tjedno. U njima je teško dobiti mjesto i karte se nerjetko rezerviraju i godinu dana unaprijed.
Pored karakteristične usamljenosti, Uskršnji otok krije i nebrojne tajne. O njegovoj prastaroj zagonetnoj prošlosti gotovo se ništa ne zna. Ali se zna da je na otoku živio narod koji je imao svoj jezik, svoju kulturu, svoju povijest i svoj jezik. Stoljećima su otočani na posebnim dasčicama strpljivo bilježili kronike svog vremena, ali su katolički misionari, proglašavajuči ih “đavoljim djelom”, sve uništili i spalili, namečući gostoprimljivim otočanima svoja vajerovanja. Tako su završili najdragocijenija svjedočanstva iz povjesti najmisterioznijeg otoka na svijetu.

KO SU I ODAKLE SU?
Posjetioce Uskršnjeg otoka najviše fascinira uobičajni prizor: svuda, duž kamenitih obala uzdižu se kameni divovi, “moai”, nerjetko i 22 metra visoke statue od otvrdlog vulkanskog kamenja. Ima ih ukupno 276 i očigledno predstavljaju ljudska tijela sa duguljastim glavama, velikim ušima i ovalnim očima čije su bjeonjače pravljene od morskog sedefa. Osim toga, 53 kamena kolosa imaju na glavi i čudnovate crvene kamene šesire,
Niko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika otoka pravili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi kolosi uopće predstavljali. Po mišljenju većine istraživača, oni nikako ne predstavljaju otočane, jer tipični oblik lica kamenih statua uopće ne odgovara njihovom obliku lica.

Da li su ti kipovi, koji kao da čuvaju Uskršnji otok, okamenjeni drevni astronauti, možda portreti bića iz nekog stranog svijeta, iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli švicarski pisac Erih fon Deniken? Ili je možda ova jedinstvena galerija pod vedrim pacifičkim nebom, okamenjeni spomenar koji nas podsjeća na močne stanovnike legendarne Zemlje Mu, pacifičke verzije Atlantide? Ko su i šta su ti nijemi kameni divovi? O čemu sanjaju i što nam poručuju?

DOŠLI SU SA ZVIJEZDA
Postoji bezbroj teorija i bezbroj neuvjerljivih odgovora. Ipak, najnovija teorija koju su postavili američki naučnici, govori o njihovoj nevjerovatnoj sličnosti sa likovima sa statua, pronađenih u runama najstarijeg južnoameričkog grada Tiahuanakau. Ovaj grad na Andama, nalazi se u blizini legendarnog jezera Titicaca(spomenuto jezero u temi M’KELE M’BEMBE I OSTALE NEMANI), u samom graničnom području između Perua i Bolivije, poznat je po čuvenoj Kapiji Sunca, najvrednijoj arheološkoj ostavštini čije šifre i kodove znanost još uvijek nije uspjela da dešifrira. Povijest Tiahuanaka zadire u najdublje vrtloge vremene a puni sjaj doživio je prije skoro tri tisuće godina. Njegovi hramovi, popločani trgovi i veličanstveni kameni kipovi, svjedoče o visoko razvijenoj kulturi čiji su pripadnici oko 1100. godine iznenada napustili sve što su do tada podizali i nestali u nepoznatom pravcu. Prema drevnim legendama, tada vladajući bog-kralj Kon Tiki pretrpio je u jednom boju užasan poraz i nakon toga se sa malobrojnom svitom preživjelih povukao preko mora - možda na Uskršnje otoku?

Udaljenost – kako će se ispostaviti - nije mogla da bude razlog koji bi to onemogučio. Norveški istraživač Tor Hajerdal to je 1947. godine i dokazao sa svojim splavom Kon-Tiki, napravljenom prema antičkom uzoru. Prepuštajući se pacifičkim vjetrovima i morskim strujama, Hejerdal je uistinu sa peruanske obale uspio stiči do Polinezijskog otočja.
Ako je stvarno bilo tako, onda se realno može zamisliti da su relativno primitivni i gostoprimljivi polinezijski otočani kao bogove prihvatili bjegunce iz Tiahuanaka, koji su bili na visokom kulturnom nivou i koji su im podizali kamene spomenike nalik bogovima u koje su vjerovali. A ko su bili njihovi bogovi i odakle su došli?
Najstarije legende najčešće govore o zagonetnim misionarima što su stigli iz dalekih zvjezdanih prostranstava donoseći narodima Pacifika i Južne i Srednje Amerike visoka znanja iz matematike, astronomije i graditeljstva.
Ali, ma kako vjerojatna bila ova teorija - čovjek zasigurno nikada neće saznati da li je ona i točna.

NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

petak, 03.07.2009.

DIVLJA DJECA

KNJIGA O DZUNGLI
Moglo bi se reći da je to najpoznatija legenda u svijetu. Ona već skoro tri tisuće godina uzbuđuje maštu mališana i nadahnjuje umjetnike, koji uzaludno pokušavaju stvoriti djelo dostojno njenog fascinantnog sadržaja...
Vrijeme događaja: osmo stoljeće prije naše ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne ličnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaže možda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavši za tu strašnu odluku, sirota majka čini što je u tim okolnostima mogla učiniti: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepuštajuči ih sudbini, pušta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujući riječnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronašla brizna vućica, koja je zahvaljujuči majčinskim instiktima, pregladnjele mališane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaže legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!

NEPOUZDANA STATISTIKA
Od tada pa do danas mnogi istraživači i znanstvenici pokušavaju odgovoriti na jednu misteriju: postoje li uistinu divlja djeca?! Djeca koju su othranilie i odgojile divlje zvijeri?!
Poznati francuski publicist L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna činjenica. Ona ne postoje samo u egzotičnim i antičkim legendama. Ona egzistiraju i danas. I ne samo u dzunglama Afrike, Azije i Južne Amerike. Ima ih i u Europi. Doduše, u mnogim slučajevima njih ne odgajaju samo vučice, već i majmuni, medvjedi, pa čak i leopardi, a poznati su i slučajevi gdje su roditelje zamijenili psi ili kojoti, kao u slučaju američkog nacionalnog junaka Pecossa Billa!
Malsones tvrdi da su u raznim krajevima svijeta - od 1344. godine do zaključivanja prvog izdanja svoje zanimljive knjige "Divlja djeca" - pronadena 53 divlja djeteta, a od tada do danas, koliko nam je poznato, otkriveno ih je jos nekoliko.
Najnoviji slučajevi zabilježeni su u Indiji. Sredinom maja 2001. godine, svjetske novinske agencije javile su iz New Delhia dvije gotovo senzacionalne vijesti. Prva se odnosi na dječaka Sudama Pradama, koji je kao 12-godisnji dječak, nestao u dzungli dok je sakupljao drva za ogrev. Događaj se odigrao 1990. godine i rođaci kod kojih je Sudam živio bili su uvjereni da je mrtav. U travnju 2001. godine, međutim, indijski su seljaci prijavili lokalnoj policiji da su u dzungli, u grupi divljih primata koji su skakali s drveta na drvo, primijetili obnazeno kosmato stvorenje nalik divljem čovjeku. Organizirana hajka urodila je plodom - u rukama policije našao se divljak, zbunjen i preplašen. Umjesto riječi ispustao je neartikulirane glasove. No, nije bilo sumnje da se radi o mladicu koji je odrasto među divljim životinjama, daleko od ljudi i civilizacije.
Zahvaljuči ogromnoj policijskoj i novinarskoj istrazi, nakon tridesetak dana, ustanovljen je identitet divljeg mladića. Otac davno otpisanog i već prežaljenog Sudama Pradama prepoznao je svog sina, a kako su pisale lokalne novine, i on je prepoznao neke članove porodice i svoj dom, ali nije uspio komunicirati s njima, jer je potpuno zaboravio jezik!

PANIKA U NEW DELHIJU
Drugi slučaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom srpnja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stižu panične dojave o susretima sa supersnažnim čovjekom-majmunom, koji je izazvao nezabilježenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja žrtva tog čudovišnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokušavala pobječi, jer su susjedi počeli vrištati da se približava čovjek-majmun. Preživjeli očevici ispričali su policiji da je riječ o biću obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s oštrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napao divlji čovjek, ostale neobične ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istočnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovništvom moglo doći do tragične histerije.
To raspoloženje najdrastičnije je osjetio lutajući dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuči da su uhvatili opakog čovjeka-majmuna.

Panika se širi a policija priznaje da je potpuno neuspješna u lovu na tajanstvenog divljeg čovjeka, koji je samo u jednoj noći, navodno, viđen na 50 različitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrđeno 12 napada u samo jednoj noći, čime je ukupni broj napada na ljude premašio 65. Večina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poričući da je policija dobila naredbu da puca čim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su liječnici prema ozljedama žrtava došli do zakljucka da opaki napadač nije ni životinja, a ni čovjek!
Bez obzira hoće li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog čovjeka-majmuna krije neki maštoviti psihopata ili će potvrditi da je riječ o divljem čovjeku, daleko najpoznatije priče o divljim dječacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim životinjama, svakako su one o Tarzanu i dječaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najčitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog književnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, nećemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispričat ću vam neke druge, manje poznate autentične priče...

POPUT VUČIJIH MLADUNACA
Zahvaljujući jednom misionaru evangelističke crkve, svečeniku indijskog podrijetla A. L. Singhu, koji je u London 1920. godine poslao detaljno izvješće, svijet je saznao za potresnu sudbinu dvoje napuštene indijske djece, koje je - zajedno sa svojim mladuncima - odgajala jedna vučica.
Boraveći u tihom i egzotičnom Midnapuru, engleski je misionar saznao da se u blizini tog gradića okrzenog nepreglednim dzunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vučice pojavljuje i dvoje malih čovjekolikih stvorenja, sjajnih i preplašenih očiju, koji svojim pojavama plaše seljake i napadaju stoku. A. L. Singh je organizirao hajku i uskoro otkrio njihovu jazbinu. Vučica je ubijena na licu mjesta a u brlogu, zajedno s dva vučja mladunca, pronađene su i dvije divlje djevojčice - osmogodišnja Kamela i 18-mjesečna Amela!
Gotovo izbezumljene od straha sirote djevojčice, koje su preživjele tešku traumu organizirane hajke i bile svjedocima užasne smrti njihove "majke" vučice, odvedene su u jedno midnapursko sirotište gdje su dugo vremena, pod očitim stresom, odbijale hranu, ponašajuči se prema ljudima poput vučijih mladunaca - divlje i s nepovjerenjem!
Kamela i Amela nisu mogle stajati na nogama, ali su bile veoma brze kada bi trčale četveronoške; nisu naučile da spavaju u postelji, već su se jedna uz drugu privijale i tako spavale; nisu naučile da se smiju niti da govore, a u prisustvu ljudi najčešće bi prijeteći rezale i ispuštale ljutite neartikulirane glasove. Divlje djevojčice su imale izvanredno razvijena čula mirisa i sluha; pokazivale su paničan strah od vatre; izbjegavale su zatvorene prostorije i bezbroj su puta pokušale bježati kako bi se domogle slobode!

Njihov jelovnik bio je krajnje siromašan i jednoličan: isključivo su pile mlijeko i jele sirovo meso, ali je Kamela s vremenom pocela jesti i kašu spravljenu od riže i žitarica. Kada je godinu dana nakon hvatanja Amela umrla, Kamela je skoro pune dvije godine neutješno tugovala i plakala. No, okružena pažnjom sestara misionarki, divlja je devojčica u sirotištu živjela još sedam godina i za to vrijeme naučila se kretati uspravno, nositi odjeću, jesti kuhanu hranu i da s mnogo manje straha komunicira s ljudima. Čak je naučila i oko pedeset engleskih riječi, koje je koristila u svakodnevnom životu. Umrla je sa šesnaest godina, ali je njena mentalna zrelost - kako su znanstvenici ustanovili - bila zapanjujuće niska, na razini trogodišnjeg djeteta!

DIVLJI DJEČAK IZ FRANCUSKE
Ništa manje potresna nije ni priča o Victoru, divljem dječaku iz Avignona. On je, kažu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronađen je u dubokim i neistraženim šumama južne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije išlo baš lako i bez poteškoča. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je izmaknuti pažnji svojih čuvara i ponovo netragom nestane. Sljedečih se šest mjeseci krio u šumama Avignona, uspješno izbjegavajuči organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvačen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepušten surovoj divljini, ali se moglo zaključiti da je tamo odrastao i stekao životinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zaključili da je, najvjerojatnije, još kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u šumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvačen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mršavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se gršilo, a svaki čas je trljao oči i opasno skrgutao snažnim zubima. Nije mogao mirovati na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo i svojim je oštrim zubima ujedao svakog tko bi mu se približio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizražajno - nikada nije odavalo unutarnje raspoloženje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjeću, niti je želio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao govoriti, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek pošto bi dobro onjušio ono što je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem dječaku brinuli službenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo pročula Francuskom, grupa pariških znanstvenika uputila je vlastima zvanični zahtjev da se "divlji dječak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti različitim testovima i detaljnim proučavanjima. Uskoro se to i dogodilo.

SMRT U USAMLJENOSTI
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Hutar, osječajan i plemenit znanstvenik, koji se, kažu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedečih godina, divlji je dječak izrastao u stasitog mladića. Dr. Hutar ga je naučio "lijepom ponašanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naučio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i održava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se služi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vršnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina čak počeo pokazivati interesovanje i za društveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao naviknutii na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujući plemenitom dr. Hutaru, Victor je naučio i pisati, ali nikada nije naučio točno govoriti. Doduše, znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati rečenice u osmišljene jezičke forme.
Zašto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su došli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje četvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti američki stručnjak za razvoj djeteta na sveučilištu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se može tvrditi da ga nikada nece točno govoriti!
Da li je to značilo da je Victor bio odbačen prije svoje četvrte godine i da je u divljini, među divljim životinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kažu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Hutara i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Među njima i onu, mozda najznačajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje životinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!

Nastavlja se...

~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 28.06.2009.

M’KELE M’BEMBE I OSTALE NEMANI

IZMEĐU ISTINE I MAŠTE
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušcu jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljuštima. Je li moguće da su se prahistoriska čudovišta, zahvaljujuči nekim čudnim prirodnim okolnostima, mogla zadržati do današnjih dana?
To je zanimljivo pitanje. I moglo bi se reči da je i danas podjednako aktualno na mnogim zemljopisnim širinama. To potvrđuju i česta izvješča iz mnogih krajeva svijeta, gdje se već desetljećima, pa i stoljećima, navodno, pojavljuju nevjerojatni stvorovi, najčešče nalik izumrlim dinosaurusima.
Postoje li, dakle, čudovišta? Je su li, možda, neke vrste pretpovijesnih nemani preživjeli do današnjih dana?!...

OTKRIĆE U PAPUI
Osamdesetih je godina 20. stoljeća holivudski kamerman Charles Muller sa suprugom Leonom, provodio godišnji odmor na živopisnom i neistraženom otoku Papui Novoj Gvineji. Nije baš slučajno izabrao taj tajanstveni, prostrani, drugi po veličini otok na svijetu. On je, kao pravi avanturist, prije polaska pročitao veliki broj knjiga o prvim istraživačkim ekspedicijama, zanimljive zabilješke prvih katoličkih misionara o brojnim kanibalskim plemenima što žive na obalama neistraženih rijeka i u dubinama tropskih prašuma, o njihovim neobičnim vjerovanjima, tradicijama i ritualima...
S posebnom pažnjom holivudski je kamerman je isčitao sva uzbudljiva izvješča o viđenjima čudnog divovskog stvorenja u močvarama Papue. Čim je sa suprugom Leonom, koja je također bila spremna na nesvakidašnju avanturu, došao na otok, angažirao je grupu domorodaca koji su ga odveli na cilj. Ulogorili su se u krajnje divljem i neuslovnom ambijentu u kome su ih vrebale mnoge neugodnosti i opasnosti - od dosadnih močvarnih insekata do opakih zmija i krvoločnih papuanskih krokodila.
Tako je započela avantura koju holivudski bračni par nikada neće zaboraviti.
- Kasno jedne noći - prisječa se Muller - začulo se pljuskanje vode, a potom se iznad blatnjave vode pojavilo ogromno stvorenje zučkastosmeđe boje, sa zastrašujučom glavom i razjapljenih čeljusti. Dok je čudovište sistalo i ispuštalo prodorne urlike od kojih se ledila krv u žilama, pomišljao sam da je to moj kraj!
Domoroci su se istog časa panično razbježali, a sirota se Leona onesvjestila, dok je Muller kratko vrijeme uspio sačuvati hladnokrvnost i dobro osmotriti močvarsko čudovište. životinja, koja je ličila na pretpovjesnog reptila, zastrašujuce je klaparala golemim čeljustima i mahnito udarala snažnom repinom na sve strane a zatim je, pošto je Charles u strahu, ipak, ispalio nekoliko hitaca u njenom pravcu, nestala pod vodom.
- Bio je to doživljaj kojeg je riječima teško dočarati - sječa se Muller. - Odjednom, učinilo mi se kao da sam se našao u prethistoriji, u vremenu u kome su nasom planetom gospodarili ogrmna čudovišna stvorenja...

POTRAGA U KONGU
Iako mnogi novinari u svojim tekstovima nisu krili sumnje u istinitost doživljaja holivudskog kamermana, ostaje činjenica da su njegovu priću potvrdili i papuanski domoroci.
U jednom drugom dijelu naše planete, u nepreglednim močvarama kongoanske provincije Ubangi, sudeći prema brojnim izvještajima pripadnika lokalnih pigmejskih plemana, živi nepoznata neman po imenu - M’KELE M’BEMBE. Mnogi istraživači i kriptozoolozi, koji su tragali za njom, smatraju da se radi o pretpotopnom stvorenju čudovišnih tjelesnih karakteristika. Oni koji su ga navodno vidjeli slažu se da je veličine dinovskog slona, da ima dug, smeđ i savitljiv vrat i da mu se tijelo završava dugim mišičavim repom, nalik krokodilskom, ali mnogo večem i znatno pokretljivijim.
U kolovozu 1981. godine, engleski je biolog dr Roy P. Mackal bio na čelu znanstvene ekspedicije, koja se odvažila krenuti u potragu za kongoanskim čudovištem. Ekspedicija nije ispunila očekivanja. Točnije, M’kele M’bembe nije viđen, ali su snimljeni brojni zagonetni tragovi po kojima se moglo zaključiti da u prašumskim močvarama postoje dvije divovske nemani - jedna, koja bi mogla biti prahistorijski saurus i, druga, koja bi mogla biti divovski gmaz nevjerojatnih dimenzija!
Iz povijest traganja za misterioznim divovskim životinjama što žive u nepristupačnim predjelima Afrike, saznajemo da dr. Mackal nije jedina osoba, koja se upustila u avanturu zvanu M’kele M’bembe. Za njim je 1919. godine tragao i veteran brtanske armije Laster Stevens, koji je smatrao da se u močvarama Konga uistinu skriva - brontosaurus!
U nevjerojatnu avanturu, Stevens je krenuo sa svojim psom Ladyem i grupom unajmljenih nosača. No, ubrzo je nestao i o njemu se više nikada ništa nije čulo.
U posljednjem izvještaju koji je poslao, veteran britanske armije kaže da je vidio neobičnu močvarnu životinju, koja je “deset puta veča od slona”, te da ju je uspio snimiti. što se dalje dešavalo s nesretnim Stevensom, nikada nije razjašnjeno.
M’kele M’bembe, po svoj prilici, nije usamljena pojava na Crnom kontinentu. Nekoliko godina nakon nestanka Lastera Stevensa, stanovnici jedne nepristupačne oblasti u Kamerunu, izvjestili su vlasti da ih terorizira neko čudovište, koje je “jednim udarcem divovskog repa u stanju ubiti odraslog nilskog konja”.

ČUDOVIŠTE KOJE HIPNOTIZIRA
Posljednjih su godina monstruozne nemani viđene i u drugim krajevima svijeta. Kinezi izvještavaju o pojavi grozomornog vodenog monstruma u jezeru Tung-Ting, koje je do sada odnijelo više života, kao i o viđenju “najmanje dvije divovske zmije” na površini jezera Tjanzi, blizu korejanske granice. I jedno i drugo jezero su kraterskog podrijetla i na nekim mjestima su duboka više od dvjesto metara.
Na tibetanskoj visoravni, koja se prostire na nadmorskoj visini između tri i četiri tisuće metara, bezbrojna jezera još uvijek nisu znanstveno istražena. Gore, na njihovim obalama, ne postoje gradovi i luke, a njihovom mirnom površinom ne jedre jedrenjaci, niti plove brodovi. Sve je pusto vec tisućama godina i samo, ponekad, na njihove obale navračaju tibetski nomadi sa svojim stadima golemih jakova. Upravo su oni 1991. godine i izvjestili kineske vojne vlasti da se u jednom od jezera pojavilo čudovište “veliko kao kuća”. Čudovište ima dugačak vrat i zmijoliku glavu. Krajnje je agresivno i već je jednom napalo nomade, ubivši nekog Tibetanca i odvukavši u jezerske dubine jednog jaka.
I australijsko jezero Baters ima svoju neman, koja se viđa još od daleke 1821. godine. Neman je dobila ime Bunyip, a obično je opisuju kao veliku dlakavu životinju dugog vrata, glave slične psečoj, živahnih očiju i zakržljalih ušiju. Godine su 1847. domoroci Marambidzi, koji nastanjuju to područje, pokazali znanstvenicima jednu lubanju, tvrdeci da je pripadala jednom od čudovišta iz jezera Baters. Analiza, međutim, tu tvrdnju nije potvrdila, jer su eksperti utvrdili da se, možda, radi o glavi zdrijebeta ili, pak, o deformiranoj glavi nekog teleta!
S vremenom je Bunyip postao ime za sva čudovista koja su se pojavljivala u jezerima, rijekama i močvarama Australije. Cak i za monstruozno stvorenje “s glavom mačke, vratom kornjače i repom koji podsječa na bodlje bodljikavog praseta”, sto je 1960. godine viđeno u jednom od parkova Sidneja.

Kronika pojavljivanja australijskih čudovišta, međutim, znatno je duža i dramatičnija...
Godine 1848. u rijeci Eumerala, u Victoriji, viđeno je stvorenje, koje je imalo glavu kengura i dugačak vrat s ogromnom grivom. Domoroci su govorili da čudovište posjeduje natprirodne moči i da svoje žrtve hipnotizira i uvlači u kao “pečina velike čeljusti”.

JEZERO NA KOJE SU SE SPUSTILI SVEMIRCI
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušču jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljustima. Dva mjeseca kasnije, jedna grupa engleskih prirodnjaka započela je istraživanje u jednom jezeru u blizini Lysmoura, u Novom Južnom Welesu, tragajuči za životinjom koja je, navodno, ličila na pretpovjesnog saurusa, no, sve je bilo uzalud. Znanstvenici su se vratili ne obavljenog posla.
Na norveškom sjeveru, nedaleko Narvika, prostire se duboko i hladno jezero Sandnesvatnet, za kojeg Norvežani vjeruju da je nepoznatim podzemnim kanalima vezano sa Sjevernim morem. Najstariji ribari tvrde kako se u jezeru, najčešče u kolovozu, pojavljuje čudna životinja zastrašujučeg izgleda. Ona je u srpnju 1976. godine prevrnula jedan ribarski čamac, ali nesretni ribari izuzev “ljutitih očiju velikih kao zdjele i krupne mrke glave”, nisu vidjeli o kakvoj se nemani radi. Ni kasnija znanstvena istraživanja nisu dala nikakve rezultate.
švicarski je list “Blic” 1977. godine objavio opširnu reportažu o postojanju čudovišta u jezeru Uri. Neman je, navodno, slična mitološkom zmaju i ljutito frkče kada izroni. “Blic” navodi i riječi jednog očevica:
- Iznenada sam u vodi ugledao jedan predmet oko 15 metara dugačak i dva metra visok. Prvo sam pomislio da se radi o avionu, koji se srusio u jezero, ali nisam čuo nikakav zvuk. Kada se taj predmet pojavio i drugi put jedva da sam povjerovao svojim očima. Vidio sam glavu vodenog čudovišta, kao i neobičnu grbu na njegovim leđima. Divovsko je stvorenje ličilo na dinosaurusa!
U kolovozu 1983. godine cjelokupni je svjetski tisak objavio senzacionalnu vijest iz britanske pokrajine Devon čiji su stanovnici pet mjeseci živjeli u strahu od nepoznatog čudovišta, koje se pojavljivalo noću i napadalo stada ovaca. Prateči njegove tragove, ustanovljeno je da misteriozni monstrum, “koji žrtve ne jede već im samo isisava krv”, živi u neistraženoj Exmoorskoj prašumi.
I vijesti koje su posljednjih desetljeća pristizale s peruansko-bolivske granice gdje se prostire Titicaca, najpoznatije jezero Južne Amerike, govore o ponovnom viđenju legendarnog jezerskog čudovista o kome su izvještavali još prvi španjolski osvajači.
Jezero Titicaca okružuju brojne misterije. To je jezero na največoj nadmorskoj visini na svijetu, a zbog veličine ga mnogi nazivaju morem. Tu su se, na njegovu površinu, kako pričaju stare legende, u davnoj prošlosti spustili misteriozni “sinovi Sunca”, koji su podigli blistavu civilizaciju Inka. Upravo su oni jezeru dali ime - Titicaca! Zašto? To nitko nije znao sve dok američki sateliti iz svemira nisu snimili tajanstveno jezero. Tek je tada sve postalo jasno. Obrisi jezera liče na “mačku u skoku”, a rijec “titicaca” upravo to znaci - “Mačka u skoku”!

Ovo je je bila moja zadnja tema ovoga mjeseca, pisao sam malo, ali idući mjesec će biti više tema...slobodno mi pišite o čemu želite čuti pa ču ja probati ako znam napisati, a ako neznam-istražiti.

Nastavlja se

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 22.06.2009.

PRAPOVIJESNE NEMANI

Znanost još uvijek traži odgovor: da li na našoj pleneti u današnjem dobu žive prapovijesne nemani?!

NAJPOZNATIJA ČUDOVIŠTA
Nessie (škotsko jezero Loch Ness);
M'kele M'bembe, živi u močvarama kongoanske provincije Ubongi;
Manipogo (kanadsko jezero Okangana);
Champ (jezero Champlain na granici Kanade i Sjedinjenih Država);
Selma (norveško jezero Seljord);
Issie (Japansko jezero Ikeda);
Kusie (japansko jezero Kucharo);
Alakali (americko jezero Alkali);
Illiamna (jezero Illiamna na Aljasci);

VELIKA JEGULJA
Na čemu švedski znanstvenik Jan Sundberg zasniva svoje uvjerenje da u škotskom jezeru Loch Nessu egzistira nepoznata vrsta velike jegulje?
Ribe u tom jezeru su malobrojne pa znanstvenici smatraju kako ne bi mogle izdržavati proždrljiva čudovišta veća od dvije tone. Pa i pored toga, naklapanja o mogućoj prirodi jezerskog monstruma variraju od objašnjenja o divovskoj vidri do mogućeg preživjelog dinosaura.
Nessie se obično opisuje kao zastrašujuca nakaza - pola zmija, pola dinosaur!

SLAVNI DVORAC
Zahvaljujući hipotetičnoj, ali u svijetu sve popularnijoj Nessie, škotsko jezero Loch Ness, postalo je prava turistička atrakcija. Na njegovim nepristupačnim obalama podignuto je mnogo turističkih objekata i pansiona, ali je zasigurno najpoznatija građevina - srednjovjekovni dvorac Urquhart smješten negdje, na sredini sjeverne obale. To nije nikakvo čudo, jer su se upravo iz Urquharta najčešce prijavljivala viđenja tajanstvenog jezerskog čudovišta.

NESSIE IZ BROSNA
Jezerima u kojima se, navodno, pojavljuju neobična čudovišta, pridružilo se još jedno rusko jezero. Jezero se zove Brosno, a na njegovoj je površini snimljena stvorenje divovskih dimenzija.
- Bilo je ogromno - kaze jedan očevidac iz sela Benjok na obali jezera, 400 kilometara sjeverozapadno od Moskve. - Vidio sam glavu kao u ribe i tijelo dugo, kao u zmije!

ZMAJ SA SUNDA
Ako je suditi prema pričama lokalnog pučanstva s pacifičkog otočja Sunda, tamo se posljednjih desetljeća pojavljuje divovsko čudovište, koje podsjeća na legendarnog zmaja. Otočani ga nazivaju “Boeaja darat”, kopneni krokodil, a od njegovih nasrtaja vise niko nije siguran, pogotovo ne svinje i jeleni, mada je u nekoliko navrata napadao i ljude!

POPUT DETEKTIVSKIH PRIČA
“Svaki put kada su se mornari, na morima ili jezerima, susretali s ogromnim nepoznatim životinjama, oni su u njima vidjeli veliko vodeno čudovište. Povijest toga misterioznog stvorenja, najsličnija je detektivskim pričama i obiluje tragičnim i zabavnim slučajevima i zgodama, do krajnosti protivriječnim tumačenjima i majstorski urađenim falsifikatima...”
(“L’ avanture sous-marin”, francuski magazin)

U NOĆI PUNOG MJESECA
Indiosi iz peruanskog sela Quimvilca, na sjeveru Anda, žale se da im posljednjih godina čudovište zmijolikog srebrnastosjajnog tijela, dugog desetak metara, koje u nocima punog mjeseca izlazi iz obliznjeg ledničkog jezera, napada i proždire ovce. I ne samo to, u rujnu 1997. godine, napalo je grupu seljaka i tom prilikom ubilo i u jezero odvuklo dvojicu nesretnika!

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

srijeda, 17.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (treći dio)

PROJEKTIL IZ TAJNE BAZE SPRIJEČIO KATASTROFU
U jednom od svojih brojeva, Magazin Nexus je objavio zanimljiv razgovor pod naslovom ‘The Installation’, koji je britanski novinar Graham W. Birdsall vodio s Valerijem Uvanovom, predstavnikom ruske Akademije za Nacionalnu bezbjednost.
Graham Birdsall:Što je vaša zvanična funkcija?
Valerij Uvanov:Ja sam šef Odjeljenja za Istraživanje NLO-a, nauke i tehnologije, ruske Akademije za Nacionalnu bezbjednost, koja je bazirana u Petrogradu.
Graham Birdsall:Da li je to zvanična vladina organizacija?
Valerij Uvanov:Naravno da jest. Ja imam samo dva čovjeka iznad sebe, a oni su direktno odgovorni predsjedniku Putinu.
Graham Birdsall:Čime se bavite?
Valerij Uvanov:Naše istraživanje je podjeljeno na dva dijela. Prvo – neprestano skupljanje podataka koji dolaze iz cijelog svijeta, a onda njihovo sortiranje u “žutu” ili “crvenu” kategoriju. Ti podaci se onda dalje raspodjeljuju raznim drugim odjeljenjima po cijeloj Rusiji.
Drugi dio našeg rada potekao je iz pitanja postojanja NLO – naravno, mi znamo da oni postoje, ali ne znamo šta se krije iza te njihove aktivnosti i kakvi su njihovi interesi. To je trenutno naš najvažniji zadatak tj. ono čemu poklanjamo najviše pažnje.

TAJNA BAZA
Graham Birdsall:Nešto prije nego smo počeli sa snimanjem ovog intervjua spomenuli ste par interesantnih detalja u vezi eksplozije u Tunguskoj, 1908.g. Možete li sada opet reći što je bio pravi uzrok te eksplozije?
Valerij Uvanov:Naravno. Mi sa sigurnošću znamo šta je bio uzrok. Radilo se o meteoru, međutim, taj meteor je bio pogođen … recimo…nekom vrstom projektila. Taj projektil je bio ispaljen iz jedne instalacije, to jest tajne baze. Mi ne znamo ko je tu bazu sagradio ali ona je sagrađena veoma, veoma davno i nalazi se u području Sibira, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Tunguske pokrajine.
Graham Birdsall:Tajne baze?!… Jeste li sigurni?
Valerij Uvanov:Ovo mogu sa sigurnošću tvrditi jer pouzdano znamo da se u tom regiji dogodilo nekoliko zagonetnih eksplozija. Reći ću vam i ovo, posljednji put kad je iz ove instalacije ispaljen projektil i pogođen meteor, bilo je u ponoć između 24. i 25. studenog 2004. godine. To je poznato i nekim američkim vojnim krugovima, koji su pratili ovaj događaj.
Graham Birdsall:meni to sve nekako zvuči poput naučne fantastike.
Valerij Uvanov:Znate, gospodine Graham, mi inače kad razgovaramo o suštinskim aspektima pozadine svega ovoga, mi to činimo samo s onima koji razumiju i prihvačaju – i odgovornost koja ide zajedno sa tim. Znate, mi ovdje imamo posla s tehnologijom koja je daleko ispred naše i koja je u stanju da čini stvari koje mi još uvijek nismo u stanju.
Graham Birdsall:Možete li biti malo precizniji u vezi lociranja te ultratajne baze? Gdje se točno nalazi?
Valerij Uvanov:Kada na geografskoj karti pronađete mjesto u Tunguskoj gdje se 1908. godine dogodila eksplozija, na jugoistoku ćete vidjeti poznato Bajkalsko jezero. Iza njega se prema sjeveru proteže ogromna pustara veličine nekih 100 000 kvadratnih kilometara To je područje veoma slabo naseljeno, nema ni gradova, ni sela, ni sibirskih nomada… Tamo smo locirali tu bazu.
Graham Birdsall:Registrirali ste I njene aktivnosti?!
Valerij Uvanov:Sada ću biti potpuno otvoren… Ova baza ima i neku vrstu vlastitog energetskog sistema, kojeg smo mi uspjeli locirati. Za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji po prvi put smo primjetili pojačanu emisiju energije iz tog postrojenja, odnosno, baze. Za nas je ovo bilo nevjerojatno otkriće, mada već od prije pouzdano znamo da je ta baza u nekoj vrsti interakcije sa socijalnim previranjima i ratovima u svijetu.

A ŠTO KAŽU DREVNI SPISI?
Graham Birdsall:Pretpostavljam da su vaša istraživanja tajne baze zanimljiva i sadržajna. Otkad ona traju?
Valerij Uvanov:Već godinama, a dobar dio naših istraživanja čini i analiza i pretraga prastarih spisa I kronika. Tako smo pronašli i zapise ‘Echutin Apposs Alanhor’. Danas ih jednostavno nazivamo ‘Alanhor spisima’, a prema našim procjenama stari su najmanje 4000 godina. Ono što je najnevjerovatnije je to što je u njima jednim gotovo razumljivim znanstvenim jezikom detaljno opisano sve što se tu dešava… Ja sam posjetio to područje dva puta. Prvi put su naši detektori otkrili veoma visok nivo radijacije. Moram priznati, bilo je veoma opasno jer nismo nikako mogli da se zaštitimo od nje.
Graham Birdsall:Što ste još otkrili?
Valerij Uvanov:Nekoliko lokalnih žitelja znaju dosta toga o tom tajanstvenom postrojenju. Čak su nam detaljno opisali i nacrtali metalne strukture, koje su tamo vidjeli. Ovi ljudi, članovi njihovih porodica i njihove životinje, svi pate od radijacione bolesti.
Graham Birdsall:Tunguska eksplozija, tvrdite, imala bi tragičnije učinke da projektil upućen iz tajne baze nije pri padu uništio metorit?!
Valerij Uvanov:Da, sigurno. I još ću nešto vam reći u vezi Tunguske eksplozije, što vjerovatno nikada prije niste imali priliku da čujete. Nešto se zaista čudno dešavalo tih dana. Sva živa bića su već bila napustila regiiju Tunguske dva mjeseca prije nego što se eksplozija dogodila!…

Sa ovim postom završavam misteriju zvana tunguska eksplozija, ali sam je ostavio otvorenom tako da se mogu slobodno vratiti na nju.

Nastavlja se...

~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 11.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (drugi dio)

Ajmo ljudi komentirajte, pa nije valjda da nikoga ne zanima ovaj misterij.

ZAGONETNI PRATEĆI EFEKTI
Tunguska je eksplozija izazvala širom našeg planeta zagonetne i - nerjetko - spektakularne efekte. Različiti očevici doživjeli su je na različit način.
Sibirskom seljaku S. B. Semjonovom se učinilo "kao da je nebo najednom usplamtjelo, a vatrena oluja pračena strašnom artiljeriskom bukom ispunjavala nebo plamenim jezicima"; inženjer V. P. Gundobin, koji je parabrodom plovio niz rijeku Angaru samo trenutak prije nego što je vatra zahvatila sjeverno nebo, vidio je leteće tijelo, veće od Sunca, koje je iza sebe ostavljalo užareni trag i zaglušujuću buku koja je izazivala paniku i strah među putnicima.

BIJELE NOĆI
Lovac V. Ohcin, kako svjedoči pisac Solomon , nalazio se u lovačkoj kolibi 30-35 kilometara daleko od epicentra misterioznog događaja. Sjeća se da su zračni udari i potresi odjeknuli istovremeno. Susjedna koliba u kojoj je bilo šest ljudi digla se u zrak kao da je bila od kartona. Stogodišnja stabla čupana su iz korijenja, a vrhove krošnji zahvatio je plamen. Grmljavina je bila tako strašna da su ljudi oko Ohcina od silnog straha padali u nesvijest. Visoko iznad plamtećih stabala, uzdizao se oblak u obliku ogromne pečurke, kakav sibirski lovac nije vidio nikad u životu.
Krečući na zapad preko Sjevernog mora, za nešto više od pet sati od mjesta misteriozne eksplozije, pustošni su zračni vrtlozi izazivali snažne oscilacije u meteoroloskim stanicama u Velikoj Britaniji. Sljedećih su dana iznad čitave Rusije i Europe - od Sibira do obala Atlantskog i Tihog oceana, nastupile "bijele noći". U Londonu su se na ulicama, u kasnim satima, mogle čitati novine. I Stockholm, glavni grad Švedske, izgubio je nočnu pomrčinu - pa su neki fotografi, bez flesha snimali kao usred bijela dana! Istodobno, iznad Njemačke su plovili tajanstvenim svjetlom obasjani oblaci, a nizozemske opservatorije - zbog nesvakidašnjeg blještavila u atmosferi - nisu mogle uopće snimati nočno nebo. “Bijele noći” potrajale su i u srpnju. Svijet je bio zbunjen, a znanost to jednostavno nije znala objasniti.
Pored ovih i ovakvih efekata, sibirsku eksploziju registrirali su i mnogi precizni instrumenti u svijetu. Seizmografi su zabilježili da je drugi udarni val obišao čitav naš planet, a podrhtavanje tla se osjetilo čak i u Sjedinjenim Američkim Državama!
Najstravičniji efekti bili su u području iznad kojeg je eksplodiralo zagonetno leteće tijelo. Detonacija je naprosto sravnila oko dvije tisuće četvornih kilometara šume, a stotine je tisuća stabala izgorjelo od plamena blizu mjesta glavnog udara. Uništena su bezbrojna stada divljih sobova, desetkovana su i neka nomadska plemena u sjevernim tajgama, a najveći dio tog močvarnog krajolika dobio je novi izgled, koji je - blago govoreći - najviše podsječao na stravični prizor kaotičnog pakla.
Znanstvenici nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Njemačke i Sjedinjenih Država slažu se u jednom - po svojom efektima tunguska eksplozija zaslužuje usporedbu s največim eksplozijama u kasnijem nuklearnom vremenu. Ipak, zbog toga što nisu vršena nikakva znanstvena istraživanja nakon tajanstvene eksplozije, pravo objašnjenje se i nije moglo naći. Istodobno, mnoge dezinformacije i pogrešni zaključci godinama su sprečavali ozbiljna znanstvena istraživanja i provjere, tako da je daleko tungusko područje postalo još udaljenije i nepristupačnije.
I sami dramatični događaji koji su zahvatili carsku Rusiju - Oktobarska revolucija i ono što je uslijedilo s njom - potisnuli su interesovanje svijeta za tunguskom katastrofom u sasvim drugi plan.
Nitko nije znao što se, zapravo, zbilo u Sibiru ni desetljećima kasnije, iako je taj događaj nesumnjivo bio jedan od najuzbudljivijih u povijesti našega planeta. Jer, da je igrom sudbine - kako su kasnije precizno izračunali znanstvenici - Zemlja bila samo četiri dana dalje u svojem obrtanju, tajanstveno nebesko tijelo naprosto bi zbrisalo St Petersburg, ili - da je naš planet bio pod neznatno drugim uglom - otišao bi London, ili - pola dana dalje - sravnjen bi bio New York sa cijelom svojom okolinom!

TU POČINJE PAKAO
Za mnoge je Ruse, koji su živjeli početkom 20. stoljeća, ne bez razloga, Sibir bio “Terra incognito”, nepoznata zemlja, daleko i divlje prostranstvo na kraju svijeta. Beskrajne močvare i hladne i nepristupačne tajge u tajanstvenim i neistraženim područjima rijeke Tunguske Podkamenaje nisu bili kraj pogodan za romantična istraživanja, već nepoželjno, divlje područje iz kojeg vrebaju mnoge opasnosti.
Zbog toga se o Sibiru nije mnogo znalo. Znalo se jedva toliko da u njemu žive nomadi, Tunguzi, koji stalno mijenjaju svoje prebivalište i da žive od svojih stada sobova.
Nekoliko trgovačkih postaja, u kojima su iskusni lovci nabavljali krzno, bile su nevelike i primitivne i nalazile su se na samoj periferiji ogromnog pojasa kojeg je 1908. uništila zagonetna eksplozija. Ipak, ne bi se moglo reći da tunguska katastrofa nije baš nikoga zanimala. Rijetki Tunguzi, odvažni i hrabri ljudi, samo su iz nužde zalazili su u unutrašnjost Sibira, ali su se brzo vračali, prestravljeni i nijemi.
- Tu počinje pakao! - govorili su.
I to je bilo sve.

CILINDRIČNA LETJELICA
Potraga za odgovorima na pitanje što se to dogodilo 30. lipnja 1908. počela je neoprostivo kasno, tek poslije Oktobarske revolucije. Poticaj je bio možda financijske prirode. Naime, jedna američka znanstvena ekspedicija tih je godina započela radove na eksploataciji jedne od največih meteorskih masa koja je u prošlosti pogodila naš planet. Meteorski krater u Arizoni, promjera 1,2 kilometra, Čija starost se procjenjuje na 15.000 do 40.000 godina, oduvijek je privlačio istračivaće ruda. Sada su ga počeli i eksploatirati. U prvim uzorcima materijala otkriveno je 93 posto željeza i 6,4 posto nikla. Istodobno, otkriveni su i tragovi dragocijenih metala - platine i iridijuma !
Iako američki pokušaj eksploatiranja meteorske mase u Arizoni nije uspio, mlada je sovjetska vlada u meteoritima, koji su u prošlosti pali na sovjetsko tlo, vidjela izvor bogatstva. Tako je 1921. godine nova sovjetska Akademija znanosti angažirala vrsnog znanstvenika Leonida Kulika da preuzme zanimljiv projekt i prikupi detaljne podatke o svim meteoritima koji su u prošlosti pali na područje Sovjetskog Saveza.
Leonid A. Kulik je u to vrijeme imao 38 godina i nikada ranije nije čuo za tungusku katastrofu. Međutim, neki njegov prijatelj poslao mu je jedan stari kalendar u kojem je bio i članak o zagonetnoj eksploziji u Sibiru. Uvjeren da je naišao na trag velikom meteoritu, počeo je strpljivo listati i druge sibirske novine i godišnjake. To se isplatilo. Uskoro je u njima našao brojna svjedočanstva o fenomenalnom događaju iz 1908. godine.
Jedne su novine iz Irkutska pisale da su seljaci iz sela sjeverno od Kirenska vidjeli leteće tijelo “koje je blistalo i vertikalno se kretalo prema zemlji”, a bilo je - cilindričnog oblika. Kada je doslo do eksplozije stvoren je “ogroman oblak crnog dima”, a val uskovitlanog zraka bio je tako vreo da je spaljivao sve pred sobom. “Prestravljeni su seljaci bježali, iskreno vjerujući da je dosao - sudnji dan !”
U drugim je novinama pisalo da je zagonetno tijelo, navodno, palo nedaleko od Filimonova, značajnog raskrižja transsibirske željeznice:
“Njegov je pad bio popračen strahovitom tutnjavom i zaglušujučim treskom. Prestrašeni je vlakovoda panično zaustavio vlak a putnici su nagrnuli iz vagona kako bi razgledali predmet koji je pao, ali se nisu mogli približiti meteoritu, jer je bio - usijan!”

ŠTO JE OTKRILA PRVA EKSPEDICIJA
Upravo ovo, po svemu, izmišljeno izvješče “sa lica mjesta” najviše je ponukalo sovjetskog znanstvenika da se odluči na dugu i neizvjesnu ekspediciju, koja ce se pretvoriti u mukotrpno istraživanje što će potrajati pune dva desetljeća. Kulik nije odustajao ni od prikupljanja pisanih svjedočanstava, kao što je ono koje je u svibanjskom broju 1908. objavio irkutski list “Sibir”:
“U selu Niznaja Karelinskaja, na sjvereozapadu, visoko iznad obzorja, seljaci su ugledali predmet koji je neobično jarko sijao, prejako da bi se u njega moglo gledati, pračen plavkastobijelim svjetlom. Padao je okomito prema zemlji, otprilike deset minuta. Predmet je bio cilindričnog oblika. Jutarnje je nebo bilo vedro, osim sto je na obzorju, u smjeru u kojem je jarki predmet opažen, zamječen mali tmasti oblak. Bilo je toplo i suho. Kada se svjetleće tijelo približilo zemlji, činilo se kao da se rasprsuje; na tom se mjestu oblikovao golemi oblak crnog dima i čuo se glasan tutanj - ne kao grom, nego kao kad padne golemo kamenje, ili kad grune najveći top. Sve su se zgrade zatresle, a istodobno je kroz oblak probio jezičasti plamen. Stare su žene plakale i svi su pomislili da se približava - smak svijeta !”
Selo Niznaja Karelinskaja, koje se spominjalo u ovom starom novinskom izvješču, kako će kasnije ustanoviti Leonid Kulik, bilo je udaljeno od epicentra eksplozije punih - 320 kilometara!
Kada je, napokon, prikupio dovoljno podataka o mjestu zagonetnog događaja, Kulik je s grupom odabranih istraživača napustio St Petersburg, u rujnu 1921. godine. Bilo je to dugo i tegobno putovanje željeznicom, koja je na mnogim mjestima bila isprekidana i uništena borbama u Oktobarskoj revoluciji. Kada je stigao u sibirski gradić Kansk saznao je da se ne nalazi daleko od mjesta gdje se 1908. dogodila misteriozna eksplozija. Istodobno, počeo je da prima anketne listiće koje je ranije razaslao po cijelom ovom dalekom i divljem području. U njima je bilo mnoštvo čudesno živih sječanja o fascinantnoj pojavi i pustoši koju je izazvala.
Jedna seljanka iz Kosolapova je pisala:
“Ugledala sam kako se nebo na sjeveru rasparalo do zemlje i kako je suknula vatra. Pomislili smo da s neba pada kamenje i razbježali se prestravljeni, ostavivši vjedra kraj zdenca. Kad smo stigli do kuće, našli smo onesvještenog oca Semjonova. Vatra je bila jača od samoga sunca. Za vrijeme su tutnjave zemlja i kolibe strašno podrhtavale a s krovova se osipala zemlja...”
Prema ovim i drugim sličnim svjedočanstvima, sovjetski je znanstvenik s pravom zaključio da je zagonetno tijelo palo na zemlju, nešto dalje na sjeveru, blizu doline rijeke Tunguska Podkamenaja.
Ovu njegovu pretpostavku potvrdio je S. V. Obrucev, vrstan geolog, koji je vec istraživao rudno blago u tunguskoj oblasti, ali nije krio ni svoje dileme. Pisao je Kuliku:
“Bit će teško odrediti pravo mjesto. U očima tunguskog naroda metorit je očito svet i oni brizno kriju mjesto gdje je pao!...”

NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

subota, 06.06.2009.

TUNGUSKA EKSPLOZIJA (prvi dio)

U idućih nekoliko postova pozabavit ću se sa svima poznatom "Tunguskom eksplozijom" pa krenimo...

DAN KADA SU SE OTVORILA NEBESA
Bilo je 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamteće tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, čije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...Samo je jedna činjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto neviđeno - silovita eksplozija jačine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 četvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedećih godina i desetljeća, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno područje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povečala.
Zbog toga nije ni čudo što taj događaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuđuje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvećom znanstvenom misterijom 20. stoljeća”, Isaac Asimov “fantastičnom eksplozijom koja probuđuje maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

BROJNE PRETPOSTAVKE
Što se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika različitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrića saopčio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih događaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeća, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proučavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramatična svjedočanstva onih koji su preživjeli “susret treće vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i računice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 različite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguće objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog događaja, Vasiljev bio jedan od najogorčenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmičke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jučer doimala više nego fantstičnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio je Nikolaj Vasiljev - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

KAO SMAK SVIJETA...
Bilo je 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitačniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješčanih dina, zaustavljale su se i u čudu gledale misteriozno leteće tijelo što je, poput golemog letećeg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteči silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenađeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panično se hvatajući za uši, jer im je zaglušujuča buka, činilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Točno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke močnog Jeniseja, inaće rijetko naseljen i nepristupačan kraj nepreglednih podzemnih voda i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, počela je silovito podrhtavati. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se čula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uređaja čak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio neviđeni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena vučina, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrčini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

NEVJEROJATNA PUSTOŠ
Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pelurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujulom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuča kilometara unaokolo. Golemi val vruline, što se silnom brzinom širi preko molvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat če se i zamralivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmilkog događaja.
Nepregledne tisučugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)sreču da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuči za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuča kilometara unaokolo.
Čini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni čudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo područje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je doista stigao - sudnji dan!

ZEMLJA SE ZATRESLA
Svjedočanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme doručka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovačke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presiječem obruče na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, čitav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvačen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna vručina. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mahao sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbačen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrčala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska začula se zaglušujuča buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se počela tresti, a ja sam - ležeći na tlu - prekrio glavu rukama, plašeći se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe počeo puhati vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajući sagorjeli trag na tlu...”
Stravične je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doručkovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slični detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume bukne plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetar pobrao drveće i najprije mi padne naum da je u pitanju orkan. Ščepah čvrsto rukama drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan počne dizati vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, zvuk je toliko prestrašila konje da su upaničene životinje počele sumanuto galopirati vukući za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada začula buka slična snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku počelo se valjati golemi uništavajuči val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisućama kilometara unaokolo. Vrela zračna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajući ugljenisanu pustoš. Drveće je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao čestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuči zemlju poput divovske krtice....

NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 31.05.2009.

ŽRTVE OTMICA (treći dio)

ONI VRŠE EKSPERIMENTE NA LJUDIMA
Posljednjih godina veliki broj znanstvenika istražuje jedan gotovo nevjerojatan fenomen: iskustva ljudi koji su imali blizak susret sa vanzemaljcima.Iako sam prakticirala rad samo s odraslim licima, iznad 21. godine života, odlučila sam primimiti 18-godišnjeg Marka zbog njegove bake i djeda, mojih bivših pacijenata. Sjedio je sam u čekaonici kada sam izašla. Upoznali smo se i krenuli prema ordinaciji. Imao je prelijepe crte lica i atletski građeno tijelo. Usput mi je ispričao da ima artritis, ali da se sada relativno dobro osječa s obzirom na stanje u kakvom je bio nekoliko godina ranije. “Sada artritis imam samo u kukovima, donjem dijelu leđa i u člancima,” rekao je.

"OSJEČAO SAM KAO DA LEBDIM!..."
Mark mi je pričao o svom životu, svojoj želji da upiše fakultet i frustracijama zbog bolesti. Pitala sam ga da li je u životu imao ponavljane snove. Uspio se sjetiti nekoliko takvih snova, ali je samo jedan od njih zagolicao moju znatiželju. Podsječao me na susret s vanzemaljcima, alienima.
- San mi se činio posve stvaran – prisjecao se Mark. - Bio sam potpuno bespomočan, paraliziran. Nekoliko sekundi preda mnom je stajala nepoznata osoba koja kao da nije bila s naše planete. U stvari, nije bilo ljudsko biće i podsječalo me na aliene. Imalo je duguljasto lice, ali pošto moj san nije bio potpuno jasan, ne mogu se sjetiti detalja s tog lica. Oči su mu bile okrugle i blještavo zelene. Nakon što me je uzelo u naručje, osječao sam se kao da lebdim što me je iskreno uplašilo...
- Koliko se često ponavljao taj san?
- Mnogo puta tokom niza godina.
- Je si li se ikada interesirao za leteće tanjure?!...
U tom trenutku Markov pogled je zablistao.
- Da, veoma sam zainteresiran za vanzemaljske pojave. Često razmišljam o alienima i njihovoj tehnologiji... I o načinima na koji nas oni analiziraju. Dok sam ležao u dječijoj bolnici, nadao sam se da će me alieni oteti i odvesti sa sobom. Čak sam pohadao i astronomiju i mnogo sam vremena proveo gledajući u zvijezde.
- Da li si ikada sanjao NLO? - upitala sam ga.
- Da. Nekoliko puta. Obično sam sanjao kako ulazim u brod i poliječem, a u tom trenutku bi moj san obično prestajao. U drugim snovima stajao bih na zemlji dok bi NLO letio iznad mene.

TRI PUTA OTET
Odlučila sam ga odmah podvrgnuti hipnozi. Mladić je uskoro zaspao i ušao u srednji hipnotički trans.
MARK:Vidim kuĆu u kojoj sam živio. Sedam mi je godina, period neposredno nakon što sam obolio od dijabetesa. Pojavljuju se alieni i odvode me. Unose me u brod.
DR. FIORE:Objasni mi šta točno vidiš! Navedi detalje!
MARK:Zaista ne znam kako su ušli u moju kuću. Kroz zid. Mogu prolaziti kroz zid. S njima izašao kroz krov. Ubrzo su me uveli u svemirski brod. Sa mnom su bila dva aliena... Pomalo se plašim. Ali imam osječaj da mi se ovo ne događa prvi put, da sam već dva-tri puta prije bio otet. Alieni me sada stavljaju na stol. Voze me kroz neki hodnik i u meduvremenu diraju moje očne kapke.
DR. FIORE: Kako se sad osječaš?
MARK:Ne boli me ništa. Nisu grubi prema meni. Ne povređuju me već samo razgledaju moje kapke. Sada me uvode u veliku prostoriju u kojoj se nalazi još jedan dječak.
DR. FIORE:Što se s njim dešava?
MARK:On izgleda kao da spava.
DR. FIORE:Da li mu išta rade?
MARK:Ne. On samo tamo leži na stolu.
DR. FIORE: Gdje su alieni?
MARK:Nisu tu. Negdje su izašli.
DR. FIORE:Da li si sam u prostoriji s tim dječakom?
MARK:Da. Znam da je dječak tamo, ali ja ne marim što je on tu. Zabrinut sam za sebe. Želio bih da je sve ovo san...

TAJANSTVENI EKSPERIMENTI
DR. FIORE:Evo, sad si se probudio.
MARK:Da. Obojica smo budni i pored svakog od nas stoji po jedan alien. Oni imaju zadatak da nas drže za ruke. Ustajemo i uz njihovu pomoĆ hodamo. Mislim da promatraju način na koji hodamo...
DR.FIORE:Zašto misliš da oni promatraju način na koji hodate? Da li vam nešto govore?
MARK:Ne govore nam ništa. Ne znam kako se sporazumijevamo s njima, ali se nekako sporazumijevamo...
DR.FIORE:Da li primječuješ bilo što neobično u svom hodu?
MARK:Ne. Moj hod je sasvim dobar. Alieni gledaju moja koljena, članke i kukove. Nekoliko puta su ponovili pregled. Vračaju me na stol. Ponovo ležim.
DR.FIORE:Što se sada događa?
MARK:Kao da sam pod anestezijom. I dalje osječam da sam na stolu, svjestan sam što mi se događa, ali sam bespomočan da... Imam osječaj kao da sam malo izdignut iznad tijela. Oni mi stavljaju neku cjevčicu u penis...
DR.FIORE:Da li su ti objasnili zašto to čine?
MARK:Rekli su mi da žele napraviti nešto što će mi koristiti...
DR.FIORE:Kakav oblik anestezije su ti dali?
MARK:Nisu mi ništa dali. Jedan je od njih samo spustio ruku na moje čelo. Nježno me je dodirnuo i ja sam zaspao.
DR.FIORE:Što si dalje osječao?
MARK:Kao kada liječnik pritišče vaš stomak pokušavajući da otkrije čir ili nešto slično... Sada vidim sebe s visine. Alieni su poredani oko mog tijela i nešto rade oko mojih testisa. Mislim da provjeravaju cjevčicu. Sada su je izvukli, i to veoma brzo, gotovo neprimjetno.

"LIJEČILI SU MOJ DIJABETES!..."
DR.FIORE:Da li si ih upozorio da te ne povrijede?
MARK:Jesam. Rekao sam im da ne želim da mi ostanu ožiljci...
DR.FIORE:I što se sada događa?
MARKSada pregledaju moje grudi. Samo ih dodiruju. Dodiruju moj vrat i okreću mi glavu s jedne na drugu stranu. Sijeku mi komad kose... (pauza) Sada jedan alien palčevima ili prstima dodiruje moje sljepočnice. Ja se budim.
DR.FIORE:I...?
MARK:Jedan od njih mi pomaže da se podignem sa stola i vodi me do male stolice. Nakon što sam se smjestio, iznad glave mi je stavio okruglu posudu, sličnu haubi. Osječam kako me obuzima toplina i spava mi se. Spavam... Dolazi jedan alien, skida haubu iznad moje glave, stavlja me u ležeći položaj i... BUM...
DR.FIOREšto znači to BUM?
MARK:Ja sam opet u svojoj sobi, u svom krevetu. Ali osječam malu glavobolju.
DR.FIOREŽelim se vratiti na tvoj boravak na brodu, dok su te alieni liječili. Sjeti se kako si se tada osječao. Ako su te izliječili, sjeti se stvari koje su ostavile največi utisak na tebe...
MARK:Kroz lijevu stranu mog stomaka su postavili veliki aparat, koji je odašiljao pulseve, odnosno šok-talase u moju gušteraču. Liječili su moj dijabetes. Aparat me golica dok šalje talase kroz moje tijelo...
DR.FIORE:Kako znaš da su talase slali u tvoju gušteraču?
MARK:Znao sam po tome što se kraj aparata završavao u mojoj gušterači, a ja sam imao dijabetes. Na neki način sam svjestan da me žele izliječiti...
DR.FIORE:Koliko aliena sada ima s tobom?
MARK:Samo jedan.

KAKO IZGLEDAJU ALIENI?
DR.FIORE:Možeš li mi ga opisati?
MARK:Ima ravnu glavu, koja nije zaobljena kao naša. Ima prilično široka ramena i tanak vrat. Ruke su mu mnogo duže nego kod ljudi. Prsti također. Ima samo četiri prsta, a jedan od njih je palac.
DR.FIORE:Kakvo je njegovo lice?
MARK:Ima izbačene obraze, koji odudaraju od ostalog dijela lica. Ima jako mala usta, koja nikako ne otvara. Nos ima samo dvije rupice. Oči su mu slične mačijim, crno-tamnozelene i udubljene su. Glava mu ima oblik jajeta. Ne vidim da ima kosu, ali vidim da ima nekoliko dlaka na glavi, ne mnogo. Nema ni obrve, ali ima veoma male uši koje ne liće našim. U stvari, i to su samo dvije rupe u glavi.
DR.FIORE:Što ti je alien još radio?
MARK:Na meni je isprobao svu svoju medicinsku opremu. Posebnim spravama je izvadio krv iz moje ruke, a zatim je iznad mojih grudi postavio ogromnu ploču. Tom spravom je skenirao moja pluča i srce. Na snimku sam prvi put u životu vidio kako iznutra izgledam. Sve svoje unutarnje organe i kosti
DR.FIORE:Da li te je sve to plašilo?
MARK:Ne. Osječao sam se kao na liječničkom pregledu. Osječao sam i neku bliskost prema alienima, kao da mi se te stvari ne dešavaju prvi put.
DR.FIORE:što ste točno osječali: bliskost ili to da ste imali osječaj kao da vam nije prvi put da vam se to događa?
MARK:Osječao sam bliskost s alienom, i to zato što se on ponašao veoma ljubazno, baš kao prijatelj. Djelovao mi je veoma ljubazno, kao da sam ga već ranije vidio i razgovarao s njim.

DOBRI POZAVAOCI LJUDSKOG TIJELA
DR.FIORE:Kako su alieni bili odjeveni?
MARK:Na sebi nisu imali ništa. Bili su goli do kože, koja im je mijenjala boju, ovisno o svjetlosti u prostoriji. Mijenjala je sve boje, od bijele do crne.
DR.FIORE:Da li su govorili išta o vašem dijabetesu? Da li su vas išta pitali u vezi s bolešču?
MARK:Ne. Oni su već znali da imam dijabetes. Šok-talasi korišteni su za liječenje dijabetesa. To sam osječao. Mislim da je njihova funkcija bila da ožive mrtve dijelove gušterače. Ali u tome nisu uspjeli
DR.FIORE:Dok su ispitivali vaš penis, da li ste imali osječaj da su uzeli uzorak sperme?
MARK:Da. Cjevčica je na kraju imala proširenje. I to je za mene bilo veoma bolno. Mislim da je na tom proširenju bio otvor koji je usisao spermu. Na kraju cjevčice nalazila se i kamera. Oni mora veoma dobro poznaju anatomiju ljudskog tijela i mislim da su ispitivali dio iz kojeg sperma dolazi, zbog čega su je morali isisati. To me je mnogo boljelo, iako sam spavao i u tim trenucima svoje tijelo gledao s visine.

"SVEGA SAM SE SJETIO!..."
DR.FIORE:Kako ste znali da vas boli?
MARK:Ne znam. Sječam se da sam i kasnije prilikom mokrenja osječao bolove...
DR.FIORE:Koliko su puta uzimali vašu spermu?
MARK:Mislim, dva put.
DR.FIORE:Kada je bilo posljednji put?
MARK:Kada sam imao 15 godina.
DR.FIORE:Da li imate još nešto da mi povjerite? Sječate li se još nekih detalja?
MARK:Ne. Ovo je sve.
Nakon što se Mark probudio iz hipnoze, klimnuo je glavom: ”Ne mogu da vjerujem da se to meni dogodilo. Ali svega sam se tako jasno sjetio. I osječaji su bili pravi, plašio sam se kao da mi se sve to ponovo dogada...”
NASTAVLJA SE...

U idućim postovima se vračam drugim temama, a ovo ostavljam za druge "bliske susrete"

~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	siječanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31