PROJECT TWINKLE: ZELENE VATRENE KUGLE

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

ponedjeljak, 05.07.2010.

BONUS TEMA

Evo novog projekta koji će biti jako zanimljiv sa puno dobrih informacija.

Broj susreta s izvanzemaljcima pojavom koji se opisuju kao "zelene vatrene kugle" raste kako se bližite jugozapadnom dijelu SAD-u, na područje Novog Meksika. 1948. godine tu se dogodio pravi val susreta s UFO-om, koji je zabrinuo američke vlasti. Kako i ne bi, kad se u većini izvješća spominjalo kako je najčešća lokacija pojave te vrste UFO-a blizina nekog vojnog postrojenja. Jugozapadni dio SAD-a, područje u kojoj se nalazi Los Alamos ili Državni laboratorij Sandia. I više od toga: ono što je posebno uznemirivalo bila je činjenica da se nepoznate zelene vatrene kugle obično pojave posve iznenada, i to nekoliko puta mjesečno...

Stručnjak za meteore, Lincoln La Paz vodio je većinu istraga slučajeva pojave vatrenih kugli. La Pazov zaključak glasio je kako je riječ o umjetnim objektima, vjerojatno ruskim satelitima. Zelene vatrene kugle su vidjeli mnogi ugledni ljudi, uključujući i samog La Paza i znanstvenike u Los Alamosu, i svi su se složili kako je to stvarna pojava, a ne izmišljotina. Tajna konferencija održana u gradu Los Alamosu. Glavni zaključak je bio kako se pojava treba istražiti od strane Zrakoplovnog znanstvenog laboratorija. U prosincu 1949. godine započeo je Projekt Twinkle, uspostavljanje promatračke mreže kojom bi se postigao stalni nadzor u promatranju vatrenih zelenih kugli. Postavljene su mnoge kamere, no projekt nikada nije zaživio u potpunosti. nakon niza problema, projekt je nastavljen nakon dvije godine, kada se iznenada zaključilo da je sama pojava vjerojatno prirodnog porijekla, o čemu su se znanstvenici već i ranije izjasnili. Veljača 1950. godine bilo je razdoblje pravog booma neobjašnjivih zračnih pojava u području Holloman zrakoplovne baze i grada Vaughna, Novi Meksiko, pa je upravo stoga Zapovjednom uredu Holloman predloženo da osnuje i započne s radom i programom kako bi se prikupili potrebni podaci. Ti bi podaci bili iskorišteni kako bi se demonstrirala potreba za većim istraživanjem te pojave. 21. veljače 1950. godine, postavljeno je promatračko mjesto za dvojicu stražara koji su naporužani teleskopom, dalekozorom i akmerom čekali od sumraka do zore. 5 ožujka 1950. godine održana je konferencija u zračnoj bazi Wright-Patterson kojoj su prisustovali djelatnici Holloman baze i GRDa kako bi započeli trodjelni program s temom "Svjetlosna pojava" "Light Phenomena". Zadaci su bili:

a) Postavljanje Askania instrumenata triangulacije

b) promatranje s Mitchell kamerama

Neke fotografije snimljene između 27. travnja i 24. svibnja su uspjele, no spontana viđenja pojave kroz kameru ne postoje kao ni snimke. 30. kolovoza 1950. godine, tijekom lansiranja Bellove rakete, viđenja je neobična zračna pojava iznad zrakoplovne baze Holloman Air Force Base a vidjeli su je neki službenici - na žalost, niti jedan od njih nije bio dio projekta. 31. kolovoza 1950., prilikom lansiranja rakete V-2 ponovno su se pojavile zelene kuglice, a iako je sve snimljeno na film, višedimenzionalan presjek više kamera nije dao željene rezultate. 11. rujna, potpisan je sporazum dužnosnika baze Holloman sa zapovjednikom. 93-će eskardile da ako bude pozvan uzleti u bilo kojem trenutku i slijedi objekte. To bi omogućilo više promatranja i snimanja. Naravno, nije bilo ovlasti za paljbu. Općenito, rezultati šestomjesečnog razdoblja mogli bi se opisati kao negativni. Iako su kamere radile besprijekorno, nisu dale snimke, a na cijeli projekt obraćano je malo pažnje jer je vojska bila usmjerena na situaciju u Koreji. Postrojenja za elektromagnetska mjerenja koja je osigurao inženjerski laboratorij nije se puštao u pogon zbog cijene koja se penjala na više od 50.000 dolara godišnje, a pojavljivanje zelenih kugli iznad Holloman AFB 150 milja južno od Vaughna, tijekom drugog djela kolovoza 1950. nije bio dovoljno dobar razlog pa je cijeli program umjesto za godinu dana, produžen tek za šest mjeseci. No, to nije bilo sve. Instalacija Askania kamera završena je 5. studenog 1950., a 16. listopada 1950., dogovoren je i redovan prelet zrakoplova B-45 i QF-80 iznad postrojenja Holloman kako bi se pojava snimila iz zraka - ako bi se pojavila. Tijekom tog perioda, primljena su izvješća nekoliko pojedinaca koji su vidjeli neobične zračne pojave no izvješća su bila konfuzna i nepotpuna. Jednostavno se smatralo kako nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost. Askania kamere pokazale su se potpuno besmislen potez. ništa neobično nisu vidjeli ni piloti Northrupa. 31. ožujka 1951, prilikom isteka ugovora, zemaljska je služba zrakolpovstva provela potpuni nadzor kamera no rezultat je iopet bio negativan. Od 9. kolovoza 1951. godine, o situaciji su razgovarali zapovjednik Cox iz 17 OSI zone (Kirtland AFB).

Holloman Air Force Base

Do 15. ožujka 1950. nije bilo novih izvješća Odjela za geofiziku i istraživanja, no većinu izvješća potpisali su djelatnici Los Alamosa. Čak i tijekom meteorskog pljuska. 11., i 12. kolovoza 1951. godine nije bilo alarmantih izvješća. Ipak, 14. ožujka godine 1951. devet osoba iz tvrtke Bell potpisalo je izvješće o susretu sa 14 do 20 nebeskih kugli, a 9. srpnja crvena sjajna kugla viđena je u Corona pokusnom centru, a zabilježena je i na radaru. Mr. B. Guildenberg, koji je pomoćnik Majora Doty i aktivni amater astronom komentirao je kako je proveo nekoliko sati na svom teleskopu gotovo svake noći u proteklih nekoliko godina i nikada nije vidio neobjašnjive objekte osim onda kad je vidio nepoznati objekt kako se pojavio u kutu njegova teleskopa, kao ni Clyde Tombaugh, otkrivač planeta Plutona koji je sada uključen u aktivnosti White Sandsa, a koji također nije vidio ništa nalik na UFO iako neprekidno promatra nebo; čak ni Fred Whipple koji ima sjajnu karijeru snimatelja meteora nikada nije vidio nepoznati objekt kroz svoje Schmidt kamere, kao ni College u Las Crucesu uključen u astronomska promatranja. Nema sumnje da su mnoga promatranja povezana su običnim objektima koje je napravila ljudska ruka, kao što su zrakoplovi, baloni ili rakete, no čini se da su baloni najveći krivci za zamjenu. Čak postoji mogućnost malih oblaka dima koji se povremeno pojavljuju iznad postrojenja. Mnogo susreta sa UFO-om može se pripisati prirodnim pojavama kao što su meteori, oblaci ili planeti. Dr. Fred L. Whipple s Harvarda, u memorandumu svog laboratorija s datumom 9. kolovoza 1950. u spominjanju tog problema, ukazuje kako su u Novom Meksiku vidljivi mali oblaci koji se kad ih obasja svjetlost Mjeseca mogu zamjeniti ua UFO pojavu. Dr. Whipple istražio je mogućnost podudarnosti u odnosu na promjene vremena i uvjete, te je 53 noći pratio stanje na terenu i (između 5. prosinca 1948 i 5. ožujka 1951.) ustanovio kako je 10 bilo vedrih. 24 djelomično oblačnih, 5 tmurnih, a 14 bez bilješke. Broj oblačnih noći djeluje neobično visoko za New Meksiko, to je izvješće za Las Cruces pofručje. Dr. Whipple je pokrenuo istraživanje kako bi se vidjelo ima li mijena Mjeseca kakve veze sa učestalosti zračnih pojava. Rezultati nisu pokazali da je pojava češća kad je pun Mjesec. Statistika pokazuje da od 72 promatranja, 46 bude kada je Mjesec u usponu, a 27 kad je silazan, a mnogo ih je kad je Mjesec u prvoj četvrti. Ipak, čini se da je Dr. Whipple shvatio kako je postojanje Mjesečevog svjetla povezano s pojavom. Treba napomenuti kako je Dr. Whipple sastavio preciznu studiju o meteorima i mnoge fotografirao tijekom 35 noći u Novom Meksiku, no niti jedna od fotografija ne prikazuje leteće pojave.

Pozdrav...

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31