PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

četvrtak, 26.11.2009.

Pobjedila je tema PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM sa vaših 50% glasova

U POTRAZI ZA ŠESTIM ČULOM
Ljudski um posjeduje moći razumijevanja koje su izvan dometa pet čula. Fenomeni iz oblasti ESP su nepobitna činjenica za koju nauka još nije našla racionalna objašnjenja! Četrnaestogodišnji Stanley Kripner jako je želio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili voćari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stanley je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena počeo je da razmišlja o načinima kako da dođe do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maxu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujak Max mi ne može pomoći, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodećih američkih istraživača parapsiholoških pojava kaže:
"U tom času sam začuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je počela jecati, jer joj je moj rođak rekao da se Maks iznenada razbolio
i da je upravo umro!"

TRI OBJAŠNJENJA
Tisuće ljudi su imali slična iskustva. Na neki čudan i neobjašnjiv način saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeći uobičajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživači to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomen do sada je izvedeno na stotine tisuća eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od početka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:
Telepatija: Moguće je da se dječakova svijest uključila u rođakovu
svijest i pročitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.
Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija između njihove dvije svijesti.
Predskazivanje: Treća mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – budućnosti! On je na neki neobšanjivi način skočio u budućnost i spoznao šta će mu majka saznati iz telefonskog razgovora.
Postoji i četvrta mogućnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim nećakom. Da je to bio slučaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moći da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obično naziva sposobnošću medija i izvan je područja naucnog istraživanja ESP-a.

SLUČAK GOSPOĐE LUTER
Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, uključujući i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odlučiti gdje se završava telepatija, a gdje zapoćinje vidovitost.
Rani istraživaći krajem XIX stoljeća počeli su skupljati i sređuju najupečatljivije slučajeve. Tako se pojavila knjiga svjedočanstava – uglednih sudaca, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobična iskustva.
Među tim iskustvima se našao i slučaj gospođe Luter, žene profesora F. S. Lutera, glasovitog matematičara.
Gospođu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noći sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gđe Luter prima tu knjigu. Idućeg dana profesor je opazio kako mu žena prevrće po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog časopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslov - "Emersonove kuće i prebivališta".
Takvi spontani slučajevi se događaju kad ih ljudi najmanje očekuju,
tako da se ne mogu objektivno izučavati, a čekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlučili na čekanje da vam grom udari u kuću ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivali i spontane slučajeve, objašnjavajući ih slucajnošću. Zbog toga je bilo neophodno učiniti nešto kako bi se ESP postavilo na naučnu osnovu.

DR. RAJN DIJELI KARTE
Postalo je očigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobičajena, pa su istraživaći počeli izvoditi kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajući da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr. Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na američkom Sveučilištu Dyuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni interes. Zahvaljujući inicijativi profesora MacDugala bilo im je omogućeno da 1927. godine otpočnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo građanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr. Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogađanja. Obilno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlilite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravokutnik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaća izmiješane su, a onda ih je istraživač gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerojatnosti ispitanik bi obično pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreća bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogođao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednačili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosječan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.

OTKLONJENE SUMNJE
Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je čovjek po imenu Lincmayer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmayeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogađanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmayer čitao istraživaćeve misli. On je, također, učestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da pogodi kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo riječ, Lincmayer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošću. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosječnih što je dokazivalo da Lincmayer odista posjeduje parapsihološke moći.
Tokom sljedećih deset godina, dr Rajn je istraživao moći pojedinih ljudi da sagledavaju budućnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav će biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmayer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naučnici, nastojali su da otkriju propuste i greške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike dao zadovoljavajuće odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statistička analiza. Možda natprosječni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statistički hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Američki institut za statistiku!

Nastavlja se...

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30