FANTOMSKI OTOCI

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

četvrtak, 19.11.2009.

Pobjednik je tema FANTOMSKI OTOCI sa vaših 50% glasova

FANTOMSKI OTOCI
O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pričale najfantastičnije priče. Spominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli čarobnjaci i fantomi, bogovi mora i bića u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!
Događaj se odigrao u prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajući svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Već danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog južnog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije čudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, područje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otočićima.

NA OBALAM OTOKA
Kako se spuštala noć, odlučili su da prenoće u vodama ovog tihog pacifičkog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješčanu uvalu, a kako im se činilo da otočić nije naseljen, bacili su sidra, odlučivši da se sutra pozabave istraživanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noći James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se služio, otočić nije bio registriran. Precizno je zabilježio njegov položaj, odlučivši svoje otkriće javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noć James i Helen priuštili sebi malu svečanost. Večerali su na palubi jastoge koje su kupili na tržnici otoka Vivak, uz svijeću i bocu pjenušavog vina, diveći se tihoj južnoj noći i živopisnom otočiću po čijim su pješčanim plažama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajući zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noći otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjećanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospođa Helen. Sunce je već bilo odskočilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pučina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti živopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

JUTRO BEZ OTOKA
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zaključiti bilo je da njihova jahta tijekom noći nije promijenila položaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, živopisnog otoka, međutim, više nije bilo.
Drugi slučaj još je neobičniji.

Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su američki farmeri odlučili da gaje tu industrijsku biljku. Međutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na južnim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, američka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacifička otoka. Međutim, kad su američki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i dužinu, bili su nemalo iznenađeni, jer nisu uspjeli pronaći zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je međunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti što se dogodilo.

OTOK SEDAM GRADOVA
Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli današnju Španjolsku i Portugal, legenda kaže da su sedam katoličkih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na čelu, koji nisu željeli živjeti pod upravom osvajača, predvodili skupinu izbjeglica, što se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Priča kaže da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovećem, živopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalištu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, međutim, od tog se trenutka pričaju kontroverze. Sljedećih stoljeća, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljeću, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, piše o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga isčezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeća ništa nije čulo. Tada se na mapama talijanskih i španjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobičnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoči i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine tražio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopće pronađe, a španjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavještava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaći!
Ostalo je nejasno da li su (i zašto) neki kartografi poistovječivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan španjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeća, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo riječima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu čak Antiliju preporučuje “kao dobro mjesto gdje će se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije našao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!

TRAGOM SVETOG BRANDANA
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Još je irski kralj Nial, u 4. stoljeću stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljeću irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krščanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O ćemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti je Brandan povjesna ličnost (484-577). Za svog dugog života postao je živa legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je krščanstvo i osnovao je više samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovječuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svečenika, Sveti se Brandan, iskrcao na živopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posječivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grožđa; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obečane svete zemlje, bogate riznice voća i povrća “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navršivši 93 godine starosti.
Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada ništa nije čulo!

OTOK MRTVIH DUŠA
Fantomski otoci, koji su u prošlosti izranjali i nestajali u moru, stoljećima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali maštu okorjelih fantasta. U lučkim krčmama, mornarskim klubovima, pa čak i u zvaničnim pomorskim predstavništvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazličitije priče. Pominjale su se vulkanske erupcije i strašne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifičkim otocima, pripovjedalo se i o neobičnim bićima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na površinu, samo u vrijeme kada su neki otok željeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas živi legenda koja kaže da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla može stići u podzemne gradove, gdje još uvijek žive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su došli iz nebesa i stoljećima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeća javljalo i nestajalo u različitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeća.
Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smješten je u vodama, južno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otočića, a od 16. stoljeća Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljeću ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, južno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabilježeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upućen od strane princa Henryka da obiđe sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronašao. Istu je sudbinu doživio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspješnog traganja, iscrpljen, razočaran i poražen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeća organizirano je još nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno isčezao!
Misteriozni se otok spominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i što nestaju čim im se približi neki brod. Predanje kaže da se našlo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, svojim očima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su očevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bića, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu žive duše nastradalih moreplovaca...
VULKAN HEKLA

CRNI ZEČEVI I ČARPBNJAK
Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjeŠtena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio ključ s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronašao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabilježena priča kako je neki Oly proveo šest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da liječi ljude od najrazličitijih teških i neizliječivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, nauČio vjeŠtini magije i medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini čovjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivši 1674. godine u Irsku, on je pričao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zečevi i jadan opasan čarobnjak, koji stanuje u velikom začaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti čarobnjakovoj magiji i pobjeći zahvaljući tome što je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornaričkim kartama zadržao se čak sve do kraja 19. stoljeća. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori više nisu uspjeli pružiti nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su priče o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljećima zaokupljale maštu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zašto?
Na ova pitanja nikada nisu nađeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u prošlosti bilo još otoka koja su nosila sličan image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Nastavlja se....

~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30