UNUTAR NLO-a (drugi dio)

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

ponedjeljak, 02.11.2009.

NEVJEROJATNO PUTOVANJE
ADAMSKI, GEORGE:
Za ime Georgea Adamskog veže se najpoznatiji slučaj navodnog kontakta sa alienima. Adamski je rođen 1891. godine, ali je tek u 62. godini života, odnosno 1953. godine, publicirao priču o svom kontaktu sa bićima iz drugih svjetova. U knjizi "Leteći tanjuri nam dolaze", Adamski navodi da je od 1946. godine imao više puta priliku susresti se sa Vanzemaljcima.
Prvog aliena upoznao u 12,30 sati, u četvrtak, 20. studenog 1952. godine. Desilo se to u Kaliforniji, na području Desert Centra, deset kilometara prema Arizoni. Adamski i alien su komunicirali kombinacijom znakovnog jezika i telepatije. Adams se predstavio kao “profesor George Adamski”, iako ostaje otvoreno pitanje da li je uistinu nosio titulu profesora. Većinu svojih veza Adamski je uspostavio preko Mount Palomara, največeg svjetskog teleskopa, iako danas mnogi zlonamjernici tvrde da je njegova jedina veza sa Mount Palomarom bila ta što je služio hamburgere u turističkom kafiću na području na kojem je bila smještena čuvena opservatorija. Alien je, navodno, Adamskom objasnio da dolazi sa planete Venere, koju je Adamski nazvao sestrom planete Zemlje. I još nešto: Adamski navodi da je letećim tanjurom proputovao kroz Sunčev sistem, gdje je upoznao Marsovce, Saturnizane i Jupiterijance. Fantastični doživljaji Adamskog i danas imaju mnogo pobornika, iako su istraživanja demantirala većinu njegovih navoda. No, najveći problem je taj što je znanost nezainteresirana za provjeru većine njegovih tvrdnji, jer se znanstvenicima njegova priča čini krajnje nevjerojatnom.

NEVJEROJATNI DOŽIVLJAJI
OTMICE
Najspektakularnija svjedočanstva o ovom NLO fenomenu su ona o kojima govore očevidci, bilo da se radi o ljudima koji su samo opazili leteće tanjure, bilo da se radi o žrtvama alienske otmice. Tipični scenarij za ono što se u SAD naziva “obductions” obično je vezan za izolirana i nenastanjena područja, kroz koja noću sami voze i gdje bivaju napadnuti i oteti iz svojih automobila, te prebačeni u NLO-e. U letećim tanjurima, postaju žrtve čudnih medicinskih istraživanja, kirurških zahvata, maltretiranja i raznovrsnih eksperimenata.
Prema do sad prikupljenim podacima, bar kada su u pitanju SAD, u prošlosti su se otmice dešavale na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim vremenima dana i noći. Izuzetak ne predstavljaju čak ni strogo intimne spavaće sobe! Registrirani su čak i slučajevi kada su ljudi iz svojih kuća izvodeni kroz zidove, preko visoko izdignutih prepreka, na ulici, usred bijela dana... U jednom slučaju, navodi se da je neka mlada žena oteta tijekom zabave, u momentima kada se oko nje nalazio izuzetno veliki broj prijatelja i poznanika, od kojih su većina - ili bili nesvjesni ozbiljnosti cjelokupne situacije ili su bili paralizirani za poduzimanje bilo kakve akcije.
Nakon višesatnog ispitivanja i saslušavanja, žrtve su najčešće vračane na mjesto gdje su doživjele prepad, ali bi im prije povratka alieni, na neki neobjašnjiv nacin, dali amneziju tako da su njihova sječanja u svjesnom stanju bivala potpuno potiskivana. Sječanja na ono što su preživjeli, najčešće su ostajala pohranjena u njihovoj potsvijesti.
Zašto je to tako?
Neki znanstvenici vjeruju da trauma prouzrokovana otmicom i misterioznim eksperimentima u letećim tanjurima izaziva blokadu misli i sječanja. Ove se blokade, navodno, mogu oslobađati korištenjem kombinacije regresivne hipnoze (hipnoza sa sposobnošću vračanja u neke ranije vremenske periode), tako da osobe koje su preživjele “obductions”, ožive potisnuta sječanja na dramatične događaje koje su preživjele u NLO-u.

PRVI IZVJEŠTAJ
ANTONIO VILLAS BOAS:
Prvi izvještaj o prisilnoj otmici dao je Antonio Villas Boas 1957. godine, a o prvom iskustvu s korištenjem regresivne hipnoze izvjestio je 1961. godine bračni par Betty i Barney Hill, koje su neobično iskustvo doživjeli za vrijeme noćne vožnje. Od tog perioda zabilježeni su mnogi slični izvještaji, a u nekim se navode svjedočanstva u kojima su pojedinci navodili da su se zahvaljujući regresivnoj hipnozi nerijetko prisječali dramatičnih doživljaja, koja su im se desila tridesete ili četrdesete godine prošlog stoljeća.
Budd Hopkins je upoznao veliki broj ljudi koji su se pod hipnozom “sjetili” neobičnih detalja u koje je teško povjerovati, ali još teže ih je odbaciti. On smatra da takozvane "neistinite slike", ne mogu uvijek biti pod znakom pitanja. Očevicima je neophodno pružiti priliku da se “otvore” i da se prisjete i najmanjih detalja, a istražitelji se moraju prihvatiti i uloge psihoterapeuta.
I dok neki istražitelji stavljaju pod upitnik pravovaljanost podataka dobijenih putem regresivne hipnoze, nitko u SAD danas ne sumnja u terapeutske efekte ovog načina buđenja potsvijesti. Kathie Davis je u intervju datom 1990. godine, izjavila da je čak bila spremna poduzeti samoubojstvo da nije bilo Hopkinsa i njegove pomoći. Ona je navela da joj je bilo veoma teško da se sama nosi sa bolnim iskustvima doživljenim u jednom leteem tanjuru, te da joj je bila neophodna pomoć nekog psihoterapeuta kao što je Budd Hopkins.
Neobični slučaj Kathie Davis detaljno je opisan i u Hopkinsovoj knjizi "Neobični pozivi bića sa drugih planeta zabilježeni u šumi Copley". I još nešto, gotovo svi slučajevi otimanja ljudi od strane bića iz NLO-a razlikuju se svaka na svoj način.

CIA I FENOMEN NLO
ACUFF, JOHN:
U prosincu 1969. godine John Acuff je postao direktor NICAP-a, institucije koja se bavila istraživanjem fenomena letećih tanjura. Acuff je naslijedio majora Donalda E. Keyhoea, koji je prije toga pukovnik Josepha Bryana III smjenio s dužnosti sefa specijalnog CIA-nog Odjela za psihička istraživanja žrtva rata. On je uspostavio čvršće veze sa CIA-om i fenomenu NLO dao legalitet.
Acuffa je kasnije naslijedio Alan Hall, penzionirani detektiv CIA, koji je stvorio obiman dosije slučajeva koji nikada nisu znanstveno objašnjeni, a mnogi su godinama držani u strogoj tajnosti.

LEGALIZIRAO LETEĆE TANJURE
ADDONIZIO, HUGH J:
Među mnogobrojnim pojedincima kojima trebamo zahvaliti priznavanje postojanja fenomena letećih tanjura, svakako je i uporni američki kongresmen Hugh J. Addonizio. On je, nakon što je detaljno proučio izvještaje NICAP-a, 1961. godine javno osudio skrivanje od očiju javnosti podataka vezanih za viđenja NLO na nebu Sjedinjenih Država.
Njegova kritika izazvala je lavinu negodovanja američke javnosti, među mnogima i uglednih američkih intelektualaca, pa je fenomen letećih tanjura dobio “građanstvo” i postao temom kojoj se počelo pristupati na jedan drugačiji i mnogo ozbiljniji način.

SLUČAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE:
Godine 1967. zabilježen je jedan od najzanimljivijih slučajeva iz dosjea letećih tanjura, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivši oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvještaju da je primijetio neidentificirani leteći objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u veljači 1968. godine.
Akhurts je, inaće, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvještaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne letjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zaključio da je najvjerodostojinije objašnjenje slučaja "Moigne Downs", to što je ocevidac nosio optička sociva, što i jest bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.

PROMATRAČI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS:
Ovaj servis je smješten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobračaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema službenom nalogu, kontrolori aviosaobraaja na Aerodromu, nadležni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim viđenjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.

ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI CLODA POERA:
Francuski znanstvenik Clod Poer, dugogodišnji direktor Nacionalnog centra za kozmička istraživanja u Tuluzu, pokušao je otkriti da li uistinu postoje leteći tanjuri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su očevici pred vlastima iznijeli svoja zapažanja o onome sto su vidjeli i čuli i neposredno doživjeli u susretima sa letećim tanjurima, Clod Poer je izvršio detaljnu selekciju i odbacio čak 34.000 registriranih slučajeva. Tisuću prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga što mu se učinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno čvrsti i oslobođeni uobičajene mašte i fantastike.
Pošto je sve slučajeve još jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipične karakteristike letećih tanjura. Evo što je Poer ustanovio nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteći tanjuri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem sunčevih zraka. Noću najčešće izgledaju žuto-oranz boje. Mogu biti u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo češće se uočava noću (u 70 posto slučajeva), nego danju. U deset posto slučajeva primječuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slučajeva pored letećih tanjura primječuju se i zagonetna bića koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Poer - da te enigmatične letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja često može ometati emisiju radija ili prekinuti radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe čitav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Također, kao sigurno može se uzeti da leteći tanjuri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo veću brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom mijenjati pravac kretanja, što nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Poer je još ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spuštali leteći tanjuri. Na jednom je mjestu čak naišao na svjež trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo računicu da su leteći tanjuri teški između pedeset i stotinu tona i dugački između dvjesto i tristo metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteći tanjuri prizemne, sljedećih godina ništa ne moze uspjevati, čak ni korov!

NLO SU VIĐANI I U PROŠLOSTI
ARHIVE
Tvrdnje da su leteći tanjuri proizvod masovne psihoze prouzrokovane čovjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavještajnih sila u vrijeme hladnog rata, istraživaći NLO-a suprotstavljaju izvještaje iz XIX stoljeća. Dvadesetog kolovoza 1880. član Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteći objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. srpnja 1881. godine, krstareći između Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa promatrali su neki leteći objekat, opišavši ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanična izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivšeg člana Predstavničkog doma SAD 21. travnja 1897. u kome trvrdi da je vidio čudni “zračni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je travanj 1897. vrvio pojavama čudnih zračnih brodova u SAD”
Ovu temu završavam sa poznatom rečenicom

"The Truth Is Out There"

Nastavlja se...

~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30